O svjetsko-povijesnom porazu ženskoga spola. Marginalija uz 200 godina od rođenja Friedricha Engelsa.

Možemo li pomoću Engelsa bolje vidjeti je li feminističko razmišljanje o matrijarhatu mitotvorna, dakle nekritična djelatnost, pita se Nadežda Čačinovič. Zaključuje da je korekcija samo donekle potrebna zato što je posve očito što je u osnovi Engelsove analize: odbijanje nepravde i ovisnosti.

• Naslovna ilustracija: Demetra s Olimpa, boginja koja je ‘uvela red’ i Friedrich Engels, 1820-1895, (Wikipedia)

Počinjem citatom: «Ukidanje matrijarhata bilo je svjetskohistorijski poraz ženskoga spola. Muškarac je prigrabio krmilo i u kući, žena je bila lišena svog dostojanstva, podjarmljena, pretvorena u robinju njegove pohote i puko oruđe za rađanje djece. Ovaj poniženi položaj žena, koji se naročito otvoreno pokazuje među Grcima herojskoga doba i još više klasičnog doba, postepeno je uljepšavan i licemjerno prikrivan, a mjestomično ispoljavan u blažem obliku ali nije nikako uklonjen.» [1]

Toliko Engels, u izričitoj namjeri nastavljanja na Marxa i na njegovo proučavanje tih pitanja.

Nisu, naravno, više ona vremena kada su citati Marxa i Engelsa bili u funkciji pozivanja  na neupitni autoritet –   nije da je takvo prizivanje  posve nova stvar.  «Autos epha», «On je rekao», upućivalo je nekada na autoritet Aristotela …

Zloupotreba  citata u dogmatske svrhe je uglavnom nestala, ali s njom i suočavanje s  nekim tekstovima koji i dalje unapređuju spoznaju. Friedrich Engels u dogmatska vremena  dodatno je dogmatiziran kao sljedbenik i autor pojednostavljenja a nekako nije vraćen u normalno kritičko čitanje.

Ni ovo razmišljanje nije normalno kritičko čitanje ali ima kritičku namjeru – da vidi možemo li pomoću Engelsa bolje vidjeti da li je feminističko razmišljanje o matrijarhatu mitotvorna, dakle nekritična djelatnost, možda i neka nužna fikcija ili pak doista promišljeno znanje.

Engelsova hegelijanska rečenica  svakako namjerava biti dio jedino ispravnog znanstvenog pristupa.

Marksistički hegelijanizam vjerojatno objašnjava i Engelsovo oduševljenje Bachofenom, ma koliko malo bilo zajedničkoga među njima.

Jacob Bachofen (1815-1887), Švicarac, pravnik, želio je protumačiti početke ljudske povijesti u posebnom ključu. Godine 1861. objavio je knjigu Das Mutterrecht što valja prevesti kao «majčinsko pravo». Bachofen nije koristio riječ matrijarhat već njemačku riječ Gynaikokratie, od grčkih riječi za ženu i za vladanje. Kod Bachofena nije riječ o pretpovijesti već prije o Egiptu, nije riječ o antropološkim istraživanjima nego prije o konstrukciji razvijenoj iz filologijskih znanja, no svakako jest neko tumačenje poraza ženskoga spola nakon nestanka pretpostavljeno sasvim drugačijih prilika.

Bachofenov narativ, priča, «scenarij»[2]: postoji ženski princip i muški princip, Izida,  zemlja-majka i hraniteljica i Oziris, muškost koja oplođuje. Čitanje i interpretacija Bachofenove knjige predstavlja stanovitu poteškoću, prije svega zbog velike ambicije da se više-manje opiše porijeklo svega. To porijeklo je majčinstvo, majčinstvo koje se nastavlja na majku zemlju u svojoj materijalnosti. Na početku vladaju samo prirodni zakoni (telurijski, ktonički), životinjski odnosi, potpuni promiskuitet – uostalom i potpuna sloboda i nikakav individualni posjed. Vlada Afrodita – afrodizijska  (afroditinska ) žudnja. Nakon toga ženska vlast prelazi na Demetru: pojavljuju se brak i poljoprivreda. To je još uvijek ženski poduhvat: žene hoće ukrotiti napasnost muške seksualnosti, uvesti red. Oplođivanje zemlje daje darove.  Poljoprivreda  jest mjesto misterija, misterij braka zasnovan je na tome. Osnovno je majčinstvo, razvija se demetrinska monogamija. Heterizam i amazonizam uzmiču pred demetrinskim sjedinjenjem, pred kozmičkim spojem Mjeseca i Sunca.

Nema sumnje da je prijelaz od majčinskoga na očinsko pravo za Bachofena veliki korak, nužni korak u razvoju čovječanstva. Nećemo se ovdje zadržavati načinom kako se muški princip određuje kao duhovni, oslobođen robovanja  onome materijalnom, prirodnom. Ono što je bilo važno za Engelsa je naprosto otkriće majčinsko-pravnoga sustava, ili  jednostavno matrijarhata  kao nečega što je prethodilo tisućljetnoj muškoj prevlasti.

Tu je naravno i poveznica sa svakim oblikom feminističke misli:  stava da muška prevlast nije prirodno dana, vječna, nepromjenjiva. Za Engelsa to je dio cjelovitog proučavanja: položaj žena kakav proizlazi iz proizvodnih odnosa. Bachofenovo otkriće je presudna cezura ali istraživanja koja su za Engelsa  relevantna  sa toga stajališta su iz drugih, ne filologijskih znanosti. To jest, kao što sam kaže, Engelsov je tekst neke vrste izvršenje  oporuke. Marx je htio izložiti svoje viđenje istraživanja Lewisa A.Morgana Ancient Society or Researches in the Lines of Human Progress from Savagery through Barbarism to Civilization iz 1877, smatrajući da je Morgan ponovio (njegovo) otkriće materijalističkoga shvaćanja povijesti to jest još i pretpovijesti.

Morgan je po sebi vrlo osebujna i zanimljiva pojava. Marxov stav ga je učinio dijelom kanona u marksistički inspiriranim proučavanjima što antropologije što nastanka porodice i obitelji, iako njegov «terenski» rad (među Irokezima) nije, da budemo suzdržani,  po današnjim kriterijima besprijekoran.

Za Engelsa nije bilo sumnje da je patrijarhalnim oblicima prethodio matrijarhat  odnosno neka matrilinerarnost, matrifokalnost: i da se promjenu mora i može protumačiti – kao i sve ostalo – proizvodnim odnosima.

O tome kako je funkcionirala podjela rada među spolovima i kakvi su bili odnosi moći prije prepoznatljivog privatnoga vlasništva i o tome mogu li se modeli pronađeni  u  tzv. primitivnim zajednicama  kakve su proučavali etnolozi i antropolozi primijeniti u nekoj shemi evolucije čovječanstva rasprava se vodi i dalje. Jack Goody tako smatra da je Engels (da su Bachofen, Morgan itd.) posve u krivu a lako mu je vjerovati jer inače koristi razna Engelsova istraživanja o kasnijim razdobljima, npr. u svojoj knjizi o povijesti europske obitelji.[3] Drugi smatraju da su  Engelsove  činjenične pogreške nebitne[4] pa opet ima i onih koji smatraju da su i Engelsovi stavovi izravno odgovorni za previđanje značenja nepriznatog i neplaćenog ženskoga rada.

U tim se raspravama javljaju prije svega dva aspekta, jedan temeljni, spoznajni, teorijski a drugi programsko-aktivistički.

Prvi se odnosi na to da li nas marksistička, materijalistička analiza obavezuje i na  prihvaćanje učenja o  neizbježnom slijedu povijesnih razdoblja[5] u pravcu konačnog razrješenja klasnih  sukobljenosti (u kojima se ženski položaj, tipovi obitelji i tako dalje pojavljuju kao jednoznačno  determinirano poprište).

Drugi se odnosi na to da li je teza o matrijarhatu tzv. nužna fikcija, pomoć u borbi protiv privida prirodne zadanosti ženskoga položaja, esencijalizma i slično.

Što se tiče prvoga aspekta on naravno nadilazi usputno spominjanje. Snaga determinacije koju se pripisuje postuliranim zakonima u političkim pokretima koji su se pozivali na Marxa uvijek je vodila u paradoks. Poziv na žrtvovanje kako bi nastupilo ono neumitno na, recimo ipak, perifernom području, dovelo je do toga da pisanje o  junacima revolucije  nije smjelo biti u ključu tragedije: jer junaci nisu u nerazrješivom konfliktu nego znaju što rade …

Drugi aspekt, nužna fikcija, poteškoće u pronalaženju pojmovnog okvira za akciju bez prizivanja nekog povijesnog uzora kod Marxa je sjajno prikazan u često citiranim rečenicama iz 18.brumaire Ludvika Bonapartea : «I kada se upravo čini da su   zaokupljeni time da stvore nešto čega još nije bilo, upravo u takvim razdobljima revolucionarne krize plašljivo prizivaju duhove prošlosti da im budu na službu, uzimaju od njih imena, lozinke za bitke, odjeću, kako bi  novo poprište svjetske povijesti  uveli  u toj starodrevnoj preobuci i u pozajmljenom jeziku.»

Ne može se, doduše, reći da bi mit o matrijarhatu bio od središnjeg značenja za feminizam,  bio on revolucionaran ili ne.  Različite vrste takvih tekstova tipično su nastajale u sedamdesetim godinama dvadesetoga vijeka, nejednake kvalitete i bez pravoga učinka. Ali još i 2000. bile su dovoljno prisutne da n.p. Cynthia Eller [6] polemizira protiv njih kao štetnih za stvar feminizma jer da zamagljuju prave ciljeve.

Za razliku od toga  pitanje prirode ženskoga rada, n.p. povezanosti kućanskoga rada i nasilja protiv žena ostaje jako aktualno.[7] Što se tiče Engelsa tu je pitanje da li upravo «lijevi» feminizam mora, uz   dužno poštovanje za čitav opus, provesti stanovitu korekciju Engelsovih stavova.

Vrlo shematski izraženo: je li cilj da se organiziranom akcijom iznudi «monetizacija» nepriznatoga rada ili pođe od toga da se neke stvari ne mogu kupiti, ne zbog idealizacije žrtvovanja nego  doslovno: održavanja života, briga i mnogo toga drugoga nisu proizvodne djelatnosti, po sebi dovode u pitanje nezaustavljivu vladavinu kapitalizma.[8]

Korekcija je naravno samo donekle potrebna zato što je posve očito što je u osnovi Engelsove analize i u ovom i drugim radovima: odbijanje nepravde i ovisnosti.

• Bilješke

[1] Po prijevodu u izdanju Porijekla porodice,  privatnog vlasništva i države, Naprijed, Zagreb 1973, str.53

[2] Tako ga naziva Stella Georgoudi u A History of Women I , Duby/Michele Perrot/Pauline Schmitt Pantel Harvard University Press 1994

[3] Jack Goody, The European Family, Blackwell, Oxford 2000

[4] Usp. priloge u vrlo utjecajnom zborniku Women, Culture&Society, ed. Michelle Zimbalist Rosaldo/Louise Lamphere, Stanford University Press, Stanford 1974 te u našim prilikama iznimno značajan zbornik Antropologija žene, ur. Žarana Papić i Lydia Sklevicky, Prosveta , Beograd 1983.

[5] Za najnovije stanje rasprave usp.Eelco Runia, Moved by the Past.Discontinuity and Historical Mutation,Columbia Unversity Press, New York 2014

[6] Cynthia Eller, The Myth of Matriarchal Prehistory, Beacon Press 2000; arheologinja Maria Gimbutas postavila je tezu da su drevne  matrijarhalne kulture bile miroljubive i egalitarne a da su tzv.»kurbanskim» prodorom zavladao patrijarhat i agresivnosti. Matrijarhalne religije u mitu, bajkama i pjesnuštvu poroučavala je Heide Göttner-Abendroth: Die Göttin und ihr Heros, Frauenoffensive, München, 1980

[7] Usp.Giovanna Franca Dalla Costa, Rad ljubavi, Multimedijalni institut Zagreb, 2019

[8] Kako su ove napomene pisane u vrijeme velike krize zbog koronavirusa granice tržišno-kapitalističkoga normaliteta  bjelodane su i širokom krugu  ljudi.