Talijanski filozof Giorgio Agamben radikalnim je analizama izazvao polemiku među filozofima o političkom aspektu pandemije. Na članak koji je prikazao tu polemiku reagira Mario Kopić, ponajprije pojašnjavajući Agambenovu filozofsku poziciju
Upravo su beskućnici, siromašni, radnici, zatvorenici u pandemiji bili izloženiji opasnosti, objašnjava Filip Drača stanovito Agambenovo licemjerje zbog manjka angažmana oko stvarnog 'golog života' na temelju kojeg je izgradio svoju antitotalitarnu teoriju. Zajedno s Adamom Kotskom, Donatellom Di Cesare, Slavojem Žižekom i Benjaminom Brattonom, kritičarima koji su nekoć Agambenu bili bliži, postavlja pitanje koliko je opravdano bilo kakvo upravljanje prirodnim katastrofama gledati kao autoritarno i rubno Holokaustu
U okolnostima kada se za 'više dobro' ograničavaju ljudska prava, zaobilaze liberalno-demokratske procedure, jača egzekutiva i daju ovlasti tijelima koja nemaju za to ustavna ovlaštenja, ograničava privatno vlasništvo i pravo na rad, kada se medicinski diskurs militarizira, a između države i pojedinaca nema društva ni posrednika u obliku autonomnih sfera, tada se opravdano može govoriti o krizi liberalizma