21 lekcija za 21. stoljeće. Harari nije univerzalni učitelj već mogući izazovan sugovornik.

Već smo odživjeli petinu 21. stoljeća, a tek se počinjemo pitati što nas možda sustiže u tom stoljeću, već sada, dok opterećeni sadašnjošću,  jedva  razmišljamo o budućnosti, piše Nada Švob-Đokić. Harariju možemo zahvaliti na poticajima da otvorimo um

Naslovna slika: Yuval Noah Harari, 21 lekcija za 21.stoljeće (s engleskog prevela Aida Alagić), Zagreb, Fokus komunikacije 2018.

Nada Švob-Đokić zaslužna je znanstvenica (emeritus) u Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), Zagreb

Nakon Sapiensa (Kratke povijesti čovječanstva) i Homo Deusa (Kratke povijesti sutrašnjice) autor se orijentira na relevantna pitanja sadašnjosti i budućnosti čovječanstva. Povijesna dimenzija njegovih istraživanja obilježava i tekstove ove knjige, no ovdje je testirana kroz kategorije slobode, jednakosti, zajedništva, civilizacija, nacionalizma, religije, sekularizma,  i nekih trenutno vrlo prezentnih pojava kao što su imigracija, terorizam, rat, post-istina i druge. Ukratko, autor usmjerava našu pažnju na probleme i nedoumice s kojima se čovječanstvo suočava u 21. stoljeću. Stoga je ovaj tekst gotovo esejistički, manje znanstveno verificiran i manje sistematičan od prethodnih. Često je inspiriran nekim osobnim opažanjima i zaključcima koji proizlaze iz osobnih iskustava više nego iz  rezultata istraživanja. U tom su smislu tekstovi ove knjige otvoreni i komunikaciji i mogućoj kritici, kao i osobnom izboru čitatelja. Ne radi se o ‘lekcijama’ (iako naslov knjige sugerira neku vrst ‘poučavanja’), već prije o otvaranju pitanja koja možda upućuju na odgovore, ili na moguća kritička razmatranja zasad prepuštana istraživanjima i istraživačima. Harari nije nipošto ‘univerzalni učitelj’ već samo izazovan mogući sugovornik.

U prvom nas dijelu (Tehnološki izazov) autor podsjeća na ono što po prilici već znamo: tehnološki izazovi bliski su nam i prisutni u svim aspektima današnjeg ljudskog života, dok o stvarnim učincima novih tehnologija još znamo malo i nedovoljno.

U drugom dijelu autor govori o ljudskim zajednicama, civilizacijama, nacionalizmima, religijama i imigracijama. To su kategorije i iskustva kroz koja pokušava analizirati i propitati političke izazove koji danas stoje pred čovječanstvom.

Treći je dio posvećen terorizmu, ratu, odnosu prema drugima i različitim ideologijama u suvremenom svijetu, te im nastoji pristupiti razmatranjem  poniznosti, boga i sekularizma.

Četvrti dio uključuje potragu za istinom kao osnovnim ljudskim orijentirom u sadašnjosti i budućnosti (neznanje, pravda, post-istina i znanstvena fantastika), a u Petom dijelu raspravlja o prilagodljivosti putem obrazovanja, konceptualizacije smisla i značenja života,  i meditacije.

Moglo bi se reći da su Hararijeve opaske i analize u ovoj knjizi usmjerene na šira društvena pitanja o kojima valja raspravljati u perspektivi budućega.

Dok visoko obrazovana i relativno malobrojna elita može kontrolirati i razvijati inteligentne strojeve (robote), velika većina ljudi, u budućnosti i zdravih, i sitih, gubi svaki društveni značaj. Ti su ljudi ekonomski i politički nevažni, lišeni društvenih uloga, funkcija i osobnog samopouzdanja

Iskustvo prve petine 21. stoljeća još nije povijest, ali u velikoj mjeri najavljuje predvidivu budućnost. Kada, na primjer, raspravlja o slobodi i jednakosti, autor se poziva na novi način rada i proizvodnje te upozorava na učinke bioinžinjeringa i  umjetne inteligencije koji će neminovno obilježiti sve vrste i aspekte ljudskih djelatnosti. To bi moglo prouzročiti dosada nepoznato društveno raslojavanje čovječanstva. Moglo bi doći do ‘vertikalne’ podjele ne na sada poznate klase, etnije ili nacije, nego na ‘malobrojnu klasu superljudi i masovnu potklasu beskorisnih Homo sapiensa’ (str.89.). Dok visoko obrazovana i relativno malobrojna elita može kontrolirati i razvijati inteligentne strojeve (robote), velika većina ljudi, u budućnosti i zdravih, i sitih, gubi svaki društveni značaj. Ti su ljudi ekonomski i politički nevažni, lišeni društvenih uloga, funkcija i osobnog samopouzdanja. Oni su marginalizirani od rođenja do smrti. Stoga je u globalnim razmjerima moguća ‘specijacija‘ – razdvajanje ljudi  ‘u različite biološke kaste ili čak na različite vrste’. Moguća ‘vertikalna’ podjela čovječanstva (str.90.) u globalnim razmjerima mogla bi dovesti do toga da različite skupine ljudi imaju sasvim različite budućnosti (str.91.).

Povijest Homo sapiensa u toj se perspektivi čini vrlo neizvjesnom. Sapiens je od sedam različitih ljudskih pra – predaka evoluirao u jednu rasno raznoliku vrstu, a u dalekoj mu se budućnosti može dogoditi da ga bioinžinjering i umjetna inteligencija vrate u davno proživljenu prošlost. To bi možda moglo biti moguće i zato što ljudske skupine doduše poznaju i oblikuju različite društvene sustave, ali društveni sustavi ‘nisu genetski određeni i rijetko potraju dulje od nekoliko stoljeća’ (107.).

Kad govori o civilizacijama autor kaže da su ljudske skupine ‘više definirane promjenama kroz koje su prošle nego bilo kakvim kontinuitetom, ali svejedno su sposobne kreirati svoje identitete’…’Kroz kakve god revolucije prošle, ljudske skupine i dalje su u stanju od starih i novih niti isplesti jedinstvenu priču.’ (108.)

Prikladne okvire takvim pričama, ili fikcijama, daju nacionalizam i religija. No niti jedan od tih okvira ne može pomoći u formuliranju efikasnih odgovora na tehnološke izazove (spajanje informacijskih i bio – tehnologija), na ekološke sve uočljivije probleme ili klimatske promjene. Za efikasno traženje rješenja za takve izazove čovječanstvo danas treba ‘neku vrst globalnog identiteta i globalne odanosti’ (134.). ‘Nacionalisti razmišljaju u okvirima teritorijalnih sukoba proteklih stoljeća, dok se tehnološka revolucija 21.stoljeća zapravo treba razmatrati u kozmičkom okviru.’ (134.) U toj se perspektivi Zemlja vidi kao svemirski brod i kao moguća globalna, planetarna civilizacija gdje se ljudski identitet određuje planetarnom pripadnošću. U tom bi brodu stanovnici Zemlje mogli zabilježiti pomak s bioloških odrednica na intelektualne i kulturne (164.), gdje raznolikost i različitost postaju dinamične prednosti, a ne zapreka suradnji i komuniciranju među ljudima.

Sva takva razmišljanja povezuju ljudske identitete, interese i fikcije. Ljudi stvaraju fiktivne okvire (ideologijske, religijske, kulturološke, znanstvene) koji im pomažu u oblikovanju pogleda na svijet, u razumijevanju i interpretaciji realiteta. Homo sapiensi ‘kontroliraju svijet jer mogu međusobno bolje surađivati od ostalih životinja, a to mogu upravo zato što vjeruju u fikciju.’ (257.) U potrazi za istinom o sebi, svom realitetu i svijetu danas postaju svjesni činjenice da znaju manje nego što (možda) misle da znaju; da je njihovo shvaćanje pravednosti i pravde (možda) nužno preispitati;  da su kroz stoljeća bili izloženi lažnim vijestima/neistinitim i netočnim informacijama i da će ih se teško riješiti i u budućnosti. Harari upozorava na to  da budućnost nije ono što se može vidjeti u znanstveno-fantastičnim filmovima. Stoga se valja rješavati neutemeljenih fikcija i provjeravati ih i približavati, koliko je moguće, istini.

Harari u raspravi s Christine Lagarde (MMF): Budućnost nije ono što se može vidjeti z znanstveno-fantastičnim filmovima

Taj je proces preispitivanja svih ljudskih znanja i iskustava utemeljen u sve boljem obrazovanju i u nalaženju značenja i smisla života. I dok je obrazovanje društveno institucionaliziran proces koji uključuje individualne napore i motive, potraga za značenjima i smislom života uglavnom je prepuštena individualnim pristupima i naporima. Pojedinci traže svoja životna rješenja, a osnovni se institucionalizirani okviri takvih napora nalaze u kulturama i obrazovanju.

Danas gotovo nitko i nigdje nije zadovoljan obrazovnim sustavom. Obrazovani sustavi se sporo mijenjaju i još sporije prilagođavaju promjenama realiteta. U 21. stoljeću  puno se razmišlja o smjerovima, metodama i sadržajima obrazovanja. Teško je pronaći rješenja u kontekstima zastarjelih institucija i nejasno određenih aspiracija. Stoga se spominju samo neke osnove koje bi valjalo slijediti. ‘Brojni pedagozi smatraju da se škole trebaju prebaciti na podučavanje ‘četiriju k-ova: kritičkog razmišljanja, komunikacije, kooperacije i kreativnosti.’ (274.) Taj je smjer dobar, ali ne znamo koliko i gdje ga se može slijediti. U svakom slučaju, danas valja ‘smanjivati količinu tehnoloških vještina i naglasiti opće korisne životne vještine’. (274.) Za takvu nam orijentaciju treba ‘otvaranje uma’, a autor smatra da je jedna od dobrih metoda meditacija.

Cijelu bi se ovu Hararijevu knjigu moglo nazvati otvaranjem uma. To otvaranje nije znanstvena fikcija nego refleksija nastojanja da se shvati koliko se brzo naša stvarnost pretvara u našu budućnost. Već smo odživjeli petinu 21. stoljeća, a tek se počinjemo pitati što nas možda sustiže u tom stoljeću, već sada, dok opterećeni sadašnjošću,  jedva  razmišljamo o budućnosti. Harariju možemo zahvaliti na poticajima da otvorimo um pitanjima na koja ćemo još dugo tražiti odgovore.