Je li rat za Ukrajinu počeo 2008? Upitna ostavština Angele Merkel.

Aussitzen - "odsjedanje" - u njemačku je politiku na velika vrata uveo Helmut Kohl, ali Merkel je tu metodu upravljanja dovela do neslućenih vrhunaca, piše Anđelko Šubić u pregledu 16 godina njezine vladavine. Kad se podvuče crta pod tim godinama, otvara se niz pitanja na koji bivšoj kancelarki nije osobito ugodno odgovarati.

• Naslovna fotografija: Angela Merkel (European Council / CC BY-NC-ND 2.0)

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Kölnu

Čak i kad odlaze s dužnosti, mnogi državnici ne mogu vjerovati da će njihov telefon prestati zvoniti. Osim lukrativnih poziva da održe predavanja, političarima europskih zemalja na raspolaganju je i naizgled nepregledno mnoštvo ne uvijek jasnih funkcija u Uniji – često na veliko zadovoljstvo njihovih nasljednika da im se bivši više ne plete u posao. Bivšeg čelnika bavarskih kršćanskih demokrata Edmunda Stoibera njegov je nasljednik Horst Seehofer 2007. godine uz krokodilske suze otpratio na funkciju ni manje ni više nego čelnika posebne radne skupine Europske unije za smanjivanje birokracije. Njemačka nema Sibir pa je i Bruxelles dovoljno daleko, ali i dovoljno dobar.

Čini se da je s donedavnom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel drugačije. Izgleda da nijedna europska funkcija nije za nju dovoljno velika i visoka. Na njenom posljednjem sastanku na vrhu EU u listopadu 2021., uz standing ovation za lidericu čiji je CDU bio netom poražen na izborima, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel rekao je kako je takav sastanak bez Merkel „kao Pariz bez Eiffelovog tornja ili Rim bez Vatikana“. Redale su se izjave čelnika Unije o njenim zaslugama i doprinosima, a već je skupila punu vrećicu najviših odličja država članica tijekom svojih 16 godina na čelu Njemačke vlade. No, usprkos malom koncertu i prigodnom videu je već i njen posljednji govor u Europskom parlamentu zvučao prilično hladno i suzdržano: „Mnogo smo kriza prošli“ i „mnogo je posla za mog nasljednika“. I – zbogom, odoh ja.

Nije bilo bitno drugačije ni u samoj Njemačkoj: usprkos rezultatima u ispitivanjima javnog mnijenja o kakvima današnji kancelar Scholz može samo sanjati, nije se činilo da se uopće trudi barem dio te popularnosti uoči parlamentarnih izbora prenijeti na svog nasljednika i kandidata kršćanskih demokrata, Armina Lascheta. Nesporno, Laschet je i sam imao zasluga za izborni poraz, ali tada još aktualna kancelarka ostavljala je dojam kako je uspjeh Kršćanskih demokrata jedva zanima.

Je li tome tako zato što je ona osobno, nakon 16 godina konačno rekla kako je tu kraj njene vladavine? Ili zato jer je u međuvremenu, kad se podvuče crta pod tim godinama, ukupan dojam otvorio čitav niz pitanja na koja bivšoj kancelarki nije osobito ugodno odgovarati i opravdavati se?

Na prvom mjestu je njen odnos prema Rusiji i Putinu – i to ne samo jezični: Putin, ako želi, zna i njemački iz svojeg doba KGB-ovca u Dresdenu, a Angela Merkel je čak bila među najboljima u ruskom na natjecanju učenika DDR-a.

Der Spiegel postavlja tezu kako je Merkel spriječila približavanje Ukrajine i Gruzije NATO-u. (Der Spiegel)

Sredinom rujna je u listu Der Spiegel objavljen opsežan članak o sastanku na vrhu NATO saveza u Bukureštu 2008. pod bombastičnim naslovom „Dan kad je počeo rat“. Teza je kako su Ukrajina i Gruzija već tada mogle biti primljene barem u ‘predvorje’ NATO-a, u Membership Action Plan pristupa Savezu, ali nisu jer su se usprotivili Angela Merkel i tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. I to premda je i Washington bio za prijem Ukrajine, toliko da je tadašnja američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice „bila na rubu suza od srdžbe“ zbog prkosa Njemačke.

U uvodu, autori teksta otvoreno pozivaju na „ponovno vrednovanje“ naizgled uspješne vladavine bivše kancelarke, iako čitajući članak postaje jasno kako je barem ta teza pretenciozna, netočna i u osnovi nepoštena prema Merkel. Jer tada u Ukrajini pod predsjedanjem Juščenka nije ni bilo sloge oko pristupa Savezu koji je donedavno bio simbol zla i potencijalne agresije  prema „miroljubivom“ SSSR-u, a o kompetentnosti  tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha mlađeg u vanjskoj politici ćemo i u njemačkim medijima teško igdje naći neku pozitivnu riječ.

Štoviše: uz izuzetak Dicka Cheneya su čak i američki dužnosnici vrištali upozorenja kako je to „crvena linija“ koju se ne smije prijeći, ne samo zbog Putina nego i zbog svih Rusa. Čak i ako se zanemari carstvo korupcije s kojom i današnja Ukrajina ima golemih problema.

U proljeće 2008. svima je trebalo postati jasno što namjerava vladar Kremlja. (Savezna vlada Republike Njemačke / Kühler)

No isto tako je upravo u Bukureštu svima moralo postati jasno kako i Ukrajina – a moguće i istočno krilo NATO-a – imaju i više nego dobrih razloga biti zabrinuti za svoju budućnost: posljednjeg dana summita im se pridružio i ruski predsjednik Vladimir Putin koji je, nakon što su ga morali čekati 40 minuta, okupljene predsjednike država ili vlada svih članica NATO-a poučio kako Ukrajina zapravo i nije prava država, nego administrativno stvoren složenac područja koja su zapravo Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i naravno, golem dio je Rusija. Osobito Krim na kojem je, i dok je na temelju sporazuma bio Ukrajina, još uvijek bila baza ruske Crnomorske flote.

Usprkos tome što su su sve „stare“ članice NATO-a u Europi vjerovale kako bi se pristupom Ukrajine tek „čačkala ruska mečka“, autori Der Spiegela citiraju sudionike sastanka kako je sama Merkel zelenom tintom unosila ispravke u završnu izjavu u kojoj je pristup Ukrajine tom obrambenom savezu predviđen da se dogodi tek „jednog dana“.

Taj sastanak NATO-a u proljeće 2008. ipak se može smatrati prekretnicom na kojoj je baš svima moralo postati jasno što namjerava vladar Kremlja. Rusija neće voditi borbu samo protiv „domaćih izdajnika“ poput onih u politici i medijima, a i mnogi su ruski tajkuni, kako oni tvrde, već bili morali dobar dio svog imutka predati osobno Putinu, ili naći drugu državu u kojoj će živjeti. Ruski su tenkovi ubrzo prešli državne granice: u jesen 2008. je počela i „pomoć ruskom stanovništvu“ u Gruziji.

Politiku Angele Merkel danas oštro napada i “njezin” bivši predsjednik države, Joachim Gauck. (Creative Commons)

Politiku Angele Merkel sad oštro napada i bivši predsjednik države, također nekadašnji stanovnik DDR-a Joachim Gauck,  iako je bio „njen“ predsjednik (u Njemačkoj o toj funkciji doduše ne odlučuje tek parlament, no posebno tijelo za izbor predsjednika imenuje Bundestag, gdje je Merkeličin CDU imao većinu). U svojoj netom objavljenoj knjizi „Potresi: što izvana i iznutra ugrožava našu demokraciju“ (Erschütterungen: Was unsere Demokratie von außen und innen bedroht, Siedler Verlag 2023.) teško optužuje kancelarku zbog njene uporne veze s Rusijom i Putinom. Tvrdi kako se čak i njen tadašnji ministar vanjskih poslova Frank Walter Steinmeier pokajao što Njemačka i zemlje Zapada nisu već tada Putinu jasno postavile granice, ali ne i Angela Merkel. Ona je čak i sad, nakon početka agresije na Ukrajinu izjavila kako „stoji“ uz svoju tadašnju vanjsku politiku i uz dogmu koja je prevladala još od sloma SSSR-a kako je „sigurnost Europe nemoguća bez Rusije i ludost je pokušavati održavati sigurnost nasuprot Rusiji.“

Ne samo Gauck nego i mnogi drugi vide kako je Njemačkoj na prvom mjestu bila ne politika, nego jeftini plin i nafta, baš kao i golemo rusko tržište. Sad će biti skoro dvije godine od početka napada na Ukrajinu, a u Rusiji je  još aktivno više stotina njemačkih tvrtki. S druge strane, ovog travnja je Angela Merkel odlikovana i Posebnim velikim križem za zasluge, ordenom koji su u tom obliku dobili još samo Konrad Adenauer i Helmut Kohl. U obrazloženju se ističe kako je pod njenim vodstvom i pred „do tada neviđenim izazovima dovela do novih gospodarskih uspjeha. Gledamo na šesnaest godina gotovo neprekidnog gospodarskog rasta u kojem se za većinu Nijemaca sve više topio strah od prokletstva nezaposlenosti“, izjavio je njemački predsjednik.

No koliko god se, osobito u inozemstvu, smatra kako je kancelarka uvelike utjecala na gospodarski razvitak ove zemlje, većina njene gospodarske politike se svodila na uklanjanje mogućih smetnji i prepreka gospodarstvu. Bilo da je to bio pritisak na njemačku blagajnu za spašavanje Grčke ili drugih europskih zemalja iz njihovih dužničkih nevolja, bilo da su to dodatni nameti i obaveze gospodarstvu.

Upravo se ta vjera u „nevidljivu ruku“ Adama Smitha, koja će sama od sebe „očistiti“ tržište i voditi ga pravim putem, sve više pokazuje kao kobna iluzija ako se treba misliti dugoročno – a to valjda i jest zadaća politike. Zašto da se ulaže i gradi nova infrastruktura, kad se dobro zarađuje i ovako? Tvrtke su mogle likvidirati svoja skladišta i proizvoditi dostavom just in time dok su sve veće rijeke kamiona sustavno uništavale nekad legendarne njemačke autoceste. Neki mostovi su već morali biti zatvoreni, na stotinama drugih je potrebna hitna i temeljita sanacija. Nije mnogo bolje ni s mrežom željezničkih pruga, a nema velike koristi od vjetroelektrana na Sjevernom moru niti od sunca na jugu zemlje u transformaciji na održive izvore energije kad uopće ne postoji prikladna dalekovodna mreža koja bi tu energiju dovela do svih potrošača u Njemačkoj. Komunikacijske veze i internet su naravno odlični u metropolama gdje se tvrtkama isplatilo ulagati, ali već u predgrađima počinju problemi.

Tek nakon prekida isporuke plina iz Rusije vlada kancelara Scholza hitno je izgradila terminale za ukapljeni plin. Njih Njemačka uopće nije imala. Zašto bi trošili novac? Pa jeftinog plina iz golemih zaliha iz Sibira ima koliko nam treba! A kad je postalo jasno kako više ne može prolaziti poslovna politika gdje će se dati proizvoditi u Kini ili tko zna gdje i na proizvod tek stavljati naljepnicu „Made in Germany“ i kad je prijetnja s istoka posve realna, tek onda polako postaju jasni razmjeri njemačke kratkovidne politike koja se vodila u proteklim desetljećima.

Sabotaža plinovoda Sjeverni tok označila je definitivni kraj isporuke plina iz Rusije. (Obalna straža Kraljevine Švedske / VOA / YouTube)

Tu je i posve konkretna opasnost: u njemačkoj vojsci je stanje upravo žalosno i to se ne može samo tako popraviti novcem. Zanimljiva je i knjiga „Blackbox Bundeswehr: iluzija o 100 milijardi – Što naši vojnici sad doista trebaju“ (Blackbox Bundeswehr, Econ 2023.) koju je napisao bivši pripadnik specijalnih snaga Achim Wohlgethan i sadašnji djelatnik Udruge vojnika Bundeswehra. Ne radi se samo o tenkovima koji ne voze, avionima i helikopterima koji ne lete i brodovima koji nikako da budu izgrađeni, nego je i ukidanje ročne službe u njemačkoj vojsci dovelo do toga da skoro ima više generala, časnika i dočasnika nego običnih vojnika, a vojska se pretvorila u birokratski mastodont. U nabavi je sve veći problem toliko slavljena suradnja u EU – što je osobito isticala Ursula von der Leyen, u vladi Angele Merkel ministrica obrane. I tu se sve svodi na nadmetanje nacionalnih interesa sve do toga da isporučena oprema uopće ne zadovoljava zahtjeve u realnoj vojnoj operaciji. Autor knjige bi to morao znati, bio je na dvije ture u Afganistanu.

Angela Merkel je, uz svoja iskustva s foruma, sjednica i konferencija na kojima je sudjelovala kao profesorica fizike u znanstvenim i sveučilišnim krugovima socijalističke Istočne Njemačke, metodu upravljanja koju su već Adenauer a potpom i Kohl nazvali: ‘odsjediti’ dovela do, za Zapadnjake, neslućenih vrhunaca. Ukratko, kod složenijeg problema i krize valja mirno, staloženo i uz primjereno dostojanstvo državnika najprije ne učiniti ništa, nego pričekati da problem i kriza nestanu same od sebe. A ako i ne prođu, možemo se pouzdati kako će u dogledno doba sigurno doći novi problem ili kriza kojim će se baviti i mediji i prosti puk.

Možda je još gore kad bi se preko noći primila posla: njena odluka nakon Fukushime da će Njemačka prekinuti koristiti atomsku energiju iznenadila je čak i stručnjake za okoliš. Iako sad tvrdi kako se „savjetovala“ kad je 2015. prema Njemačkoj navalila rijeka migranata prije nego što je izjavila svoje legendarno wir schaffen das, u parlamentu rasprave o takvom otvaranju granica nije bilo.

Mnogo je neugodnih pitanja koja bi se mogla postaviti Angeli Merkel tako da su i njeni nastupi izuzetno rijetki. I dodjela tog visokog odličja je zapravo bio bizaran prizor jer o njenoj politici prema Rusiji je, sad kao predsjednik Savezne Republike Njemačke, zapravo govorio njen bivši ministar vanjskih poslova, Frank Walter Steinmeier. Ni tom prilikom nije bilo riječi o sastanku NATO-a 2008., nego je radije isticao njenu zaslugu u postizanju kompromisa nakon okupacije Krima i kako bi se Ukrajini „dalo vremena“ za opremanje svojih oružanih snaga.

„Dobro informirani“ žuti mediji pišu kako Merkel, sad kad više nije političarka, više ne želi trpjeti suprugovu vezu s bitno mlađom Laurom Gagliardi

I u posljednjem nastupu Angele Merkel na njemačkoj televiziji povodom Dana ujedinjenja Njemačke 3. listopada, o Rusiji nije bilo ni riječi. Spomenula je jedino spor s Erdoganom koji uporno turske ‘gastarbajtere’ u Njemačkoj koristi kao nepresušno vrelo vlastitog političkog uspjeha. Čuje se kako piše memoare, a kako se čini, prijeti joj i rastava dugogodišnjeg braka s Joachimom Sauerom, također istočnonjemačkim fizičarom. „Dobro informirani“ žuti mediji javljaju kako Merkel, sad kad više nije političarka, više ne želi trpjeti njegovu vezu s bitno mlađom Laurom Gagliardi.

Još gore: osulo se drvlje i kamenje iz njemačkih medija na bivšu kancelarku kad je prošlog mjeseca otkriveno kako joj se iz državnog proračuna još plaća račun za frizuru i šminku. To je doseglo 57.000 eura, piše Tagesspiegel. Otkriva se i kako ona prima upravo basnoslovnu mirovinu od nekih petnaestak tisuća eura mjesečno.

Ništa i nitko nije smio ugroziti njezin položaj. Jedna od prvih žrtava obračuna protiv mogućih konkurenata bio je Friedrich Merz. (Azchael / CC BY-NC 2.0)

Na pomoć i podršku Kršćanskih demokrata jedva može računati. Koliko god da su isprva mnogi u CDU i CSU podcjenjivali „Kohlovu curicu“ na čelu stranke i vlade, tako su i mnogi – redom muškarci – slomili zube pokušavajući osporiti njeno čelništvo i možda sami sjesti u kancelarsku fotelju. Inače je uobičajeno da na položaj kancelara dođe netko tko je već bio na čelu vlade neke od njemačkih pokrajina – Brandt u Berlinu, Schmidt u Hamburgu, Kohl u Rheinland-Pfalz, Schröder u Donjoj Saskoj… Ali Angela Merkel to nikad nije bila. A kad je šefovske ambicije pokazao uspješan premijer pokrajine Hessen Roland Koch, brzo je morao shvatiti kako Angela Merkel virtuozno i na pravi istočnonjemački način zna manipulirati stranačke forume gdje se odlučuje o sudbinama političara.

Ništa i nitko nije smio ugroziti njen položaj, a ako počne paljba i po nekom od najbližih suradnika, mogao je biti siguran da će ga Angela Merkel ispustiti iz ruku kao vruć krumpir kako ni slučajno ne bi nešto i nju zahvatilo. To je okusio i njen stranački kolega i predsjednik države, Christian Wulff u pravom pogromu koji je protiv njega pokrenuo Bild, kao i njen ministar Norbert Röttgens koji se također preko noći našao pred vratima.

Među prvim žrtvama njenih obračuna protiv mogućih muških konkurenata na vrhu kršćanskih demokrata bio je i predsjednik kluba zastupnika CDU u Bundestagu, dakle vođa oporbe tadašnjoj vladi Schrödera. I on je postao previše glasan i previše ambiciozan za ukus prve žene na čelu vlade Savezne Republike Njemačke pa je i on morao pokupiti šešir i sreću potražiti kao nekakav savjetnik u gospodarstvu.

Ali on se uspio vratiti u politiku – to je Friedrich Merz koji je sad i na čelu CDU-a. Koliko Angela Merkel može računati na njegovu podršku, to možete procijeniti i sami.