Pobuna u Čileu iz prve ruke, zašto je izbila, što je u njoj jedinstveno za latinskoameričkog jaguara, a što slično drugim prosvjedima

Trideset je godina zemlja, barem na prvi pogled, izgledala u redu, piše Alejandra Mancilla. Čile se 2010. godine kao prva latinskoamerička država pridružio OECD-u. Od gotovo 18 milijuna stanovnika manje od 10 posto je 2013. živjelo u siromaštvu, nasuprot 38 posto 1990. godine. No kad su izbile pobune otkriveni su i drugi podaci te da sustav i Ustav ne služe građanima, osobito ne većinskoj 'polu-rasi' Mješanaca

• Naslovna fotografija: Dostojanstven život, parola na čileanskim prosvjedima ( foto: Kena Lorenzini)

• Autorica članka, Alejandra Mancilla Drpic, Čileanka je koja je doktorirala filozofiju politike na Australian National University. Docentica je (Associate Professor) na Odsjeku za filozofiju, povijest umjetnosti i ideja, te izučavanja klasike, Fakulteta za humanističke znanosti Sveučilišta u Oslu, u Norveškoj

Jednog je dana predsjednik Čilea (Sebastián Piñera) s ponosom u intervjuu izjavio da je Čile ‘oaza usred meteža u Latinskoj Americi’. Manje od tjedan dana poslije tisuće je ljudi izišlo na ulice Santiaga kako bi prosvjedovali protiv povišenja cijene karata za podzemnu za 30 pezosa (0,034 EUR, oko 25 lipa, op.). Ubrzo je postalo jasno da neočekivani prosvjedi nisu bili samo oko 30 pesosa, već oko 30 godina razularenog neoliberalizma … ili je tako glasio slogan. Dva mjeseca kasnije vlada neizvjesnost kakva će biti budućnost čileanske ‘oaze’, a ne postoje jednostavne analize kojima se može objasniti fenomen koji je karakterističan za jednu zemlju, ali i dio šireg globalnog protivljenja aktualnoj politici.

Potkraj 1990-ih, Čile je postao poznat kao ‘jaguar Latinske Amerike’, izraz koji je skovao nacionalni konzervativni list El Mercurio, kao način da se usporedi gospodarski uspjeh zemlje s uspjehom azijskih ‘tigrova’ (uglavnom Singapur, Tajvan i Južna Koreja). Po završetku Pinochetove diktature (1973-1990) i devedesetih godina, Čile je izgledao sjajno iz gospodarske perspektive, s dodatnim bonusom da su njime vladali demokratski izabrani predsjednici lijevog centra. Umjesto da prekinu s ekonomskim putem kojim su išli Pinochetovi ‘Chicago boys’ (manja skupina ekonomista školovanih pod okriljem Miltona Friedmana, koji su zemlju pretvorili u takozvani ‘model neoliberalizma’), vlade Patricia Aylwina a zatim Eduarda Frei Ruiz -Taglea slijedile su isti smjer, a također i navodno socijalističke vlade 2000-tih, Richarda Lagosa i Michelle Bachelet. Dakako, nakon povratka demokracije učinjeno je mnogo na poboljšanju socijalne skrbi i javnih usluga općenito. Međutim, glavne strukturne reforme koje su osmislili Friedmanovi učenici ostale su netaknute – među njima je najvažniji sustav privatiziranog obrazovanja, privatizirano zdravstveno osiguranje i privatizirane mirovine. Povrh svega, ustav iz 1980-ih, nedemokratski i dokazivo antidemokratski (kao što će biti objašnjeno u daljnjem tekstu), ostao je netaknut, ali provedeno je nekoliko reformi, poput uklanjanja određenih senatora i zamjene binomialnog izbornog sustava proporcionalnim.

Trideset se godina činilo da je zemlja, barem na prvi pogled, u redu. Čile je 2010. godine postao prva latinskoamerička država koja se pridružila OECD-u. Godine 2013. manje od 10 posto stanovništva od gotovo 18 milijuna živjelo je u siromaštvu (nasuprot 38 posto 1990. godine) (1) . Zemlja je 2017. godine  ponosno objavila da je njezin BDP po glavi stanovnika dostigao nešto više od 20.700 EUR, čime je, prema Svjetskoj banci, uvrštena među gospodarstva s visokim dohotkom. U isto vrijeme, od simboličnog ‘Marša pingvina’ 2006. (u kojem su tisuće srednjoškolaca prosvjedovali protiv kritično lošeg stanja u javnom obrazovanju), pokreti građana postajali su sve učestaliji: protiv izgradnje brana za hidroelektrane u Patagoniji, za radikalne promjene u sustavu visokog obrazovanja, za ukidanje AFP-a (privatni upravitelji mirovinskog fonda), za zakone o pobačaju, protiv patrijarhata, za osnaživanje regija nasuprot vladajućoj eliti u Santiagu. Pa ipak, nitko nije očekivao ništa slično onome što je počelo 18. listopada i još traje.

Ne pucnjevima (foto: Kena Lorenzini)

Prvih dana prosvjeda vojska se vratila na ulice, a proglašenjem izvanrednog stanja vratilo se sjećanje na državni udar iz 1973. godine. Od 10. prosinca 2019. više od 250 ljudi zadobilo je ozljedu oka, a neki od njih izgubili su jedno ili oba oka zbog gumenih metaka i suzavca kojima se policija koristila tijekom prosvjeda, koji se povremeno nastavljaju i ne pokazuju znakove zaustavljanja. Poginule su 22 osobe, a više od 2.300 je ranjeno. Dok su nevladine organizacije poput Amnesty International i Human Rights Watch osudile i zlostavljanje  i nasilje nad mirnim prosvjednicima, protiv desničarskog predsjednika i milijardera Sebastiána Piñera i protiv njegovog bivšeg ministra unutarnjih poslova Andrésa Chadwicka podignuta je ustavna tužba zbog dopuštanja kršenja ljudskih prava u danima nakon izbijanja prosvjeda. Iako su mirni prosvjedi širom zemlje i dalje masovni, vandalski činovi s kojima su bili isprepleteni unijeli su nemir među stanovništvo. Pljačke supermarketa, drogerija, banaka, čak i hotela, šteta na javnoj imovini (samo popravljanje sustava podzemnih željeznica i njegovih spaljenih stanica koštat će više od 334 milijuna eura) te mnoštvo nasilnih krađa stvorilo je dosad nepoznati osjećaj nesigurnosti.

Komentatori svih boja preplavili su društvene mreže i medije tezama zašto se to dogodilo i kuda se kreće – od onih koji detektiraju latinskoameričku ljevičarsku zavjeru za uspostavu marksističkog režima sličnog Madurovom, do onih koji krive kapitalizam kao jedini uzrok krize u Čileu, i posvuda drugdje. No koliko god da je primamljivo objasniti društvene i političke procese samo jednim principom, istina je mnogo složenija. U kasnijem tekstu analiziram tri faktora koji, kad se uzmu zajedno daju jasniju sliku čileanskog stanja. Zaključne primjedbe ukazuju na jedinstvenost čileanskog slučaja, ali i na ono što je ovim prosvjedima zajedničko s onim što se događa drugdje u svijetu.

Pljačke, šteta na javnoj imovini (samo popravljanje sustava podzemnih željeznica i njegovih spaljenih stanica koštat će više od 334 milijuna eura) te mnoštvo nasilnih krađa stvorili su dosad nepoznati osjećaj nesigurnosti.

Lonac je eksplodirao

Najčešća metafora za opisivanje onoga što je počelo 18. listopada bila je da je “lonac pod pritiskom konačno eksplodirao”. Nasuprot gore spomenutim makroekonomskim uspjesima i lijepim brojkama, brojke koje se tiču ​​stvarnih ljudi – tako glasi objašnjenje – izgledaju vrlo različito: dok je prosječni mjesečni prihod 1.725 EUR, istina je da je polovica radne snage u 2019. zaradila manje od 408 EUR mjesečno – daleko od dovoljnog, s obzirom na to da su cijene za hranu, prijevoz i druge osnovne usluge u Čileu jednako visoke kao u mnogim razvijenim zemljama (2). U međuvremenu, prva generacija koja je ušla u privatni mirovinski sustav pokazuje da ideja nije donijela ni blizu onoliko koliko je bilo obećano kad ju je José Piñera, brat sadašnjeg predsjednika, osmislio pod Pinochetovim režimom. Na primjer, tisuće nastavnika koji su radili četrdeset godina odlazili su u mirovinu s petinom svoje plaće, ne većom od 230 eura. Istodobno, čileanski Gini koeficijent je blizu 50 (dok je u ostalim zemljama OECD-a između 25 i 35). U stvari, dok se nejednakost nekako smanjivala od 1990. godine, koncentracija bogatstva je šokantna: prema nedavnoj studiji, 0,1% najbogatijih stanovnika (oko 18 tisuća ljudi) zarađuje svaki preko 92 000 EUR mjesečno, pretvarajući Čile u zemlju broj jedan kada je u pitanju udio u ukupnom dohotku tako uske manjine. (3)

Tijekom Pinochetovih godina, ono što je zemlja vidjela nije vladavina ‘nevidljive ruke’ , već vrlo vidljive ruke nekolicine povlaštenih pojedinaca i grupa koji su grabili i redistribuirali bivšu državnu imovinu.

Nije čudno što onda mnogi prosvjede shvaćaju kao odbacivanje mnogih lica ‘neoliberalnog’ modela, zahvaljujući kojem su privatizirane ne samo mirovine, obrazovanje i zdravstvo, već i ceste, promet i komunikacije, ključne nacionalne industrije poput ribarstva i šumarstva, čak i osnovna dobra poput vode za piće i navodnjavanje (Čile je jedina zemlja na svijetu u kojoj je voda u privatnom vlasništvu). Ako se neoliberalizam razumije kao politička i ekonomska ideologija koja ima za cilj da državi da minimalnu, supsidijarnu ulogu, ostavljajući slobodnom tržištu da slobodnom konkurencijom ispunjava većinu bivših tradicionalnih funkcija, tada je ono što je bilo kreirano u Čileu (i vjerojatno, svugdje drugdje do sad) iskrivljena verzija originala.

Tijekom Pinochetovih godina, ono što je zemlja vidjela nije vladavina slobodnog tržišta koja je ‘nevidljivoj ruci’ dopuštala da uređuje stvari, već vrlo vidljive ruke nekolicine povlaštenih pojedinaca i grupa koji su grabili i redistribuirali bivšu državnu imovinu na način da u tome nemaju konkurencije. Bez obzira na to je li ono protiv čega se narod bunio bio neoliberalizam ili ne, važno je to što su Čileanci protestirali protiv četiri desetljeća ovog ‘modela’.

Nagrađivani povjesničar Gabriel Salazar, u marksističkom tumačenju posljednjih čileanskih desetljeća,  ističe kako prisvajanje viškova koje je vladajuća klasa uzimala od radničke klase pogoršano ponudom lako dostupnih potrošačkih zajmova. (4) To je dovelo do toga da obitelji posljednjih godina prosječno troše osam puta više od prihoda. Kod nekih je stvar bila u tome što im plaće nisu mogle pokriti ni osnovne potrebe. No, za mnoge druge koji pripadaju tzv. “aspirativnoj” srednjoj klasi, radilo se o pristupu stvarima koje su nekad bile privilegij nekolicine, ali više nisu: pod novom, liberaliziranom politikom ‘otvorenog neba’, u 2017. više od 22 milijuna putnika letjelo je unutar Čilea ili u inozemstvo; a u 2018. godini prodan je rekordan broj od 417.000 novih automobila. Međutim, pod ovom fasadom demokratizirane potrošačke moći vrebali su rastući dugovi i nakupljala se frustracija. Porast cijene podzemnih karata bio je trešnja na torti.

Zbogom Chicago Boys. Nasuprot makroekonomskim uspjesima, brojke koje se tiču stvarnih ljudi izgledaju vrlo različito (foto: Marisa de Martini)

Buđenje mješanaca

U dokumentarcu El despertar de los mestizos (Buđenje Mješanaca) mogu se čuti glasovi nekih od tih tisuća koji protestiraju na ulicama nakon 18. listopada. Mladi se žale kako su radni uvjeti toliko nepovoljni da se ne isplati raditi. Mnogi kažu da nemaju budućnost i, prema tome, nemaju što izgubiti. Svi su umorni od onoga što doživljavaju kao izrazito neravnopravno društvo, gdje se zasluge prodaju kao ključ uspjeha, ali uspjeh i dalje ostaje tek sretnoj nekolicini. Također su umorni od korupcije na najvišim razinama u institucijama koje se tradicionalno smatraju pouzdanima, poput policije, vojske i zračnih snaga.

I umorni su od pravosudnog sustava koji šalje male lopove u zatvor, dok velike ekonomske zločine kažnjavaju obveznim pohađanjima etike. U najkontroverznijem sudskom slučaju prošle godine, nakon što su državu prevarili za više od 1,2 milijuna eura, gospodarstvenici Carlos Alberto Délano i Carlos Eugenio Lavín osuđeni su na plaćanje novčane kazne, probni rad i etički tečaj radi društvene reintegracije!

Kao što objašnjava Salazar, Mješanci, koji predstavljaju većinu stanovništva, su oni sa europskim (uglavnom španjolskim) i autohtonim porijeklom, ‘polu-rasa’, povijesno zanemarena i eksploatirana klasa bez teritorija, kulture, sjećanja i prava (tek u 1930-ima, uz Zakon o radu, stekli su pravni status). Povjesničarsko tumačenje nasilja i destrukcije jest da dijelom dolazi kao posljedica bijesa i ogorčenja mlađih ljudi koji pripadaju ovoj skupini, koji su još marginalizirani i tretirani kao inferiorni u zemlji u kojoj  su još uvijek socijalne (i rasne) hijerarhije jako važne. Riječ ‘dijelom’ u prethodnoj rečenici treba biti naglašena. Uz to manje ili više nasilno prosvjedovanje mezistosa, organizirane kriminalne grupe i narko gangovi iskoristili su socijalnu pobunu posljednjih nekoliko tjedana radi stvaranja kaosa. Ta nova vrsta nasilja, koju zemlja prije nije iskusila, spoznaja je s kojom su se Čileanci sada suočili.

Buđenje Mješanaca: ‘polu-rasa’, povijesno zanemarena i eksploatirana klasa bez teritorija, kulture, sjećanja i prava (tek u 1930-ima, uz Zakon o radu, stekli su pravni status

Gledano povijesno, slični nemiri dogodili su se 1903., 1907. i 1957., a svi su završili u krvoproliću, s time što su oružane snage masakrirale stanovništvo. Ovaj put, umjesto toga, kada je predsjednik Piñera govorio o “ratu protiv moćnog i nemilosrdnog neprijatelja”, čovjek koji je na čelu obrane usudio se suprotstaviti mu se rekavši da “ni s kim nije u ratu”. Po mom mišljenju, razlog je što je Mješanac ovaj put prošao bolje je taj što su zahtjevi ljudi od Sjeverne pustinje do južne Patagonije bili jednoglasni i više ih nije bilo moguće prečuti . Trebalo je cijeloj zemlji da izađe na ulice kako bi ekonomska i politička elita shvatila da se njihove povlastice više ne mogu održati. Štoviše, ovaj put je gledao cijeli svijet.

Antidemokratski ustav

Profesor prava Fernando Atria u svojoj knjizi La Constitución Tramposa (u prijevodu “Ustav za varanje”) pokazuje kako Ustav iz 1980. godine nije bio samo nedemokratski (diktiran Pinochetovim režimom), već i antidemokratski. Prema autoru cijeli je institucionalni sustav uspostavljen radi neutraliziranja demokratske volje, uspostavljanjem tijela poput Ustavnog suda, s moći poništavanja demokratski donesenih odluka. (5)

Iako je Atria svoju knjigu objavio prije četiri godine, njezina dijagnoza pomaže razumjeti što se danas događa u Čileu. Za Atriju je najozbiljniji učinak očuvanja ovog Ustava do danas bilo stvaranje političke klase koja ne može pokušati izvesti temeljne promjene. Ukratko, način postavljanja osnovne institucionalne strukture stvorio je tijekom posljednja tri desetljeća određeni način vođenja politike koji je sve manje zadovoljavajući za građanstvo. Ni plaće od 198 članova Kongresa ne pomažu: 20.400 eura mjesečno (PPP), najbolje su plaćeni od svih zemalja OECD-a, a mnogi od njih pokazali su da brinu više za interese privatnih kompanija nego za interese njihovog biračkog tijela.

Ustav za varanje demokracije, Fernando Atria (foto: theclinic.cl)

Promjena Ustava postala je, u stvari, jedan od prvih zahtjeva građana tijekom prosvjeda, a plebiscit je raspisan već za 26. travnja 2020. da bi se odlučilo o dvjema stvarima: želi li se novi ustav, i ako da, kakvo se tijelo treba ustanoviti da ga napiše? Opcije će biti ‘miješana ustavna konvencija’ (koju formira 50% članova Kongresa i 50% izravno izabranih građana) i ‘ustavna konvencija’ (sa 100% izravno izabranih građana). I premda je ovo definitivno korak u pravom smjeru, jasno je da to samo po sebi neće biti dovoljno za ublažavanje svih rana koje su se otvorile u posljednja dva mjeseca.

Otkud i kamo

Delegitimizirani ekonomski model, srednja klasa duboko sumnjičava prema vlastima i koja nosi na plećima desetljeća (stoljeća) duboke nejednakosti, te politički sustav koji je nominalno, ali nije istinski demokratski, tri su ključna faktora koja moraju objasniti što se danas događa u Čileu. S jedne strane, svi se slažu o čileanskoj situaciji. Ovo je bio prvi eksperimentalni laboratorij za neoliberalne ekonomiste i stereotip na koji su druge zemlje (među kojima su neke iz istočne Europe) gledale kako kopirati naizgled uspješan recept fiskalne štednje i široke liberalizacije. Nadalje, to je društvo u kojem prezime, pozivni broj i boja kože još u iznenađujućoj mjeri određuju životne izglede pojedinaca. Konačno je to zemlja u kojoj je demokracija ograničena ustavom pametno osmišljenim pod diktaturom.

S druge strane, međutim, ono što se događa trebalo bi analizirati u odnosu na druge  pobune u Latinskoj Americi i šire. Da su se pipci takozvanog neoliberalnog modela proširili po cijelom svijetu i izazivaju sličan otpor među ljudima, priča je previše puta ispričana da se ovdje ponavlja. Da neegalitarna društva povremeno trpe eksplozije poput ove, također ne iznenađuje – o tome govori slučaj susjeda Čilea, Bolivije. Konačno, budući da se demokracija shvaćena kao sustav vlasti s izabranim predstavnicima nalazi svuda u krizi (sa ili bez ustava za varanje), treba li se ovu pobunu smatrati dijelom općeg globalnog nezadovoljstva?

Zaključno, željela bih u prvi plan istaknuti razliku koju je uveo Alain Badiou između politike kao obnašanja vlasti i politike kao čina razmišljanja o tome kakva bi vlast trebala biti. (6) Mislim da na potonje treba usmjeriti energije stanovnika Čilea, pogotovo s obzirom na to da je pred nama ustavni proces – prvi odozdo prema gore u više od 200 godina povijesti Republike. Kao dio toga, postoje dva pitanja koja će, prema mom mišljenju, morati biti u središtu političkog promišljanja: migracije i okoliš. S jedne strane, s više od 10 posto migranata među svojim stanovništvom (taj postotak raste), Čile ima jedinstvenu priliku da ih od samog početka kao dio izborne jedinice koje će – između ostalog – odlučiti tko će se računati građaninom. S druge strane, kako izvještava Svjetska banka, očekuje se da će klimatske promjene modificirati ‘učestalost, intenzitet, izloženost i veličinu višestrukih opasnosti koje su povijesno utjecale na Čile, naime, divljih požara, poplava i klizišta, suša i utjecaja porasti razine mora’. (7)

U tom kontekstu treba razmisliti o načelu trajne suverenosti nad prirodnim resursima, o tome što bi to trebalo značiti i kako se treba primijeniti – s tim da je najočitiji slučaj pravni status vode. Da bi upotrijebio zanimljiv izraz, Čile će u narednim godinama možda imati ne samo svoj prvi demokratski izabran, već i svoj prvi antropocenski ustav, koji uključuje ekološka razmatranja kao građevni blok svega ostalog. Ako su protekla dva mjeseca bila neočekivano iznenađenje, mnoge mogućnosti i pravci koji se otvaraju u nadolazećim neće biti ništa manje. U čileanskoj politici konačno bi se mogla otvoriti nova stranica – nova stranica koju bi drugi (zbog gore navedenih razloga) trebali pažljivo promatrati.

Bilješke

(1) Larrañaga, Osvaldo, and María Eugenia Rodríguez. “Desigualdad de Ingresos y Pobreza En Chile 1990.” Documento de Trabajo, 2015, p. 17.

(2) Durán, Gonzalo, and Marco Kremerman. “Los Bajos Salarios de Chile.” Ideas Para El Buen Vivir 14 (2019), p. 3.

(3) López, Ramón, Eugenio Figueroa, and Pablo Gutiérrez. “La ‘Parte Del León’: Nuevas Estimaciones de La Participación de Los Súper Ricos En El Ingreso de Chile.” Serie Documentos de Trabajo 379 (2013): 1–32.

(4) Salazar, Gabriel, “El reventón social en Chile: Una mirada histórica”. Nueva Sociedad, October 2019.

(5) Atria, Fernando. La Constitución Tramposa. Santiago: LOM Ediciones, 2015.

(6) Badiou, Alain. In Praise of Politics. Cambridge: Polity Press (2019).

(7) World Bank Group, Climate Change Knowledge Portal: Chile, accessed December 13, 2019.