Socijalizam – Drugo kapitalizma i/ili kapitalizam – Drugo socijalizma? O kulturnom kapitalizmu na (post)jugoslavenski način

U kakvom su odnosu kultura i politika? A kultura i ekonomija? Što je baza, a što nadgradnja? Što nam lokalno (jugoslavensko i postjugoslavensko) iskustvo govori o globalnom? Što kada u vlastitoj, individualnoj i kolektivnoj prošlosti vidimo mogućnost emancipacije, a ne razlog povinjavanju? Kako vlastitu prošlost uključiti u strukturnom smislu u sadašnjost i kako na njoj graditi ako već ne svijetlu, tada barem neku budućnost? Što su, na koncu, iz perspektive kulturnih praksi na prostoru bivše Jugoslavije, socijalizam i kapitalizam?

• Naslovna fotografija: Glazbenik Vlada Divljan, na plakatu Branka Gavrića za Omladinske radne akcije 1981. godine

1.

Pisati o zborniku Kulturni kapitalizam u Jugoslaviji: (post)socijalizam i njegovo Drugo (Cultural Capitalism in Yugoslavia: (Post)Socialism and Its Other, Palgrave Macmillan, 2017; ur. Dijana Jelača[1], Maša Kolanović[2], Danijela Lugarić*) dvostruki je izlazak iz ugodne zone akademizma. S jedne strane, refleksija na vlastiti urednički zbornik nezahvalan je posao. S druge strane, kao i svaki govor o socijalizmu i kapitalizmu danas, i ovaj je govor – već unaprijed nepotpun i nedovršen. Nekoliko je dodatnih razloga tomu.

Prije svega, budući da je za nas tri urednice, rođene 1979., socijalizam dio i življenog iskustva, on se može okarakterizirati kao još “vruća” prošlost – vrijeme njezina prirodnog hlađenja još je pred nama.

U vlastitoj smo liminalnoj poziciji vidjele mogućnost emancipacije: urednice zbornika Kolanović, Jelača i Lugarić

Osvješćivanje dijeljenog osjećaja vlastite liminalnosti kao, po poljskom antropologu R. Sulimi u knjizi Antropologija svakodnevice (2000), stanja “dvostruke stvarnosti” (nešto ili netko više nije “ovdje” / izolacija, isključenje, no još nije ni “tamo” / nedostatak uključenja), nije imalo negativne konotacije: dapače, budući da liminalnost može biti oslonac Novoga (ona može biti, kako navodi Sulima, “mjesto permanentne promjene”), takva pozicija uključuje nadamo se dovoljno senzibil(izira)no “kritičko oko” prema nizu pojava u političkoj, kulturnoj i ekonomskoj stvarnosti koje se naizgled podrazumijevaju.

Inače antropološki pojam liminalnosti (A. van Gennep) odnosi se na središnje stanje u trodijelnom ritualnom procesu prijelaza (primjerice iz djetinjstva u zrelost itd.). Roch Sulima ističe da su društva u svojoj povijesti oblikovala određene tipove subjekata (ljude “prijelaza”, poput proroka, umjetnika, filozofa, autsajdera itd.), kao i liminalne situacije i ideologije liminalnosti. Teško je sporiti s time da Hrvatska danas doista živi i u liminalnoj situaciji i u liminalnoj ideologiji (ili shizofrenoj, prizovemo li Deleuzea i Guattarija). Dvostrukost naše stvarnosti u tome je što nad začudnom verzijom “kapitalizma-pelenaša” (ili crony, odnosno ortačkog, rođačkog kapitalizma) lebdi bauk socijalizma s pripadajućim metaforama (“tamnica naroda” primjerice). No dijeljeno iskustvo nekih tekovina socijalizma (solidarnost kao temelj razvoja društva, javno obrazovanje i zdravstvo, modeli kolektivne socijalne sigurnosti itd.) na ovim prostorima omogućuje da se neuralgične točke globalnog kapitalizma (imperativ individualizma, tiha, ali postojana privatizacija zdravstva i obrazovanja, slom socijalne države, jačanje prekarijata itd.) brže prepoznaju.

U razmatranju pak liminalnosti kao znanstveno-istraživačke pozicije ključnom se čine neke od opaski kulturologa Aljoše Pužara (U tamni vilajet: kulturalni studiji liminalnosti, 2007). Primjerice, da je liminalnost zona kaosa, antistrukture i akulturalne slobode koja ima konstitutivnu težinu i značenje jer je boravak u zoni limena etička neophodnost: on je preduvjet promjeni paradigme znanja. To su primijetili i neki drugi istraživači. Politolog David Ost, primjerice, u tekstu Beskonačne inovacije i specifična moć Istočne Europe[3] države bivšeg Istočnog bloka promatra kroz (također liminalnu po prirodi) konceptualnu prizmu “polu-periferije” (semiperiphery). Njome Ost označava prostore koji su isključeni iz donošenja važnih odluka u sferi visoke politike (odatle “periferija” u složenici), ali koji bi mogli – zbog specifičnih putanji razvoja vlastitih kultura tijekom dugog 20. stoljeća, pa i iskustva “sloma iluzija” u ratu i/ili tranziciji – biti središte inovativnih rješenja te tako imati globalni utjecaj u nekim drugim sferama: kulturi ili znanosti primjerice. U vlastitoj smo liminalnoj poziciji – između utopije (kako socijalističke tako i kapitalističke) i kritičke refleksije – i mi vidjeli mogućnost istraživačke emancipacije i intervencije.[4]

Koliko je to bilo moguće, socijalizam i kapitalizam promatrali smo oslobođeno od vrijednosnih predznaka: oni su dva temeljna narativa moderne kulture i kao takve ih ne možemo ne vezivati uz, prizivam riječi su-urednice Maše Kolanović, izgradnju i napredak, s tom razlikom što su se postignuti ciljevi ostvarivali kroz različite moralne ekonomije[5]. Kao i svaki drugi narativ moderniteta, i ova dva su polifoni, heterogeni, neuhvatljivi, nesvodivi na lake i jednostavne zaključke, često u svojoj srži proturječni – to jest: analitički izuzetno intrigantni.

Konačno, “post” u podnaslovu knjige nije posljedica nasumičnog i nekritičkog prisvajanja trenutno pomodnog prefiksa u humanističkim i društvenim znanostima po završetku Hladnog rata. Jer, konceptualno gledano, istraživanja u knjizi kreću od poimanja dvojne prirode i socijalizma i kapitalizma: oni se promatraju kao skup događaja u povijesti i prošlosti, ali i sjećanju, kolektivnoj i individualnoj imaginaciji, pa “post-”, kao što je pisala, između ostalih, i Wendy Brown u knjizi Zidane države, opadajući suverenitet (Walled States, Waning Sovereignty, 2010),

“označava formaciju koja je privremeno nakon, ali ne i iznad onoga na koju je pričvršćena. ‘Post’ upućuje na vrlo osebujno stanje afterness u kojem se ono što je u prošlosti ne ostavlja iza sebe, nego, obrnuto, neumoljivo uvjetuje, čak dominira sadašnjošću koja ipak na neki način prekida s tom prošlošću”.

Jedno od otvorenih pitanja (“prokletih” zbog svoje – čini se – trajne otvorenosti) jest sljedeće: postoji li – na trusnom i lako zapaljivom balkanskom geopolitičkom tlu, koje je, kako je primijetio Gáspár Miklós Tamás, “samoubilačka kombinacija kolonije i pobune”[7] – ijedna druga, od prošlosti nezaplijenjena i prošlošću nestrukturirana sadašnjost?

Postoji li na trusnom i lako zapaljivom balkanskom tlu ijednaod prošlosti nezaplijenjena i prošlošću nestrukturirana sadašnjost? Grafit u zagrebačkom Travnom.

Rusko-američki filozof Mihail Epštejn u tom je razmatranju “istovremenosti” (svevremenosti) naših života još radikalniji: naime, u poglavlju O situaciji. Od “post-” prema “proto-” u knjizi o budućnosti humanističkih znanosti (2004) on navodi da se “post-” u suštini može promatrati i kao “proto-”:

“Ne živimo poslije (modernizma, stukturalizma, utopizma, komunizma…) nego na samom početku novog razdoblja koje se treba označiti prefiksom ‘proto-‘: protoglobalno, protoinformacijsko, protovirtualno…”.

Shodno tomu, zanimljivi obrat paradigme događa se kada kritički propitamo što je to zapravo “postsocijalizam” (i kao metodološka operativna kategorija i kao življeno iskustvo), odnosno kada, čak i samo misaonog eksperimenta radi, stvari okrenemo u smjeru prema kojem nas navodi Epštejn pa suvremenost ne promotrimo kao razdoblje postsocijalizma / postkapitalizma, nego kao neko “proto-” razdoblje (ili, točnije, neka “proto-” razdoblja), između ostalog i zbog toga što su – zbog inflacije obaju pojmova u različitim diskurzivnim kontekstima – oni postali prazni (“plutajući”) označitelji.

Zbog toga je bilo  važno promotriti polje historijskoga (realnog) socijalizma u kontinuitetu – kako s onim što je bilo prije, tako i s onim što se je zbilo kasnije. Jer, kao što historijski (realni) socijalizam nije “iščašenje”, “poremećaj”, “devijacija”, “skliznuće” u tkivu ideološke, društvene i kulturne povijesti na Balkanu (taj je sustav bio posljedica niza vrlo konkretnih povijesnih okolnosti), ni raspad države / trijumfalna pobjeda kapitalizma ne može biti zaključak, točka na jugoslavenski socijalizam.

Jedna od nakana zbornika Kulturni život kapitalizma u Jugoslaviji: (post)socijalizam i njegovo Drugo i jest bila “razmontirati” sadržaje (“označeno”) tih označitelja te ih ponovno sastaviti na nekim novim temeljima, a u skladu sa svježim uvidima i metodološkim protokolima. Knjiga koja na nizu primjera (post)jugoslavenskih kulturnih praksi ukazuje na nemogućnosti radikalnoga suprotstavljanja socijalizma i kapitalizma popraćen je pogovorom Borisa Budena, koji je u knjizi vidio i tezu da je tranzicija – kao operativna metodološka kategorija, ali i kao struktura određenih “življenih praksi” –  zapravo duboko problematična i podložna kritičkim propitivanjima. Govoreći pak iz uže uredničke vizure, središnja nakana knjige bila je sljedeća: potaknuti neka važna, često podzastupljena, a konstitutivna pitanja (i) o zbilji koju danas živimo i s kojom se nerijetko borimo, pokušavajući je razumjeti – i kroz svoju (ipak) ugodnu zonu akademizma i kroz (nekad, i sve češće, manje ugodne) (post)socijalističke i (post?)kapitalističke prakse življenja.

2.

Metodološki i sadržajno govoreći, knjiga se oslanja na jedan od dominantnih trendova u suvremenoj hrvatskoj humanistici – zaokret prema kulturi i interdisciplinarnosti, gdje se sve veći naglasak stavlja upravo na šire društvene domene, kao na sfere međudjelovanja različitih umjetničkih, ali i s njima povezanih popularnokulturnih, nacionalnih, ekonomskih, socijalnih, rodnih i drugih identiteta i praksi. Vjetar u leđa kritičkom propitivanju kapitalizma – kao ekonomske, društvene, političke, ali i kulturne paradigme – nesumnjivo je dala globalna ekonomska kriza 2008. godine: od tada su sve jasniji postali glasovi koji su propitivali ispravnost toga smjera kao jedinoga optimalnog, globalnog, transnacionalnog rješenja političkih, ekonomskih i kulturnih izazova suvremenosti. U tom kontekstu kao osobito zanimljive mogu se spomenuti Julie Graham i Katherine Gibson, koje su pod zajedničkim pseudonimom J. K. Gibson-Graham u svojim istraživavanjima[8] uvjerljivo pokazale da svaka interpretacija kapitalizma mora težiti izbjegavanju njegova svođenja na singularnost jer je posrijedi fenomen koji je bio (i jest) prostor supostojanja i nadmetanja različitih ekonomskih formacija. Uostalom, već su u osamdesetim godinama prošloga stoljeća Gilles Deleuze i Felix Guattari pisali u knjizi Kapitalizam i shizofrenija 1. Antiedip (1972[9]) da kapitalizam “nastaje iz susreta dviju vrsta tokova: dekodiranih tokova proizvodnje u obliku kapitala-novca i dekodiranih tokova rada u obliku ‘slobodnog radnika’. Stoga, za razliku od prijašnjih društvenih mašina, kapitalistička je mašina nesposobna pružiti kôd koji bi pokrio cjelokupno društveno polje” (2015: 32). Kako bi ispunio svoju primarnu funkciju, odnosno kako bi pokrio cjelokupno društveno polje (ili barem stvorio iluziju o tome), kako bi bio globalno integrativan, on je uvijek i u suštini neokapitalizam:

“Kapitalizam uspostavlja ili nanovo uspostavlja svakovrsne rezidualne i umjetne, imaginarne ili simboličke teritorijalnosti kojima pokušava, kako zna i umije, ponovo kodirati, zauzdati osobe izvedene iz apstraktnih kvantiteta. Sve se vraća, sve ponovo iskrsava: države, domovine, obitelji. Zbog toga je kapitalizam kao ideologija ‘raznobojna slika svega u što se vjerovalo’” (33).

Razrađujući tu ideju u Kapitalizam i shizofrenija 2. Tisuću platoa,(1980[10]) Deleuze i Guattari pojašnjavaju na primjeru Amerike:

“Protok kapitala u njoj proizvodi golem kanal, kvantifikaciju moći s neposrednim ‘kvantumima’ gdje svatko na svoj način izvlači korist od protoka-novca (odakle mit-stvarnost o siromahu koji postaje milijarder da bi ponovo postao siromah): u Americi se sve sjedinjuje, stablo i kanal, korijen i rizom u isti mah. Ne postoji sveopći kapitalizam, kapitalizam kao takav; kapitalizam se nalazi na sjecištu svakovrsnih formacija, on je uvijek po prirodi neokapitalizam” (2013: 28-29).

U okvirima je tih teorijskih postavki težište knjige prevagnulo na dvoje. Prvo: dubinskim i kritičkim analizama kulturnih praksi radovi u knjizi su htjeli deesencijalizirati i pojam socijalizma i pojam kapitalizma tako što će ukazati na nemogućnost njihova radikalnoga suprotstavljanja. Osim potrošačkih praksi, koje ne samo da nisu bile subverzivni čin otpora nego su u bitnoj mjeri bile i politički poticane (o čemu svjedoči, između ostaloga, i to da je partijsko rukovodstvo podržavalo ekonomskim razlozima motivirane migracije gastarbajtera), u jugoslavenskom je socijalizmu jedan od središnjih imperativa bio imperativ uspješnosti, doduše u uže shvaćenom smislu usko povezanome sa životom udarnika “kud prolaze Skojevci sva se zemlja trese / od silnog rada što ga započeše” (konačno, sovjetski udarnik Aleksej Stahanov bio je na naslovnici „Timesa“ u studenom 1935). U tom smislu mnogostrukost (jezikom Deleuzea i Guattarija) i heterogenost – a ne singularnost ili homogenost, kao što se to obično pretpostavlja – čine jezgru kako socijalističkih tako i kapitalističkih kulturnih, društvenih pa i ekonomskih praksi.

Kultura nije samo dogradnja bazi (ekonomiji i ekonomskim procesima) nego i prostor koji u bitnoj mjeri također djeluje kao baza: ona formira (iz nje proizlaze) ekonomske ideje i procesi.

Drugo: knjiga je htjela naglasiti da istraživanja kulturnih praksi koje su strukturirane u području dijaloga između kapitalističkih i socijalističkih vrijednosti na posebice intrigantan način govore ne samo o procesualnosti i fluidnosti kategorija “ekonomskog” i “kulturnog” nego i o tome da su kulturne kategorije ujedno i ekonomske, i obrnuto; tj. da su ekonomske kategorije ujedno i realitet (odnosno nešto svodivo na realnost društvenog svijeta i vlastitu ekonomsku dimenziju), ali i volja. U tom dinamičnom polju kultura nije samo nadogradnja bazi (ekonomiji i ekonomskim procesima) nego i prostor koji u bitnoj mjeri također djeluje kao baza: ona formira (iz nje proizlaze) ekonomske ideje i procese. Suvremena Rusija, u kojoj često boravim zbog svojih primarnih istraživačkih interesa, nudi puno otvorenije i jasnije primjere spomenutoga: primjerice, tamo je sovjetski socijalizam jedan od ključnih proizvoda (kapitalističke) potrošnje.

Poglavlja u zborniku grupirana su u tri tematske cjeline: Kapitalizam i klasne kulture; Putanje kapitalizma: kultura i svakodnevica; Kulturne borbe i društveni pokreti.

Knjiga na nizu primjera (post)jugoslavenskih kulturnih praksi ukazuje na nemogućnosti radikalnoga suprotstavljanja socijalizma i kapitalizma

Prva tematska cjelina, Kapitalizam i klasne kulture, promišlja pojam društvene klase i ulogu kapitala i kapitalizma u intelektualnoj i povijesti kultura na prostoru bivše Jugoslavije[11]. Primjerice, u poglavlju Neobična odsutnost kapitalizma Stipe Grgas referira se na radove jugoslavenskog filozofa Vanju Sutlića u pokušaju da izazove suvremenu tendenciju poistovjećivanja „kapitala“ s „kapitalizmom“. Tatjana Jukić u tekstu Krimi-priče u stanju izuzetka zauzima analitički senzibilnu poziciju kada postavlja pitanje jugoslavenskog egzotizma (njezina specifičnog položaja između zapadnog i istočnog bloka) te ga promatra s osloncem na logiku žanra kriminalističkog romana. Poglavlje Tanje Petrović i Ane Hofman postavlja tezu da su istraživanja klasnih odnosa ostajala na marginama zbog općeprihvaćenoga mišljenja o jugoslavenskome društvu kao besklasnome, ali i zbog toga što su u prvome planu redovito bila pitanja nacionalne identifikacije. Polazeći od toga, autorice drže da će smještanje klase u analitičko središte razotkriti neke od procjepa kako unutar samoga bića jugoslavenskoga socijalizma, tako i u kontekstu njegovih izvanjskih, kontekstualnih relacija, ali i destabilizirati niz općeprihvaćenih distinktivnih operativnih mehanizama koji pretpostavljaju da je dodir između “istočnoga” (odnosno socijalističkoga) i “zapadnoga” (odnosno kapitalističkoga) bio anomaličan, neprirodan ili neprirođen. Na sličnu se tezu nastavlja i poglavlje Brede Luthar i Maruše Pušnik Obnova kapitalizma u Jugoslaviji, u kojem se ističe da kultura nije proizvod unaprijed fiksiranih i unaprijed postojećih klasnih odnosa, nego je riječ o polju koje se oblikuje u dinamičnom procesu napetih klasnih previranja i borbi. Točnije, riječ je o polju koje proizlazi iz tih napetih i dinamičnih odnosa, stvara se tijekom samog procesa i u njemu. Primož Krašovec u svom teorijski usmjerenom tekstu problematizira poziciju srednje klase kroz ideološko neprepoznavanje klasnih odnosa kao kulturalnih razlika u kasnom kapitalizmu. Sven Cvek piše o odnosu klase i kulture na primjeru tjednika tvornice Borovo. U analizi sadržaja navedene tiskovine autor se oslanja na koncepte kulturnoga materijalizma Raymonda Williamsa, koji se zalaže za antropološku koncepciju kulture, odnosno ideju da je kultura sve ono što prožima svakidašnjicu. Prema Williamsu, pismena je kultura od svojega postanka bila važnim čimbenikom i pokazateljem dominantnih kulturnih obrazaca, pri čemu su počesto najprovokativniji upravo dijelovi koji su ostali zabilježeni samo u obliku tragova onoga što je prešućeno, preskočeno ili izbačeno. Ti prešućeni, preskočeni ili izbačeni kulturni elementi ili oblici upućuju na partikularne interese klasa u usponu.

Druga tematska cjelina zbornika, Putanje kapitalizma: kultura i svakodnevica, bavi se uzajamno konstitutivnim vezama između kulture, ekonomije i politike te posebice reprezentacijom modela samoupravljanja u različitim kulturnim praksama. Primjerice, u tekstu Gala Kirna jugoslavenski se tržišni socijalizam tumači kroz analizu filma Kad budem mrtav i beo (1967) Živojina Pavlovića. Polazeći od subverzivnosti crnovalnih filmova, Kirn postavlja tezu da su Želimir Žilnik i Živojin Pavlović (te u tom smislu i film koji se detaljnije interpretira) razvili elaboriranu kritiku socijalizma. Sredstvo te kritike bila je filmska estetika, kako ga Kirn naziva, “samoupravljačkog realizma”, temeljenog dijelom na poetici talijanskoga neorealizma, ali i na doktrini socijalističkog realizma. “Realistično” se u Kirnovu tumačenju odnosi na one karakteristike Žilnikovih i Pavlovićevih filmova u kojima se jugoslavenska realnost, posebice nakon prodora tržišnog socijalizma nakon 1965., prikazuje u “neprerađenom”, surovom obliku, čime se vizualno upečatljivo upozorava na dubinske kontradikcije sustava. Pritom vrlo važno mjesto u estetskom, ali i etičkom smislu zauzimaju liminalni kronotopi, poput industrijskih manufaktura ili sezonskoga rada na selu, jer se upravo u njima otkrivaju načini na koje je funkcionirala tržišna logika jugoslavenskoga socijalizma u 60-im godinama. Ostaje dojam da je takav sustav širom otvorio vrata egzistenciji obilježenoj nesigurnostima – privremenim i sezonskim poslovima, nezaposlenosti i polulegalnim aktivnostima. Također filmom bavi se i Ivan Velisavljević – njegova analiza Balkanskog špijuna potiče nas da o emocijama razmišljamo ne samo kao o kulturnim praksama nego i kao o posebnom obliku kapitala. Brigitte LeNormand u svom poglavlju o urbanom planiranju i stanovanju u Jugoslaviji (Osporavano mjesto samostojeće kuće u jugoslavenskim socijalističkim gradovima), kao i poglavlje Francesce Rolandi o trgovinskim odnosima s Italijom (Jugoslavija gleda na zapad: transnacionalne potrošačke veze s Italijom tijekom 1960-ih), otvaraju važnu problematiku nastajanja i jačanja potrošačkog društva u Jugoslaviji. Promatrajući jugoslavenske socijalističke prakse iz vizure potrošnje i platežnih moći, oba poglavlja govore o nestabilnosti kategorija “kapitalističko”, “socijalističko”, “buržoasko” i “moderno” te nemogućnostima njihova radikalnog suprotstavljanja. Poglavlje Reane Senjković pristupa jugoslavenskom (socijalističkom) časopisu za djevojke „Tina“ kroz uvide Angele McRobbie u analizama i tumačenjima britanskog (kapitalističkog) časopisa „Jackie“, gdje domaći i britanski časopis strukturno nalikuju jedan drugomu, ali se i značajno razlikuju, primjerice brikolažom u Tini na mjestu (kapitalističkih) reklama u britanskom časopisu.

Simboličko mjesto Jugoslavije između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država: Olimpijske igre u Lake Placidu 1980.

Posljednja tematska cjelina knjige, Kulturne borbe i društveni pokreti, bavi se građanskim inicijativama i kulturnim praksama koje su podrivale sustav „odozdo“. Damir Arsenijević, Jasmina Husanović i Vanessa Vasić Janeković analiziraju protest za produkciju bosanskohercegovačke tvornice Dita, pokazujući na tom primjeru da je kultura radnica i radnika u organizaciji života po etnokapitalističkom ključu moguća jedino kao otpor. Piro Rexepi, analizirajući uvođenje i instrumentalizaciju LGBT prava kao agendu vanjske politike SAD-a, govori i o ulozi politike identiteta kao oblika kulturno-kapitalističkog imperijalizma. Rodna problematika zanima i Adrianu Zaharijević: njezino je poglavlje važan doprinos analizi pitanja razvoja feminizma u sredini koja je u teoriji zagovarala svaku, pa tako i rodnu jednakost. Maciej Falski i Tomasz Rawski raspravljaju o ulozi kulturnih politika tijekom i nakon jugoslavenskog socijalizma, s posebnim težištem u hrvatskoj kulturnoj sredini. U poglavlju Neoliberalni diskurz i retorika u hrvatskom visokom školstvu Anera Ryznar, analizirajući trope koji strukturiraju polje visokoobrazovne politike u Hrvatskoj nakon Bolonjskog procesa i oslanjajući ih na dvije obrazovne reforme tijekom socijalizma, 1958. i 1974., nudi moguće odgovore na pitanje zašto je najnovija reforma visokog obrazovanja naišla na široko javno odobrenje (unatoč tomu što je u suštini temeljena na istim, ili barem sličnim idejama iz 1958. i 1974.). Analiza postsocijalističkih kulturalnih politika iz vizure diskurza neoliberalizma u dva posljednja spomenuta poglavlja ujedno su i kritika sprege koja se počesto (u pravilu) stvara između obrazovnih politika i znanja / obrazovanja. Poglavlje Mitje Velikonje, kojim završava treća cjelina, bavi se, teorijskim osloncem na tezu da u postjugoslavenskim društvima etnonacionalizam figurira kao politička logika neoliberalnog kapitalizma, postjugoslavenskim grafitima kao “oblicima prekoračenja zabrane”, “aktivnom pobunom” koja često nosi proturječne poruke.

Istraživanja pokazuju da se tranzicija iz socijalizam u postsocijalizam, odnosno u kapitalizam odvijala tijekom samoga socijalizma. Kapitalizam iz socijalizma proizlazi, kapitalizam je za socijalizam konstitutivan u istoj mjeri u kojoj vrijedi i obrnuto.

Sve analize – u većoj ili manjoj mjeri – govore o uvjetnoj, problematičnoj prirodi prefiksa “post” u pojmu postsocijalizam: naime, istraživanja pokazuju da se tranzicija iz socijalizam u postsocijalizam, odnosno u kapitalizam odvijala tijekom samoga socijalizma. Takva pretpostavka intervenira u uvriježeni, linearno, teleološki strukturirani historiografski narativ o političkom i ekonomskom razvoju od socijalizma prema kapitalizmu te naglašava da socijalizam nije Drugo kapitalizma, kao što ni kapitalizam nije Drugo socijalizma. Prije je riječ o tome da socijalizam uvjetuje i oblikuje kapitalizam u istoj mjeri u kojoj kapitalizam uvjetuje i oblikuje socijalizam: kapitalizam iz socijalizma proizlazi, kapitalizam je za socijalizam konstitutivan u istoj mjeri u kojoj vrijedi i obrnuto. Preostaje da prihvatimo izazov Tvrtka Jakovine, koji je na predstavljanju knjige na Filozofskom fakultetu prije nekoliko mjeseci rekao da bi  se daljnja istraživanja trebala odvijati u suprotnom smjeru: odnosno prema proučavanju kulturnog života socijalizma u kapitalizmu. Također, ako su postsocijalističke / kapitalističke promjene započele tijekom socijalizma, proizlazi i da je pojam društveno-kulturne i političke tranzicije zanimljiv i važan historiografski koncept, ali koji manje govori o objektivnoj stvarnosti, a više o, s jedne strane, suvremenim strepnjama prouzrokovanima nemogućnošću kontrole nad “sablastima Marxa” koje kruže nad europskim kulturnim prostorom, a s druge, o dubinskome nezadovoljstvu neoliberalnom kapitalističkom zbiljom[12].

Sličnu liniju razmišljanja slijedi i autor pogovora, filozof Boris Buden, koji nalazi da je ključni spoznajni kapital knjige u tome što svojim prilozima sugerira potrebu problematiziranja teleološke ideje postkomunističke tranzicije jer se ona u pravome smislu riječi nikad nije ni dogodila. Prema Budenu posrijedi je knjiga koja, unatoč sugestiji iz naslova i unatoč tomu što većina njezinih tekstova govori o socijalističkome razdoblju jugoslavenske kulturne povijesti, nije o prošlosti. Upravo suprotno: temeljno tematsko i analitičko sidrište knjige je u suvremenosti zbog toga što se – prikazivanjem načina uz pomoć kojih su kapitalističke formacije funkcionirale u socijalističkom političkom okružju – u njoj zapravo opisuje niz kulturnih praksi suvremenoga kapitalizma. Odnosno, čak i kada se bavi prošlim događajima, knjiga tretira povijest u njezinoj sadašnjosti, a ne u njezinoj prošlosti, pri čemu povijesno iskustvo nije jednom i zauvijek dano i zadano. Preciznije, povijesno iskustvo nije znanje čija su značenja jednom i zauvijek fiksirana, pa nam, sukladno tomu, nude relevantne, vjerodostojne smjernice budućega razvoja. Naprotiv – ističe Buden – znanje koje proizlazi iz povijesnog iskustva stvara se u procesu aktivne reinterpretacije i preispisivanja društvenih i kulturnih praksi koje su sudjelovale u njegovu oblikovanju, iz hermeneutički izazovne, a možda i jedine moguće, perspektive današnjice. Značenja iskustava koja su kronološki iza nas ustvari su prostori “budućnosti”, odnosno više ili manje neograničenih mogućnosti promjene jer svaka kritička intervencija u prošlost na tu prošlost može djelovati (i) performativno – stvoriti je imenovanjem.

• Autorica je zaposlena kao docentica na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti. Predstojnica je Zavoda za znanost o književnosti. Bavi se ruskom (sovjetskom) književnošću, filmom i popularnom kulturom, s posebnim težištem na razdoblje druge polovice 20. stoljeća (“kasni” socijalizam), L. N. Tolstoja te književno i filmsko stvaralaštvo žena. Ostala područja interesa su poetika pamćenja (Gulag, Drugi svjetski rat, blokada Leningrada), poredbene studije, mit, klasa i trauma te razvoj ruske kritičke i kulturološke misli i feminizma. Prevodi s ruskog (M. Bahtin; kratka proza ženskih spisateljica). Objavila je autorsku monografiju o ruskim bardima (Bulat Okudžava i Vladimir Vysockij, 2011) te uredničke monografije Myth and Its Discontents: Memory and Trauma in Central and Eastern European Literature (Praesens Verlag, 2017; s M. Car i G. T. Molnár), Kulturna povijest Oktobarske revolucije: sto godina kasnije (Zavod za znanost o književnosti, 2017) i The Future of (Post)Socialism: Eastern European Perspectives (SUNY Press, 2018; s J. F. Bailyn i D. Jelača). Urednica je Biblioteke L.

[1] Dijana Jelača doktorirala je na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu. Predavačica je na Brooklyn College u New Yorku. Autorica je i urednica nekoliko knjiga o postjugoslavenskom filmu, feminističkim studijima, sjećanju i traumi. Programska je selektorica Festivala bosanskohercegovačkog filma u New Yorku.

[2] Maša Kolanović docentica je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica je i urednica nekoliko knjiga fikcije i znanstvenih monografija posvećenih problematici socijalizma, tranzicije, popularne kulture i književnosti.

[3] Zbornik The Future of (Post)Socialism, SUNY Press, 2018, ur. J.F. Bailyn, D. Jelača, D. Lugarić.

[4] Takva je liminalna pozicija šire artkulirana u radovima istraživača i autora iz postjugoslavenske regije, poput primjerice istraživača u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli (https://ckpis.unipu.hr/ckpis), potom kod I. Štiksa i S. Horvata, T. Petrović ili A. Hofman (da navedem samo neke).

[5] Kolanović, M. 2017. Antifašizam je konkretna i mukotrpna borba. Intervju sa Srećkom Puligom. 8. 8. 2017. https://www.portalnovosti.com/masa-kolanovic-antifasizam-je-konkretna-i-mukotrpna-borba.

[7] Vujica, D. 2017. Intervju s Gáspárom Miklósom Tamásom: Jednostavno, mi ljevičari smo poraženi. 15. 8. 2017. http://www.prometej.ba/clanak/intervju/intervju-s-g-sp-rom-mikl-som-tam-som-jednostavno-mi-ljevicari-smo-porazeni-3248

[8] Vidi, primjerice, Kraj kapitalizma (kakvim ga poznajemo): feministička kritika političke ekonomije (The End of Capitalism (As We Knew It): A Feminist Critique of Political Economy, 1996) i Postkapitalističke politike (A Postcapitalist Politics, 2006)

[9] Deleuze, G.; Guattari, F. 2015. Kapitalizam i shizofrenija 1. Antiedip. Prev. M. Gregorić. Zagreb: Sandorf & Mizantrop.

[10] Deleuze, G.; Guattari, F. 2013. Kapitalizam i shizofrenija 2. Tisuću platoa. Zagreb: Sandorf & Mizantrop.

[11] Sličnoj je problematici posvećen i zbornik Social Inequalities and Discontent in Yugoslav Socialism (ur. R. Archer, I. Duda, P. Stubbs, 2016).

[12] U knjizi Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture (2008, Zagreb) Reana Senjković je pisala o tome da vremenska i prostorna “tranzicijska” točka nije posve razaznatljiva (10) te da već u kasnim 1950-im dolazi do uvođenja tržišnih načela u prostoru proizvodnje popularne kulture. Također, Senjković problematičnost pojma tranzicije vidi i u njegovom evolucionističkom značenjskom aspektu jer ga se određuje iz perspektive “sustava koji bi imao biti odredišni” (10).