Današnji je svijet loš jer je liberalizam od početka postavio stvari nakrivo

Glavna je teza knjige Why Liberalism Failed, da je na vrhuncu svojeg ostvarenja liberalizam pokazao da je utemeljen na principima koji neizbježno proizvode patologije. Iako ima mnoge mane, knjiga zahvaća korijene liberalizma, na razini kritike ideja njegovih filozofskih utemeljitelja Francisa Bacona, Thomasa Hobbesa, Johna Lockea. Fokusirana je na američku situaciju no mnoga zapažanja vrijede i drugdje

„Why Liberalism Failed“ skoro je pa savršen naslov za vremena u kojima knjiga tvrdi da se nalazimo. U eri opće nesigurnosti – političke, ekonomske ili drukčije, postojeći poredci samo produbljuju aktualne probleme. U posvemašnjoj nelagodi koja se osjeća od sfere političke misli do svakodnevnice, mnoga se pitanja postavljaju no malo koje nalazi odgovor (s čime bi se složili mnogi, i prije nego pročitaju knjigu). Naslov knjige Patricka J. Deneena, redovnog profesora političke teorije na University of Notre Dame u Sjedinjenim Državama, pretendira da je istodobno pitanje koje trebamo postaviti i odgovor koji tražimo. Već po tome privlači pažnju.

No kad bi ga saželi u jednostavnu rečenicu, odgovor se čini nezadovoljavajućim – „Liberalizam je propao upravo zato što je uspio“.  Deneen želi reći da je neuspjeh liberalizma rezultat njegovih temeljnih pretpostavki. Liberalizam u sebi nosi proturječja koja kontinuirano stvaraju patologije koje ugrožavaju ne samo liberalizam po sebi već političku stabilnost općenito (dok svi odgovori na njih traže dosljedniju i intenzivniju primjenu liberalnih principa).

Iz tog je razloga fokus Deneenove kritike politička misao liberalizma na samom izvoru. Autor polemizira s ključnim misliocima moderne političke filozofije poput Hobbesa, Lockea, J.S. Milla te Francisa Bacona. No ne ostaje samo na misli već se redovito referira na suvremene, ne samo političke već i kulturne i ekonomske manifestacije liberalizma u SAD-u. Tu Deneenova kritika zadobiva poštenu oštrinu i malo koji član američke političke zajednice se neće osjetiti prozvanim.

U uvodu Deneen ističe četiri područja koja je liberalizam nesumnjivo promijenio na gore, a što će u kasnijim poglavljima detaljnije razraditi. Politika je obilježena širenjem moći i državnog nadzora te tehnokratskom vladavinom administracije dok se narod osjeća ili politički nemoćnim ili se povlači u privatnu sferu. Ekonomija je usmjerena na neograničeni rast i globalnu integraciju, a u isto vrijeme uzrokuje strahovitu nejednakost, komodificira sve ljudske odnose  i bespovratno uništava Zemljinu biosferu. Obrazovanje se svodi na političku homogenizaciju i pripremu za sudjelovanje na tržištu, a znanost i tehnologija su usmjereni napredujućem savladavanju prirode. To su sve već poznate kritike, no Deneen ih izvodi na specifičan način.

Kroz cijelu se knjigu provlači kritika Francisa Bacona, začetnika liberalnog oslobođenja čovjeka od prirode

Temeljna postavka liberalizma, njegova „kriva“ filozofska antropologija, leži u srcu problema. Njena dva stupa su voluntarizam i individualizam. Čovjek je koncipiran kao usamljeni pojedinac neograničenih želja koje ostvaruje vlastitom slobodnom voljom. Pozivajući se na ranomodernu misao društvenog ugovora kod Hobbesa i Lockea, Deneen pokazuje kako liberalizam uspostavom države istovremeno u njoj utemeljuje takvu koncepciju čovjeka. Država čuva prava pojedinca usmjerenog na osobni interes kao zajednica koja je utemeljena upravo da bi zaštitila zadiranja u taj interes od drugih pojedinaca. Izlazak iz prirodnog stanja stvara prostor usmjeren ostvarivanju neograničenih želja. Deneen ističe kako je sada nužna još jedna „fikcija“ – neograničena čovjekova vladavina nad prirodom kao resursom za ostvarivanje ljudskih želja – ideja koju nalazi kod Francisa Bacona, čiju kritiku povlači kroz cijelu knjigu. Tu je, prema Deneenu temeljni problem – takav čovjek je potpuno odvojen od kulturnih formi u kojima nalazi značenje i organski način života. Čovjek je temeljno sam.

Na kraju nema natezanje između tržišta i države već začarani krug. Individualizam i etatizam su ujedinjeni. Država i tržište se međusobno osnažuju … demokratski impulsi se suzbijaju u svrhu vladavine prosvijećene i tehnokratske elite

Deneen se nadalje dotiče dviju struja liberalizma koje reprezentiraju i dvije glavne političke opcije u SAD-u – konzervativci i progresivci. U suštini obje su i dalje liberalne i čak međusobno komplementarne. Obje zagovaraju ljudsko „oslobođenje“ kroz dvije osnovne institucije – tržište za konzervativnu i državu za progresivnu stranu. Pojedinac kao subjekt tržišnog natjecanja ili državno jamčenih prava „oslobođen“ je  svih slučajnih i ograničavajućih uvjeta koji sputavaju samostalno djelovanje i ostvarenje želja. Na kraju nema natezanja između tržišta i države već začarani krug koji odvaja pojedince od tradicionalnih institucija, omogućujući im stalnu rekonfiguraciju svojih društvenih veza. Liberalizam potiče „labave odnose“, osobna autonomija je imperativ. Individualizam i etatizam su ujedinjeni. Država i tržište se međusobno osnažuju, što nas dovodi do suvremenog stanja prekomjerne državne moći i nadzora te sveprisutnog tržišnog principa u svim područjima života.

Deneen zatim opisuje ključnu posljedicu navedenog – liberalizam ne proizvodi kulturu, štoviše, djeluje „anti-kulturno“. Kulturu razumije kao set običaja, praksi i rituala ukorijenjenih u lokalnim i partikularnim kontekstima koji se prenose s koljena na koljeno. Oslobađajući mehanizam liberalizma nastoji odvojiti čovjeka iz okvira kulture i, prema Deneenu, nametnuti mu jednu monolitnu monokulturu u kojem on figurira kao jedan od slobodnih pojedinaca okrenutih vlastitom interesu. Neograničeni „apetit“ pojedinca je oslobođen proizvoljnih ograničenja kulture. To je način na koji liberalizam, u sponi države i tržišta, proizvodi i oblikuje subjekte u skladu sa svojim pretpostavkama o ljudskoj prirodi i slobodi. Na kraju jedina legitimna ograničenja ostaju ona koja nameće država, opet, u svrhu stvaranja liberalnog subjekta.

U kasnijim se poglavljima Deneen fokusira na pitanja tehnologije, obrazovanja i nejednakosti. Liberalizam nas tjera da zaboravimo na činjenicu društvene ukorijenjenosti tehnologije. Ona nije instrument koji se neograničeno razvija kako bi omogućio što učinkovitije ovladavanje prirodom ili ostvarenje želja – to je tek uloga koju joj dodjeljuje liberalizam. Negativne posljedice su brojne, od invazivnosti tehnologije u ljudskim životima do napredujućeg uništenja prirode. Obrazovanje, opet, služi većinom tržištu i sve više gubi ikakvu kulturnu ulogu. Posebno oštro poglavlje o nejednakosti tvrdi da je liberalizam, iako je obećao oslobođenje od arbitrarne aristokratske vladavine, zapravo je uspostavio svoju aristokraciju. Oslobođenje koje liberalizam nudi u potpunosti uživa samo malobrojna elita koja zauzima vodeće političke i ekonomske pozicije. Oni koji ne uspijevaju biti integrirani u liberalno gospodarstvo ili zajednicu (ili joj naprosto nisu interesantni), žive teške živote ispod granice dostojanstva, dok liberalna elita smatra njihovu marginaliziranost rezultatom zaostalosti i nerazumnosti. Jedan sustav nejednakosti je zamijenjen drugim. Tu se nalazi i bitna kritika liberalnog odnosa ka demokraciji – bilo kakvi demokratski impulsi se suzbijaju u svrhu depolitizirane vladavine prosvijećene i tehnokratske elite.

Kritika liberalizma kulminira u posljednjem poglavlju knjige (pretposljednjem ako računate poduži zaključak), poglavlju koja također rasvjetljava neke autorove pretpostavke i motive. No prije nego ga se dotaknemo moramo se pozabaviti onime što je do sada u ovom prikazu ostalo nespomenuto. Naime, iako to nije vidljivo izvana, kroz knjigu se osim kritike liberalizma proteže druga, paralelna struktura. Osim što služi kao opozicija naspram koje se gradi kritika liberalizma, ona također čini temelj Deneenove normativne pozicije, predloška kojim bi se trebali izbaviti iz liberalne propasti.

Uzor je grčki polis i njemu odgovarajuća politčka filozofija: vrlina je ovladavanje nagonima, zajednica građana a ne pojedinaca

Deneen kroz knjigu kontinuirano suprotstavlja liberalizam predliberalnim oblicima političkog i društvenog života. Njegov vodeći predložak je grčki polis i njemu odgovarajuća politička filozofija koja se kroz Aristotela prenijela u političko nasljeđe Europe tijekom srednjeg vijeka. Operativni koncept je samo-vladavina („self-governance“) koja funkcionira na osobnoj i na kolektivnoj razini. Kod pojedinca ona označava etiku vrline čovjeka koji vlada svojim nagonima i apetitima, dok je u kolektivu to princip zajednice usmjeren na opće dobro putem zajedničkog odlučivanja. Spona te dvije razine čini zajednicu ne pojedinaca (kao u liberalnom smislu) već građana koji su motivirani boljitkom zajednice a ne vlastitim interesom (tu leži i demokratska jezgra ovog pristupa). Ta vrsta zajednice je institucionalizirana u kulturi kako je Deneen vidi, lokalnim i partikularnim praksama koje nose u sebi način života zajednice, sa svim njenim lokalnim znanjima, vrijednostima, privrženostima i značenjima koja u njoj  kruže (religija je jedan od bitnih elemenata).

Grčki polis nije samo model političkog života već na mnoge načine i društvenog – Deneenu je bitan taj ograničeni doseg polisa – on je lokalna zajednica, manji broj usko vezanih pojedinaca ukorijenjenih u lokalnoj prirodi, geografiji ali i u povijesti kao akumulaciji nasljedstva i generacijskih praksi. U tom kontekstu buja lokalna i domaća ekonomija, naspram depersonaliziranoj tržišnoj. Liberalizam je kompletna antiteza ovoga – masovno, homogeno društvo utemeljeno na apstraktnim principima čovjeka i slobode naspram konkretne mudrosti čovjekovog neposrednog života. U predgovoru knjige se Deneenova pozicija opisuje kao ona koja nije ni konzervativna niti progresivna, što možda je istinito ako uzmemo te pozicije u njihovom suvremenog smislu ljevice i desnice, prvenstveno u SAD-u ali i izvan njega. No ubrzo postaje jasno da je ona dubinski i istinski konzervativna, i to na jedan način koji se rijetko nalazi u političkim usmjerenjima koja se danas nazivaju takvima.

Ubrzo postane razvidan Deneenov hubris u postavljanju svog rješenja za liberalne probleme – on postulira da je liberalna koncepcija čovjeka i slobode „lažna“, dok on zapravo predlaže istinitu. Poziva da se u potrazi za izlaskom iz liberalizma ostavimo ideologije (marksističkih rješenja koje su po njemu duboko ideološka), dok ono što on nudi naziva „teorijom“. Nije jasno u čemu je razlika teorije i ideologije, osim što Deneen postulira da je ono njegovo istinitije.

Nevezano što mislimo o takvim konzervativnim stavovima, upravo ovdje se ukupni argument njegove knjige počinje rastvarati. Ubrzo postane razvidan Deneenov hubris u postavljanju svog rješenja za liberalne probleme – on postulira da je liberalna koncepcija čovjeka i slobode „lažna“, dok on zapravo predlaže istinitu. U zaključku to posebno bode u oči kada poziva da se u potrazi za izlaskom iz liberalizma trebamo ostaviti ideologije (što njemu uglavnom igra ulogu odbacivanja marksističkih rješenja koje su po njemu duboko ideološka, bez da se posebno suočava s njima), dok ono što on nudi naziva „teorijom“. Nije jasno u čemu je razlika teorije i ideologije, osim što Deneen postulira da je ono njegovo istinitije.

Prema Deneenu poredak koji su zamislili Madison i Hamilton je dubinski protudemokratski, dizajniran da rasprši silu i porive naroda dok privilegira vladavinu elite, a sve u svrhu nacionalne moći – stvaranja komercijalne republike (što SAD u jednu ruku na kraju i jest postao). Tome suprotstavlja ideal lokalne zajednice koji Alexis de Tocqueville (na slici)  opisuje u knjizi „Demokracija u Americi“.

Vratimo se sad na posljednje poglavlje da demonstriramo drugu, možda još veću boljku knjige. Deneenova motivacija postaje potpuno jasna kada se on suoči za filozofskim izvorima američkog poretka – federalističkim spisima. Poredak koji su zamislili Madison i Hamilton je dubinski protudemokratski, dizajniran da rasprši silu i porive naroda dok privilegira vladavinu elite, da suzbije neučinkovitost lokalne vlasti privilegirajući federalnu državu, a sve u svrhu nacionalne moći – stvaranja komercijalne republike (što SAD u jednu ruku na kraju i jest postao). Tome suprotstavlja ideal lokalne zajednice koji Tocqueville opisuje u „Demokracija u Americi“.
Ono što tada postaje jasno koliko je suštinski knjiga usmjerena na američki kontekst. On nije slučajnost kojeg autor uzima za primjer liberalizma općenito samo zato jer se u njemu našao. Deneen nastoji ponovno razotkriti nešto što smatra da je izgubljeno u američkoj povijesti, što je liberalizam zatro.

Tek nakratko Deneen spominje od čega nas je liberalizam oslobodio. U Europi su to arbitrarne vladavine feudalnih i apsolutističkih poretka, korumpirane katoličke crkve, temeljno stratificirana društva. Čak su i Deneenove lokalne zajednice leglo strašnih rodnih, rasnih (sjetimo se „separate, but equal“) i etničkih diskriminacija, ustanove nejednakih odnosa moći koje uspostavljaju neprobojnu hijerarhiju (kakav je u grčkim polisima bio status ikoga osim odraslih, zemljoposjedničkih muškaraca).

Čitatelj bi već rano u knjizi mogao prigovoriti njegovoj monolitnoj upotrebi pojma liberalizma (što u ovom kontekstu ima nekakvog smisla). Prigovorio bi i nedostatku povijesne i socijalne dimenzije, nastanka liberalizma kao emancipacije ekonomski premoćne buržoazije u borbi protiv predmodernih oblika koji su kočili kapitalistički oblik proizvodnje, kasnijeg razvoja demokracije u vidu masovne politike, konsolidiranju liberalizma unutar nacionalnih država, itd.

Deneenu to nije potrebno, to je sve stvar europskog konteksta. SAD je, naspram krvavih borbi koje je liberalizam vodio u Europi, bila ideal posve nove političke zajednice, utemeljene a da nije opterećena povijesnim nasljeđem. Liberalizam je tamo uspostavljen na praznom terenu. Ostavština Europe sa sobom nosi neke posve različite oblike političkog i društvenog života od SAD-a, onih koji si možda ne mogu priuštiti da gledaju unatrag na neke mistične lokalizme.

Tek nakratko na kraju Deneen spominje da bi u traženju novih političkih principa, izvan liberalizma, trebali uzeti ono što je bilo dobro kod njega. No propušta obuhvatiti što je to točno od čega nas je liberalizam oslobodio. U Americi je liberalizam možda narušio njegov ideal lokalnih zajednica, no u Europi su to bile posve arbitrarne vladavine feudalnih i apsolutističkih poretka, korumpirane katoličke crkve, temeljno stratificirana društva, itd. Čak su i Deneenove lokalne zajednice bile, i u jednu ruku još uvijek jesu, leglo strašnih rodnih, rasnih (sjetimo se „separate, but equal“) i etničkih diskriminacija, ustanove nejednakih odnosa moći koje opet uspostavljaju neprobojnu hijerarhiju (možda nije sasvim pošteno, ali valja se posjetiti kakav je u grčkim polisima bio status ikoga osim odraslih, zemljoposjedničkih muškaraca).

Iako bi on vjerojatno ciljao da se u njegovom političkom modelu sve to izbjegne, i dalje ostaju prigovori koje su primijetili neki recenzenti – nije li liberalizam upravo ono što štiti slobodu osnivanja takvih malih zajednica? Što njega sprečava da sam osnuje jednu? Zašto bi i drugi morali živjeti tako? On jednostavno ne pomiruje na zadovoljavajući način poželjne tekovine liberalizma i njegove predloške. Na kraju, posebno cinična kritika bi mu prigovorila da pokušava pobijediti navodno trenutno propale ideje još odavno propalim idejama – čini se da se ne bori samo protiv liberalizma, već moderne općenito.

Ipak, uzimajući određenu zadršku od kritika, možemo reći da je ovo knjiga vrijedna čitanja. Njegov tretman političke filozofije je na visokoj razini (što se uostalom očekuje od profesora sa University of Notre Dame). Njegove kritike liberalnih patologija i povezivanje s temeljnim postavkama njegove filozofije ostaju oštre i relevantne. Pogotovo u američkom kontekstu, ali sigurno ponegdje u europskom, knjiga zaslužuje pažnju pošto tjera na preispitivanje nekih dubokih uvjerenja duž cijelog njihovog političkog spektra i mnogi prozvani bi mogli imati koristi od te refleksije. Mnogo govori da je „Why Liberalism Failed“ naišla na pohvale i od ljudi poput Roda Drehera koji piše za The American Conservative i od popularnog socijalističkog mislioca, Cornela Westa. Čak i njegove ideje lokalizma nisu posve za odbaciti, i sigurno mogu inspirirati neke prakse lokalnog političkog života i njegovog odnosa sa širim, nacionalnim zajednicama.