Zadovoljstvo razmišljanja. Iskušenja kreativnosti u doba brzih promjena

Fleksibilno razmišljanje je sposobnost da se o nečemu razmišlja na drukčiji način, no između Einsteina i Antuntuna postoji jedna tanka crta koju mnogi ne vide, piše Dario Hrupec u svojem pregledu knjige Elastičnost Leonarda Mlodinowa. Kako bismo oslobodili svoje kreativne potencijale, trebamo oslabiti svoje kognitivne filtere, što će u vremenima pred nama biti ne samo korisno već i neophodno.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice engleskog izdanja knjige Elastic: Unlocking Your Brain’s Ability to Embrace Change. (Vintage Books, New York, 2019.)

• Autor je docent na Odjelu za fiziku Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku

Leonard Mlodinow teorijski je fizičar i pisac znanstveno-popularizacijskih knjiga. Sve su njegove knjige bile bestseleri, a mnoge će ostati klasici znanstveno-popularizacijske literature. Mlodinow sjajno piše i rado se čita u cijelom svijetu. Prvu je knjigu objavio 2001. godine, a hrvatski prijevod Damira Mikuličića izašao je 2007. u izdanju Izvora – Euklidov prozor: priča o geometriji, od paralelnih pravaca do hiperprostora. Pada mi na pamet dio rečenice iz Ferićeve biografije: “pročitao je stvarno puno knjiga, ali je većinu zaboravio”. I ja sam svoju većinu pročitanih knjiga zaboravio. Euklidov prozor čitao sam 2010. ali njega nisam zaboravio. Naprotiv, i danas me “podilaze trnci od uzbuđenja”, kao Krležinog Filipa Latinovicza, dok se sjetim te knjige.

Euklidov prozor dosad je preveden na 16 jezika. Za Mlodinowa to je bio tek početak. Iduće dvije knjige nisu privukle pažnju hrvatskih izdavača: Feynman’s Rainbow: a search for beauty in physics and in life (2003) i A Briefer History of Time (2005). Ova zadnja nije slučajno parafraza slavne Hawkingove knjige A Brief History of Time. Tu je knjigu Mlodinow objavio u koautorstvu sa Stephenom Hawkingom. Idući njegov naslov, iz 2008. godine, dobio je hrvatski prijevod (i to književnika Mirka Kovača): Igračke slučaja: kako slučajnosti vladaju našim životima (Izvori, Zagreb, 2013.). Onda je 2010. godine došla druga knjiga koju je Mlodinow napisao u koautorstvu sa Stephenom Hawkingom i ta je iste godine doživjela hrvatsko izdanje: Velebni plan. Ponovo prijevod Damira Mikuličića i izdanje Izvora. I tu Izvori predaju štafetu “Mlodinow” drugim hrvatskim izdavačima.

Mlodinow je Velebni plan objavio u koautorstvu sa Stephenom Hawkingom, a Sukob Svjetonazora s poznatim ‘alternativcem’, Deepakom Choprom.

Godine 2011. Mlodinow opet ima koautora. Ovaj put je to Deepak Chopra. Da, to je onaj Chopra, alternativac. Ali nije Mlodinow poludio. Naslov hrvatskog izdanja (prijevod Ozren Ćuk) je Sukob svjetonazora: znanost i duhovnost (Dvostruka Duga, Čakovec, 2012.). Iste teme, vezane uz svjetonazor – o svemiru, životu, bogu – komentiraju naizmjenično Mlodinow i Chopra. Mlodinow odvažno zastupa znanstveni pogled na svijet i smireno pokazuje gdje je Choprina „nova duhovnost” prozirna. Teško da će ta knjiga ikoga preobratiti u svjetonazorskom smislu, to joj nije ni cilj, no mnogima može pomoći da shvate na čemu se temelje svjetonazori, gdje se razlikuju i kako se sukob svjetonazora, svjesno ili nesvjesno, prenosi na mnoge druge sukobe među ljudima. A to je izuzetno važno za razumijevanje ljudskog društva.

Još su četiri Mlodinowljeve knjige koje zasad nemaju hrvatski prijevod: Subliminal: how your unconscious mind rules your behavior (2012), The Upright Thinkers: the human journey from living in trees to understanding the universe (2015), Stephen Hawking: a memoir of friendship and physics (2020) i Emotional: How Feelings Shape Our Thinking (2022). I peta, koja se nedavno pojavila u hrvatskom izdanju u prijevodu Ivana Kraljevića: Elastičnost: fleksibilno razmišljanje u doba promjena (In.Tri, Zagreb, 2023.).

 

Mlodinow u Elastičnosti detaljno razrađuje tezu da elastično razmišljanje može biti izuzetno korisno. (In.Tri, Zagreb, 2023.; Vintage Books, New York, 2019.)

To fleksibilno razmišljanje je, kao i kritičko razmišljanje, svima cool. Tome bismo, kao, trebali težiti. To je ono pravo. Treba uvesti u škole, vrtiće i slično. Po definiciji, fleksibilno razmišljanje je sposobnost da se o nečemu razmišlja na drukčiji način. Zvuči dobro, no kurikulumi, udžbenici i prezentacije o toj temi ne idu puno dalje od definicije. Ne govore o tome kako to postići. To je otprilike kao da bolesniku kažete da je super biti zdrav. I to je to. Treba ozdraviti i onda će sve biti u redu. Treba kritički razmišljati. Treba fleksibilno razmišljati. Ok? To smo riješili.

Glavna ideja knjige Elastičnost je dana u podnaslovu: u današnje doba izuzetno brzih promjena, bržih nego ikada prije, elastično razmišljanje može biti izuzetno korisno. Tu tezu Mlodinow detaljno razrađuje: od toga što je uopće misao i zašto mislimo, preko analitičkog razmišljanja kojemu fleksibilno razmišljanje nije suprotnost nego dopuna, pa do onoga što potiče fleksibilno razmišljanje. Ti poticaji (a to je najpoučniji dio knjige) mogu biti skliski teren, od produktivne kreativnosti mali je korak do nesuvislih budalaština.

Malo tko nije zapazio da su kreativni umjetnici i genijalni znanstvenici pomalo… hm… neobični. Kao Vitezov Antuntun („U desetom selu / Živi Antuntun. / U njega je malko / Neobičan um. / On posao svaki / Na svoj način radi…”). Između Einsteina i Antuntuna postoji jedna tanka crta koju mnogi ne vide. Mlodinow to objašnjava u 8. poglavlju knjige: „Mentalne blokade i filtri ideja”. Meni je osobno taj dio knjige produhovljujuć. Nakon razumijevanja tih psiholoških procesa svijet počnete gledati na potpuno drukčiji način.

“Ma je se trijeba s bremenom akomodavat”. Još u 16. stoljeću Marin Držić je pozvao na prilagođavanje promjenama. (Muzej Marina Držića)

Još u 19. stoljeću Petar Preradović je napisao: „Sunce žarko sjeda / I skoro će sjest; / Stalna na tom svijetu / Samo mijena jest!”. Danas za mijenu možemo reći kao i za širenje svemira: ne samo da jest nego je i ubrzano! Svijet se mijenja sve brže, a nama nema druge nego se neprekidno prilagođavati. „Ma se je trijeba s bremenom akomodavat”. To je Marin Držić, 16. stoljeće. Dakle, sve su to jako stare mudrosti. Svejedno, u našoj je kulturi raširen mit o averziji prema promjenama.

Mlodinow, naprotiv, tvrdi da je neofilija (sklonost prema novome) puno češća nego što se obično misli. I da naši daleki preci nisu bili skloni neofiliji, ali da se promjena dogodila prije otprilike 135 000 godina kad je naša vrsta umalo iščezla uslijed neke drastične promjene u okolišu. Oni malobrojni preživjeli bili su oni koji su imali hrabrosti i želje za istraživanjem. Mi, njihovi potomci, i dalje smo nezasitno znatiželjni i većina nas se raduje promjenama. No, promjene traže donošenje odluka i rješavanje problema. Tu naš um djeluje i analitički (kao da je programiran za rješavanje određenih problema) i elastično (kao da izlazi „izvan okvira”). Koja je važnost kojeg kognitivnog stila te možemo li uvježbati prebacivanje stilova pa po potrebi razmišljati elastično? To je glavni predmet drugog dijela knjige Elastičnost.

„Mujo, sjediš i razmišljaš?” „Ne, samo sjedim.” Ovo nam je smiješno jer svi mi koji nismo Mujo kao uvijek razmišljamo. Odnosno, tako si barem umišljamo. Znanstvenici su, međutim, otkrili da veći dio života prolazimo slijedeći programirane navike, bez razmišljanja. Mnogima je pogotovo teško prihvatiti da smo često na autopilotu i u društvenim interakcijama. Djelujemo po jednostavnim fiksnim programima, kao što to čine i životinje. Analitičko razmišljanje je viša kategorija razmišljanja, ali je i ono „programirano” u smislu da se može opisati algoritmima. Ono je objektivno i odvojeno od osjećaja. Zato računala izvrsno oponašaju naše analitičko razmišljanje. Sasvim je druga situacija s elastičnim razmišljanjem. Zadaci koji zahtijevaju elastično razmišljanje mogu biti izuzetno teški za rješavanje pomoću računala. Zato je svako elastično razmišljanje – razmišljanje. A gdje ćemo povući crtu između jednostavnog programiranog ponašanja i analitičkog razmišljanja, to je uglavnom stvar dogovora.

Evo impresivnog primjera koji pokazuje elastičnost našeg razmišljanja. Mlodinow navodi ovakav odlomak:

Pemra jdeonm itrasvižaču sa sevuličišta Cmabrigde, njie vžnao kiojm rodelijseodm su npaiasna svloa u rejiči, vžnao je smao da pvro i psodnjelje solvo bdue na pvraom mjsetu. Olstao mžoe btii u tatloonm nreedu i još uijevk ćtee ga mćoi potičrtai bez polberma.

Računalo ovo može pročitati samo ako je programirano za takvu vrstu problema, inače ne. Mi ljudi za ovo nismo posebno programirani, no naš se um u času snađe i dekodira ovakav tekst.

Neuroznanost nam danas ne daje samo odgovor na pitanje kako mislimo, koji je mehanizam stvaranja misli, nego i zašto mislimo. U se mozgu, naime, evolucijski razvio sustav nagrađivanja koji nas neprekidno potiče da jedemo, pijemo i stvaramo potomstvo. Taj nas sustav potiče i da razmišljamo i da djelujemo u skladu s tim razmišljanjem. To nam donosi zadovoljstvo. „Naš mozak nagrađuje originalno i umjetničko razmišljanje”, kaže Mlodinow, „jer su te vještine važne za sposobnost bilo koje životinje da odgovori na promjene i nepredvidivost.” Tu leži i objašnjenje činjenice da je većina umjetnika stvarala mada od toga nije imala materijalnu korist. Samo stvaranje donosi unutrašnju nagradu. Materijalna nagrada ponekad može biti i kontraproduktivna. Mlodinow navodi primjer Dostojevskog koji je jednom primio predujam od izdavača za novi roman i da mu je tada pisanje predstavljalo pakleno mučenje.

Prijelaz s analitičkog na elastično razmišljanje blokira jedan psihološki mehanizam koji obično nemamo pod kontrolom – kognitivni filtri. To funkcionira otprilike ovako. Imate problem i nekoliko ideja koje bi mogle voditi do rješenja. Iskustvo vam pokaže da jedna od tih ideja dobro funkcionira, da vas vodi do rješenja. To pamtite. Fizički to znači da se formiraju veze među neuronima. E sad, problem se kasnije ponovi, ponovo birate ideju koja vodi do rješenja, a mozak učvršćuje veze među neuronima. I tako dalje. Ubuduće ne morate razmišljati nad tim problemom. Ideja vam brzo „sine”. Rezultat je mozak koji je dobro prilagođen svojem okolišu, ali koji svijet tumači kroz prizmu onoga što je ranije dobro funkcioniralo.

Kognitivni filtri omogućavaju brzu reakciju na poznati problem. Ali ti isti kognitivni filtri vode na krivi odgovor kod naizgled poznatog problema, kod problema koji sliči poznatom, ali je njegovo rješenje drukčije. Tu leže korijeni predrasuda. Tu leže korijeni – pazite sad – zdravog razuma. Zdravi razum je utvrđena prosudba o svakodnevnim stvarima. Formirana je na temelju svakodnevnog iskustva i zato sjajno funkcionira svakodnevnim situacijama. Ali izvan tih svakodnevnih situacija zdravi razum može dati potpuno krive odgovore. Moderna fizika je, primjerice, uglavnom izvan granica svakodnevnog iskustva. Zato je i izvan granica zdravog razuma. Zdravi razum ne daje odgovore na pitanja: kako se svemir širi, a „izvan” nema ničega; kako elektron istodobno prolazi kroz dvije pukotine; kako istodobnost nije apsolutna nego relativna.

Rješenje “zagonetke devet točaka” treba potražiti izvan zamišljenih okvira koje iscrtava naš mozak. (Creative Commons)

Kognitivni filtri blokiraju nam razmišljanje izvan okvira. Izlaženje izvan okvira doslovno je vidljivo na poznatom, više od stoljeća starom, problemu s devet točaka: devet točaka ekvidistantno razmještenih u tri retka i tri stupca treba povezati s četiri ravne crte bez dizanja olovke s papira (crte se smiju sjeći, bitno je da se nadovezuju i da obuhvate svih devet točaka). Premda okvira zapravo nema, naš mozak iscrta zamišljeni okvir po vanjskim točkama i rješenje traži unutar tog okvira. A takvo rješenje ne postoji. Tek ako se uspijemo osloboditi zamišljenog okvira nalazimo rješenje.

Kognitivni filteri pomažu nam da odbacujemo cijeli niz šašavih ideja koje nam stalno padaju na pamet. (YouTube)

Snažni kognitivni filtri blokiraju elastično razmišljanje, ali daleko od toga da bismo mogli bez njih. Oni nam korisno služe i za to da brzo odbacujemo cijeli niz šašavih ideja koje nam stalno padaju na pamet u neprekidnom donošenju odluka u svakodnevnom životu. Recimo da umjesto kroz vrata izađemo kroz prozor stana, kao u stihu Tima Minchina: „Deciding whether to leave her apartment by the front door / Or the window on her second floor”. Život bez ikakvih kognitivnih filtara bio bi poput vožnje sportskog auta bez kočnica.

I sad, nije teško zamisliti što se događa ako vaši kognitivni filtri jako oslabe, zbog nekog poremećaja u mozgu zbog povrede ili bolesti. Ako imate potencijala oslobodit ćete svoju kreativnost do maksimuma. I usput biti ludi k’o šišmiš. Ako nemate kreativnih potencijala koje bi izašli na svjetlo dana onda ćete biti samo ludi k’o šišmiš. To ne znači da je svaka jako kreativna osoba luda, ali često je neobična odnosno sklona nekonvencionalnom ponašanju. To nije slučajno. Ide u paketu, a objašnjenje su slabiji kognitivni filtri. Sad ne mogu odoljeti a da opet ne citiram duhovitu definiciju pojma „lud” kako ju je naveo Ambrose Bierce u knjizi Đavolji rječnik (Šareni dućan, 2008.):

lud – pogođen visokim stupnjem intelektualne neovisnosti; neprilagođen standardima mišljenja, govorenja i djelovanja onih koji su stvorili usklađenu sliku o sebi; u sukobu s većinom; ukratko, neobičan

Ima načina da malo zatomite svoje analitičko mišljenje, a prednost date elastičnom mišljenju, odnosno da oslobodite svoje kreativne potencijale. Treba malo otpustiti kočnice ili, stručnije rečeno, malo oslabiti kognitivne filtre. Ljudi su davno otkrili učinkovite recepte, primjerice drogu i alkohol. Ne šalim se. To stvarno funkcionira. Mlodinow u zadnjem poglavlju ima naslove: „Idemo se napušiti” te „U vinu je istina, a također i u votki”.

Postoji kvaka, naravno. Mala doza vam pomaže, velika vas uništi. A crta između male i velike je tanka. I nalazi se na različitim mjestima za različite ljude. I seli se s mjesta na mjesto. Sve u svemu, toliko je lako poskliznuti se da je to gotovo neizbježno. Tako da je pametnije posegnuti za nekim drugim načinom. No, ima li drugih načina? Ima!

Kad više ne pomaže ni borba ni bijeg, možda pomogne neka neobična ideja

Neka od uobičajenih svakodnevnih stanja u kojima se nalazimo usput oslabljuju naše kognitivni filtre. Na primjer, iscrpljenost. Neki ljudi postanu kreativniji kad su jako iscrpljeni. To je, možda, neko evolucijsko rješenje koje je spašavalo naše davne pretke. Otprilike: kad više ne pomaže ni borba ni bijeg, možda pomogne neka neobična ideja. Neki ljudi postaju kreativniji kad se potpuno opuste, kad iz glave izbace negativne emocije. I to je razumljivo. Negativne emocije stvaraju fokus na određeni odgovor u ponašanju pa sužavaju mogućnosti koje dopuštaju kognitivni filtri. Slikovito rečeno, dižu ručnu kočnicu. Pozitivne emocije ju spuštaju.

Konačno, i analitičko i elastično razmišljanje su vještine koje svi u manjoj ili većoj mjeri već imamo i koristimo. Ali kao i svaku drugu vještinu, možemo ih dalje razvijati. Postoje načini, koji nisu destruktivni, aktiviranja elastičnog razmišljanja odnosno podizanja razine kreativnosti. U vremenima koja su pred nama to neće biti samo korisno nego i neophodno.