Dužnicima u francima teret otplate olakšala je politička aktivnost. Od pravosuđa, unatoč neprestanom proglašavanju ‘pobjeda’ nisu dobili ništa

Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske objektivno obeshrabruje dužnike u francima od daljnjih tužbi, premda oni najavljuju nastavak dugotrajnih pravosudnih procesa. To i sociološka studija Petre Rodik, povod su za pokušaj djelomične rekapitulacije najznačajnijeg fenomena proisteklog iz posljednje hrvatske ekonomske krize. Željko Ivanković zaključuje da slučaj prelazi granica pravosuđa, no pitanje je načina i standarda prema kojima je rješavan u političkom procesu. I u drugim je zemljama rješenje ovisilo o političkoj poziciji dužnika

Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. u oglednom postupku za desetke tisuća individualnih tužbi dužnika u francima (nakon presude u kolektivnoj tužbi), te nedavna objava knjige Petre Rodik (Pre)zaduženi (Jesenski i Turk, 2019), dovoljan su povod za pokušaj djelomične rekapitulacije slučaja koji predstavlja najizrazitiji fenomen višegodišnje recesije u koju je Hrvatska upala nakon izbijanja svjetske financijske krize 2008. godine. Kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima imalo je između 4 posto (HNB) i 5 posto (Rodik) kućanstava u Hrvatskoj. Kod sklapanja bili su jeftini, no rastom tečaja švicarskog franka nakon izbijanja krize enormno su poskupjeli.

Radi boljeg kasnijeg razumijevanja stvari podsjetimo da je Općinski sud u Pazinu, u povodu tužbe jednog dužnika u francima, Vrhovnom sudu postavio pitanje:

»Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?«

Na to je pitanje Vrhovni sud odgovorio:

»Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.«

Zakon koji se spominje u pitanju i odgovoru je Zakon o konverziji slijedom kojeg je oko 95 posto dužnika u francima svoje kredite preugovorilo kao da su od početka bili sklopljeni u eurima, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u eurima (a što Vrhovni sud detaljno pojašnjava). Potom je još jednom donesena pravomoćna presuda u kolektivnoj tužbi kojom su odredbe iz njihovih ugovora o kreditu u francima koje su se odnosile na valutnu klauzulu i kamate (promjenjive) proglašene ništetnima. Nakon toga dvadesetak je tisuća dužnika (prema procjenama) podiglo individualne tužbe.

(Pre)zaduženi su zasad jedina znanstvena studija slučaja franak. Petra Rodik

I

Zbrka između pravosudne i zakonodavne (te izvršne) vlasti u slučaju franak stvarala se od samog početka, a nije razjašnjena ni danas. Čitajući 4. srpnja 2013., samo koji dan nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, čuvenu prvostupanjsku presudu u kolektivnoj tužbi dužnika u švicarskim francima protiv osam banaka sudac Radovan Dobronić pozvao je na pregovore i nagodbu. Tek na temelju pravomoćnosti, koja je kolektivnu presudu tada još čekala, dužnici su mogli podizati individualne tužbe za novčano olakšanje tereta duga. Taj put, čak ako bi i bio izvjestan, dug je i iscrpljujući.

Pregovora, pa ni nagodbe, nije bilo. Dužnici nisu nikakvu materijalnu satisfakciju pravosudnim putem dobili ni osam godina nakon podizanja kolektivne tužbe, u ožujku 2012. Otplatu su im kredita u već skoro desetljetnoj aferi (Udruga Franak osnovana je 2011.) olakšale samo zakonodavne intervencije u tečaj i kamate, te Zakon iz  2015. o konverziji kredita u francima u eurske kredite. Unatoč neprestanim objavama ‘pobjeda’, od pravosuđa dužnici u novcu praktički nisu dobili ništa.

Najnovije Rješenje Vrhovnog suda RH od 4. ožujka 2020. uklapa se u obrazac. Rješenjem je ponajprije ustanovljeno je da su ugovori sklopljeni sukladno Zakonu o konverziji valjani čak i ako su „ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Implicite, ustvari, upućuje da su oni koji su kredite u francima, temeljem tog Zakona, preugovorili kao da su od početka bili u eurima[i], možda upravo time dobili ono glavno materijalno olakšanje koje su mogli očekivati[ii]. Tako ogledni postupak objektivno – iako se s time mnogi pravnici već ne slažu – obeshrabruje dužnike od daljnjeg sudovanja. Kakogod, u pravosudnom postupku dužnici i dalje ne dobivaju obeštećenje; Gordijev je čvor nekako presječen 2015. godine političkim, zakonodavnim putem.

II

Pravosudna saga, naravno, ide dalje. Na tu se činjenicu neizbježno osvrnuti. Pitanje: jesu li sklapanjem ugovora kao da su krediti od početka bili u eurima dužnici obeštećeni za ono što su, prema pravomoćnoj presudi u kolektivnoj tužbi, preplatili otplatom kredita u francima, može se postavljati uvijek, dakle i nakon Rješenja VSRH, već se postavlja i postavljat će se[iii]. No, obraćanjem Sudu Europske unije i Ustavnom sudu proces opet tek ulazi ulazi u novi ciklus dugog trajanja, u kojem novčana naknada nije ‘nadohvat ruke’, eufemistički rečeno. Drugim riječima, glavni zaključak iz prethodnih paragrafa, prema kojem je olakšanje tereta otplate došlo kao rezultat političkog, odnosno zakonodavnog procesa, produžavanjem pravosudne priče nije doveden u pitanje.

S druge strane, kao što se u više analiza koje su provele bankarske i dužničke udruge spekuliralo da je bankama nakon oglednog postupka, ovisno o rješenju, prijetio gubitak od 10 do čak 25 milijardi kuna, sličnim se spekuliranjem sad postavlja pitanje troškova u dvadesetak tisuća individualnih tužbi pokrenutih nakon pravomoćne presude u kolektivnoj tužbi. Netko će ih naplatiti. Nije okončana ni tužba banaka protiv države na Arbitražnom sudu u Washingtonu zbog gubitka od oko 7 milijardi kuna slijedom zakonske obaveze da kredite u francima pretvore u eurske. Premda će, dakle, još biti pravosudnih ‘pobjeda’ i ‘poraza’, čini se da odlukom Vrhovnog suda – nakon vrhunca iz 2015. godine i jednoglasne odluke u Saboru kojom je dužnicima smanjen teret otplate – slučaj franak opet gubi dah.

Nakon odluke Vrhovnog suda postupkom pred Sudom Europske unije ulazi se u novi ciklus dugog trajanja.

III

Predrasuda da je sudski pravorijek konačni izraz istine o nekoj stvari, vrlo je raširena. Slučaj se dominantno odvija kroz pravosuđe s jedne strane voljom samih sudionika, a s druge su strane tome pridonijele i političke odluke. Prema spomenutoj studiji sociologinje Rodik, koja je do 2014. godine bila i čelnica Udruge Franak, za pravosudni se put Udruga, ‘uz intervenciju na razini diskursa i javnog mnijenja’, odlučila vrlo rano ((Pre)zaduženi str. 10/11). I Udruga je banaka odbijala pregovore s dužnicima nekolicinom alibi-argumenata: jedan je bio da Udruga Franak nema legitimitet, drugi da im propisi o zaštiti tržišne utakmice priječe kolektivno dogovaranje s korisnicima … Oba su ‘argumenta’ mogla biti anulirana da je poticaj na pregovore i nagodbu došao s političke strane, ali nije.

Hipotezu, međutim, prema kojoj je priroda slučaja franak takva da i nije bio rješiv pravosudnim putem (ili barem ne samo pravosudnim putem), nije uputno a priori odbaciti. Pretpostavka je rješavanja problema sudskim putem da je prekršen zakon. Prema drugoj pretpostavci, slučaj franak je izbio zbog defekta sustava. Pravosuđe, koje slučajeve ‘vraća u poredak’, tu vrstu problema ne može riješiti, po logici stvari. Nije čudno što je slučaj na najvišim instancama, Visokom trgovačkom, Vrhovnom i Ustavnom sudu završio po nekoliko puta. Kod problema te vrste (sistemskih), teorije o nesposobnosti ili korumpiranosti sudstva izbijaju same od sebe i već ih ima.

No, i Petra Rodik u spomenutoj knjizi slučaj promatra kroz sistemske naočale, bilo tako što ga diže na razinu fenomena (pre)zaduživanja u razdoblju financijalizacije, zatim tako što ga analizira u sklopu tranzicijskog kapitalizma i prodora zapadnih banaka u zemlje Nove Europe, ili tako što zahtijeva promjenu politike stanovanja. I sam sudac Dobronić u dvodjelnom je intervjuu za televiziju N1 (dostupan ovdje i ovdje), u povodu slučaja franak preispitivao funkcioniranje cjelokupnog sustava, postupke sudaca, javnih bilježnika, međunarodne odnose i povijest, monetarnu politiku te implicirao napuštanje vlautne klauzule[iv]. Rasprava o slučaju franak vrvila je ideološkim i moralnim argumentima, upravo onima dakle kojima se cilja na promjenu odnosa. Prema tome, ne samo da je zahtjev za olakšanjem tereta duga (što je različito od naknade štete) prelazio kapacitet pravosuđa, nego je i sama priroda stvari dobrim dijelom ideološko-politička i socijalno-ekonomska. Stvar valja gledati i s te strane. (Rasprava o teorijskom pitanju koliko se sudovi oslanjaju samo na zakone a koliko imaju uzimati u obzir i moralne norme ovdje  se, dakako, ne može otvarati.)

Sudac Dobronić kod čitanja je prve presude predložio nagodbu, a u kasnijim komentarima tendirao ukazati na to da je slučaj dužnika sistemsko pitanje.

V

Neugodna je činjenica da su (Pre)zaduženi zasad jedina znanstvena studija problema franak, iako to i nije neočekivano: i privatizacija je analizirana i istraživana s zamjetnim kašnjenjem, a ekonomisti su i u tom slučaju debelo zaostajali za sociolozima i humanistima; znanstveno nisu analizirane ni predstečajne nagodbe, drugi važan proces posljednje recesije, mučan i dugotrajan kao i slučaj franak. Već zbog same te činjenice knjiga Petre Rodik zaslužuje dužnu pažnju i poseban, cjelovitiji prikaz od onog koji može biti izveden u ovom članku. Također, iako se knjiga načelno bavi sistemskim pitanjima, to je ipak prvenstveno sociološka studija; problem regulacije bankovnog tržišta koji sigurno nije nezanemariv u slučaju franak, te karakteristike i kvaliteta političkog procesa kojim je problem rješavan, u knjizi nisu u fokusu, a očito bi valjalo i njih posebno prikazati i – eventuano – analizirati. Ovdje se, u nastavku, daju tek neka okvirna zapažanja koja ocrtavaju sistemsku raspravu u tim budućim člancima. Mogu se podijeliti na socijalna pitanja, politička i pitanja regulacije bankovnog tržišta. Sva su naravno uokvirena ideološkim i moralnim pitanjima.

1. Krediti u francima krediti su srednjeg sloja (klase). U veljači je Petra Rodik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirala međunarodnu radionicu o kreditima u francima i društvenom aktivizmu u zemljama tranzicijskog kapitalizma (na koju me ljubazno pozvala). U svima tim zemljama krediti s valutnom klauzulom u francima bili su krediti srednje klase. Rodik je u knjizi pokazala da je tečajni udar i velik dio te nekoć bolje stojeće srednje klase bacio u relativno siromaštvo koje zajednica nije mogla ignorirati.
2. Razmatranjem problema na razini klase (društvenog sloja) Rodik pokazuje da je riječ o društvenom a ne individualnom problemu koji ima i svoje psihološke i moralne strane – u knjizi se dosta bavi tzv. stigmatizacijom dužnika.
3. Petra Rodik je međutim zaključila da se obrasci koji su – prema njezinom mišljenju – krizu izazvali (ili je barem omogućili) ponavljaju. Ako je tome tako, razlozi su sistemski, odnosno nekako se očituju i u moralnim i ideološkim obrascima prije krize koji su zadržani poslije krize. Analize prema kojima je upravo srednja klasa socijalni temelj financijalizacije vrlo su uvjerljive.
4. Komunikacijska aktivnost Udruge Franak i dužnika u francima bila je prva ozbiljna mrežna kampanja u Hrvatskoj i dijelila s njima pozitivne (doseg) ali i neke negativne karakteristike. I Rodik ističe polarizaciju u raspravi. Uočava i da su važne medijske kuće imale ugovore s bankama prema kojima su njihovi zaposlenici dizali kredite u francima. Neki u mainstream medijima kampanju su Udruge „pojačavali“ (tehnički termin za aktivnosti mainstream medija u mrežnom okruženju).
5. Promjene u komunikacijskom okruženju utjecale su na promjene pozicija pojedinih društvenih skupina u političkom prostoru. Politika i političari postali su puno osjetljiviji prema aktivnostima udruga građana, koje više ističu vrijednosti nego interese, a manje su osjetljivi na aktivnosti tradicionalnih interesnih organizacija kao što je Udruga banaka (i sindikati itd.). I javnu prisutnost udruge dužnika pojačavali su vrijednosni i ideološki sadržaji u odnosu na interese.
6. Politički proces rješavanja problema dužnika u francima nije bio testiran na pitanje sukoba interesa. Mnogi su političari imali kredite u francima, među i njima i Boris Lalovac, ministar financija koji je formulirao Zakon o konverziji. Na spomenutoj radionici na Filozofskom fakultetu pokazalo se da je rješenje u pojedinim zemljama ovisilo o političkoj poziciji dužnika u odnosu na vladajuću političku stranku, kako u Mađarskoj tako i u Poljskoj, iako su njihova rješenja sasvim različita.
7. Rodik u knjizi spominje, iako detaljno ne razrađuje, da je postojao prijedlog o primjeni ‘socijalnog kriterija’ pri rješavanju problema dužnika. I sama zapaža da su neki dužnici bili investitori u nekretnine a nisu kreditom tek rješavali problem stanovanja. Ideju o primjeni socijalnog kriterija pripisuje bankama, iako one taj prijedlog nikad nisu formalno istaknule (rekao bih ne slučajno[v]). No, važnije je to što su političari potpuno zanemarili razmatranje ‘socijalnog kriterija’. Tome može biti uzrok sukob interesa spomenut u točki 5, jer bi socijalni kriterij možda zahvatio i neke od njih, kao i principijelni (odnosno ideološki) stav prema kojem je sva odgovornost za izbijanje problema bila na bankama (a nikakva ni na jednom dužniku).
8. U knjizi Petre Rodik opisani su slučajevi na bankovnom tržištu (npr segmentacija tržišta i vezivanje dužnika) koji upućuju na destruktivnu kompeticiju i mogu poslužiti kao početna točka analize aktivnosti regulatora Hrvatske narodne banke, premda se ona time eksplicite i sustavno ne bavi. Čini se da je HNB i prije i nakon izbijanja krize potcijenila ili čak ignorirala problem.
9. U deset se godina mnogošto promijenilo: bankarstvo i njegova pozicija u društvu promijenili su se zbog ideoloških promjena (Occupy Wall Street, u Europi jačanje zaštite potrošača), njegova pozicija u ekonomiji drukčija je zbog promjene karaktera ekonomije i načina poslovanja (financiranje tehnoloških firmi, ‘banke nisu motor razvoja’), promijenila se i novčana politika (negativna kamata), a u Hrvatskoj i fiskalna politika (zaustavljanje zaduživanja). Te su promjene s jedne strane posljedica zbivanja prije i tijekom raspleta krize, a s druge su strane utjecale na smjer raspleta krize (ideologija).
10. Petra Rodik se bavi i ulogom inozemnih banaka na tržištima Nove Europe. U najintenzivnijem razdoblju krize dužnika postavljalo se pitanje čemu (nam) uopće služe banke. (To pitanje, trebaju li nam banke, ponovio je i Zdenko Adrović, direktor Udruge banaka u nedavnom nastupu na televiziji N1 prije odluke Vrhovnog suda a u povodu afere RBA u kojoj je ta austrijska banka natječajem tražila komunikacijsku agenciju koja bu utjecala na pravosuđe.) Poziciju inozemnih banaka u Hrvatskoj regulator ne može zanemariti ni nakon planiranog uključenja u euro-zonu.

Slučaj franak snažno je dakle testirao socijalne odnose, politički sustav i bankovno tržište, po čemu je – najznačajniji fenomen prethodne ekonomske krize. Nakon odluke Vrhovnog suda, ušao je u novu fazu.  Ta činjenica kao i knjiga Petre Rodik, čiji prikaz slijedi, omogućavaju barem djelomičnu rekapitulaciju.

Bilješke:

[i] U Rješenju konkretno stoji: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR-e i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR-e, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e.“

[ii] U dugim eksplikacijama Rješenja niz je tvrdnji koje upućuju na taj zaključak, s kojima se svatko može sam suočiti na danoj poveznici. Rješenje konstatira da je cilj Zakona o konverziji bio „otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize“, detaljno razlaže obavezni način sklapanja novih ugovora, te da je Ustavni sud Zakon proglasio ustavnim: „U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.“

[iii] Stvar je u tome da su ugovori prema Zakonu o konverziji sklapani prije nego je okončana kolektivna tužba kojom je valutna klauzula u ugovorima u švicarskom franku proglašena ništetnom. Banke su nove ugovore sukladno Zakonu morale ponuditi a dužnici su ih mogli ili nisu morali prihvatiti, još ne znajući ishod tužbe. VSRH tu okolnost detaljno raspravlja, a pri kraju Rješenja opetuje: „Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.“ Ne ulazeći u pravne nijanse, to ne mijenja glavnu tezu članka, prema kojoj u pravosudnom postupku dužnici ne dobivaju materijalnu satisfakciju, kako je uostalom indicirao Dobronić pri čitanju presude 2013. godine, nego su je dobili Zakonom.

[iv] Sudac Dobronić tumači da se tvrdnjom prema kojoj je valutna klauzula temelj financijskog sustava zahtijeva da se ona ne smije dovoditi u pitanje. To nije točno – valutna klauzula jest temelj dosadašnjeg financijskog sustava, ali to ne znači da se ne može dovoditi u pitanje i mijenjati financijski sustav. Također, sudac Dobronić valutnu klauzulu nastoji predstaviti kao egzotično, rijetko rješenje. Naprotiv, porijeklo se valutne klauzule može vrlo jasno prepoznati u skoro cijeloj monetarnoj povijesti, novijoj kao i starijoj, sve do srednjovjekovnih pravnih rasprava o dužničko-vjerovničkim odnosima, čak i u načelima Rimskog prava, a izravno je vezano za metalističko-nominalističku diskusiju o prirodi novca. Te činjenice još i više potvrđuju da je na stolu rasprava o cjelokupnom sustavu, a ne samo o rješenju jednog slučaja.

[v] Sintagmu ‘socijalni kriteriji’ u ovom sam slučaju formulirao ja, koji sam u raspravi o problemu dužnika u francima sudjelovao od 2013. godine negdje do iza sredine 2014. godine kao glavni urednik časopisa Banka i zaposlenik Hrvatske udruge banaka. Kao što je spomenuto, Udruga banaka odbijala je ikakve pregovore s dužnicima, time i nagodbu, time i socijalne kriterije. Poslije je bilo zaista u Udruzi nekih čeprkanja po tome, ali kako nije bilo poticaja od politike, to je napušteno. Fokus je HUB-a bio na dogovoru s političarima, lobiranju. Udruga Franak, kako stoji u knjizi Petre Rodik, odlučila se za pravosudni put, iako su u prvim godinama, osobito nakon pojedinih faza pravosudnog procesa, odande stizali deklarativni pozivi bankama na nagodbu. Ključno je pitanje zašto taj pristup: pregovori, socijalni kriteriji, nagodba, nisu poticali političari.