Matteo Salvini, prototip političara novog doba: Nijedna mu tehnologija nije strana i sve su dopuštene. Za koje ciljeve?

Salvinijeva “revolucija zdravog razuma” može se tumačiti i kao "obrtanje zdravog razuma", piše Aleksandra Šućur u detaljnoj analizi najutjecajnijeg talijanskog političara, njegova puta osvajanja Europe. Uz ostalo se osvrće na pitanje koketiranja s fašizmom i prikazuje termin „sfašizam”, kao - rasturanje "snopa". U Hrvatskoj nema kvalitetne debate o ideološkim pomacima na EU razini, u korist dviju oksimoronskih paradigmi: „internacionale nacionalista” i „iliberalne demokracije”, a koje u Salviniju nalaze savršenog EU-lidera

• Naslovna fotografija: Status na Twitteru u kojem je Matteo Salvini 17. travnja prenio da je u nekom od svakodnevnih izbora uvršten među 100 najutjecajnijih na svijetu

• Autorica je politička konzultantica i analitičarka u Milanu

• Prethodni nastavci: Djeca Silvia Berlusconia i njegove “antipolitičke” politike; Kolektivno gubljenje nevinosti pokreta Pet zvijezda. Djelomični zaokret populističkog trenda

Tko je Matteo Salvini?

Blagdani često služe da sretnemo prijatelje koje dugo nismo vidjeli i sjetimo se događaja iz „dobrih starih vremena”. Tako me prošlog Božića, prijatelj Carlo, jedan od osnivača milanskog kultnog socijalnog centra Leoncavallo, podsjetio na događaj koji sam bila izbrisala iz sjećanja: jednog toplog kasnog popodneva između 1995 i 1997. godine, odveo me u novo sjedište centra u via Watteau koje dotad nisam bila vidjela. Već nakon par minuta Carlu su prišli „drugovi odgovorni za samoupravljanje” centra (centar, izvorno nastao okupacijom zatvorene tvornice, poslije je i preimenovan u „javni samoupravljački prostor”) i uz živahan razgovor o aktivnostima pokazali nam biblioteku i radionice, hvalili se organizacijom šanka i kuhinje (Carlo je odmah zamjerio da je pivo preskupo), tko je radio grafite… Prišao nam je mladić razbarušene kose s dijamantnom naušnicom u uhu, prijavljujući službenim tonom: „Nosimo sad ove stolove u radionicu, za dva sata najkasnije sve vraćamo natrag.” „Ah, a ovo je Matteo, naš compagno padano” – predstavio ga je jedan od „samoupravljača” posprdnim tonom. Matteo se rukovao s profesionalnim osmjehom od uha do uha koji mu je već iduće sekunde nestao s lica dok je odlazio prema dvadesetak mladića i djevojaka koji su ulazili u radionicu. Nakon što su nas ostavili i „samoupravljači”, Carlo je zagunđao kako se Leoncavallo promijenio, izgubio dušu, cilj i svrhu (dokaz: i pivo je poskupilo!), kako su se drugovi „prodali političarima” i dodao: „Ovaj Salvini je od dvadesete gradski vijećnik, zvijer. Moji nisu svjesni, misle da im je od koristi u Gradu, a zapravo on njih koristi za svoje ciljeve.”

Mural u milanskom centru Leoncavallo

Nakratko sam se bila zamislila o inicijativi Umberta Bossija o širenju Lege Nord kroz „padanski parlament”, to jest kroz otvaranje stranke svim mogućim ideološkim strujama koje bi privlačile i radile s različitim društvenim skupinama, približavajući ih ideji otcjepljenja sjevernih regija i omogućavajući tranziciju nakon provedbe referenduma. Objektivno, postojao je određeni „prazni prostor” na ljevici, izazvan čestim neslaganjima između D’Alemine Demokratske stranke ljevice (PDS, kasnije preimenovana u PD, Demokratsku stranku) i Bertinottijeve Rifondazione comunista. Rifondazione je tad uživala veliku potporu u milanskim radničkim kvartovima, iz jednog obližnjeg je potjecao i njen glavni tajnik Fausto Bertinotti, ali je konstantno gubila kadar u korist „poburžujenog” PDS-a i centar-lijeve koalicije Ulivo. Dok su se te dvije snage prepucavale, u rad s građanskim skupinama mogao je ući i treći igrač. Ali secesionistička ideja mi se činila toliko neostvarivom i odbojnom ljevičarskom svijetu da sam događaj, baš kao i Mattea Salvinija – izbrisala iz sjećanja, sve dok me Carlo nije nedavno podsjetio: „jesam li ti još onda rekao?”

Mattea Salvinija se nisam sjetila ni kad je u prosincu 2013. godine izabran za glavnog tajnika Lege. Kako uopće povezati „padanskog druga” – koji je zahvaljujući „političkim radionicama” u Leoncavallu postao predsjednikom Legine mladeži, a zatim i pokrajinski tajnik – s inauguracijskim govorom iz 2013. (kad je već bio zastupnik u Europskom parlamentu u drugom mandatu, premda s najnižim prisustvom) da se „Lega mora približiti svim desnim i nacionalpopulističkim snagama u Europi?“ Kako povezati današnjeg talijanskog ministra unutarnjih poslova koji revidira „umjerenu količinu lakih droga”, tj. smanjuje dekriminaliziranu količinu za osobne potrebe, s mladićem koji je spomenute „političke radionice” držao par metara od velike staklenke u kojoj se marijuana uzgajala pod 24h upaljenom lampom ? Koji zatvara prihvatne centre za migrante i beskućnike, a Leoncavallo je funkcionirao i kao prihvatilište za beskućnike i migranate? Čovjeka koji je na čelo Lege došao zahvaljujući degutantoj antiromskoj propagandi trebala bih povezati s tim pićem s dobrim starim Carlom, čiji su romski preci došli u Veneto iz Mađarske u vrijeme habsburške vladavine i čiji je otac jedva preživio Auschwitz, samo jer je bio Rom? Ništa racionalno nije moglo pomoći povezivanju neuralnih veza pa da mi ovaj susret ranije izroni iz sjećanja.

Spominjem ovu osobnu anegdotu kao uvertiru u sljedeće zaključke:

1. Matteo Salvini je osoba koju je lako potcijeniti (čak i zaboraviti). Nerijetko ćete čuti talijanskog ljevičara da kaže da je „u mladosti pohađao socijalne centre, ne može biti skroz loš”. Zaboravlja pritom da je Legin „padanski parlament” apsorbirao i dio najreakcionarnijih pobornika radikalno-kršćanskih, rasističkih i revizionističkih ideja, među kojima je npr. i ideja trenutnog ministra obitelji Lorenza Fontane da je otpor migracijama sadržan u Bibliji, u rečenici „ljubi bližnjeg svog”: time se zapravo željelo reći da „treba voljeti ljude koji su nam blizu a ne one koji dolaze iz daljine”.
2. Političar od formata, u „političkom biznisu” od najranije mladosti, spreman na sve kako bi postigao cilj, a taj cilj ne mora biti očit.
3. Sposoban obrnuti paradigmu u svoju korist, sposoban uvjeriti u ideološku ili interesnu bliskost čak i idejno vrlo udaljene grupe. Uvjerivši rukovodioce socijalnog centra, inače podozrive spram političara, da radi u njihovom interesu – nije samo postigao neuobičajeni sporazum, već se Leoncavallom služio i za vlastitu političku aktivnost i samopromociju (upravo je u tim „radionicama” rođena ekipa njegovih propagandista). Slično kao što će kasnije uvjeriti članstvo Lege u odmak od secesionizma i prijelaz na nacional-populizam, uočavajući „prazni prostor” koji može uspješno ispuniti i iskoristiti za svoje ciljeve.
4. Stroj za proizvodnju konsenzusa: prvo nepogrešivo „hvata” raspoloženja ljudi, a potom im servira ono što žele čuti. Spreman prigrliti bilo kakvu ideologiju, koje će se instantno odreći čim „algoritam” općeg mjesta signalizira promjenu (ne)raspoloženja. Taj algoritam nije samo njegov prirodni dar: on je ugrađen i u mrežnu platformu La Bestia, koja ne služi samo širenju propagande već i common thinking interceptingu na društvenim mrežama, radi pretvorbe tih difuznih stavova u politička obećanja. Premda relativno mlad, njegovo političko iskustvo je dugo, od politike živi već 25 godina: u politiku je ušao čak 5 godina prije Berlusconija. Počevši „od vrata do vrata”, upoznavao je ljude, slušao njihove priče, usvajao znanje o njihovim problemima i načinu izražavanja. Iako je puno ljudi uvjereno da je bio radnik, nije se nikad bavio ičim izvan politike i političke komunikacije (s izuzetkom kratkog iskustva u ranoj mladosti preko student-servisa u fast foodu). Nije nikad završio studije, premda se „trudio” šesnaest godina, prvo na političkim znanostima a zatim na studiju povijesti. Uz politički rad (i eurozastupničku plaću), jedno je vrijeme paralelno bio zaposlen i u dnevnim novinama Padania (Legin info-organ) i na Radio Padania (gdje je čak bio direktor), osiguravajući si novinarsko zvanje i iskaznicu utjecajnog udruženja novinara, a zapravo se dodatno specijalizirao za segment političke komunikacije.
5. Bez ikakve moralne ili ideološke zadrške. Sadržaj politike mu je naporan, ali je zato dobro koncentriran da slogan ili kratka politička poruka funkcionira i da ima sljedbu. Njegova komunikacija je konformirana jednostavnom načinu razmišljanja i govora prosječnog čovjeka, kakvog možemo čuti u kafiću i u tom trenu nam zvuči zdravorazumski: reflektira raspoloženje „običnog malog čovjeka”, čak i ako izražava nezadovoljstvo i gnjev. Populistička raspoloženja su i izvor i posljedica njegovog političkog kuraža i borbenosti, pored što su jamstvo njegovog uspjeha i konsenzusa kakvog malo tko u Europi uživa. Nema veze ako danas govori nešto što je dijametralno suprotno onom što je govorio prije tjedan, mjesec ili godinu dana, ljudsko pamćenje je kratko, zašto bi pazio na doslijednost?
6. Naviknut na udarce i podsmijeh. Danas štoviše uživa da ga se potcjenjuje ili demonizira. Zna kako se stimuliraju strahovi, kako se nameću teme i proizvodi fake, ali zna i da mu neke realne činjenice govore u prilog: u 6 godina je doveo Legu s 4% na 34,6% konsenzusa i postao talijanskim političarem s najvećim brojem poveznica na Google-tražilici. Na naslovnicama je europskih i svjetskih medija. Nije bahat: kad mu se udijeli kompliment zbog uspjeha, s lažnom skromnošću tvrdi da ne prati ankete i da je jedina stvar koja ga zanima: rad za dobro Talijana. Predani „rad na dobru građana” ga naravno ne ometa u objavljivanju brojnog sadržaja o sebi na društvenim mrežama, uključujući i onaj koji ga demonizira.

Salvini na društvenim mrežama sam dijeli i sadržaj u kojem mu se podsmjehuju ili ga demoniziraju

I za medije tvrdi da ih ne prati, jer da nema vremena, ali je konstantno u medijima: izračunato je da je na javnoj televiziji RAI Matteo Salvini „okupirao” oko 80% političkog prostora – a pozicija ministra unutarnjih poslova i više je nego funkcionalna njegovim propagandnim potrebama i zacrtanim ciljevima.

Salvinijevi ciljevi

Pozicija moći je cilj kojem stremi svaki političar. Osvajanje najvećeg postotka u centar-desnoj koaliciji uslijed kombinacije okolnosti koje smo opisali u ranijim nastavcima omogućilo mu je prezentiranje liste s logom „Salvini premijer” ne samo na parlamentarnim već i na regionalnim izborima koji su se odvili nakon sastavljanja vlade s Pet zvijezdi: u svih sedam pobijedila je centar-desna koalicija, a u šest njih je Lega prva stranka¹. Premda je Salvini ministar u trenutnoj koalicijskoj vladi s Pet zvijezdi koja već ima premijera (Giuseppe Conte), ideja „Salvini premijer” rasplamsava nade desne baze da će ova vlada biti kratkotrajna, a prijevremeni izbori zapečatiti nadmoć centra-desnice i Salvinija-premijera. A tko zna – nesvjesni dvosmislenosti termina „revolucija” koja znači i „obrtanje” – možda im se sviđa i slogan „revolucija zdravog razuma”…

Međutim, pravi cilj Mattea Salvinija nije Salvini-premijer a ni čelništvo centar-desnice. On je već sad lider talijanskog centra-desnice, bez obzira na „privremeni brak iz interesa” s Pet zvijezdi i može si priuštiti strpljivo čekanje dana kad Silvio Berlusconi više neće biti smetnja njegovim ambicijama. Salvini i u trenutnoj vladi može spriječiti ili progurati bilo koju odluku, a da istodobno ostavi dojam široke, miroljubive, kompromisne, čak simpatične osobe. Glavni razlog njegove „permanentne kampanje” su europski izbori, zbog čega smo seriju ovih tekstova i nazvali „maršem na Bruxelles” s neskrivenom aluzijom na Mussolinijev „pohod na Rim” iz listopada 1922. godine.

Glavni cilj„permanentne kampanje” su europski izbori, i ako je moguće osvajanje većeg broja mjesta nego što ih drži CDU, zbog čega smo seriju ovih tekstova i nazvali „maršem na Bruxelles” s neskriven om aluzijom na Mussolinijev „pohod na Rim” iz listopada 1922. godine.

Salvinijev cilj (osim osobne zabave) je čelništvo „suverenističko-populističke fronte” u čitavoj Europi, nametanje „vizije nacija” i drugim centar-desnim strankama, zbog čega mu je neophodno izjednačavanje ili – ako je moguće – nadmašivanje broja CDU zastupnika u europskom parlamentu. Bez obzira na brojčanu relativnost takve pobjede, postati „prvom partijom” u Europi mu je prioritet zbog izazivanja psihološkog efekta u europskoj javnosti. Ankete iz veljače² projiciraju sljedeći odnos broja zastupnika: 27 (Lega) spram 29 (CDU) – dakle, taj cilj uopće nije nedostižan, pogotovo kad vidimo da je Lega dobila dodatna 2-3 postotna boda u odnosu na veljaču, te da Salvini ne „kanibalizira” samo Forza italiu, već i Pet zvijezda.

Steve Bannon nije bezrazložno otvorio političko-propagandni ured svog The Movement u Bruxellesu (dok je u Italiji utemeljio i prvu „suverenističku školu”): za očekivati je da će izgledno Legino brojčano prvenstvo biti dodatno pojačano narativom o „pobjedi suverenizma”, o „europskim narodima koji su srušili bruxelleski establishment” itd. Ne bi iznenadilo ni da se zastupnici EPP-a iz nekih zemalja, uključivo s Hrvatskom, nakon izbora brzopleto priklone takvom narativu, s obzirom na to da su u Europarlamentu već pokazali simpatije spram Salvinijevog prijatelja Viktora Orbana, a vjerojatno i otežali nedavno suspenziju Fidesza u europskom klubu narodnjaka.

Nacionalpopulističkoj paradigmi će se, uz ECR konzervativce (u koje su otvorenih ruku dočekani i Fratelli d’Italia), prikloniti i EFDD europarlamentarna grupacija populista i euroskeptika, u kojoj se nalazi Pet zvijezdi i njemački AfD (a trenutačno i britanski UKIP), jer suprotno tvrdnjama u kampanji koju provodi Pet zvijezdi, neće moći osnovati novi klub „direktnih demokrata”: od partnera iz drugih zemalja mogu računati samo na ulazak Živog zida u EP, te koji, baš kao i Pet zvijezda i unatoč „paradiranju” Di Maia u Zagrebu (uzvratna usluga), također neće imati kud osim u EFDD.

U Hrvatskoj je odsutna kvalitetna debata o ideološkom pomijeranju na EU razini, u korist dvije oksimoronske paradigme: „internacionale nacionalista” i „iliberalne demokracije”, a koje u Salviniju nalaze savršenog EU-lidera.

Primjer Salvinijeve propagande

Salvini je sveprisutan: u jednom je danu sposoban biti na prosvjedu sardinijskih ovčara, brojati nevremenom slomljena stabla u Trentinu-Južnom Tirolu i bagerom osobno rušiti ilegalno izgrađenu mafijašku vilu, oduzetu rimskom klanu Casamonica. Pripisujući si zasluge koje nisu njegove, već ranijeg ministra Marca Minittija (a još više suca Corte d’Assise, Giancarla De Catalda, autora romana, filma i tv serije Suburra, pomoću kojih je talijanskoj i svjetskoj javnosti otkrio postojanje rimske mafije i njene povezanosti s južnotalijanskim klanovima).

Scena s bagerom nije tek samo jedna od tisuća epizoda jurcanja zemljom i inozemstvom, a koje mu omogućavaju naslikavanje i odašiljanje poruke „svugdje sam”, iz kojih prosječni građanin stječe dojam njegovog grozničavog „rada” na „talijanskoj sigurnosti” i rješavanju „emergentnih situacija”. S obzirom na to da te slike odmah dijeli na svojim društveno-mrežnim profilima, orijentirajući i medijsku agendu, ono što je važno jest da je u svakoj od tih vijesti on „glavni junak”. Borac, a ne pametnjaković, kako ga je definirao Steve Bannon. Nek „pametnjakovići” paze na par conditio zakonske obveze jednake medijske zastupljenosti političkih snaga, pravi „fajteri” pravila zaobilaze pa makar svakom informacijskom loncu bili poklopac. A rušenje u prvom licu rimske rezidencije klana Casamonica, inače etničkih Roma, zapravo je metafora njegovog osobnog obračuna s Romima i povod narativu koji sve Rome izjednačava s kriminalcima. Bez kriminalizacije Roma i tadašnjih prijetnji bagerom na njihove kampove, Salvini nikad ne bi ni došao na čelo Lege. S migrantima ide još dalje: zatvarajući prihvatne centre u kojima su smješteni, izbacuje ih na ulicu i isporučuje kriminalu.

Borac a ne pametnjaković, opisao ga je Bannon, inkarnacija „običnog čovjeka”, ne posebno obrazovanog, koji dijeli slične probleme kakve danas ima golemi broj ljudi: bračne i izvanbračne rastave, podijeljena skrb nad djecom, nosi traperice, pulovere i štepane jakne, konstantno je u prividnoj borbi s vremenom i problemima koji tište obične ljude

U vremenima kompliciranosti, neizvjesnosti i povezanih strahova (dodatno rasplamsanih ciljanom propagandom i lažnim vijestima), teško je zamisliti osobu koja bi bolje od Salvinija-u-bageru utjelovila slogan Brexit-kampanje: „Take back control“. Salvini je inkarnacija „običnog čovjeka”, ne posebno obrazovanog, koji dijeli slične probleme kakve danas ima golemi broj ljudi: bračne i izvanbračne rastave, podijeljena skrb nad djecom, koji nosi traperice, pulovere i štepane jakne, konstantno je u prividnoj borbi s vremenom i problemima koji tište obične ljude. Voli jednostavnost kakvu vole „obični ljudi” i pun mu je kufer složenosti i političke korektnosti. Baš takav, prividno „jedan od njih”: preuzima kontrolu u svoje ruke.

Ono što „obični čovjek” ne vidi je:

1. da se ministar unutarnjih poslova ne suspreže u ograničavanju elementarnih sloboda ljudi, što su mogli vidjeti na slučaju broda Diciotti, na kojem su, uz migrante, protuzakonito bili zatočeni i svi članovi posade, u dosad neviđenom sukobu institucija: policija je barikadom i pod punom protuustaničkom spremom u pristaništu Catania opkolila brod i danima sprečavala silazak pripadnika vojne mornarice;
2. povezanost Salvinijeve otrovne retorike s eksponencijalnim porastom nasilja na rasnoj i etničkoj osnovi: s 46 slučajeva fizičkog nasilja iz 2017. na 126 slučajeva u 2018. godini (od kojih su neki završila smrću)³;
3. povezanost Salvinijevih metoda s ciljevima. Da Salvini zbilja želi riješiti krupne probleme, kao što je redistribucija migranata, to ne bi činio na tv-u, Facebooku i Leginim skupovima. Već na vijećima EU ministara. U vrijeme blokade iskrcaja broda Diciotti, umjesto da bude u Bruxellesu na vijeću s ostalim ministrima unutarnjih poslova, Salvini se nalazio u Milanu s Viktorom Orbanom, najljućim protivnikom politike redistribucije i najvećim gušiteljem prava i sloboda u EU.

Fašizam i sfašizam

Sve naprijed navedeno je naravno i izvorom velike zabrinutosti, u Italiji i u drugim zemljama Unije: ne prođe tjedan bez javnih skupova na temu „vraća li se fašizam u Italiju?”. Jedan od njih organiziran je još u studenom 2018., u sklopu godišnjeg festivala časopisa Internazionale u Ferrari s nešto specifičnijom temom „postoji li rizik od autoritarne vlasti u Italiji”, na kojem su svoja viđenja iznijeli brojni strani dopisnici, među kojima i Inoslav Bešker⁴. Svi su dali drukčije odgovore, tj. pristupili temi iz drukčijih kutova, i svi odgovori su faktično točni. Međutim, pitanje nije najbolje centrirano. Italiji ne prijeti nikakav neposredni rizik od autoritarne vlasti, uostalom, kako smo već ranije istakli, Lega je ogledni primjerak demokratičnosti neke stranke (ali i svih mana i nesavršenosti demokracije). Ne moramo posebno podsjećati da je i Mussolinijeva fašistička stranka došla na vlast u demokratskom sustavu (dvodesetljeće Mussolinijeve vlasti se i dijeli u dva dijela, od kojih je samo drugi totalitarna diktatura, premda je već u prvom dijelu, onom „demokratskom”, potajno izvodio etnička čišćenja i grupna ubojstva Hrvata u Istri, sa svim konsekvencama koje su ti fakti imali po demokraciju u Kraljevini Jugoslaviji, te tenzije u beogradskoj skupštini koje su rezultirale i ubojstvom Stjepana Radića nakon optužbe da Srbi pomažu Talijane u etničkom čišćenju Istre).

„Povijest se ne ponavlja, već stvara rime”, fraza je atribuirana Marku Twainu. Pada na pamet i ona druga misao da se povijest drugi put ponavlja „kao farsa”. I zapravo bismo danas trebali pričati o farsičnosti, o simulakriji fašizma, ne o njegovom ponavljanju. Ovaj novi rizik bismo trebali zvati sfašizam – terminom izvedenim iz glagola „sfasciare”: razbucati, rasturiti, rasuti ono što je povezano u snop. Lega je sastavljena od vrlo heterogenih grupa i interesa, na nacionalnoj se razini i dalje deklarira u korist regionalnih autonomija, a u praksi je sve i sve suprotno od sveg. Premda Salvini javno zauzima distance od stavova ekstremne desnice i fašisto-nostalgičara, nakon nedavnog Svjetskog kongresa obitelji u Veroni⁵ postalo je jasnije da se Lega i Salvini naprosto ne mogu razdvojiti od ekstremne desnice i radikalnih kršćanskih pozicija (uključivo s rusko-pravoslavnim radikalnim kršćanima). Pokroviteljstvo spomenutog ministra obitelji Lorenza Fontane nad kongresom u Veroni je Legu koštalo padom u konsenzusu od gotovo tri postotna boda. Što je zapravo malo, ako bolje razmislimo a pogotovo ako povežemo s onim što je cilj: sprečavanje daljnjeg povezivanja zemalja Europske unije čak i po cijenu njenog razbijanja.

Ne zato što Salvini misli da bi Italija bolje funkcionirala bez EU, već jer je naprosto „interceptirao” nezadovoljstvo talijanskih građana njenim funkcioniranjem i dosadašnjim političkim establishmentom. Nezadovoljstvo koje osjeća veliki broj svih europskih građana izvrsno sažetih i dokumentiranih u tri epizode BBC-serije Ten Years of Turmoil:

1) upravljanje grčkim bail-outom, u kojem je doveden u pitanje princip interne europske solidarnosti

2) interna europska nejednakost – a ta interna nejednakost, baš kao i interna EU migracija, čak je više od vanjskih migracija bila plodno tlo za Brexit i

3) katastrofalni management opće migracijske krize, pri čemu su najizloženije zemlje čule od zadnjih prispjelih: „to je vaš problem, koliko treba platiti za vaše hot-spots, a da u našoj zemlji ne vidimo te muslimane, crnce…?”

Umberto Eco, veliki talijanski semiolog i intelektualac, vidio je talijansko društvo (a u širem smislu i čitavu zapadnu demokraciju) konstantno podložnim „primordijalnom fašizmu”, Ur-fašizmu, latentnom ali trajnom obliku fašizma, koji svojim ustrojem inspirira i brojne druge režime po svijetu, pogotovo u Južnoj Americi. Iz njegovog eseja Ur-fašizam, izdvajam slijedeći pasus, koji mi se čini primjenjivim na današnji kontekst:

„Mussolini nije imao nikakvu filozofiju: imao je samo retoriku(…) talijanski fašizam je bio taj koji je uvjerio brojne liberalne europske lidere da je umjereno revolucionarna alternativa komunističkoj prijetnji… sama riječ “fašizam” je postala sineddoche, pars pro toto za sve moguće raznorazne totalitarne pokrete… A sam fašizam je bio fuzzy totalitarizam, naprosto košnica kontradikcija”

Umberto Eco

Premda danas nema revolucionarnih prijetnji, sve lošije socijalno-ekonomsko stanje sve većeg broja Talijana rezultira sve raširenijim nezadovoljstvom i osjećajem zakinutosti, odnosno sličnim raspoloženjem kakvo je u Italiji bilo u vrijeme tzv. Biennio rosso (1919-1920) i koji je bio izravno povezan sa stvaranjem i rastom Mussolinijeve fašističke partije kao instrumentom containment-a i kontrasta.

Zabrinutost (s)fašizmom doprla je i do Hrvatske, doduše kao „odjek odjeka” zabrinutosti u zemljama u kojima se politika puno više analizira, te već „tradicionalnim” alarmom hrvatske javnosti na obilježavanje Dana sjećanja na foibe u Bazovici. Više od Tajanijeve „talijanske Istre” i „talijanske Dalmacije”, koju treba pripisati nacionalpopularnoj „italiani-brava-gente” predodžbi (kao da je takva površna etnos-samopercepcija konstanta za sve prilike i za cio svijet), treba brinuti Salvinijev govor u kojem je izjednačio žrtve foibi s onima u Auschwitzu, jer za cilj ima svjesnu i namjernu relativizaciju povijesti, te brisanje svakog odnosa kauzalnosti tragičnih povijesnih događanja.

Potpuno je pogrešno kontrastirati tu sofisticiranu formu revizionizma porukama o „pobjedi antifašizma” jer takva komunikacija samo daje dodatni vjetar u leđa polarizaciji – ako postoji pobjednik, postoji i poraženi – odnosno produbljivanju nezadovoljstva pa čak i inata „poražene strane”, instrumentalizaciji obitelji žrtava, povećanju nepovjerenja i nerazumijevanja… Ali nam daje i ideju kako bi točno izgledala „Europa nacija”, slogan kojeg u Hrvatskoj na predstojećim europarlamentarnim izborima zastupa Most, a koji je, izgleda, definitivno prigrlio narativ europskih konzervativaca-reformista, odnosno grupe (ECR) s čak dva oksimorona u samom nazivu. Relativizacija i revizionizam povijesti naravno nisu nepoznati ni bivšem monarhistu Tajaniju, ali njegova je politička težina takva da je Silvio Berlusconi prisiljen biti nositeljem liste, jer bi bez Berlusconija Tajani teško dobio izbore za predsjednika kućnog savjeta a kamoli postao predsjednikom EP-a.

Diplomacija je efikasnije oružje od dizanja panike i vikanja „mi smo pobjednici”: Italiju treba podsjetiti da je zajednička povijest već napisana, da je izvješće paritetne italo-slovenske stručne komisije o razdoblju 1880-1956⁶ bilo čak preduvjet kod slovenskog pristupanja EU, jer je ta povijest dio europske povijesti i da ga je talijansko ministarstvo vanjskih poslova trebalo objaviti (nije), a udžbenici povijesti uskladiti s nalazima (nisu), kao što je to učinjeno u Sloveniji. Ali, kad bi u Hrvatskoj netko uopće znao za to izvješće…

U Hrvatskoj, osim HDZ-a i SDP-a, ni sami čelnici stranaka u utrci za EP izbore, a kamoli birači, ne znaju u kojim će parlamentarnim skupinama uopće raditi (tj. kakve točno inicijative će zastupati), a ove dvije stranke pristupaju najvažnijim europskim izborima, kao da se radi o „business as usual”. Masu tema koje su trenutno u žiži javne diskusije u gotovo svim zemljama uopće ne dotiču, kao da su im te teme potpuno nepoznate, a ni mainstream mediji ih ne pokreću, čak ni u svrhu informacije javnosti o onom što su najveći izazovi budućeg parlamenta i komisije, pa da građani mogu formirati svoje mišljenje i korektno-informirano izraziti svoju preferenciju u europskom parlamentu, sukladno ideji „informiranog glasa” građana⁷.

***

U posljednjem članku serije ćemo se baviti „otporom” suverenističkim, nacionalističkim i populističkim trendovima u Italiji.

1 Uspjeh uključuje i južne regije: npr. Sardinija, u kojoj Lega nije postojala do izbora 2018., na nedavnim regionalnim izborima 25.2.2019., osvaja 27% i prva je stranka, dok novi predsjednik regije dolazi iz autonomaške Partidu Sardu, koja je zbog sklapanja saveza s Legom na parlamentarnim izborima 2018. izbačena iz europske parlamentarne grupacije European Free Alliance. Na prethodnim regionalnim izborima (2014.) Lege nije ni bilo, a Partidu Sardu je osvojila samo 4,6% glasova.

2 https://europeelects.eu/ep2019/

3 https://www.internazionale.it/bloc-notes/annalisa-camilli/2019/02/27/attacchi-razzisti-italia

4 https://www.internazionale.it/video/2018/11/12/rischio-svolta-autoritaria-italia

5 https://wcfverona.org/en/about-the-congress/

6 https://www.balcanicaucaso.org/bhs/content/view/full/41189

Tekst izvješća na engleskom jeziku https://www.balcanicaucaso.org/Media/Files/Pdf/Relazione-della-commissione-storico-culturale-italo-slovena-ENG.pdf

7 Ideju o parlamentarnoj demokraciji kao plodu „informiranog glasa” građana je prvi briljatno elaborirao Luigi Einaudi, drugi po redu talijanski predsjednik pedesetih godina prošlog stoljeća. Jer ako nije informiran, taj glas više ne možemo ni smatrati demokratskim. http://www.luigieinaudi.it/percorsi-di-lettura/lib/percorso-6/proporzionale-e-costituente.html