Teorija o Vječnoj Rusiji i kako se okrenula protiv Zapada a zanemarila nadiranje Kine

Snyderovu knjigu valja pročitati, ali cum grano salis, završava Anđelko Šubić prikaz iznimno popularne knjige "Put u neslobodu: Rusija - Europa - Amerika", profesora s američkog sveučilišta Yale, u kojoj se preklapaju teorija povijesti, politička teorija i - naravno - teorija zavjere

• Naslovna fotografija: Timothy Snyder (Youtube)

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Koelnu

Američki povjesničar Timothy Snyder nije nepoznat i ne samo stručnoj javnosti. Prije svega istraživanjem Holokausta i knjigom “Crna zemlja: Holokaust kao povijest i upozorenje” (Black Earth: The Holocaust as History and Warning, Penguin, 2015.), u kojoj upozorava na  mogućnost koja čak stoji kao naslov njemačkog prijevoda – “Black Earth: Holokaust i zašto se može ponoviti”. Ne treba zaključiti da je naslov izbor tek previše ambicioznog prevoditelja ili njemačkog nakladnika: profesor Snyder odlično vlada i njemačkim.

Sljedeća je Snyderova knjižica od stotinjak stranica “O tiraniji: dvadeset lekcija iz dvadesetog stoljeća” (On Tyranny: Twenty Lessons from the Twentieth Century Penguin, 2017.), dospjela i na popis bestsellera New York Timesa i opet je njemački prijevod originalnog naslova  još jasniji u poruci autora: “O tiraniji: dvadeset lekcija za pružanje otpora”. S povijesnim iskustvom kako se dobrim dijelom nijemo promatrao uspon nacizma u dvadesetima i tridesetima prošlog stoljeća, Snyder u njoj daje savjete današnjem naraštaju. Biologija čini svoje i današnji mladi ne samo da ne znaju kulturu studentskih prosvjeda u šezdesetima i sedamdesetima, nego još nisu bili ni rođeni i dok su trajali mirovni prosvjedi u osamdesetima.

Tu su i savjeti zdravog razuma (“Ne budi poslušan već unaprijed”, “Vjeruj u istinu”, “Istražuj”), podrška demokratskom sustavu (već druga pouka je “Brani institucije”). Današnjem naraštaju je nužno savjetovati kako se angažman na internetu ne može usporediti s “prosvjedom tijelima” na ulici, a posljednja lekcija glasi “Budi toliko hrabar koliko uopće možeš”. Jer nikakva se promjena neće dogoditi ako ne bude i osoba koje će, ako tako mora biti, položiti i vlastiti život za njihove ideale.

Ali i u tom bestselleru je Snyder čitateljima ostao dužnim odgovor na najvažnije pitanje: zašto bi uopće trebali prosvjedovati? Odakle potječe jasna i neminovna opasnost za našu demokraciju, prijetnja protiv koje se treba boriti? Utoliko je nova knjiga “Put u neslobodu: Rusija – Europa – Amerika” (The road to Unfreedom: Russia – Europe – America, Tim Duggan Books 2018.) objašnjenje koje nudi.

Snyder u političkoj praksi mnogih današnjih vlada prepoznaje zagovaranje neminovnosti (inevitability). Tvrdnja (uvjerenje) kako postoji samo jedan put otvara vrata režimima u kojima se budućnost spaja s prošlosti (velikom i slavnom) i tako stvara politika za vječnost (eternity). Demokratski sustavi se potkopavaju i čak ignoriraju jer takva politička elita vjeruje kako je samo njoj suđeno voditi državu bez ikakvih vremenskih i bilo kakvih drugih ograničenja

I opet, samo nekoliko mjeseci nakon američkog izdanja se pojavio i njemački prijevod. Opći dojam dobro oslikava desetak recenzija njemačkih kupaca na Amazonu: dobio je ili (većinom) maksimalnih pet – ili samo jednu zvjezdicu, između nema nikoga. Nakon čitanja može se razumjeti apsurd kako ta knjiga može i oduševiti i potpuno razočarati.

Vjeran svom stilu, Snyder skače sa teme na temu, navodi teze vrtoglavom brzinom i zapravo može čak začuditi što mnoge od njih zvuče ne samo plauzibilne, nego i točnije nego što autor piše. To se vidi već u osnovnoj tezi navedenoj u predgovoru knjige: Snyder u političkoj praksi mnogih današnjih izabranih vlada prepoznaje zagovaranje neminovnost (inevitability). Tvrdnja (uvjerenje) kako postoji samo jedan put otvara vrata režimima u kojima se budućnost spaja s prošlosti (velikom i slavnom) i tako stvara politika za vječnost (eternity). Demokratski sustavi se potkopavaju i čak ignoriraju jer takva politička elita vjeruje kako je samo njoj suđeno voditi državu bez ikakvih vremenskih i bilo kakvih drugih ograničenja.

Merkel – alternativelos; Thatcher – there is no alternative. Smisao demokracije je da uvijek mora postojati alternativa

Političari neminovnosti odbacuju i vlastitu odgovornost za donesene odluke jer ništa drugo “nije moguće” – i te rečenice sigurno vesele njemačke čitatelje koji znaju kako i Angela Merkel prilično često svoje odluke naziva alternativlos (bez alternative). (Zapravo, još je Margaret Thatcher često govorila “there is no alternative.”) Smisao demokracije, podsjeća Snyder jest da uvijek mora postojati alternativa.

No zapravo on misli drugo: neminovnost vidi u samom načelu društvenog “razvoja”. Aksiom u zemljama Zapada jest kako će padom sustava socijalizma u državama istoka Europe i uvođenjem slobodnog tržišta neminovno doći i do demokratskog uređenja. Kao dodatak, u Europi je tu bilo i iskustvo rata koje je stvorilo uvjerenje kako je jedini put integracija i blagostanje. Neminovnost je postojala i u SSSR-u po čijem učenju pak tehnologija vodi do socijalne promjene, ona do revolucije i realizacije utopije. Čak i indicije da se to ne događa, političari neminovnosti jednostavno smatraju tek (nevažnim) detaljem koji neće poremetiti taj put do željenog cilja – Snyder podsjeća i na “oslobađanje” Iraka i što se zapravo nakon toga događalo.

Nakon što je “sovjetska neminovnost” doživjela slom, Zapad je bio uvjeren u pobjedu svog zakona razvoja. Rusija jest krenula putem slobodnog tržišta, ali je u doba Jeljcina upravo vrtoglavom brzinom skrenula u kleptokraciju i oligarhiju. Istovremeno, institucije bivšeg socijalizma ne samo da su pokazale rezistentnost prema načelima diobe vlasti, slobode medija i utjecaja javnosti nego vladajući kleptokrati nisu mogli dopustiti stvaranje društva koje bi i njih odvelo u zatvor.

Zato je trebalo stvoriti i ideološki temelj koji će poslužiti kao nadomjestak demokraciji. Još u rasulu Rusije u devedesetima tamo se opet počeo čitati Ivan Aleksandrovič Iljin. Ne treba osobito čuditi da je čak i onima koji donekle poznaju noviju povijest Rusije, ime ovog bizarnog ideologa fašizma, mistika i uvjerenog antisemita potpuno nepoznato. Po Snyderu, Iljin je 1918. habilitirao na (tada još Carskom) sveučilištu u Moskvi temom “Filozofija Hegela kao pouka o biću Boga i ljudi”. Georg Wilhelm Friedrich doista može biti sretan da je već gotovo stoljeće bio mrtav i da taj uradak nije dobio pred oči. “Apsolutni duh” ispada mistični i “organski” prostor domovine, majčice Rusije koji je izvan bilo kakve vremenske dimenzije. U tom svom nepromjenjivom izvornom obliku je tako uvijek čista i nevina, čak nesposobna za neko zlo. Dijalektička metoda znači legalizaciju (fizičkog i fašističkog) nasilja kako bi se pod vodstvom “spasitelja” (Iljin doista koristi taj termin iz kršćanstva) došlo do cilja nacionalnog ujedinjenja u jednom, patriotskom duhu.

Ivan Aleksandrovič Iljin

Prva i glavna zadaća vođe je otkriti prijetnju tom mitskom prostoru koji uvijek iznova biva napadnut. Prirodni neprijatelji su naravno uvijek “strano tkivo”: Židovi, zapadnjaci i svi drugi “seksualno perverzni” – muževnost je Iljinu od goleme važnosti. A ako je prijetnja (tu ćemo možda reći i “ugrozba”) tek fiktivna, utoliko bolje: proces borbe i “čišćenja” tako onda vječito traje.

Smisao života nije ugoda i blagostanje drugih zemalja nije nikakav argument. Promjene nema: niti je poželjna, niti je moguća. Svatko ima svoje mjesto u tom nacionalnom biću: netko u palači, netko u brvnari i protivno je patriotskom duhu uopće postaviti pitanje. Individua je ništa, vrijedi samo vječiti mitski prostor (nacionalnog) zajedništva. Mada pravnik, Iljin ne vidi nikakve koristi u državnim institucijama: nekakvi zakoni ili parlament mogu samo ometati vođu u ispunjenju njegove svete zadaće. Cara doduše više nema, ali treba naći načina kako doći do tog spasitelja. Iljin je stalno obećavao napisati i taj naputak, ali zapravo nikad nije.

U nemirnim vremenima nakon Oktobarske revolucije se i za manje od toga završavalo s metkom u potiljku, ali Snyder tvrdi kako je i Lenjin imao simpatija prema idejama Iljina tako da je tek bio prognan. Neko vrijeme živi u Berlinu – majka mu je bila Njemica, a fasciniran je i “muškošću” Mussolinija i “čistoćom rase” koju želi Hitler. Ipak ga, kako navodi njemačka Wikipedia, nacisti hapse tako da odlazi u Švicarsku gdje umire 1954.

Istovremeno s traženjem podesne ideologije, u Rusiji devedesetih je tekao i “Projekt nasljednik” – potraga za primjerenom osobom koja će naslijediti “bolesnog i prečesto alkoholiziranog” Jeljcina (atributi su Snyderovi). Ako je vjerovati već bizarnim informacijama američkog profesora, u tadašnjem ispitivanju mnijenja Rusije najpopularnija je figura ispao lik iz sovjetske televizijske serije iz sedamdesetih o majoru Stierlitzu, sovjetskom špijunu u nacističkoj Njemačkoj (serija u kojoj je – kako Rusi kažu – “Gitleru” i “Gimleru” on zagorčavao život, prikazana je i kod nas). Šef ureda KGB u Dresdenu, što je bio Putin, izgledao je kao dovoljno dobra zamjena tom fiktivnom liku. Štoviše, glavni glumac serije Tihonov je kasnije i od Jeljcina i opet od Putina primio odličje Zasluge za domovinu.

Početkom novog milenija, projekt Rusije koja će se protezati kroz vječnost bio je  spreman: 2005. se vratio i Iljin – doslovce. U organizaciji režisera Nikite Mihalkova, ruskog dobitnika Oscara,  Iljinovo je tijelo prebačeno iz Švicarske i uz vojnu glazbu koja je svirala himnu Rusije, svečano pokopano u samostanu Donskoji u Moskvi. Mihalkov je navodno  i Putina upoznao sa djelom Iljina, tako da ga ruski predsjednik ne propušta priliku citirati – a ostali dužnosnici i uglednici poslušno za njim. Isto tako, mladima Rusije savjetuje neka “čitaju Iljina”.

Redatelj Nikita Mikhalkov (desno), koji je organizirao prijenos Iljičeva tijela u Rusiju, s (lijevo)redateljem Emirom Kusturicom (fotografija sa stranice filmskog i glazbenog festivala Kustendorf)

Mihalkov je tek jedna iz zbora bizarnih figura koje Snyder prati u njihovim karijerama kojekakvih “savjetnika” i članova “instituta” koji paze da se Iljinova ideologija dosljedno prezentira i u politici i u ruskim medijima. Snyder ističe desničarskog političara Aleksandra Dugina, novinara Aleksandra Prokhanova i rođenog Ukrajinca i Putinovog savjetnika Sergeja Glazjeva koje smatra zaslužnima za ideju Euroazijske unije, alternativu europskoj integraciji. Jer fiktivna (i tako i vječita) prijetnja je već postavljena: uvjerenje kako EU i SAD (opet) žele uništiti Rusiju. Euroazijska unija bi onda opet Rusiju postavila kao gravitacijsko središte oba kontinenta.

Makar Snyder uporno ističe ovu prijetnju (zapadni mediji je pomalo posprdno zovu i “Putinovom unijom”), ne zalazi u detalje po čemu bi bila opasna udruga država koje sve redom teže svaka svojoj “politici vječnosti” (Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Armenija i Kirgistan, a pregovore o članstvu je 2016. počela i Srbija). Štoviše, autor maltene nevoljko spominje kako Rusija doista ima razloga biti zabrinuta i jest suočena sa realnom prijetnjom, ali ne sa Zapada nego od novog gospodarskog diva na istoku, Kine. Snyderovo objašnjenje zašto Rusija ignorira kinesku prijetnju zaslužuje biti citirano: “Ali baš zato jer je moć Kine realna i nadohvat ruke, promatranje geopolitičke situacije Rusije bi mogla dovesti do deprimirajućih zaključaka. Izbor je tako pao na Zapad upravo zato jer Rusiji ne predstavlja nikakvu prijetnju.”

Snyder u ideji Euroazijske unije vidi razlog da se današnji Kremlj  protivi i proširenju NATO-a i još više, proširenju Europske unije dalje na istok – pogotovo na Ukrajinu. U knjizi gotovo iscrpljujuće detaljno prati akcije Putinovih pulena koje su prethodile okupaciji  Krima i poticanje rata na istoku Ukrajine. Cilj je zapravo bilo osvajanje cijelog područja koje se još u carsko doba zvalo “Nova Rusija”, osvojeno u ratovima protiv Turaka: dakle cijela ukrajinska obala Crnog mora. Razlog zašto se u tome nije uspjelo Snyder vidi i u slabom odazivu “dragovoljaca” iz Rusije , u sposobnosti Ukrajine (za koju on nalazi gotovo isključivo riječi hvale), ali i u fake news koje je Moskva uporno lansirala.

Kako tumači Snyder, zadaća lažnih vijesti nije tek režimu vjernoj publici pružiti objašnjenje događaja, nego uvesti pomutnju u sve medije i diskreditirati njihovu vjerodostojnost. To se u ruskoj intervenciji u Ukrajini događalo u tolikoj mjeri da je i od velikih planova osvajanja čak i među pristašama Rusije na istoku Ukrajine na koncu ostala potpuna zbrka.

S vremenom, promijenio se i smjer transfera ideoloških vrijednosti i sad on teče sa Istoka na Zapad. Kada je riječ o namjerama Rusije, baš kao i kad je bilo potrebno diskreditirati prosvjede Ukrajinaca na trgu Majdan (“strani plaćenici”, “prosvjed u organizaciji veleposlanstva SAD”, “mnogi među njima su ukrajinski fašisti”) Moskva može računati i na podršku ekstremno desnih i ekstremno lijevih političara i stranaka na Zapadu. Ona ih podržava i politički, novcem, otvorenim vratima studija Russia Today (taj program je u međuvremenu promijenio naziv u neutralniju kraticu RT), a naravno da su tu i ruski hackeri. Tu podršku uživa i Marie Le Pen iz francuskog Front National, Nigel Farage još dok se trebalo odlučiti o Brexitu i manje ili više svatko tko je spreman reći kako je Europska unija na samrti i kako se više ništa ne može očekivati od integracije Starog kontinenta.

Snyder navodi točno koji je Rus dvojbenog ugleda živio ili imao ured na kojem katu Trump Towera i kako je teklo financiranje novih Trumpovih zahvata, gdje su se opet Rusi brinuli da on zarađuje novac čak i ako projekt propada. Piše i o vezama Trumpove obitelji s krugovima koji su imali bliske veze u Kremlju

Makar kroz knjigu više puta spominje sponu Trumpa i vlastodržaca u Moskvi, tek je u posljednjem poglavlju detaljniji. Tvrdi kako je projekt “Američkog predsjednika Trumpa”  počeo još koncem devedesetih, kad su uglavnom kriminalci iz Rusije ili porijeklom iz te zemlje Trumpa spasili od propasti. U to je doba Trump u više od 70 banaka bio dužan oko četiri milijarde dolara, a i osobno je jamčio za dug od oko 800 milijuna dolara; 2004. mu više niti jedna banka nije htjela posuditi ni centa, piše Snyder i jedina koja mu je još nešto htjela dati je bio američki ogranak Deutsche Bank. Trump joj se nešto kasnije “zahvalio” tako da joj je odbio podmiriti dug.

Snyder navodi točno koji je Rus dvojbenog ugleda živio ili imao ured na kojem katu Trump Towera i kako je teklo financiranje novih Trumpovih zahvata, gdje su se opet Rusi brinuli da on zarađuje novac čak i ako projekt propada. Piše i o vezama Trumpove obitelji s krugovima koji su imali bliske veze u Kremlju, o poslovima koje ova američka vlada ima čak i sa članovima Putinove obitelji … Tu se doista nameće pitanje (čak i ako bi sve to bile samo indicije) može li profesor sa Yalea doista znati više nego istražitelji FBI koji već duže vrijeme istražuju Trumpov Kremlin gate.

Nakon što se okrene i posljednja od (u njemačkom prijevodu je to 289) stranica Snyderove knjige, lako se može shvatiti da joj se može dati i pet zvjezdica zbog iscrpnih i često inače nedostupnih informacija, baš kao što se može biti razočaran i dati joj samo jednu. Čak i naslov nije točan, to nije knjiga koja se bavi Europom i Amerikom, nego jedino “Zlim doktorom Rusijom” – kako je i naslov recenzije ove knjige Jens Biskya u Süddeutsche Zeitungu: “Knjiga brka aktualnu historiografiju sa propovijedanjem liberalnog prosvjetiteljstva i pritom trpi i jedno i drugo. Povjesničar biva neprecizan, politički komentari promašuju odlučujuće točke”, piše u recenziji minhenskog lista.

Dapače: što više Snyder teži biti precizan, više je razloga za nepovjerenje. On točno zna i sat i dan kad je Putin krenuo u pohod protiv Europe i Zapada: 10. travnja 2010. u 8 sati i 41 minutu, u trenutku svakako tragične, ali za svjetske prilike zapravo beznačajne avionske nesreće izaslanstva poljskih dužnosnika predvođeni tadašnjim predsjednikom Lechom Kaczynskim koji su išli obljetnicu pokolja u Katynskoj šumi. I da: to je bila tek nesreća uzrokovana tvrdoglavošću tadašnjeg predsjednika i domoljubnim uvjerenjem kako iskusni poljski pilot mora moći sletjeti i po magli na pistu koju uopće ne poznaje, to piše i Snyder.

Malo čudi i kako Snyder točno zna kad je Moskva definitivno okrenula leđa Zapadu: odlukom Brežnjeva u sedamdesetima da se herojska borba Sovjeta protiv nacista u Drugom svjetskom ratu proglasi vrhuncem povijesti te zemlje. U inače odličnoj knjizi Catherine Merridale o povijesti Kremlja Red Fortress: History and Illusion in the Kremlin  (Metropolitan Books, New York City 2013.) kraj epohe zapada u Rusiji koja je započela još s Petrom Velikim, poklapa se sa neuspjelim Napolenovim pohodom na Rusiju. To se vidi i u politici, arhitekturi, kulturi – i ako baš hoćemo, djelima kao što su i Protokoli Sionskih mudraca i pogromom ili opusom Ivana Aleksandroviča Iljina.

Putin u obilasku grobova ruskih pisaca i teoretičara na groblja Donskoy u Moskvi, na koje je preneseno i tijelo Ivana Iljina, teoretičara Vječne Rusije (fotografija sa službene stranice Ruske vlade)

Recenzent Süddeutsche Zeitunga ovoj knjizi prigovara da u naporu da razloži suvremene događaje već opasno prelazi granicu gdje sam Snyder stvara nekakvu teoriju zavjere. Ali problem je i mnogo banalniji i svakako bez volje autora, leži već u simetriji izloženog. U opisu tako agresivne Rusije – vojno, politički, propagandno i u cyber-svijetu, Zapad neminovno ispada maltene na Iljinov način “vječito čist i nevin” i “stalno napadan”. S tim jednostavno moramo imati problema: čak i ako je bilo medijske podrške i novčane pomoći iz Rusije, čak i ako je bilo i ciljane propagande sve do nepostojećih virtualnih glasova birača, još uvijek je golem broj Britanaca glasovao za Brexit, a Amerikanci za Trumpa.

Snyderovu knjigu “Put u neslobodu” valja pročitati. Ali, cum grano salis.