rasprave: postoji li znanstveni svjetonazor (ideologija)?

Svijet je jedan. Priroda je sve što postoji. Nema ničega drugog.

Dario Hrupec / 11. veljače 2018. / Rasprave / čita se 10 minuta

U članku u kojem objašnjava da postoji i znanstveni svjetonazor i da se zove - naturalizam, Dario Hrupec ide i korak dalje: Mnogi se sukobi, od onih individualnih do sukoba društvenih skupina, mogu svesti na sukob svjetonazora. Takvi su sukobi oko kurikularne reforme i Istanbulske konvencije. Zadiranje u svjetonazor je zadiranje u našu osobu, piše Hrupec i na kraju pita: Mogu li se takvi sukobi izbjeći?

Motivacija

Sretan može biti autor čija knjiga potiče ljude da razmišljaju i raspravljaju. Sretan može biti akademik Ivan Gušić, geolog i paleontolog, profesor emeritus s Geološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Jer, upravo se tako poticajnom pokazala njegova nova knjiga Kreacionizam: stari mit u novome ruhu ili kako se iz jedne znanstvene paradigme izrodio jedan protuznanstveni svjetonazor. Knjigu je 2017. godine objavila izdavačka kuća Izvori, a jedan od prikaza te knjige tiskan je nedavno u Prirodi, časopisu Hrvatskog prirodoslovnog društva. Kao glavni urednik Prirode, napisao sam u uvodu: “Radi se o knjizi koja kreacionizam prikazuje u pravome svjetlu – kao protuznanstveni svjetonazor koji uopće nije bezazlen.”


Ponavljajući sintagmu iz podnaslova – protuznanstveni svjetonazor – izazvao sam burnu reakciju drugog profesora zagrebačkog PMF-a, prevoditelja Darwinovih djela na hrvatski, nekadašnjeg svećenika Josipa Balabanića. Na dvije kartice prikaza Gušićeve knjige Balabanić je reagirao napisavši čak dvadeset kartica svojeg teksta. A njegova glavna poruka može se svesti na samo četiri riječi: ne postoji znanstveni svjetonazor. Balabanićevo pismo uredništvu Prirode motiviralo me da preispitam vlastitu ideju “znanstvenog svjetonazora”. A rezultat tog preispitivanja ispao je neočekivano zanimljiv.

Porijeklo i značenje riječi

Matematičari dobro znaju da rasprava o tome postoji li x ili ne postoji nema nikakvog smisla ako taj x nismo prethodno definirali. Da matematički pristup koristimo u svakodnevnoj komunikaciji, imali bismo puno manje nesporazuma. Nažalost, rijetko ga koristimo. Ljudi se znaju unedogled svađati o postojanju ili nepostojanju nečega, a da pritom nisu svjesni da svaka strana ima svoju definiciju. Takve rasprave, naravno, nikud ne vode. Za iole konstruktivan razgovor moramo dobro znati o čemu govorimo. A o čemu govorimo kad govorimo o svjetonazoru?

Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića (Novi Liber, 2007.) daje lijepu konciznu definiciju svjetonazora: “ukupnost stavova o svijetu i svemu što čovjeka okružuje”. Dakle, sve ono što mislim o svemu onome što je izvan mene, to je moj svjetonazor. Druga osoba možda misli drukčije, pa ima svoj svjetonazor. Ipak, ljudi uglavnom nisu previše originalni pa mnogi misle gotovo isto. Što znači da vjerojatno postoje svjetonazorske skupine. No, još uvijek ne znam postoji li kategorija zvana “znanstveni svjetonazor”.

Što mogu naučiti iz etimologije? Sa strahopoštovanjem posežem za opsežnom Ladanovom knjigom Život riječi (Novela, 2009.) pa saznajem da je izvorno značenje svjetonazora – pogled na svijet. To je doslovni prijevod njemačke riječi Weltanschauung i engleske worldview. Zanimljivo je da Francuzi za svjetonazor, osim conception du monde, kažu i idéologie, kao i Španjolci – osim conceptión del mundo, i ideologiá. Dakle, svjetonazor je po značenju blizak ideologiji, ukupnosti ideja jedne društvene skupine.

Na kraju gledam i Filozofski leksikon (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2012.). Filozofi razgraničuju značenja pa im treba i više naziva. Svjetonazor im je općenitiji pojam, obilježje većih društvenih skupina, a pogled na svijet čisto individualno shvaćanje svijeta. Imamo dakle svatko svoj, osobni pogled na svijet, ali istodobno pripadamo nekoj svjetonazorskoj skupini. Dvije osobe mogu imati isti svjetonazor, ali različite poglede na svijet. No, to nije sve. Postoji i slika svijeta, što filozofima nije isto kao i pogled na svijet. Slika svijeta vezuje se uz znanost. Ona proizlazi iz opažanja objektivnih stanja stvari. Taj je opis vrlo blizak prirodnim znanostima. Svjetonazor, s druge strane, uključuje još i subjektivna mišljenja i htijenja. Ono što sa stvarnošću ne mora imati nikakve veze.

Vrste svjetonazora

Svojedobno sam, s velikim očekivanjem, posegnuo za knjigom Jamesa Sirea Izazov svjetonazora: pregled temeljnih svjetonazora (STEPress, 2002.). Čitanje sam, međutim, završio s velikim razočaranjem. Čista katastrofa. Autor je opisao sedam, po njemu temeljnih, svetonazora: teizam, deizam, naturalizam, nihilizam, egzistencijalizam, istočnjački monizam i New Age. No teizam, i to kršćanski teizam, prikazao je kao jedini ispravni svjetonazor. A sve ostalo ismijao je kao tešku zabludu. To je zadnje što biste očekivali od čovjeka koji se uhvatio posla da prikaže svjetonazore.

Polja na kojima možete završiti su: nihilist, naturalist, humanist, relativist, egzistencijalist, deist, politeist, panteist, teist, panenteist (za razliku od panteizma kod kojeg je bog=svijet, kod panenteizma je bog ne samo svijet nego i više od toga) i kršćanski teist kao posebna kategorija (iz čega se da naslutiti svjetonazor sastavljača grafičkog prikaza)

Jako zgodan grafički prikaz različitih svjetonazora, pod nazivom “Koji je vaš svjetonazor?” dan je na mrežnoj stranici http://www.feva.org/pdf/worldview_survey21.pdf Ako krenete od polja u lijevom gornjem kutu i odgovarate na pitanja strelice vas vode do vašeg svjetonazora. Ne treba to, naravno, preozbiljno shvatiti. Ali možete dobiti neku grubu sliku o mogućim svjetonazorima i sebe otprilike pozicionirati u svemu tome. Polja na kojima možete završiti su: nihilist, naturalist, humanist, relativist, egzistencijalist, deist, politeist, panteist, teist, panenteist (za razliku od panteizma kod kojeg je bog=svijet, kod panenteizma je bog ne samo svijet nego i više od toga) i kršćanski teist kao posebna kategorija (iz čega se da naslutiti svjetonazor sastavljača grafičkog prikaza). Znakovito je da sve počinje pitanjem nad pitanjima: postoji li bog. Osim još finesa o bogu, drugo glavno pitanje je gdje vidimo smisao. Time je uglavnom određen naš svjetonazor koji nas temeljno određuje. Sve ostalo su manje važni detalji.

Znakovito je da sve počinje pitanjem nad pitanjima: postoji li bog. Osim još finesa o bogu, drugo glavno pitanje je gdje vidimo smisao. Time je uglavnom određen naš svjetonazor koji nas temeljno određuje. Sve ostalo su manje važni detalji.

Polje gdje sam ja osobno završio je – naturalist. Osim što je svjetonazor, to je i filozofska koncepcija prema kojoj ne postoji ništa osim prirode. Sve pojave mogu se svesti na prirodne (naravne) pojave. Drugim riječima, ne postoji natprirodno (nadnaravno). Upravo to je razlog što sam svoju prvu knjigu, koja promovira prirodnu znanost i znanstvenu metodu, nazvao Protiv nadnaravnoga: razmišljanja o istini, znanosti i knjigama (Kruzak, 2016.).

Eto, profesore Balabaniću. Prihvaćam Vašu tvrdnju da “ne postoji prirodoznanstveni svjetonazor”. Ne postoji pod tim nazivom. Pravi naziv je naturalizam. To je svjetonazor koji počiva na istim metafizičkim pretpostavkama kao i prirodne znanosti.

Metafizičke pretpostavke prirodnih znanosti

Kao što matematiku gradimo na aksiomima, temeljnim načelima koja ne dokazujemo, tako i prirodne znanosti gradimo na nekim temeljnim tvrdnjama koje uzimamo zdravo za gotovo. Takve tvrdnje možemo zvati radnim pretpostavkama, no iz filozofske perspektive one su zapravo metafizičke pretpostavke. Primjerice: sve pojave u konačnici su utemeljene u prirodi; svijet možemo razumjeti; postoji objektivna stvarnost. Takve tvrdnje ne možemo “znanstveno dokazati”. Ali, možemo od njih krenuti pa vidjeti hoće li se pokazati produktivnima ili će nas odvesti u slijepu ulicu. Više od četiristo godina iskustva znanosti, u današnjem smislu te riječi, pokazalo je da su navedene pretpostavke itekako opravdane.

Znanstvena metoda, postupak kojim u prirodnim znanostima dolazimo do znanja, počiva na metafizičkim pretpostavkama koje pripadaju metafizici naturalizma. Neke od tih pretpostavki su:

  • postoji objektivna stvarnost;
  • stvarnošću upravljaju prirodni zakoni;
  • stvarnost možemo otkrivati sustavnim opažanjima;
  • sve prirodne pojave imaju prirodne uzroke;

Ova zadnja pretpostavka bitno razlikuje naturalizam od skupine svjetonazora koji uključuju postojanje boga: teizma, deizma, politeizma, panteizma i panenteizma. S obzirom da je teizam svjetonazor velike većine ljudi koji danas žive, i gotovo svih ljudi koji su nekada živjeli, mogli bismo u šali reći da naturalizam čovječanstvu nije ono što mu sam naziv kaže – prirodan. Prirodan mu je supernaturalizam, što je skupni naziv za svjetonazore koji uključuju boga te druga nadnaravna bića i pojave.

Kad čovjek umre, u narodu se zna reći da je “otišao na drugi svijet”. “Supernaturalizam počiva na metafizici dvaju svjetova.”[i] A ta metafizika, kao i metafizika naturalizma, ima svoje korijene u grčkoj filozofiji. Bez poznavanja tih korijena, teško da se može razumjeti nastanak i razvoj svjetonazora koji postoje u današnjem svijetu.

U sklopu ciklusa znanstveno-popularizacijskih predavanja Priroda uživo, kojeg organiziram i vodim uime Hrvatskog prirodoslovnog društva, 10. studenog 2016. gostovao je filozof prof. dr. sc. Pavel Gregorić. Održao je predavanje Metafizika prirodnih znanosti, koje u cjelosti možete pogledati na ovom linku. Između ostalog, Gregorić je izvrsno objasnio ishodište dviju metafizika koje određuju današnje svjetonazore.

Metafizika naturalizma je metafizika jednoga svijeta. Od važnijih filozofa koji su ju začeli mogu se spomenuti: Demokrit, Epikur i Lukrecije. Oni su smatrali da postoji samo jedan svijet, ovaj u kojem živimo. Priroda je, po njima, sve što postoji. Nema ničega drugog. Ta metafizika ima i pripadajuću epistemologiju (spoznajnu teoriju) – svijet spoznajemo razumom i osjetilima. Premda je nastala prije metafizike supernaturalizma, pala je u sjenu i ponovo zaživjela tek u 17. stoljeću kad je poslužila kao temelj za razvoj znanstvene metode.

Ovaj svijet spoznajemo razumom i osjetilima, ali onaj drugi svijet vječnih i nepromjenjivih ideja i formi spoznajemo isključivo razumom, bez pomoći osjetila. Za spoznaju tog drugog svijeta trebaju nam posebne moći, a njih nema svatko. Ova je metafizika poslužila kao podloga za razvoj kršćanskog teizma

Metafizika supernaturalizma je metafizika dvaju svjetova. Njezini najvažniji začetnici su: Parmenid, Platon i Aristotel. Oni su pak smatrali da ne postoji samo ovaj svijet u kojem živimo, nego i svijet platonovskih ideja odnosno aristotelovskih formi. Taj drugi svijet je zbiljski i nepromjenjiv. Epistemologija je sada ovakva: ovaj svijet spoznajemo razumom i osjetilima, ali onaj drugi svijet vječnih i nepromjenjivih ideja i formi spoznajemo isključivo razumom, bez pomoći osjetila. Za spoznaju tog drugog svijeta trebaju nam posebne moći, a njih nema svatko. Nije teško zapaziti da je ova metafizika poslužila kao podloga za razvoj kršćanskog teizma.

Kompatibilnost prirodnih znanosti i naturalizama

Kao što sam u uvodnom dijelu napisao: profesor Balabanić je ispisao dvadeset kartica teksta kako bi obranio svoju tezu da ne postoji znanstveni svjetonazor. Promišljajući svoj odgovor ja sam tu tezu naposljetku prihvatio. No, Balabanić je nakon dugačkog dokaza svoje tvrdnje stao. Ne postoji znanstveni svjetonazor. Točka.

Postoji i “light verzija” – metodološki naturalizam. On ne isključuje postojanje nadnaravnog ali se pri tumačenju svijeta na nadnaravno ne poziva. Metodološki naturalizam je svjetonazorska kućica smišljena za one znanstvenike koji su vjernici, a ne žele u kućicu s teistima. Žele s naturalistima

Ja ću otići korak dalje. I popraviti krivi dojam koji je ostao nakon te točke. To što ne postoji “znanstveni svjetonazor” ne znači da uopće ne postoji svjetonazor kompatibilan s prirodnim znanostima. Itekako postoji. Nazivamo ga naturalizmom. Metafizičke pretpostavke znanosti proizašle su upravo iz naturalizma i to iz jedne njegove varijante koju nazivamo metafizičkim naturalizmom. To je tvrda varijanta naturalizma koja isključuje postojanje nadnaravnog.

Postoji i “light verzija” – metodološki naturalizam. On ne isključuje postojanje nadnaravnog, ali se pri tumačenju svijeta na nadnaravno ne poziva. Slijedi isključivo znanstvenu metodu. Možda se pitate pa čemu onda metodološkom naturalistu služi nadnaravno? Što mu to treba? E pa postoji razlog. Metodološki naturalizam je svjetonazorska kućica smišljena za one znanstvenike koji su vjernici, a ne žele u kućicu s teistima. Žele s naturalistima. Vuk sit, koza cijela.

Je li sve ovo uopće bitno?

Mnogi se sukobi, od onih individualnih do sukoba cijelih društvenih skupina, mogu svesti na sukob svjetonazora. Svatko od nas ima neki svjetonazor. I taj svjetonazor je važan dio naše osobnosti. Zadiranje u svjetonazor je zadiranje u našu osobu, a na to reagiramo instinktivno. Branimo se.

Od bezazlene reakcije profesora Balabanića, preko (ponavljam svoje riječi iz uvoda) nimalo bezazlenog kreacionističkog pokreta, pa do vrlo zabrinjavajućih sukoba po pitanju kurikularne reforme i Istanbulske konvencije – sve se to da svesti na zajednički nazivnik sukoba svjetonazora. Ne znam mogu li se takvi sukobi uopće izbjeći, no sklon sam mišljenju da bismo njihove posljedice značajno ublažili kad bismo svjetonazore, i njihov utjecaj na naše ponašanje, bolje razumjeli.

[i] Pavel Gregorić & Željko Porobija: Horizonti ateizma – Prepiska o vjeri, znanosti i smislu života (In.Tri, Zagreb, 2017.)