poezija u digitalnom dobu: procvat ili propast
Poezija za dvadeset prvo stoljeće: a ‘poet’s problem’
Jasmina Bolfek-Radovani Mina Ray / 15. svibnja 2019. / Članci / čita se 20 minuta
Jasmina Bolfek-Radovani Mina Ray / 15. svibnja 2019. / Članci / čita se 20 minuta
Članak Jasmine Bolfek-Radovani Mine Ray, višejezične i internacionalne pjesnikinje koja živi u Londonu, bavi se položajem i smislom poezije u Velikoj Britaniji danas. Prvi dio članka je pregled trenutačnog nakladništva poezije u Velikoj Britaniji, s posebnim osvrtom na uočljiv porast globalne popularnosti novonastalog žanra "Instagram poetry", kao i na recepciju tzv. "spoken word poets" u britanskoj publici. U zaključnoj napomeni autorica skicira odgovor na ultimativno pitanje: što je poezija za 21. stoljeće?
so sing! The song is the birthright of birds.[2]
(Shazea Quraishi)
Poetry is an echo asking its shadow to dance
(Carl Sandburg)
Otkako sam se, prije pet godina, počela baviti poezijom, postavljam sebi nekoliko istih pitanja: Kakvu poeziju želim pisati? Koji je moj pjesnički glas? Po čemu se moj pjesnički glas razlikuje od mnoštva drugih pjesničkih glasova? Prije nego što sam odlučila pisati poeziju, upravo sam bila završila doktorat za francuske kulturne i književne studije u Londonu, te sam se poželjela baviti (osim akademskog) i kreativnim umjetničkim pisanjem. Nakon eksperimentiranja s različitim književnim žanrovima i poetskim oblicima, moj se izbor zaustavio na višejezičnoj poeziji. Sažeta pjesnička forma u kojoj se više jezika isprepliće, učinila mi se najprikladnijom za vlastiti izraz. Razlozi za takav izbor vezani su, većim dijelom, za moj multikulturalni identitet (hrvatsko-alžirsko nasljeđe).[3] Međutim, postoje i drugi razlozi koji su me potaknuli da izaberem poeziju. Poezija, za mene, nije samo pronalaženje adekvatne riječi, ona je, jednako tako, i pronalaženje odgovarajuće slike i ritma. Dobra pjesma, po mom mišljenju, stvara nešto novo u međuprostoru riječi, zvuka i slike. Prostor poezije je prostor metafore, neuhvatljivog; to je prostor jeka, sjena, tragova. Moglo bi se reći da je poezija, po prirodi, interdisciplinarna umjetnička forma.
Porast popularnosti poezije, fenomen koji je u posljednjih nekoliko godina privukao pažnju mainstream medija, doveo je u prvi plan pitanje definicije i smisla poezije i omogućio različite vrste poetskog izričaja. Prema nekim kritičarima pjesničkog establišmenta, suvremena poezija “prolazi kroz najradikalniju regeneraciju” (“poetry is undergoing the most radical regeneration”).[4] Za neke druge, pak, zbog povećane komercijalizacije i popularizacije, poeziji prijeti gubljenje vlastite umjetničke vrijednosti.[5]
Pomak u kulturnom (re)pozicioniranju poezije u Velikoj Britaniji i njenom razvoju kao ‘žive’ umjetničke forme, najbolje ilustrira količina i kvaliteta poetskih večeri uživo, u Londonu, posljednjih godina. Tako sam 11. travnja, u londonskoj Whitechapel Gallery, prisustvovala eksperimentalnom performansu (prvom u nizu od tri) City Poems and City Music, posvećenom životu i radu umjetnika i pjesnika Adrijana Henrija. Kustosi interdisciplinarnog projekta pod istim imenom, koji objedinjuje poeziju, muziku, zvučni material i umjetničke slike iz arhiva Adrijana Henrija, američki su glazbenik Thurston Moore (Sonic Youth) i umjetnička urednica Eva Prinz. Radi se o vrlo probranoj skupini performansa u kojem nastupaju vodeći međunarodni muzičari i pjesnici. Tako su na prvom performansu 11. travnja gosti bili: Jarvis Cocker (Pulp), gore spomenuti Thurston Moore, ženski punk bend Big Joanie, te pjesnici CA Conrad i Sophie Robertson. Publika je, po prvi put, imala šansu slušati Moorea i Cockera kako čitaju poeziju iz Henryjevog opusa. Bila sam, osobno, posebno impresionirana Jarvis Cockerovom interpretacijom Henryjeve pjesme “Tonight at noon”. Preostala dva pjesnika izvela su vlastite pjesme pred jednako očaranom publikom, nakon čega su Cocker i Moore neko vrijeme DJ-irali u pauzi prije nastupa banda Big Joanie. Jednako zanimljiva pjesnička večer održana je u Barbican centru, 24. travnja, u sklopu festivala “Poetry in Motion, Contemporary Iranian Cinema (3. – 24. April)”.
Tijekom večeri, prikazan je debitantski film iranskog režisera Sadafa Forougha “Ava“, a prije projekcije, kanadska je pjesnikinja pakistanskog porijekla, Shazea Quraishi, izvela vlastitu pjesmu “Ghazal with birds”, specijalno napisanu kao njen odgovor na film.[6] Mjesec dana prije, 20. ožujka, održala sam vlastiti multimedijalni, višejezični performans poezije pod nazivom “Reveries about language”, (“Sanjarenje o jeziku”, “Rêveries autour de la langue”), u Pinter Studiju, Queen Mary University of London, u sklopu svog višejezičnog projekta “Unbound”, za koji sam u 2018. godini dobila financijsku potporu od Londonskog projekta Language Acts and Worldmaking.[7] Mogla bih, isto tako, navesti brojne druge ‘happeninge’ koje, od 2003. godine, organizira i/li komisionira obrazovni projekt, Poet in the City, koji financira britanski Arts Council. Događaji poput ovih, pokazatelj su toga da poezija (kako god ju definirali) vrlo dobro funkcionira kao interdisciplinarna umjetnička forma.
Kratki uvid u stanje britanskog izdavaštva poezije
Poetry: the best words in the best order.
(Samuel Taylor Coleridge)
La Poésie… n’a pas d’autre but qu’Elle-même.[8]
(Charles Baudelaire)
Što je poezija?[9] Ako se složimo s Coleridgeovom definicijom, onda “sve što trebamo učiniti je složiti se oko toga što podrazumijevamo pod ‘najboljim riječima’ i ‘najboljim redom’”, kao što to piše eksperimentalni pjesnik, Billy Mills.[10] To, naizgled, jednostavno pitanje, i dalje je predmet rasprave; na njega definitivnog odgovora nemaju ni kritičari, ni sami pjesnici. Na pitanje toga što je poezija, moguće je pronaći niz, kako različitih, tako jednako valjanih odgovora, interpretacija, kritičkih osvrta.
Kako se te razne poetske tradicije preslikavaju na pjesnički izdavački kontekst danas? Ako sagledamo slučaj Velike Britanije, prvu stvar koju valja istaknuti je da je britansko tržište izdavaštva poezije sve konkurentnije. U Velikoj Britaniji trenutno postoji više od 130 časopisa i magazina poezije, prema stranicama državne institucije National Poetry Library. Kako veliki i ugledni časopisi poezije, tako i oni neovisni, mjesečno primaju ogroman broj pjesama. U nedavnom intervjuu koji sam napravila s Davidom Caddyjem, urednikom etabliranog međunarodnog nezavisnog književnog časopisa Tears in the Fence, koji je osnovan 1984. godine, i koji prima 1500 pjesama mjesečno, on kaže:
The current state of poetry publishing is buoyant with several new, independent poetry publishers emerging in an increasingly competitive market… [This] prevalence of choice is good for emerging poets. [11]
Stanje izdavaštva poezije vrlo je dobro, s nekoliko novih, neovisnih izdavača poezije koji se pojavljuju na sve konkurentnijem tržištu … [Ovakva] količina izbora dobra je za pjesnike u nastajanju.
Doista, količina i raznolikost časopisa koji se nude, dobra su vijest za tzv. emerging poets (neetablirane pjesnike ili pjesnike u nastajanju), pod uvjetom da znaju odabrati pravu vrstu časopisa koji će biti zainteresirani za objavljivanje njihove poezije. Na moje pitanje, pak, da li je prije deset godina bilo teže voditi časopis za tisak nego danas, David Caddy odgovara:
“In terms of ‘difficulty’ the organisation of a print journal is as easy as it was ten years ago in production terms, but more nuanced in editorial terms… Digital printing has reduced printing costs. However, postal and design costs have dramatically increased compared to a decade ago. The current uncertainties [of Brexit and anxieties over the future] combined with the increased ease of web design has led to more online poetry journals.”
“Voditi tiskani časopis jednako je jednostavno, u produkcijskom smislu, kao što je to bilo prije deset godina, ali je u uredničkom smislu, rad nijansiraniji … Digitalni tisak smanjio je troškove tiskanja. Međutim, poštanski troškovi i troškovi dizajna dramatično su porasli u odnosu na stanje prije deset godina. Trenutna nesigurnost [oko Brexita i tjeskobe oko budućnosti] u kombinaciji s povećanom lakoćom vezanom za web dizajn, dovela je do nastajanja većeg broja elekronskih časopisa poezije.”
Međutim, kako David Caddy dalje objašnjava, vrlo mali broj tih časopisa na kraju preživi; rijetki su oni koji posjeduju stvarni poetski ugled (“real poetic respectability”) koji se, generalno gledano, postiže visokom kvalitetom poezije koja se nudi, međunarodnim ugledom, te izdavačkim djelovanjem kroz duže razdoblje (“generally achieved through quality of work, internationally recognised, over a long period”).
Ipak, unatoč svim mogućnostima koje se nude pjesnicima u ovako dinamičnom izdavačkom britanskom kontekstu u kombinaciji s bogatom kulturom poučavanja poezije, samoizdavanje postaje sve popularnije kod određenog broja pisaca i pjesnika. Iako postoje očiti rizici vezani za takav način objavljivanja, većina pjesnika koji se odlučuju na takav korak, cijene činjenicu da mogu zadržati potpunu kontrolu nad vlastitim radom.
“Čudni novi svijet Instagram-poezije” i popularnost “govorne poezije”[12]
I’ve tried to be more romantic, it does nu good for me
So I tek a Reggae Riddim an build me poetry
(Benjamin Zephaniah)
U blog-postu objavljenom na webu američke nezavisne organizacije, Poetry Foundation, 24. travnja 2019., pjesnik i znanstvenik, Timothy Yu, naglašava kako se većina rasprava o Instagram-poeziji prečesto odnosi na estetske prosudbe o tom žanru, a premalo na pitanje različitih pjesničkih konteksta, odnosno svjetova. Kao što Yu ističe, u posljednjih nekoliko desetljeća svjedoci smo razvoja paralelnih pjesničkih svjetova (“poetry worlds”) u kojima važe različita ekonomska i institucionalna pravila i kriteriji. Instagram-poezija, tvrdi Yu, nije “u razgovoru s bilo kojom vrstom pjesničke tradicije, pisane ili govorne”, već su taj tip poezije pjesnici sami izmislili; radi se o amalgamu različitih, disparatnih elemenata.
U pregledu (većinom medijskih) izvora koji sam provela, nazivi Instapoets i spoken word poets uglavnom se koriste kada se govori o mladim pjesnicima koji su stekli komercijalnu popularnost korištenjem nekonvencionalnih kanala objavljivanja dostupnih na društvenim mrežama i internetskim platformama (Instagram, Twitter, Youtube, Facebook). Sami pjesnici odbacuju te nazive. Na primjer, britanska pjesnikinja, Hollie McNish, nedavno se izjasnila protiv negativne konotacije vezane za korištenje reduktivnih izraza Instagram poet, youtube poet i spoken word poet:
To call someone an ‘instagram poet’ makes me feel similar to the way I have been called a ‘slam poet’ for years simply because I have entered five poetry slams in my life. Or a ‘youtube poet’ because I have put poems onto youtube… These sorts of titles are an obvious and easy way to belittle the writing simply for how it is shared.[13]
Nazvati nekoga “Instagram-pjesnikom” slično je nazivu “slam-pjesnik”, koji su mi dodijeljivali godinama, samo zato što sam pet puta prisustvovala “slam-natjecanjima”, ili nazivu “youtube pjesnik”, dok sam svoje pjesme objavljivala na Youtubeu … Nazivi koji se odnose na platformu koju pjesnik koristi za svoju poeziju, očigledan su, i najjednostavniji, način omalovažavnja rada tog pjesnika.
Nekoliko komentatora ukazalo je na to da je povećana prodaja knjiga poezije u protekle dvije godine povezana s “politički osviještenom milenijskom generacijom koja traži jasnoću”, jer se u “vremenu političkih preokreta i političke neizvjesnosti ljudi okreću poeziji”
McNishina izjava djelomično je istinita. Najvažnije pitanje koje bi trebalo kritički sagledati je kakva vrsta pjesničkog sadržaja i razina diskursa prevladavaju u takvom pisanju. Čini se da Instagram-poezija ispunjava (moralni i emocionalni) vakuum koji je iskusila razočarana milenijska generacija.[14] Nekoliko komentatora ukazalo je na to da je povećana prodaja knjiga poezije u protekle dvije godine povezana s “politički osviještenom milenijskom generacijom koja traži jasnoću”, jer se u “vremenu političkih preokreta i političke neizvjesnosti ljudi okreću poeziji” (“political milennials search for clarity”… “in times of political upheaval and uncertainty, people turn to poems to make sense of the world”)[15]. Nema sumnje da takva vrsta poezije obavlja svojevrsnu društvenu funkciju za mladu publiku koja joj se okreće; djeluje poput neke vrste ‘društvenog ljepila’ u svijetu koji oni doživljavaju kao fragmentiran i u kojem supostoje različiti narativi. Vezu između političke i društvene neizvjesnosti i poezije spominje i David Caddy u svojoj ocjeni fenomena Instagram-poezije:
Given the uncertainties of Brexit and anxieties over the future more people, as in earlier economic downturns and civic unrest, have turned to poetry. Many of these have little or no background in literature. Similarly, not every new poetry publisher has a background in English language and literature.
S obzirom na neizvjesnost Brexita i tjeskobe oko budućnosti, više ljudi, kao i u ranijim ekonomskim krizama i građanskim nemirima, okrenulo se poeziji. Mnogi od njih posjeduju vrlo nisko ili nikakvo znanje o književnosti. Slično tome, nije svaki novi izdavač stručno obrazovan na polju engleskog jezika i književnosti.
Dvadesetšestogodišnja Rupi Kaur, indijskog porijekla, najpopularnija je među današnjim Instagram-pjesnicima.[16] Sa 3,6 milijuna čitatelja koji je slijede na Instagramu, Kaur na svojoj internetskoj stranici kaže da “u svom radu istražuje teme ljubavi, gubitka, traume, iscjeljivanja, ženskosti, migracije, te revolucije”. Kaur je krenula s izdavanjem svoje poezije na Instagramu, dok ju nije zapazio američki izdavač, Andrews McMeel Publishing. Njezina prva zbirka, Milk and Honey (2014.), prodana je u više od milijun primjeraka i dosegla je top mjesto na listi New York Timesa.
Stručnom čitatelju, Kaurina knjiga dojmit će se više poput skupa kratkih misli s puno klišeja koji podsjećaju na “self-help guide” za ženska slomljena srca, nego kao zbirka poezije. Sastavljena u četiri dijela, “ranjavanje”, “voljenje”, “slomljenost”, “iscjeljenje”, knjiga sadrži stihove poput: “i am learning / how to love him / by loving myself”; “your body / is a museum / of natural disasters / can you grasp how / stunning that is.” (“učim kako da ga volim / tako da volim sebe”; “tvoje tijelo je poput muzeja / prirodnih nepogoda / shvaćaš li koliko je čudesno”. Čitatelj mora primiti poruku od pjesnika, htjela/htio on to ili ne. S druge strane, mnogim čitateljima Kaurina poezija, popraćena njenim ilustracijama, zvučat će krajnje osvježavajuće i iskreno. Njezino je pisanje doseglo mnoštvo mladih čitateljica koje se identificiraju s njezinim riječima (kao što se vidi iz brojnih Instagram komentara na njezine pjesme). Na pitanje o tome što misli o Instagram-poeziji, David Caddy ju opisuje na sljedeći način:
This is more of a commercial than poetic phenomenon and has very little to do with avant-garde poetry. This type of spoken word activity overlaps with comedy much more than art or language work. Confusion occurs when people assume that poetry is one thing rather than a wide spectrum of language practice. Accessibility to language is the first order of critical discussion of such matters.
Radi se više o komercijalnom nego o pjesničkom fenomenu koji ima vrlo malo veze s avangardnom poezijom. Takav tip aktivnosti sličniji je komediji, nego umjetnosti ili radu na jeziku. Do konfuzije dolazi kada ljudi pretpostavljaju da je poezija samo jedna, a ne širok spektar jezične prakse. Pristup jeziku fundamentalno je pitanje za kritičko razmatranje takvih pitanja.
Stoga, ne iznenađuje to što je komercijalna popularnost Instagram-poezije podijelila pjesnički establišment u Velikoj Britaniji na one koji ga otvoreno podržavaju, i na one koji su prema žanru Instagram-poezije (i njemu srodnom žanru govorne poezije) krajnje kritični, ili ambivalentni. U članku objavljenom u časopisu PN Review, engleska pjesnikinja Rebecca Watts predstavila je svoju otvoreno negativnu kritiku tih žanrova, kao i pjesnika koji ih koriste, nazvavši ih noble amateurs (plemenitim amaterima), ona, međuostalim, kaže:
Though their reach is nowhere near Kaur’s in terms of absolute sales figures, Kate Tempest and Hollie McNish are her UK equivalents, dragging their significant and seemingly atypical followings into the arena of establishment-endorsed poetry.[17]
Premda po dosegu nisu ni blizu Kaurinim apsolutnim brojkama prodaje, Kate Tempest i Hollie McNish njezini su ekvivalenti u Velikoj Britaniji; one su u arenu pjesničkog establišmenta privukle svoju atipičnu publiku.
Odgovor Hollie McNish na kritiku Wattsove može se pročitati na njenoj internetskoj stranici. Hollie McNish (poznata pod imenom Hollie Poetry) stekla je popularnost putem svojih Youtube videa. Njena poezija govori o društvenim pitanjima poput majčinstva, imigracije i roda viđenih kroz prizmu njenog ženskog iskustva; njen pjesnički ep od 400 stranica, Nobody Told me (2016), o iskustvu majčinstva osvojio je poznatu nagradu The Ted Hughes Award for New Work in Poetry za 2012. godinu koja se dodjeljuje svake godine za izuzetni pjesnički doprinos kulturnoj djelatnosti. Suprotno otvoreno negativnim stavovima Rebecce Watts, dobitnik T.S Elliot nagrade za pjesništvo, Don Paterson, izložio je vlastito mišljenje o poeziji McNish i Tempest u svom odgovoru na njen članak:
Spoken-word poetry might “fail” by Watts’s own favoured house rules but it has its own code, by which it deserves to be judged – a distinct aesthetic partly borrowed from hip-hop, where song-like rhythmic “flow” and ingenious rhyming and metaphor are often prized, but where “authenticity” seems to be valued most of all.[18]
Govorna poezija može se ocijeniti kao “promašaj” po Wattsovim vlastitim pravilima, no ona ima svoj vlastiti kod po kojem zaslužuje da joj se sudi – radi se o posebnoj estetici djelomično posuđenoj od hip-hopa, gdje se ritmički “flow”, kao i rima i metafora, često cijene, i gdje se ponajviše vrednuje “autentičnost”.
Naime, kao što to tvrdi i Timothy Yu, govorna poezija uspjela je, za razliku od Instagram-poezije, razviti “vlastitu estetiku, vlastite institucije i vlastitu publiku izvan prostora kreativne pisane prakse kojom dominira konvencionalna izdavačka kultura”.
Kate Tempest se može smatrati najuspješnijom umjetnicom na polju govorne poezije danas u Velikoj Britaniji. Tempest je (četiri godine prije Hollie McNish) postala dobitnicom nagrade “The Ted Hughes Award for New Work in Poetry” za zbirku poezije Brand New Ancients. Kate je svoju karijeru započela kao reper prije nego što je postigla uspjeh kao umjetnica i pjesnikinja. Sebe još uvijek prvenstveno naziva reperom. Dobila je brojne pohvale kritičara kako za svoju poeziju, tako i za svoje nastupe uživo. Njezinu politički inspiriranu dugu pjesmu Let Them Eat Chaos (Picador, 2016) neki kritičari smatraju antidotom protiv Brexita i Trumpa. Usporedbe radi, Ted Hughes nagradu za poeziju za 2018.godinu nedavno je dobio britansko-jamajkanski gluhi pjesnik Raymond Antrobus, za svoju debitantsku zbirku The Perseverance (Penned In The Margins, 2018). Antrobusovu je zbirku, koja je privukla puno manje pozornosti u medijima od McNishine ili Tempestine poezije, Linton Kwasi Johnson (koji je bio u žiriju) opisao kao “najzanimljiviju zbirku pjesama koju smo imali prilike čitati nakon dugo vremena”.[19]
Kate Tempest i Hollie McNish očigledno su dio pjesničkog establišmenta, bez obzira na to kako se ocjenjuje njihova poezija. Kada govorimo o tradiciji scene govorne poezije u Londonu, nemoguće je, na kraju, ne spomenuti nasljeđe dvoje najznačajnijih britanskih “dub-pjesnika” (“dub poets”), Lintona Kwasija Johnsona i Benjamina Zephaniaha. “Dub-poezija” je oblik pjesničke izvedbe zapadnoindijskog podrijetla “koja se, u sedamdesetim godinama, razvila iz dub-glazbe u Kingstonu, na Jamajci, kao i u Londonu i Torontu”. Johnson i Zephaniah su se pojavili na londonskoj kulturnoj sceni početkom osamdesetih; njihova politički angažirana poezija osuđivala je društvene nejednakosti za vrijeme Thatcherine ere. Kao što je Johnson objasnio u intervjuu u The Guardianu 2008. godine: “Pisanje je bilo politički čin, a poezija kulturno oružje”. Johnsonov prvi album, Dread Beat ‘Blood, 1978, klasik crnačkog pop arta, sadrži njegovu pjesmu All Wi Doin’ Is Defendin’, koja je predvidjela nemire u Londonskom radničkom kvartu, Brixtonu, 1981. godine.
Moram reći da, ono što mi se najviše sviđa u poeziji Johnsona i Zephaniaha, je inovativnost njihovog poetskog izraza (vidi, na primjer, If I Woz Tap-Natch Poet & Dis Poetry). Naime, korištenje jamajkanskog kreola (ili bilo koje vrste patoisa) u poeziji i književnosti smatra se pisanom strategijom otpora (“writing strategy of resistance”) kojom se tipično služe postkolonijalni pisci koji dovode u vezu jezik i (post-)kolonijalizam.[20] Zanimljivo je u tom kontekstu napomenuti da je Benjamin Zephaniah nedavno odbio biti nominiran za kandidata za najprestižniju poziciju u Velikoj Britaniji, “Poet Laureate”, kojeg nominira kraljica na prijedlog Prvog Ministra. Moguće je samo zamisliti kakve bi sve promjene Zaphaniah potencijalno mogao unijeti u suvremeni svijet poezije da je pristao biti jednim od kandidata.
Zaključak
Poezija kao oblik umjetnosti za 21. stoljeće trebala bi omogućiti razvitak polifonih glasova i vizija. Ne vjerujem da bi se njen raison d’être trebao sastojati u tome da nalazi i nudi gotove odgovore svojim čitateljima. Umjesto toga, trebala bi biti izazov za poglede i očekivanja čitateljske publike. Ako poezija u suštini otkriva “nešto novo”, onda se treba zapitati na koji način mladi pjesnici i pjesnikinje poput Tempest, McNish i Kaur doprinose unapređenju pjesničkog zanata?[21] Na koji način njihova poezija radikalno mijenja čitateljska iskustva svijeta u kojem živimo? Kojim se pjesničkim sredstvima i inovacijskim strategijama služe kako bi izazvali promjenu u percepcijama čitatelja? I na ovom mjestu, prisjećam se francusko-alžirske spisateljice, Hélène Cixous, koja piše da revolucija počinje u jeziku. Jezik poezije ima moć učiniti upravo to.
[1] “Poet’s problem, patron’s sin, puts me in the place I’m in. / Passion’s letter, poison pen, on these two things I can depend.”
[2] Stih iz pjesme “Ghazal for birds” (Poetry in Motion, Contemporary Iranian Cinema, 3 – 24 April 2019, Barbican).
[3] Vidi Jasmina Bolfek-Radovani Mina Ray, “Unbound Lines: Writing in the Space of the Multilingual”, Balkan Poetry Today, issue 2, September 2018. Esej je dostupan ovdje: https://reveriesofasolitarygazelle.com/2019/03/14/unbound-lines-writing-in-the-space-of-the-multilingual/
[4] Vidi The White Review, http://www.thewhitereview.org/prize/white-review-poets-prize-2017/.
[5] Vidi kritiku pjesnikinje Rebecce Watts, spomenute niže u ovom članku.
[6] ‘Ghazal’ je arapska pjesnička forma koja obradjuje teme gubitka i romantične ljubavi, vidi: https://www.poetryfoundation.org/learn/glossary-terms/ghazal
[7] U sklopu svog performansa predstavila sam svoju prvu višejezičnu zbirku poezije “Reveries about language” (London: King’s College London, 2019). Moj slijedeći performans pod nazivom “Reveries about language: Image, Sound, Word” zakazan je 3.lipnja u Londonu, u sklopu festivala Worldmaking Live festival kojeg organizira isti projekt.
[8] “Poezija… nema drugog cilja osim Sebe same” (moj prijevod). Charles Baudelaire, “Théophile Gautier”, in: L’art Romantique: “La Poésie, pour peu qu’on veuille descendre en soi-même, interroger son âme, rappeler ses souvenirs d’enthousiasme, n’a pas d’autre but qu’Elle-même”, p. 166. See: https://fr.wikisource.org/wiki/L’Art_romantique/Théophile_Gautier.
[9] Riječ “poezija” potječe iz grčkog “ποίησις”, poiesis, ‘’stvaranje’’.
[10] Billy Mills, ‘Finding the right word to define poetry’, in: The Guardian, 25 January 2018. See: https://amp.theguardian.com/books/booksblog/2008/jan/25/findingtherightwordstodef
[11] Intervju s Davidom Caddyjem održan je 29.travnja 2019 putem emajla.
[12] “Spoken word poetry” ili govorna poezija je vrsta poezije koja je pisana da se čita uživo pred publikom. Radi se o usmenoj pjesničkoj formi koja se zasniva na estetici igre riječi na polju intonacije i infleksije glasa. Odnosi se na bilo koji tip recitiranja poezije u živo, poput pjesničkih recitala, “poetry slams”, “jazz poetry”, itd. Termine “spoken word poetry”, “slam poetry” i “Instagram poetry” prevela sam ovdje kao “govorna poezija”, “slam-poezija” i “Instagram-poezija”.
[13]“H McNish, in response to Watt’s paper”, https://holliepoetry.com/2018/01/21/pn-review/.
[14] Huma Qureshi, “‘How do I love thee’? Let me Instagram it”, in: The Guardian, 23 November 2015, https://www.theguardian.com/books/2015/nov/23/instapoets-instagram-twitter-poetry-lang-leav-rupi-kaur-tyler-knott-gregson
[15] Donna Ferguson, ‘Poetry sales soar as political Millennials search for clarity’, in: The Guardian, 21 Jan 2019. See: https://www.theguardian.com/books/2019/jan/21/poetry-sales-soar-as-political-millennials-search-for-clarity
[16] Ostali popularni Instagram pjesnici su: Atticus, Lang Leav, Reuben Holmes – r.h. Sin ili Tyler Knott Gregson poznat po svojm dnevnim pjesnickim postovima (‘Daily Haiku on love’, ‘Typewriter Series’).
[17] Rebecca Watts, “The Cult of the ‘Noble Amateur’”, in: PN Review 239, Volume 44 Number 3, Jan – Feb 2018. See: https://www.pnreview.co.uk/cgi-bin/scribe?item_id=10090
[18] Don Peterson, “Curses and verses; the spoken-word row splitting the poetry world apart”, in: The Guardian, 26 Jan 2018, https://www.theguardian.com/commentisfree/2018/jan/26/verses-spoken-word-row-poetry-young-female-poets. Don Peterson je istodobno i izdavač poezije Hollie McNish i Kate Tempest.
[19] Sian Cain, “Deaf poet Raymond Antrobus wins Ted Hughes prize”, in: The Guardian, 27 March 2017, https://www.theguardian.com/books/2019/mar/27/deaf-poet-raymond-antrobus-wins-ted-hughes-prize
[20] Karipski frankofonski pisac i pjesnik, Edouard Glissant, opširno je pisao o pitanju jezika i kolonijalne prakse u kontekstu francuske kolonizacije.radio
[21] Referiram na citat iz Praise for poetry, Olga Sedakova, Open Letter 2014, naveden u članku Caroline Clark, Tears in the Fence, nr. 69 Spring 2019, p. 116.
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci