Intervencija može biti i državno-orijentirana i tržišno-orijentirana. Ali, drugog načina za sustizanje bogatih zemalja – nema

Posljednjih nekoliko desetljeća dominacije ideje i prakse globalizacije pojam industrijske politike prikazuje se kao svojevrsni arhaizam i suvišnost. Je li tome međutim zaista tako? Karlo Vujeva će u dva nastavka nastojati pojasniti što je to uopće industrijska politika, zašto je i danas relevantna, kako se transformirala i s kojim posljedicama

• Naslovna slika kadar iz filma braće Lumiere – Ulazak vlaka u stanicu

• Autor je asistent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, na Katedri za financije i student doktorskog studija. Na Sveučilištu Carlos III u Madridu (Universidad Carlos III de Madrid) obranio je tezu na temu “Growth Diagnostics of Croatia” i stekao naslov Master of Economic Development and Growth (MEDEG)

Tematika industrijske politike dugo se činila poprilično zanemarenom u dominantnim akademskim ali i širim krugovima. Studenti većine ekonomskih fakulteta više nisu upoznati s njenim definicijama, ulogom i modalitetima kroz povijest. Najprestižniji akademski časopisi uglavnom je zaobilaze u širokom luku. Njen značaj čini se nikad manjim: posljednjih nekoliko desetljeća fokus se premjestio prema drukčijim perspektivama, a industrijska je politika pretvorena u svojevrsni arhaizam i suvišnost. Štoviše, u eri Washingtonskog konsenzusa i globalizacijskih procesa se smatrala ‘mrtvom’.

No, je li industrijska politika nestala, ili se tek transformirala? Postoji li značajan jaz između retorike i stvarnosti? Je li riječ o popularnim mitovima, odnosno nerazumijevanju kada se govori o industrijskoj politici? Razdoblje nakon Velike Recesije (2007-2009) čini se da je otvorilo prostor za drukčija razmišljanja, pa i za novo razmatranje starih tema. Ekonomisti (široko shvaćene) strukturalističke struje, poput Changa, Lina, Rodrika ili Stiglitza, posljednjih su godina uspješno reanimirali ovu tematiku, a time i cijelu jednu pod-disciplinu razvojne ekonomike. Ovaj tekst u dva dijela cilja predočiti što je to uopće industrijska politika, zašto je i danas relevantna, kako se transformirala i s kojim posljedicama. Naposljetku, ambicija je propitati je li njena i dalje inferiorna (akademska) pozicija opravdana, u kontekstu simultanih globalnih ekonomskih promjena.

Normativni sud teksta orijentiran je oko uloge industrijske politike u kontekstu dugoročne konvergencije (siromašnijih prema bogatijim zemljama). U tom smislu, od početnog teorijskog argumenta do posljednje empirijske činjenice, sugerira se poželjnost catching-up scenarija, odnosno kontinuirano viših stopa ekonomskog rasta zemalja u razvoju naspram danas razvijenih zemalja. Debata je potom o (ne)sposobnosti industrijske politike kao mehanizma ostvarivanja spomenute konvergencije, s obzirom na povijesna iskustva.

Ovo je bitno napomenuti, budući da se suviše često iracionalna  protekcija takozvanih sunset industrija (industrija u zalasku/propadanju) razvijenih zemalja poistovjećuje s industrijskom politikom. To je jednostavno – pogrešno. Naposljetku, naglasak nije na eksplicitnom zauzimanju strana u pro/kontra debatama oko industrijske politike, koliko na identifikaciji njenih različitih modaliteta (u različitim epohama, ali i zemljama) te demistifikaciji mitova, a sve s ciljem boljeg razumijevanja (makro)ekonomske koordinacijske problematike.

Definiranje i teorijski okvir 

Industrijsku politiku moguće je definirati na toliko načina koliko je i ekonomista. Jedna od definicija shvaća industrijsku politiku kao fokusiranu primjenu parcijalnih mjera ekonomske politike s konkretnim ciljem mijenjanja sektorske strukture ekonomije u dugom roku, eksplicitno ili implicitno, direktno ili indirektno (npr. von Einem, 1991; Benner, 2013). Drugačije, industrijska politika za cilj ima ishod koji se ne može očekivati, odnosno formirati u istom stupnju ili vremenskom periodu kao onaj koji se formira pod striktno tržišnim utjecajima (Benner, 2013). U suštini tada, industrijska politika predstavlja skup različitih javnih politika fokusiranih na (namjernu) strukturnu transformaciju ekonomije (Bianchi i Labory, 2006). Glavnim instrumentima industrijske politike tradicionalno se smatraju carine, kvote, državne subvencije. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da je u pitanju kontekstualno razmatranje uloge države i njene intervencije u dugoročnom razvoju neke ekonomije.

Ne radi se o izboru protekcije naspram slobodnog tržišta, već o izboru između narušavanja i nenarušavanja neutralnosti ekonomske politike. A to nije istoznačno. Industrijska politika mogla bi se definirati upravo kao napuštanje neutralnosti ekonomske politike

Temeljni idejni konflikt je, naslućuje se, orijentiran oko (na prvu) jednostavne dvojbe: treba li država intervenirati u ekonomiju? Vulgarno shvaćanje industrijske politike reducira je, u suštini, na protekcionizam. Potom se eksplicira protekcionizam i (neefikasna) državna intervencija s jedne strane i slobodno tržište s druge. Međutim, takva dihotomija je problematična prije svega jer je netočna, a potom i neinteligentna. Industrijska politika nije (samo) protekcija, svakako ne u statičnom smislu (a ponekad je upravo suprotno!). Spomenutom se dvojbom također izbjegava iznimno bitno razlikovanje razvijenih i zemalja u razvoju. Stoga je uputnije problematici prići na nešto drugačiji način. Naime, ne radi se o izboru protekcije naspram slobodnog tržišta, već o izboru između narušavanja i nenarušavanja neutralnosti ekonomske politike. A to, kao što ćemo vidjeti, nije istoznačno.

Posljedično, industrijska politika mogla bi se definirati upravo kao napuštanje neutralnosti ekonomske politike. Pritom ona nije vezana samo uz industrijski (prerađivački) sektor, iako se njena uloga najčešće tumači u procesu industrijalizacije, kojeg dosad poznajemo kao jedinu sustavnu aveniju za spomenutu konvergenciju prema klubu bogatih zemalja. Obuhvaća sva tri sektora (primarni, sekundarni i tercijarni), doduše s različitim ponderima i prioritetima. Ovakva definicija izbjegava ideološku zamku koja se nameće iz stilizirane dihotomije države i tržišta. Intervencija nužno ide kontra laissez-faire (laissez-passer) principa, i to je temeljna (i konstantna) karakteristika industrijske politike. Međutim, razlikuje se priroda (modalitet) intervencije: i državno-orijentirana i tržišno-orijentirana intervencija u suštini jesu industrijska politika.

Je li bolje kvotama ili carinama zaštititi razvoj mlade domaće industrije, kako bi se ona osposobila za kasnije natjecanje s međunarodnom konkurencijom, ili su trenutni troškovi takve zaštite veće od budućih koristi

Standardni pristup u modeliranju industrijske politike podrazumijeva postojanje tržišnih neuspjeha, a potom i odgovarajućih intervencija radi njihova uklanjanja. Debate su uglavnom vođene oko prihvaćanja ili odbijanja infant industry argumentacije, odnosno, ocjene opravdanosti zaštite mladih i nezrelih industrija u izvozno-konkurentnom sektoru. U suštini, je li bolje (primjerice, kvotama ili carinama) zaštititi razvoj mlade domaće industrije, kako bi se ona osposobila za kasnije natjecanje s međunarodnom konkurencijom, ili su trenutni troškovi takve zaštite veće od budućih (diskontiranih) koristi, te je manje štetno prepustiti industriju međunarodnoj konkurenciji odmah, vodeći se načelom komparativne prednosti.

Odgovor na ovo (nažalost ili na sreću) nije jednostavan, budući da se ne radi o vakuum-izboru između protekcije i slobodnog tržišta, već o povijesno, odnosno temporalno i kontekstualno uvjetovanoj odluci o napuštanju neutralnosti ekonomske politike. Drugačije, liberalizacija ekonomije je željeni konačni ishod s obje strane debate; razlikuju se tek u načinu dolaska do nje.

Rane godine industrijske politike

U povijesnom smislu, razvoj industrijske politike mogao bi se pojednostaviti kroz prikaz dva bitna razdoblja: rane (19. stoljeće) i zlatne godine (od 1950-ih do početka 1980-ih). Pojam industrijske politike seže sve od kraja merkantilizma, a njena uloga intenzivira se kroz 19. stoljeće. Počevši s radovima Colberta i kameralista poput Beckera i von Hornigka, rasprava dobiva zamah s diobom ekonomskih perspektiva, posebice između kontinentalne (F.List), odnosno njemačko-historijske te anglo-saksonske struje (A. Smith), koja danas prevladava.

U to vrijeme, Ujedinjeno Kraljevstvo imalo je svaki ekonomski razlog na svojoj strani da forsira laissez-faire pristup, kao dominantni lider u svjetskoj trgovini. A. Smith je to pravovremeno prepoznao. Njemačka, s druge strane, inzistirala je na razvijanju vlastite industrijske baze, a osnivanjem Zollvereina uspješno su unificirali trgovinsku politiku prema van, efektivno štiteći kolektivno tržište od vanjskog uvoza uz omogućavanje slobodne trgovine između njemačkih zemalja.

Adam Smith nije imao a priori negativan odnos prema intervenciji: hvalio je protekcionističku politiku Navigacijskog akta kao najmudriju od svih komercijalnih regulacija

Ipak, kontekst je bitan: bez značajne protekcije merkantilizma, teško da bi UK bila u poziciji maksimizirati ekonomske koristi liberalizacije, koju je zagovarala, ali i asimetrično nametala kolonijama. I sam Smith je hvalio, primjerice, protekcionističku politiku Navigacijskog akta kao najmudriju od svih komercijalnih regulacija, što će reći, nije imao a priori negativan odnos prema intervenciji. Njegova kritika bila je povijesno utemeljena i predstavljala je vodeću intelektualnu reakciju u doba kasnog merkantilizma, u društvu koje bi usmjerenom liberalizacijom trgovine i smanjenjem regulacije, odnosno diskrecijske uloge države u ekonomiji značajno napredovalo.

Obje perspektive vjerojatno su bile u pravu svaka za sebe. Štoviše, plauzibilno je argumentirati da je UK čak predugo čekala s liberalizacijom (Shafaeddin, 1998). Ali, pogrešno je mišljenje ili popularni mit, kako su se specifično UK i SAD razvili bez značajne regulacije i intervencije. Gotovo suprotno, sve danas bogate zemlje u razdoblju 19. i ranog 20. stoljeća (uz iznimku Švicarske i Nizozemske) prakticirale su značajne protekcionističke mjere kao dio sustavne industrijske politike. A upravo su UK i US imale najveće carinske stope zaštite (45%-55%) u njihovim catch-up razdobljima (Chang, 2009). UK je sve do kasnih 1820-ih imala najveće carinske stope (50%) na uvoz iz Europe, s posebno jakom protekcijom poljoprivrede (Bairoch, 1993). S druge strane, uvoz indijske svile i pamuka je bio zabranjen. Indija je imala snažnu komparativnu prednost u njihovoj proizvodnji, pa joj je zabrana znatno naštetila. Tek nakon potpune konsolidacije liderske pozicije (oko 1850. godine), UK se počinje sustavno oslanjati na politiku slobodne trgovine (Shafaeddin, 1998).

Walpole, smatran za prvog britanskog premijera, prvi je proveo sveobuhvatni program zaštite mlade industrije (1721. godine), pritom snažno utječući na prvog američkog ministra financija A. Hamiltona, koji je 1791. godine pomogao razviti teoriju zaštite nezrele (američke) industrije (tzv. Američka škola ekonomike) i koji je dovitljivo izjavio: „Ne radi što ti Englezi kažu, već što i sami rade“. Njegova logika je bila sljedeća: ukoliko SAD u potpunosti sudjeluju u slobodnoj trgovini s primatom UK-a, doći će do „nejednake razmjene“ zbog naprednijeg proizvodnog (industrijskog) sektora u Europi, i upravo je na SAD-u da pronađe način kako ne biti u zavisnom i inferiornom položaju s obzirom na bolje ili lošije kombinacije međunarodne, odnosno tuđe ekonomske politike. Da se primijetiti koliko Hamiltonova argumentacija podsjeća na suvremena razmišljanja mnogih zemalja u razvoju, kojima se pak nameće sasvim drugačiji model razvoja (Shafaeddin, 1998).

„Ne radi što ti Englezi kažu, već što i sami rade“. Alexander Hamilton

Stoga i ne čudi da je prva moderna protekcionistička škola došla upravo iz SAD-a (Bairoch, 1993). SAD su službeno s protekcijom započele kroz Tariff of 1816. Sredinom stoljeća liberalizacija je dobila na značaju, no nakon 1861. protekcionizam ponovno dominira, motiviran isprva potrebom financiranja građanskog rata. Carine su otad ostale na otprilike jednako visokim razinama u razdobljima 1875-1883 i od 1880-ih do 1913. godine (Bairoch i Kozul-Wright, 1996). Značajni su pritom bili McKinley Tariff Act, Dingley Act, Manufacture’s Reciprocity Convention i Payne Bill, između ostalih, koji su utjecali na zaštitu američkih mladih industrija tog vremena.

Za primjer, SAD su 1875. godine imale 250% do 260% veće carine nego Austrija, Danska, Rusija i Španjolska (koje su, pak, imale najveće carine u Europi). Rast američke ekonomije (od 1820-ih do početka 1910-ih) bio je 2.4%, a Zapadne Europe 1.2%. Protekcija i posljedična kreacija menadžerskog kapitalizma vjerojatno su imali svoj doprinos u tome. No, i na primjeru SAD-a, moglo bi se tvrditi kako su neke industrije bile i predugo pod zaštitom, kao što je američka industrija pamuka (Shafaeddin, 1998).

Treba imati na umu da je to i dalje doba kolonijalizma, a uloga kolonija kao i njihova trgovinska pozicija, bila je fundamentalno nejednaka. Kolonije, bivše kolonije i današnje zemlje u razvoju većinom su imale, uglavnom izvana nametnute, vrlo niske carinske stope (3-5%) kroz većinu 19. stoljeća, sa stagnantnim stopama ekonomskog rasta i klauzulama koje su efektivno sprječavale bilo kakvu zaštitu industrije. S druge strane, bez implikacije direktne kauzalnosti (kontekst je ipak složeniji), Latinska Amerika je nakon dobivanja autonomije u određenju carinskih stopa (u 1870-ima i 1880-ima) u svom belle epoque konvergencijskom periodu i prvoj globalizaciji imala prosječni godišnji per capita rast od 1.8% (1870-1913), postavši jedna od dvije najbrže rastuće regije svijeta, dok je u prethodnom razdoblju  (1820-1870) imala rast od 0.1% (Chang, 2009).

Ukoliko je protekcija motivirana tek fiskalnim razlozima, kao što je povećanje bogatstva suverena ili financiranje proračunskog manjka, bez eksplicitne namjere da se razvija proizvodna baza, to se ne bi trebalo smatrati industrijskom politikom

Pritom je potrebno istaknuti, ne može se svaka protekcija smatrati industrijskom politikom. Motivacija protekcionizma je presudna (no uglavnom i vrlo teško dokaziva): ukoliko je protekcija motivirana tek fiskalnim razlozima, kao što je povećanje bogatstva suverena ili financiranje proračunskog manjka, bez eksplicitne namjere da se razvija proizvodna baza, to se ne bi trebalo smatrati industrijskom politikom (ali itekako se može smatrati štetnim po daljnji razvoj ekonomije, pa otud i razumljiva skepsa ekonomskih liberala).

Zlatne godine industrijske politike

Zlatno razdoblje industrijske politike događa se nakon Drugog svjetskog rata (kada i sam termin industrijska politika postaje popularan), simultano s dominacijom kejnzijanizma, zlatnim dobom Europe i početkom snažne konvergencije zemalja koje će postati poznati kao azijski tigrovi (Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan). Ovo je također razdoblje u kojem prestaju postojati kolonijalna carstva, a post-kolonijalni pokreti i težnje za nezavisnošću pomažu uspostavi koncepta razvojne (developmentalističke) države.

Nakon kineske revolucije i u osvit Hladnog rata, na Zapadu je postojala potreba za optimističnom teorijom ekonomskog rasta; tu poziciju su u akademskom smislu poprilično uspješno, svaka na svoj način, zauzele modernizacijska teorija W. W. Rostowa s determinističkom tezom o 5 faza (zrcalnog) ekonomskog razvoja, te model egzogenog rasta R. Solowa i T. Swana, koji je isprva predviđao bezuvjetnu konvergenciju zemalja i koji je postao temeljni model neoklasične teorije rasta.

S druge strane, u kontekstu razvojne ekonomike, intervencija se opravdavala manjkom postojećih inputa ili nužnih sastojaka ekonomskog rasta u laissez-faire uvjetima, ponajprije kroz slabi privatni sektor, oskudnost kapitala i nerazvijenost financijskih tržišta, odnosno nedovoljnu stopu štednje za potrebnu mobilizaciju i alokaciju resursa.

Općenito, industrijska politika tog doba mogla bi se predstaviti kroz opoziciju dva seta politika: industrijalizacije supstitucijom uvoza (ISI) te izvozno-orijentirane industrijalizacije (EOI). Karakteristično za industrijsku politiku je uvijek bilo (i ostalo) da se predstavlja kroz razne dihotomije: stara/nova, vertikalna/horizontalna, aktivna/pasivna, tradicionalna/moderna, pa tako i ISI/EOI.

ISI politike karakterizirala je strategija biranja pobjednika (arbitrarno odlučivanje koje industrije će biti subvencionirane ili zaštićene) te autarkičniji, odnosno nezavisniji pristup ekonomskom razvoju. EOI je relativno pasivniji pristup, oslanjajući se na domaće i strane izvore financiranja i kapitala, orijentirajući industriju prema izvozu uz pomoć transfera tehnologije i know how-a. Ipak, stvarnost je rijetko poznavala jasne distinkcije između dvije (udžbeničke) strategije, budući da su često obje bile korištene u istim ekonomijama. Uz njih, značajne su bile i politike poput francuskog indikativnog planiranja, kao i plansko osnivanje tzv. industrijskih distrikata (poput Emilia-Romagne u Italiji ili Baden-Württenberga u Njemačkoj), te snažni utjecaj japanskih odbora za planiranje.

Alternativno razlikovanje jest između: 1) nezavisnog („independentist“) i 2) integrativnog („integrationist“) pristupa. Prvospomenuti se minimalno oslanjao na privlačenje  direktnih stranih investicija (FDI) i uključenost multinacionalnih korporacija (MNK), a više na interni razvoj ekonomije znanja, ulaganje u R&D (istraživanje i razvoj), kreirajući pritom nacionalne pobjednike i glomazne domaće industrijske konglomerate. Ovakav pristup dominirao je u Južnoj Koreji, Tajvanu, Kini i Indiji. Drugi pristup se više bazirao na pozitivnim eksternalijama iz prisustva MNK-a, privlačeći strane investicije jeftinijom i slabo-kvalificiranom radnom snagom i povoljnim lokacijskim efektima, uz veći naglasak na makroekonomsku stabilnost. Ovu grupu predstavljali su, između ostalih, Indonezija, Malezija, Tajland, Argentina, Brazil, Meksiko, Turska… (Di Maio, 2008).

Industrijska politika je pogotovo značajnu ulogu imala u konvergenciji, odnosno rekordnom razvoju azijskih tigrova. Tipičan set politika tog vremena sumirao je Chang (2009). Ponovimo, industrijska politika primarno se smatra domenom trgovinske politike, odnosno carina, kvota, uvoznih restrikcija i regulacija. Međutim, mjere su bile značajno šire, uključujući:

1) koordinaciju komplementarnih investicija („Big Push“),

2) koordinaciju konkurentnih investicija kroz regulaciju ulaska na tržište, „investicijske kartele“ te pregovore o smanjenju kapaciteta u tzv. sunset industrijama,

3) politike promoviranja ekonomija razmjera,

4) regulaciju uvoza tehnologije,

5) regulaciju direktnih stranih investicija,

6) obvezan trening radnika,

7) ulogu države kao venture kapitalista i osiguravanje inkubatora za visoko-tehnološka poduzeća,

8) promociju izvoza te

9) državnu alokaciju strane valute i deviznih rezervi, s prioritetnom alokacijom prema uvoznim kapitalnim dobrima (za izvoznu industriju) a s najmanjim prioritetom za luksuznu potrošnju uvoznih dobara.

Posljedično, ekonomije tog vremena bile su karakterizirane ekonomijama razmjera i velikim, oligopolskim strukturama, kao što su keiretsu u Japanu ili chebole u Južnoj Koreji, s masivnim konglomeracijama banaka, tvornica i mnogobrojnih malih i srednjih poduzeća klasteriranih oko njih. Tako je umjesto tržišnog mehanizma koji alocira resurse, dominirala protekcija i specifičan model tzv. crony kapitalizma koji je uspijevao mehanizmom ‘mrkve i batine’ nagraditi uspješna, a kazniti neuspješna subvencionirana poduzeća. Primjerice, upečatljive birokratske (tehnokratske) mezo-politike u Južnoj Koreji bile su pregovori o cjenovnim kontrolama na godišnjoj razini radi suzbijanja monopolske moći dominantnih poduzeća te kapitalne kontrole radi sprječavanja ‘bijega kapitala’, odnosno korištenja javnih subvencija kako bi se izgradilo privatno bogatstvo u inozemstvu (Amsden, 1989).

Uspjeh azijskih tigrova i relativni neuspjeh Latinske Amerike

Uspjeh industrijske politike u ovom zlatnom dobu ipak nije bio uniforman. S jedne strane govori se o rekordnoj konvergenciji Istočne Azije (azijskih tigrova) i velikom ekonomskom napretku Europe, a s druge o relativno razočaravajućim performansama Afrike i Latinske Amerike, u kojoj je dominirao ISI set politika (Slika 1). Azijski tigrovi uspjeli su u transformaciji svojih ekonomija, postepeno pomičući fokus s autarkične protekcije prema transformaciji svojih izvoznih sektora u globalne divove. Pa se tako i njihova komparativna prednost, koja je bila pretežito u nisko-obrazovanom, nisko-plaćenom i nisko-produktivnom primarnom sektoru, pomaknula u tehnološki najnaprednije i najproduktivnije sektore, uz snažan rast životnog standarda u dugom roku.

Slika 1. Konvergencijski trendovi kao postotak 1995 prosjeka BDPpc razvijenih zemalja, 1965.-1995.

Latinska Amerika u istom zadatku nije uspjela. Dok tentativno možemo zaključiti kako je industrijska politika, barem u dijelu ekonomske povijesti koji možemo empirijski promotriti (u nedostatku protučinjeničnog scenarija), vrlo vjerojatno bila nužan uvjet za industrijalizaciju i članstvo u klubu bogatih, ona nikako ne može sama po sebi biti dovoljan uvjet. Pogotovo to ne vrijedi za protekcionizam. Također, ranim industrijalizatorima je trebalo puno manje zaštite i razvojnog programa nego kasnim industrijalizatorima (sporiji tehnološki razvoj, veća sloboda ulaska na tržište, odnosno manje monopolskih/oligopolskih tržišnih struktura, tek početni stadij razvoja svjetskog tržišta i vrijednosnih lanaca, itd.), a time je i mogućnost pogreške zbog krive alokacije resursa u kasnijem periodu bila značajno veća.

Latinska je Amerika iskusila svojevrstan paradoks: iako je u post-ratnom razdoblju 20. stoljeća rasla više nego ikad u svojoj povijesti, nije se približila razvijenim regijama (Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi), a konvergencijsku utrku naspram Azije je – izgubila

Latinska Amerika nije uspjela iskoristiti prilike otvorene protekcionističkim politikama u vremenu u kojem se svjetska trgovina još nije u značajnoj mjeri povezala. To će se kasnije pokazati kao vrlo značajan propust, nakon ulaska Kine i Indije u globalnu ponudu rada. U nedostatku korjenitih strukturnih reformi i sustavnog rasta produktivnosti i konkurentnosti, Latinska je Amerika iskusila svojevrstan paradoks: iako je u post-ratnom razdoblju 20. stoljeća rasla više nego ikad u svojoj povijesti, u istom razdoblju nije se približila razvijenim regijama (Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi), a konvergencijsku utrku naspram Azije je – izgubila.

Relativni neuspjeh bio je vjerojatno pod utjecajem manjka kontrolnih mehanizama (Amsden, 2001), principa reciprociteta, pa i mehanizma ‘mrkve i batine’. Ni loš makroekonomski menadžment nije pomogao (poput nestručnog upravljanja kapitalnim tokovima i tečajnom politikom). Najkontroverzniji aspekt bilo je i ostalo, barem sa strane ekonomske teorije, selektivno targetiranje povlaštenih industrija, koje je nerijetko rezultiralo pojavama poput biranja pobjednika, državnim istiskivanjem investicija i rent-seeking obrascima ekonomske aktivnosti, karakterističnima za arbitrarno (pa i ad hoc) interveniranje naspram dosljedno vođene ekonomije. Nezgodna komplikacija je da je slično arbitrarno biranje pobjednika itekako bilo prisutno i u Aziji.

Dani Rodrik: Razlika između Istočne Azije i Latinske Amerike nije u tome da je industrijskim preobražajem u jednom području upravljala država, a u drugom tržište. Riječ je o tome da industrijska politika u Latinskoj Americi nije bila toliko snažna i koherentna kao u Istočnoj Aziji

Očito je, stoga, potreban oprez u ishitrenim interpretacijama uspjeha Azije i neuspjeha Latinske Amerike (i Sub-Saharske Afrike), kojih nije nedostajalo, pogotovo u 1990-ima, desetljeću Fukuyame i tobožnjeg ‘kraja povijesti’. Štoviše, tada je dominantno mišljenje bilo da su se azijski tigrovi razvijali usprkos a ne zbog industrijske politike, dok se ona sama smatrala minornim hormonom rasta s odgođenim negativnim nuspojavama, otrovom koji je vodio u Azijsku krizu i posljedično zahtijevao „vrlo snažne protuotrove“ (Pack, 2000).  Suvišno je reći da su se perspektive ipak promijenile. U konačnici, riječima Rodrika, „razlika između Istočne Azije i Latinske Amerike nije u tome da je industrijskim preobražajem u jednom području upravljala država, a u drugom tržište. Riječ je o tome da industrijska politika u Latinskoj Americi nije bila toliko snažna i koherentna kao što je bila u Istočnoj Aziji. Posljedica je bila da u prvoj regiji preobrazba nije pustila korijene tako duboko kao u drugoj“ (Rodrik, 2012: 123).

No, sada dolazimo do temeljnih pitanja. Što je zapravo uslijedilo nakon zlatnih godina? Je li došlo do sutona industrijske politike kao takve, ili tek do njene transformacije, pomoću koje je u novom ruhu ostala jednako izražajna i distorzivna po ekonomsku neutralnost, sasvim suprotno retorici koja dominira? Koji je to dominantan a za ovu tematiku relevantan empirijski trend proizašao iz simultanih globalnih ekonomskih promjena? U konačnici, postoji li nepravedna (licemjerna?) razlika između pozicija razvijenih i zemalja u razvoju, uslijed nejednakih početnih povijesnih pozicija a simultanog, tj. identičnog institucionalnog okvira koji prve nameću drugima?

Reference:

AMSDEN, A. H. (1989). Asia’s Next Giant: South Korea and Late Industrialization, Oxford University Press, New York.

AMSDEN, A. H. (2001), The Rise of the Rest. Challenges to the West from Late-Industrializing Economies, Oxford University Press

BAIROCH, P. (1993), Economics and World History – Myths and Paradoxes, Wheatsheaf, Brighton

BAIROCH, P. i KOZUL-WRIGHT, R. (1996), “Globalization Myths: Some Historical Reflections on Integration, Industrialization and Growth in the World Economy”, UNCTAD Discussion Paper No. 113

BENNER, M. (2013), Developing Economies with Industrial Policy: Towards a Toolbox for Economic Growth, MPRA Paper No. 43857

BIANCHI, P. i LABORY, S. (2006), International Handbook on Industrial Policy, Edward Elgar, UK

CHANG, H. (2009), Industrial Policy: Can We Go Beyond an Unproductive Confrontation?, A Plenary Paper for ABCDE, Seoul, South Korea, June

DI MAIO, M. (2008), Industrial Policies in Developing Countries: History and Perspectives, Quaderno di DIpartimento n. 48, Maggio 2008

EINEM, E. von (1991): Industriepolitik: Anmerkungen zu einem kontroversen Begriff (Industrial Policy: Remarks on a Controversial Notion). U: Jürgens, U., Krumbein, W. (eds): Industriepolitische Strategien: Bundesländer im Vergleich, Berlin

HAUSMANN, R. i RODRIK, D. (2002), ‘Economic Development as Self-discovery’, Working Paper no. 8952, National Bureau of Economic Research

PACK, H. (2000), Industrial policy: elixir or poison. World Bank Research Observer, vol. 15 (1), 47-68

RODRIK, D. (2012), Industrijska politika za 21. stoljeće: Globalizacija, institucije i gospodarski rast, HGK biblioteka, Zagreb

SHAFAEDDIN, M. (1998), How did Developed Countries Industrialize?, UNCTAD Discussion Papers, No. 139

WADE, R. (1990). Governing the market: Economic theory and the role of government in East Asian industrialization, Princeton: Princeton University Press.

WORLD BANK (2004), Beyond Economic Growth: An Introduction to Sustainable Development, WBI Learning Resources Series, Washington, D. C., 2nd edition