svijet

Hoće li Sjedinjene Države intervenirati u Venezueli? Monroeova, Trumanova i – Trumpova doktrina

Božo Kovačević / 30. ožujka 2019. / Aktualno / čita se 17 minuta

Jasno je da nitko neće moći spriječiti predsjednika Trumpa da pokrene rat protiv Venezuele ako on zaključi da bi mu to bio dobar ulog za pobjedu na idućim predsjedničkim izborima, piše Božo Kovačević. Svakome tko prati zbivanja u i oko Venezuele jasno je kamo sve to vodi.

  • Božo Kovačević hrvatski je političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Već od siječnja, kad se predsjednik parlamenta Juan Guaidó proglasio privremenim predsjednikom i kad su ga Sjedinjene Države u istom trenu priznale kao legitimnog predstavnika Venezuele, činilo se da su dani predsjednika te zemlje Nicolása Madura odbrojani. I to ne samo dani u predsjedničkoj palači Miraflores, nego i dani života. Nakon što je američki predsjednik Trump izjavio da nijedna opcija protiv Madura nije isključena, a njegov potpredsjednik Pence dodao da se s Madurom neće razgovarati, bilo je jasno da su mu Amerikanci namijenili Gadafijevu sudbinu. Ni državni tajnik Pompeo ne ostavlja prostor za nagađanja o tome što bi trebalo zadesiti Madura. On je više puta ponovio da Maduro treba otići iz političkog života Venezuele.

Madurovi grijesi su brojni. Nakon sukoba s parlamentom, u kojem opozicija ima većinu, Maduro je 2017. godine sazvao Ustavotvornu skupštinu koja je počela funkcionirati kao alternativni parlament. Istodobno je počeo politički progon istaknutih opozicionara. Središnje izborno povjerenstvo određivalo je izborne jedinice i donosilo provedbene propise suprotno postojećem Ustavu i zakonima. Manipuliralo se popisima birača. Zbog toga je opozicija bojkotirala prijevremene predsjedničke izbore održane u svibnju 2018. godine. Uz rekordno nisku izlaznost od samo 46,1 posto i brojne pritužbe zbog neregularnosti Maduro je pobijedio osvojivši 67,84 posto glasova. Narodna skupština odbila je priznati rezultate izbora. Maduro zbog toga prisegu ne polaže pred Narodnom skupštinom, kako je Ustavom propisano, nego pred Ustavotvornom skupštinom koja mu je odana.

Rezultate tih izbora brojne zemlje nisu priznale, među kojima su SAD i EU. Ministri vanjskih poslova Argentine, Brazila, Kanade, Čilea, Kolumbije, Kostarike, Gvatemale, Hondurasa, Meksika, Paname, Paragvaja i Perua usvojili su u kolovozu 2017. godine Deklaraciju iz Lime u kojoj osuđuju slom demokratskog poretka u Venezueli. Ministri ne priznaju odluke Ustavotvorne skupštine i daju podršku Nacionalnoj skupštini. Osuđeno je sustavno kršenje ljudskih prava i odbijanje Madurove vlasti da prihvati međunarodnu humanitarnu pomoć namijenjenu sprečavanju humanitarne krize. Naglašavajući potrebu poštivanja suvereniteta Venezuele, ministri su pozvali na pregovore suprotstavljenih strana radi postizanja konsenzusa i obnove demokracije.

Maduro i Xi Jinping

No, Kina, Rusija, Južna Afrika, Turska, Iran i Egipat su, među ostalima, priznali rezultate predsjedničkih izbora. Time je nagoviještena nemogućnost postizanja suglasnosti o mogućem sadržaju bilo koje rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o Venezueli. To se pokazalo na sjednici VS UN 28. veljače 2019. godine kad su bile ponuđene dvije rezolucije, američka i ruska. Američka je inzistirala na osudi Madurova režima i na raspisivanju prijevremenih predsjedničkih izbora. Rusija je inzistirala na osudi stranog miješanja u unutrašnje stvari Venezuele pri čemu se humanitarna pomoć koristi kao izlika za pokušaj smjene režima.

Dok podjele hladnoratovskog tipa – bez jasne ideološke razdjelnice kakva je tada postojala – onemogućuju donošenje odgovarajućih rezolucija Vijeća sigurnosti, druga tijela UN-a, na kojima se ne donose političke odluke, izvješćuju o stanju u Venezueli. U izviješću povjerenice UN-a za ljudska prava ukazano je na neprestano pogoršanje stanja u Venezueli uz sve učestaliju primjenu sile, uključujući i ubojstva, kako protiv istaknutih pripadnika opozicije, tako i protiv sudionika demonstracija. U razdoblju od 2015. do 2017. godine snage sigurnosti ubile su 505 ljudi, uključujući 24 djece, a državnom odvjetniku je onemogućeno procesuiranje tih slučajeva. Više od 12 tisuća ljudi je bilo pritvoreno ili upućeno u zatvor zbog političkih razloga u razdoblju od 2014. do 2018. godine. Zabilježeni su i slučajevi mučenja nezakonito zatvaranih ljudi. Kao primjer kršenja ljudskih prava Maduru se na dušu stavlja raspad sustava zdravstvene skrbi zbog čega je mnogim ljudima uskraćena zdravstvena njega. Isto tako smatraju ga odgovornim za neodržavanje vitalne infrastrukture, poput vodovoda i kanalizacije, što ugrožava pravo ljudi na zdrav život.

Posljednjih nekoliko mjeseci svjetski su mediji tim službeno detektiranim Madurovim grijesima pribrojili nove. Tri milijuna izbjeglica iz Venezuele ozbiljno destabiliziraju susjedne države. Prosječan pad težine stanovnika te zemlje za deset kilograma tijekom 2018. godine (pri čemu se Maduro u isto vrijeme vidno udebljao) uvjerljiv je argument protiv njegove vlasti. Čeka se samo povoljni trenutak da pravda i volja naroda budu zadovoljene.

Američko blokiranje više desetaka milijardi dolara onemogućuje normalno funkcioniranje države u Venezueli i može se smatrati barem djelomičnim uzrokom raspada nekih vitalnih sustava. Masovna subverzija potpomognuta američkim cyber napadom na elektroenergetski sustav Venezuele dodatno je otežala održavanje minimalne razine standarda

Maduro je predsjednik duboko podijeljene zemlje, a njegova ideološka isključivost i pokušaj izigravanja demokratskih pravila i procedura te su podjele samo produbili. Njegova odgovornost za stanje u zemlji je nedvojbena. No, pritom ne treba smetnuti s uma da su na stanje u Venezueli utjecali i brojni drugi igrači, ponajprije SAD. Blokirajući imovinu Venezuele u američkim bankama, zabranjujući poslovanje s kompanijama iz Venezuele i namećući sankcije svima koji s Venezuelom pokušaju poslovati, Amerika je uvelike pridonijela stanju u Venezueli. Blokiranje imovine vrijedne više desetaka milijardi onemogućuje normalno funkcioniranje države u Venezueli i može se smatrati barem djelomičnim uzrokom raspada nekih vitalnih sustava. Masovna subverzija potpomognuta izvana američkim cyber napadom na elektroenergetski sustav Venezuele dodatno je otežala ili onemogućila održavanje minimalne razine životnog standarda. Istodobni pokušaj da se bez suglasnosti venezuelanske vlade onamo dopremi nekoliko milijuna dolara vrijedna humanitarna pomoć kao ulog u politički kredibilitet samoproglašenog privremenog predsjednika Guaidoa može se smatrati krajnjim cinizmom s američke strane.

U kontekstu povijesti odnosa SAD-a prema Južnoj Americi zbivanja oko Venezuele nisu neka nepredvidljiva novost. Još početkom 19. stoljeća Sjedinjene Države su obznanile namjeru da u tom dijelu svijeta ureduju kao neprikosnoveni gospodar. Obećavši da se SAD neće miješati u zbivanja na europskom kontinentu istodobno je zaprijećeno europskim državama da se ne miješaju u zbivanja u zapadnoj hemisferi. Tu je doktrinu formulirao američki predsjednik James Monroe. U skladu s tim pristupom, Sjedinjene Države primorale su Meksiko da se, mirovnim ugovorom iz 1846. godine, u njihovu korist odrekne više od 50% svog teritorija.  Amerika je 1903. godine izrežirala odvajanje Paname od Kolumbije kako bi u potpunosti kontrolirala izgradnju i eksploataciju Panamskog kanala. Iste godine s Kubom je uspostavljen takav odnos da je Amerika u potpunosti kontrolirala gospodarstvo i unutrašnju politiku te zemlje te ondje uspostavila svoju vojnu bazu Guantanamo.  Fidel Castro je 1959. godine odvojio Kubu od Amerike, ali je vojna baza i dalje tamo.

U vrijeme Hladnoga rata Monroeova doktirna dopunjena je Trumanovom doktrinom o nužnosti sprječavanja širenja komunizma. U skladu s tom novom doktrinom Sjedinjene Države su 1954. godine svrgnule zakonito izabranog socijalističkog predsjednika Gvatemale Jakoba Arbenza. Pokušaj svrgavanja Castrove vlasti na Kubi iskrcavanjem u Zaljevu svinja 1961. godine bio je neuspješan. No, uspio je udar protiv ljevičarskog predsjednika Brazila Joao Goularta 1964. godine kada je u toj zemlji, uz otvorenu američku podršku, uspostavljena vojna diktatura koja je trajala sve do 1980. godine. SAD su 1964. godine intervenirale u građanskom ratu u Dominikanskoj Republici na strani desničara. Sedamdesetih godina podržavale su pobunjeničke pokrete protiv socijalističkih vlada u različitim južnoameričkim državama. Salvador Allende,  novoizabrani predsjednik Čilea  svrgnut je 1973. godine vojnim udarom iza kojega su stajale Sjedinjene Države. Predsjednik Reagan vojno je podupirao pobunjenike protiv legalno izabrane sandinističke, ljevičarske vlade Nikaragve i provodio blokadu morskih luka te zemlje bez ikakvog uporišta u međunarodnom pravu. Amerikanci su 1983. godine organizirali invaziju na malu karipsku državu Grenadu pod optužbom da je tamošnja vlast odlučila surađivati s Kubom koja je od 1959. godine, kada je Fidel Castro ondje izveo revoluciju, crvena krpa za sve američke administracije. U smiraj Hladnoga rata Amerika je intervenirala u Panami i uhitila tadašnjeg diktatora Manulela Noriegu pod optužbom za sudjelovanje u ilegalnoj trgovini narkoticima i pranju novca. Kako su se tad odvijali američko-panamski pregovori o predaji uprave nad Panamskim kanalom panamskim vlastima, pravi američki motiv bio je da osigura takvu vlast u Panami koja ubuduće neće ugroziti američke interese u toj zoni.

Nakon svršetka hladnoga rata činilo se da više neće biti potrebe za takvim intervencijama. Nestanak globalnog komunističkog suparnika trebao je jamčiti nesmetano globalno širenje liberalne demokracije i slobodnog tržišta. No, pokazalo se da su očekivanja o kraju povijesti u obliku liberalno demokratskog globalnog društva oslobođenog ideoloških podjela i dramatičnih socijalnih razlika bila nerealna. Obećanja o win-win situaciji koju donosi neoliberalna globalizacija pokazala su se ispraznima. Razlike između bogatih i siromašnih zemalja su se povećale, prihodi onih jedan posto najbogatijih znatno su povećani u odnosu prema prihodima preostalih 99 posto svjetskog stanovništva. Uz to, nije se ostvarilo očekivanje zapadnih političara da će uključivanje Kine u WTO i globalni sustav slobodne trgovine rezultirati unutrašnjom demokratizacijom te zemlje. Dogodilo se to da je Kina, bez demokratizacije svog političkog sustava, postala igrač na globalnom tržištu uspješniji od zapadnih država. Kina je nadigrala Zapad igrajući po pravilima koja je Zapad smislio s ciljem da osigura svoju trajnu ekonomsku premoć.

Slogan Amerika prva, primijenjen u vanjskoj politici, znači da predsjednik Trump saveznicima smatra samo one države koje su spremne podrediti se američkim interesima. Njegov odnos prema dojučerašnjim partnerima iz EU jasno pokazuje da više nema mjesta očekivanjima da bi oni u bilo kojem pogledu mogli biti ravnopravni s Amerikom.

Najvidljiviji rezultat toga je zaokret u vanjskoj politici Sjedinjenih Država. Pod Trumpovom administracijom Amerika se okrenula protekcionizmu i tradicionalnim metodama zaštite i nametanja svojih interesa. Dio tog tradicionalnog repertoara je Monroeova doktrina, samoproglašeno pravo SAD-a da prilike u Južnoj Americi uređuje u skladu sa svojim interesima. Postojanje socijalističke bolivarske republike na južnoameričkom kontinentu nije u interesu SAD-a. Slogan Amerika prva, primijenjen u vanjskoj politici, znači da predsjednik Trump saveznicima smatra samo one države koje su spremne podrediti se američkim interesima. Njegov odnos prema dojučerašnjim partnerima iz EU jasno pokazuje da više nema mjesta očekivanjima da bi oni u bilo kojem pogledu mogli biti ravnopravni s Amerikom. A od južnoameričkih država, koje nikad nisu imale saveznički status kakav su imale europske države, očekuje se trenutno i bespogovorno podvrgavanje američkim zahtjevima. Socijalistička vlast u Venezueli, kao deklarirana protivnica američkog imperijalizma, logična je meta politike trenutne američke vlasti.

Zaokupljenošću tadašnje američke vlasti ratom u Afganistanu i pripremama za rat u Iraku vjerojatno se može objasniti izostanak konkretnije pomoći organizatorima državnog udara protiv predsjednika Huga Chaveza 2002. godine. Na podlozi masovnih demonstracija i štrajkova, u kojima su sudjelovali poslodavci i radnici, skupina bogatih poslovnih ljudi i pripadnika visokih vojnih krugova organizirala je državni udar protiv predsjednika Chaveza. On je kratkotrajno bio zatočen, ali se ispostavilo da su vojnici zaduženi da ga čuvaju bili lojalni njemu, a ne svojim zapovjednicima. Nakon što je uz njihovu pomoć uspostavio kontakte sa suradnicima, trijumfalno se vratio u predsjedničku palaču. Dio vojnika koji su podržali udar okrenuli su se protiv samoproglašenog predsjednika Pedra Carmona kad su shvatili da on ne namjerava učvršćivati demokraciju nego da mu je cilj uspostaviti diktaturu u interesu skupine najbogatijih. Tada su samo Sjedinjene Države i Ekvador priznali novu vlast. Jedan američki dužnosnik je okupljenim ambasadorima južnoameričkih zemalja u Washingtonu tada objasnio da državni udar nije bio prijetnja demokraciji nego odgovor na Chavezove antidemokratske poteze. Neki koji su sudjelovali u demonstracijama protiv predsjednika Chaveza tada su postali čavisti jer su demokratski izabranog predsjednika, s kojim se nisu slagali, smatrali boljim rješenjem od diktatora kojega podržava Amerika.

Današnja američka administracija ne krije da joj je cilj odstraniti predsjednika Madura s vlasti i da pritom neće odbaciti nijedno sredstvo kojim se taj cilj može ostvariti. Recentniji primjeri odstranjivanja s vlasti – u Libiji i Iraku, gdje su bili uspješni, i u Siriji gdje je pokušaj bio neuspješan – ne ostavljaju mnogo prostora za spekulacije o tome što bi se sve moglo dogoditi u Venezueli. Moamar el Gadafi, Sadam Husein i Anvar el Asad nisu predstavljali prijetnju globalnoj sigurnosti, premda su mnogi stanovnici njihovih država s pravom bili nezadovoljni njihovom vlašću. Prava prijetnja globalnoj sigurnosti uslijedila je nakon oružanih intervencija u tim zemljama. ISIL, učestali teroristički napadi i deseci milijuna izbjeglica  posljedice su nereda izazvanog ratom. Jasno je da nitko neće moći spriječiti predsjednika Trumpa da pokrene rat protiv Venezuele ako on zaključi da bi mu to bio dobar ulog za pobjedu na idućim predsjedničkim izborima.

Guaido se proglašava predsjednikom (Youtube)

Svakome tko prati zbivanja u i oko Venezuele jasno je kamo sve to vodi. Nema dvojbe da i europski političari razumiju što se i zašto ondje događa. Nakon što su odmah nakon SAD-a priznali da je Guaido legitimni privremeni predsjednik i iznijeli ultimativni zahtjev za raspisivanje prijevremenih predsjedničkih izbora, europski su političari zauzeli stav mogućeg neutralnog posrednika u venezuelanskom političkom sukobu. Pritom je jasno da Guaidoa i Narodnu skupštinu smatraju predstavnicima jedne od strana, ali nije jasno tko bi trebao predstavljati drugu stranu i tko je, zapravo, na toj drugoj strani. Zar samo predsjednik Maduro i klika visokih vojnih dužnosnika?

Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je okrenuti se povijesti Venezuele. Svojedobno najbogatija južnoaamerička zemlja, koja je bogatstvo mogla zahvaliti visokim cijenama nafte, bila je istodobno zemlja najvećih socijalnih razlika. U sustavu izrazito ekstraktivne ekonomije i politike čak je 80 posto stanovništva te zemlje živjelo ispod granice siromaštva. Dvadeset posto privilegiranih su zato bili izrazito bogati. Oslanjajući se na tradiciju Simona Bolivara, borca za nezavisnost južnoameričkih država od španjolske i portugalske kolonijalne vlasti u 19. stoljeću, na tradiciju južnoameričkih socijalističkih revolucionara sredine 20. stoljeća i na Kubu koja se uspješno suprotstavlja američkom imperijalizmu pa i na postavke teologije oslobođenja kojom su neki katolički teolozi šezdesetih i sedamdesetih godina  20. stoljeća prihvatili neke neomarksističke postavke o uzrocima neravnomjerne distribucije bogatstva u sustavu svjetske ekonomije, Hugo Chavez je mobilizirao mase siromašnih stanovnika Venezuele od kojih su većina bili potomci starosjedilaca. Bio je prvi predsjednik kojega nije kandidirala nijedna od dviju tradicionalnih stranaka. Dvije su glavne odrednice njegovog programa bile ukidanje političke korupcije i ukidanje siromaštva u Venezueli. Nakon pobjede 1999. godine još je triput pobijedio na izborima.

Maduro kao njegov nasljednik, neovisno o izostanku karizme i govorničkih sposobnosti  koje su krasile Chaveza, ipak je predstavnik barem dijela onih koje su Chavezovi programi izbavili od kronične bijede. Dostupnost zdravstvene skrbi i obrazovanja za sve kao i podizanje životnog standarda državnim financiranjem izgradnje vodovodnih i kanalizacijskih sustava obećanja su koja je Chavez ispunio. Politička nestabilnost za koju je Maduro suodgovoran i kolaps države zbog američkih sankcija primarno su njegova odgovornost, ali barem dio čavista u njemu vidi jamstvo da se restauracijom prijašnjeg sustava neće uspostaviti onakvi odnosi kakvi su u Venezueli bili na djelu prije Chavezovog dolaska na vlast. Pretpostavljam da se on ne bi mogao održavati na vlasti ako bi ovisio samo o vojsci. Zbog toga bi bilo važno da se u pozivima samozvanih posrednika na pregovore između relevantnih igrača računa i na njega.

To se, međutim, ne događa. U priopćenju sa sastanka ministara vanjskih poslova država članica Međunarodne kontaktne skupine za Venezuelu, održanog 28. ožujka 2019. godine, izdano je priopćenje u kojem se inzistira  da je za krizu u Venezueli prihvatljivo jedino „političko, mirno, demokratsko i samostalno venezuelansko rješenje“. Pozvane su međunarodne humanitarne organizacije da se pridruže u pružanju humanitarne pomoći. Kao što je to još 2017. godine učinila skupina južnoameričkih država deklaracijom iz Lime, i u ovom priopćenju se inzistira na uspostavi pune demokracije i ustavnog poretka mirnim putem. Pritom se kao jedini predstavnik s demokratskom legitimacijom spominje Narodna skupštine i njezin predsjednik Guaido. Kad se govori o potrebi dogovora svih relevantnih aktera o novim izbornim pravilima, ne spominje se nijedan drugi akter osim Guaidoa. Nakon što je sam Maduro, primoran na to neredima u zemlji i pritiscima izvana, više puta ponovio da je spreman pregovarati, Međunarodna kontaktna skupina – u kojoj su uz Federicu Mogherini i predstavnici osam članica EU te Meskika, Urugvaja, Brazila, Kostarike i Ekvadora – njega očito ne vidi kao relevantnog sugovornika. Naravno, postavlja se pitanje koji su to relevantni akteri osim Guaidoa i koje bi društvene snage oni mogli predstavljati.

Caracas, glavni grad

U tom priopćenju tvrdi se da Međunarodna kontaktna skupina podržava sve što radi UN. Pritom se pozivaju na izviješće OHCHR UN-a. No, nema nijedne riječi o stajalištima predstavnika drugih tijela UN-a. Tako je u potpunosti ignorirana izjava Idrissa Jazairyja, izvjestitelja Vijeća za ljudska prava UN-a o negativnom utjecaju unilateralnih pritisaka. „Prisila, vojna ili ekonomska, nikad ne smije biti poduzeta da bi se promijenila vlast u suvremenoj državi. Korištenje sankcija vanjskih sila da bi se srušila izabrana vlast u suprotnosti je sa svim normama međunarodnog prava“, rekao je taj izvjestitelj komentirajući stanje u Venezueli. Činjenicu da američki dužnosnici ne kriju da im je namjera da – milom ili silom – promijene vlast u Venezueli i da su sankcije uvedena upravo s tim ciljem, nije navela potpisnike priopćenja Međunarodne kontaktne skupine da se ograde od takvih postupaka američke vlasti. Zbog toga njihovo inzistiranje na navodnoj vlastitoj nepristranosti uopće nije uvjerljivo.

Venezuela bi mogla poslužiti kao primjer na kojem će Moskva dokazivati svoju privrženost načelima međunarodnoga prava nasuprot američkoj imperijalističkoj politici. Ako se pokaže da su zbog pada Madurova režima kineska i ruska potraživanja od Venezuele nenaplativa, nije isključeno da u interesu tih dviju zemalja bude američki vojni angažman u Venezueli čiji bi poželjni kraj bio kao u Vijetnamu

Ako se i Maduro ne prihvati kao mogući akter pregovora o rješavanju krize u Venezueli, mali su izgledi da će se postići mirno rješenje. Jasno je da Ruska Federacija ne može, a vjerojatno i ne želi, Venezueli pružiti takvo uporište kakvo je tijekom hladnoga rata SSSR mogao pružati svojim saveznicima. Venezuela bi mogla poslužiti kao primjer na kojem će Moskva dokazivati svoju privrženost načelima međunarodnoga prava nasuprot američkoj imperijalističkoj politici. Ako se pokaže da su zbog pada Madurova režima kineska i ruska potraživanja od Venezuele postala nenaplativa, nije isključeno da u interesu tih dviju zemalja bude izravni američki vojni angažman u Venezueli čiji bi poželjni kraj bio onakav kao u Vijetnamu.

Podržavanjem Madurova režima Kuba se izlaže većem riziku da postane meta Trumpove administracije koja joj ionako nije naklonjena. Ekonomski i vojni potencijali Kube su ograničeni pa s te strane ne bi moglo doći trajno jamstvo opstanka Madurove vlasti ako Amerika odluči poduzeti krajnje korake.

Sve to upućuje na zaključak da bi Maduro sada trebao biti spremniji na kompromise nego ikad dosad. Sve dok postoji i najmanja nada da bi se pregovorima moglo nešto postići, ne treba odustati od njih. Njegovim apriornim isključivanjem kao relevantnog igrača naprosto ga se primorava da poduzima očajničke korake imajući pred očima slike Sadama Huseina i Moamara el Gadafija. Oni koji odlučuju o daljnjim zbivanjima u Venezueli ne bi trebali zaboraviti da je i u Iraku i u Libiji poslije vojne intervencije uslijedio kaos, rasap države i društva i da su tad stvoreni trajni izvori nestabilnosti i prijetnji međunarodnoj nesigurnosti.