Na financijskim tržištima više ne trguju ljudi: Slijedi li kapitalizam i dalje moralni nauk Adama Smitha

Kako zamišljate suvremeno financijsko tržište? Kao veliku prostoriju u kojoj trgovci jedni drugima izvikuju svoje ponude prateći cijene na računalima? Tako izgleda Newyorška burza kada nam je prikažu na televiziji.

Naravno, pretpostavljate da se sve to odvija transparentno i da sve nadgleda neko zakonodavstvo i uz neke općeprihvaćene norme.

To je, međutim, samo slika za televiziju i posjetitelje, koju Newyorška burza održava radi očuvanja vizualne prepoznatljivosti. Stvarna akcija zbiva se u podatkovnim centrima i nimalo ne liči na tradicionalno trgovanje.

Tržište je sve češće splet kablova koji idu prema podatkovnim centrima u koje stižu i kablovi hedge fondova specijaliziranih za high-frequency trgovanje. Tu više ne kupuju i prodaju ljudi, nego računalni programi koji koriste minorne razlike u cijenama, a pronalaze ih u vremenskim intervalima često ne duljim od milijuntoga djelića sekunde.

Osim toga, u mnogim područjima ogromna većina transakcija je OTC (over the counter, tj. provodi se neposredno između zainteresiranih stranaka), pa ne samo da ih nitko ne nadgleda nego nitko i ne zna za njih. (Npr. OTC tržište financijskih derivata, odgovornih za financijsku krizu 2007, i dalje je nepoznanica koju bazelska središnja banka svih središnjih banaka tek procjenjuje na 500 000 milijardi dolara; usporedbe radi ukupni svjetski brutoproizvod procjenjuje se na 100 000 milijardi dolara.)

Ima li takvo trgovanje i dalje one blagotvorne konzekvence na koje je ukazivao Adam Smith u „Bogatstvu nacija“:

Trgovina … postepeno uvodi red i dobro upravljanje, a s njima sigurnost i slobodu pojedinaca … koji su prije živjeli u skoro stalnom stanju rata sa svojim susjedima i u pokornoj ovisnosti o svojim nadređenima. Iako najmanje uočena, to je najvažnija njena konzekvenca.

Transparentne i općeprihvaćene norme trgovanja danas polako nestaju. Nestaju li s njima i Smithove blagotvorne konzekvence?

Do nedavno je kapitalizam na sebe gledao kao na moralno superioran sustav (u Smithovom smislu). Danas i kod njegovih mladih lavova to izaziva podsmijeh i kolutanje očima. Njihov pogled na kapitalizam formirali su austerity, rast nejednakosti, nedodirljivost velikih financijskih i tehnoloških kompanija i žalosni fenomen zaposlenog siromaštva.

Desetljećima se podrazumijevalo da će nezaposleni biti siromašni i da će ih poduprijeti država, ali se isto tako podrazumijevalo da zaposleni neće biti siromašni i da im potpora države neće trebati. U razvijenom kapitalizmu 21. stoljeća većina onih koji primaju državnu potporu zaposleni su, ali taj posao nije dovoljan da ih izbavi iz siromaštva.

To temeljno urušavanje pretpostavljenog društvenog ugovora dovelo je do toga da je standard većine mladih u razvijenom kapitalizmu niži no što je bio onaj njihovih roditelja. To podjednako užasava djecu i njihove roditelje. I okreće ih populizmu.

Meki lijevi i desni centar ne može jasno odgovoriti na pitanje: Za što se vi zapravo zalažete i gdje ste bili kada se sve ovo zbilo? Indikativno je da glasove dobivaju mladi političari – predsjednik Kanade ima 43 godine, Francuske 39, Austrije 31, Novoga Zelanda 37, a američki predsjednik (kao i francuski) bili su izabrani bez prethodnih političkih pokušaja. Ideološki su potpuno različiti. Zajedničko im je samo to da nemaju političke veze sa stagnacijom životnog standarda i deregulacijom koje karakteriziraju zadnjih par desetljeća.

Sve je to dosta sumorna slika puta kojim ide kapitalizam.

No, ona je parcijalna. Prije 10 godina, na početku Velike recesije, 19% svjetske populacije živjelo je u apsolutnom siromaštvu (koje UN definira kao život s manje od cca 10 kuna dnevno). Danas tako živi manje od 9% svjetske populacije. To je statistika na koju se s pravom mogu pozvati oni koji drže da je kapitalizam i dalje moralno superioran drugim sustavima.

Branko Milinović, ekonomist koji je učinio najviše za razumijevanje rasta nejednakosti, u svojoj knjizi „Globalna nejednakost“ ima ovaj izvanredni graf koji odlično ilustrira životne ishode proteklih desetljeća u razvijenom i tek razvijajućem svijetu.

Graf je postao svjetski poznat kao „slonovski graf“ (iz očitih razloga) i na njemu jasno vidite da je najmizerniji ukupni rast prihoda zabilježio dio populacije koja se smjestila između 80% i 90% najbogatijih. Najveći dio te populacije čini baš radnička i srednja klasa razvijenoga svijeta. Najbogatiji dio razvijenoga svijeta zauzima kraj surle i njemu ide bolje nego ikad.

Naravno, nijedna vlada razvijenoga svijeta nikada nije rekla svojim građanima da su već dovoljno bogati, te da bi bilo moralno da svoj rast bogatstva prepuste braći iz svijeta koji se tek pokušava razviti. Čak i da jesu, što je samo po sebi nevjerojatno, i čak da su dobili pristanak svojih građana, što je još nevjerojatnije, sigurno ne bi dobili pristanak za neviđeni rast na kraju surle.

Još jedna zapanjujuća činjenica o ukupnom svjetskom bogatstvu jest da svijet u opetovanim mjerenjima stalno ima deficit. Kad bismo trgovali sa svemircima to bi imalo smisla, no budući smo (bar za sad) osuđeni na naše unutar zemaljske transakcije to nema nikakvog smisla. A deficit nije mali. Prema Zucmanovom „Skrivenom bogatstvu nacija“ taj deficit (prema njegovoj konzervativnoj procjeni) iznosi 9 000 milijardi dolara (sjetite se da je ukupni svjetski brutoproizvod oko 100 000 milijardi dolara).

Zucman nam u istoj knjizi objašnjava gdje je taj deficit. On neregistriran (i zato u mjerenjima neprepoznat) leži u poreznim oazama u kojima ga drže super bogataši s kraja surle. Taj svijet s kraja surle nije od ostalih smrtnika odvojen samo svojim ogromnim bogatstvom nego i svojim pristupom poreznim uplatama.

Toleriranje tog deficita sigurno nije znak moralne superiornosti kapitalizma, pa se ono najčešće opravdava iznimno teškom međunarodnom koordinacijom akcija koje bi dovele bar do njegova smanjenja ako već ne i ukidanja. Taj argument blijedi u sjeni nedavnog gotovo prekonoćnog blokiranja svih oligarha povezanih s Putinovim režimom. Kao i u tom slučaju, dovoljno bi bilo ilegalnim proglasiti bankovna poslovanja sa svim zemljama (ili najčešće zemljicama) koje ne prihvaćaju međunarodna pravila o poreznoj transparentnosti. No, čini se da je prevelika interesna povezanost onih koji stvaraju taj deficit i onih koji bi ga trebali dokinuti.

Iz ovih nekoliko crtica sigurno ne možemo zaključiti kuda ide kapitalizam, ali možda možemo početi misliti o toj velikoj temi.