Kriza demokracije

Tko birače proglašava nekompetentnima?

Ideje.hr / 7. prosinca 2016. / Rasprave / čita se 37 minuta

Alt tekst

© 2016 NSZVO

U četvrtak, 27. listopada u prostorijama NSZVO, u seriji rasprava o aktualnim temama, razgovaralo se o tome Što se događa s demokracijom. Uvodničari su bili Ana Matan i Tonči Kursar s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, koji su 2014. godine uredili zbornik „Demokracija u 21. stoljeću?“

U četvrtak, 27. listopada u prostorijama Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, u seriji rasprava o aktualnim temama, razgovaralo se o tome Što se događa s demokracijom. Uvodničari su bili Ana Matan i Tonči Kursar, s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, koji su 2014. godine uredili zbornik „Demokracija u 21. stoljeću?“ Na početku rasprave Kursar je upozorio da njihov zbornik u naslovu ima upitnik, što simbolički izražava dvojbu o postojanju i perspektivama demokracije danas.

U svojoj uvodnoj prezentaciji Ana Matan oslonila se na još noviju literaturu, na knjigu Demokracija za realiste: Zašto izbori ne proizvode odgovornu vladu (Democracy for Realists: Why Elections Do Not Produce Responsive Government, Christopher H. Achen i Larry M. Bartels, Princeton University Press-a, travanj 2016.), u kojoj se kritički analizira romantična ideja demokracije kao vladavine naroda. Matan je podsjetila da su i pojava i uspon Donalda Trumpa kao predsjedničkog kandidata Republikanske stranke povod za postavljanje pitanja što se događa s demokracijom.

Rasprava o demokraciji

© 2016 NSZVO

 U izlaganju Ane Matan riječi je bilo o dva pogleda na aktualnu krizu demokracije

Kriza demokracije: optimistična i pesimistična

Postoje, rekla je, dva pogleda na krizu demokracije: optimistična i pesimistična. Prvu, optimističnu, povezala je s imenom engleskog političkog teoretičara Davida Runcimana, koji je također i medijski prisutan (piše za The Guardian). Runcimanova knjiga u kojoj iznosi svoju optimističnu teoriju zove se The Confidence Trap (Zamka povjerenja: Povijest demokracije u krizi). Prema Runcimanu, kriza je prirodna demokracijama, jer postaju previše samouvjerene, previše se napregnu, kako u unutrašnjoj tako i u vanjskoj politici. No, demokracije su i žilave, pa iz te krize, koju same proizvode, uspiju izići kao pobjednice. Nekad je to uz velike žrtve, kao što su ratovi, ali Runcimanova je glavna teza da je demokracija sposobna samoobnavljati se. Kriza je njeno trajno stanje, ali ne dovodi do konačne propasti.

Teoriju koju je nazvala pesimističnom Matan povezuje s njemačkim sociologom Wolfgangom Streeckom, koji pak demokraciju povezuje s kapitalizmom. Teza je pesimistična utoliko što kapitalizam ulazi u sve gore i gore krize, a resursa za samoobnovu ima sve manje. A s konačnom propašću kapitalizma doći će i do propasti demokracije u ovom obliku.

Američki autori Achen i Bartels, po mišljenju Matan su bliži optimizmu Runcimana. Iako su – kad govore o demokraciji – realisti, vide problem demokracije u pretjeranom optimizmu. Primjer je ono što se događalo nakon kraja Hladnog rata. Matan je podsjetila na talijanskog teoretičara Giovannija Sartorija koji dio krize demokracije između dva svjetska rata vidi u idealizmu: „Čovjek nema krila. I od početka povijesti oni koji su ignorirali tu elementarnu činjenicu dovodili su nas do ruba provalije objašnjavajući nakon što smo pali u nju da smo trebali znati letjeti. (G. Sartori)”. Suprotno viđenje Sartorijevom je Schumpeterova „mainstream“ teorija demokracije, koja je vrlo neidealistična i proceduralna, rekla je Matan. Citirala je: „[D]emokratska metoda je institucionalno uređenje donošenja političkih odluka u kojem pojedinci dobivaju moć odlučivanja putem kompetitivnog natjecanja za glasove.”. Tu nema, ističe Matan, ni volje naroda ni općeg interesa, ni blagostanja. Od demokracije je ostala samo procedura kojom se bira političko vodstvo.

Realistična teorija

Realistična teorija demokracije, bliska Schumpeterovom formalnom, proceduralnom shvaćanju, ipak nije uspjela izbjeći očekivanja koja proizvodi. Tako klasični teoretičar demokracije Robert Dahl i unutar ovog proceduralnog modela vidi da će, ukoliko postoji više politika, biti izabrana ona politika koju preferiraju pripadnici neke političke zajednice (u proceduri se pojavljuju ideali, op.) Politika koju ljudi najviše žele bit će vladina politika.

Matan

© 2016 NSZVO

Ana Matan: u realističnoj teoriji demokracije provodit će se politika koju preferiraju pripadnici te politčke zajednice

Slučaj filma Ralje

Međutim, postoje stvari koje su potpuno izvan utjecaja vlasti, izvan utjecaja političara, a birači ih i za to svejedno kažnjavaju. Tako su demokratskog kandidata za predsjednika Woodrowa Wilsona birači u području New Jerseya kaznili s 13 posto manje glasova nakon što su plaže u nekoliko okruga bile izložene napadima morskih pasa (a što je prikazano u popularnom filmu „Ralje“). Ni vremenske nepogode nisu uopće zanemarive za ishod izbora, osobito ako se dogode vrlo blizu izbora, a primjer su američki predsjednički izbori 2000. godine, objasnila je Matan što pišu Achen i Bartels.

No, ako birači ne biraju najbolje politike, ako ne nagrađuju dobro ili loše vođenje politike, na temelju čega onda oni biraju, upitala je Matan; kako možemo reći da birači kontroliraju vlast, da dobiju ono što žele od vlasti, odnosno da selektiraju one koji dobro obavljaju svoj posao? Unatoč svemu tome, i demokratski teoretičari i razvoj demokracije išli su u smjeru davanja više vlasti u ruke birača. U tom su smjeru išle i razne izborne reforme. Po Achenu i Bartelsu to je imalo i negativne posljedice, donošeni su štetni zakoni i padala je kvaliteta javnih usluga. Na primjer, na glasanju o izravnim zakonodavnim inicijativama birači su znali ograničiti budžete lokalnih zajednica što je rezultiralo padom kvalitete javnih usluga. Tako su vatrogasne službe bile lošije u zajednicama u kojima je bilo više izravne demokracije. Kad se god izravno odlučivalo o porezima, to je išlo u korist boljestojećih građana, ustanovili su autori koje je Matan predstavila. Najnepovoljniji utjecaj imali su tzv. predizbori jer se njima potencirala moć populista poput Trumpa koji su uspijevali potporom koju dobiju u izravnom glasovanju ucjenjivati stranačke središnjice u kojima su bili iskusni političari, spremni na kompromis i upućeni u političku tehnologiju. Populisti, koji su isključivi, nespremni na dogovor, zahvaljujući izravnoj potpori glasača izbacivali su ih iz utrke. Zbog te beskompromisnosti kad se izbore za vlast, vlast ne funkcionira. Achen i Bartels zaključuju da demokracija ne ispunjava očekivanja koja proizvodi kod ljudi, a da više demokracije nije lijek za poboljšanje stanja. Njihova je potajna nada, zaključuje Matan, da će se demokracija vratiti na početke predstavničke vladavine i da će se reafirmirati vrijednosti očeva osnivača američkog Ustava.

Karlovački birači

Nakon ovog uvodnog izlaganja moderator Ivanković podsjetio je da Ana Matan pitanja demokracije prakticira i u projektu obnove Zvijezde u Karlovcu, u kojem se iskustvu susreće s tzv. običnim biračem (o kojem je Churchill rekao da razgovor s njim razbija iluzije o demokraciji). Zamolio ju je da, prije nego što Tonči Kursar uzme riječ, opiše svoja iskustva. Matan je navela da se u sklopu projekta rade i ankete o nekim općim pitanjima, na primjer o tome koliko ljudi vjeruju u građansku participaciju. Odgovori na anketu su dosta kontradiktorni. Tako građani zaključuju da političari uopće ne žele čuti ono što im oni žele reći, ali na pitanje imaju li što reći političarima odgovaraju da nemaju. No Matan ističe da to ne znači da je izgubila vjeru u običnog glasača (a o čemu se poslije još raspravljalo).

Kursar: Pojam krize i demokracija

Tonči Kursar na početku je ironično spomenuo da najnoviji uvidi o demokraciji iz SAD-a koje je predstavila Matan nisu uopće iznenađujući s obzirom na njihovu tradiciju. On je svoje izlaganje o demokraciji i krizi utemeljio na članku objavljenom u prije spomenutom zborniku Demokracija u 21. stoljeću, ali i drugoj literaturi koju je u izlaganju navodio.

Kad se govori o demokraciji, generacija kojoj pripada, rekao je Kursar, stekla je uvjerenje da je riječ o progresivnom sustavu koji prosječnim građanima puno obećava. Ali, osjećaj pobjede demokracije, odnosno snage koju demokracija ima, čini (mu) se da se izgubio. No, o krizi demokracije se nije u široj javnosti posebno govorilo posljednjih desetljeća. Više su u fokusu (politologije) bili „kraj povijesti“, „kraj politike“, a da se konzekvence nisu uzimale u obzir. Na primjer, priča o kraju povijesti više je ismijavana nego što su u obzir uzimani njezini postdemokratski kapaciteti.

kursar

© 2016 NSZVO

Tonči Kursar: Moja generacija stekla je uvjerenje kako je demokracija sustav koji građanima puno obećava.

Devedesetih godina pojavljuje se Guehenno koji uvodi sintagmu „kraj demokracije“ i upozorava da se nešto ozbiljno događa s demokracijom, odnosno s „politikom koja ima veze s teritorijem“, zbog izmijenjenih ekonomskih okolnosti. Dodaje i da su javni prihodi demokracija sve manji i manji, što je još možda i tragičnije. Kriza 2007./2008. u potpunosti je sve izmijenila, iako su na europsku periferiju (odnosno poluperiferiju) njezini odjeci sporije prodirali. Kriza je osvijestila u široj javnosti da su mehanizmi demokracije neefikasni, da se s nečim što izgleda kao prirodna nepogoda, kako su kriza i globalizacija predstavljane, nije lako nositi pomoću demokratskih mehanizama. Nakon toga počela su se javljati istraživanja vezana uz pojam krize u demokraciji.

Tri opisa krize

Kursar je, međutim, upozorio da je pojam krize kod nas uveden još osamdesetih godina. On je kao student već krajem osamdesetih došao do članka od Kosellecka, kojeg je dao prevesti Zoran Đinđić, a iz kojeg se saznaje što bi bila kriza: trenutak u kojem se odlučujemo u okviru nekog ozbiljnog stanja što ćemo napraviti. Kriza ima i svoju medicinsku komponentu, što plaši. Iako, naša zajednica ima to jedno traumatično iskustvo permanentnog življenja u krizi, još od stabilizacija i reformi koje počinju osamdesetih godina. Njemački filozof Koselleck, na čiju se teoriju krize Kursar oslanja u razmatranju krize demokracije (koju Koselleck specifično ne tematizira) ima tri opisa krize: permanentnu krizu, krizu i oporavak (prisutna napetost) i teološko shvaćanje.

Permanentna kriza, primijenjena na demokraciju, pokazuje se kao stalna moralna kriza i kriza širenja demokracije. Kad je riječ o drugom, medicinskom shvaćanju, ako nam je organizam u krizi poduzimaju se određene mjere, uzimaju lijekovi radi oporavka. Politička teorija već skoro stotinu godina u ovom slučaju krize demokracije predviđa mogućnost diktature putem koje se bolest izbacuje iz tijela. Teološko shvaćanje uvodi u razmatranje krize pojam Sudnjeg dana, potpuno urušavanje.

Permanentna kriza

Prema prvom modelu permanentne krize politički život u demokraciji generira krizu, kriza je stalna, kušnja o donošenju neke „hitne odluke“ je stalna. Kad je riječ o vanjskopolitičkoj dimenziji, dojam nakon „pobjeda demokracija devedesetih godina“ je da nisu potpune jer još postoje neki autoritarni odnosno poluautoritarni sustavi, objašnjava Kursar. Ti sustavi od krize 2007./2008. čak i jačaju (to je teza koju promovira The Economist). Iako je početkom devedesetih objavljena epohalna pobjeda demokracije, skupina politologa, u kojoj Kursar ističe Christiana Meiera, a koji inače ne pripada marksističkoj margini, nego politološkom mainstreamu, upozorava na permanentnu krizu demokracije. Naglašavaju se problemi klijentelizma, korupcije, etničkog populizma. Meier uvodi tri kriterija moralne krize demokracije: deziluzioniranost, prezir prema etabliranim subjektima politike i institucijama i otvorenost ishoda. Kao liberalni politolog, Meier očekuje da će demokracija iznaći unutarnje snage da prevlada prepreke. Što se tiče globalne pobjede demokracije, naglašavaju se ostatci autoritatizma u Rusiji, Kini „koje demokracija nije uspjela riješiti“. Na to je uslijedila stara reakcija u obliku pojma „militantna demokracija“, koji podrazumijeva da „demokracija može, izložena opasnosti, kršiti vlastita pravila“. Davno je Loewenstein kalkulirao mogućnost diktature koju bi vodili neki liberalni umovi, koji bi „mijenjali mentalnu strukturu masa“, „u ime ljudskog digniteta i slobode“ te „krajnjih ciljeva liberalne vladavine“. Kad se „mentalna struktura masa“ prilagodi, onda ih se pripušta u demokratski prostor. (Bush je, podsjeća Kursar, sljedbenik tog koncepta permanentnog širenja demokracije. Na taj su se način legitimirale neke invazije.)

Kriza i napredak

Na periferiji se kriza demokracije kontekstualizira u odnosu krize i napretka. Koesseleckovo drugo shvaćanje krize (medicinsko, s mogućim oporavkom) zapravo je ekonomističko, tumači Kursar. Prema njemu, svakom napretku prethodi i slijedi kriza. Da bi se napredovalo, treba imati krizu.

Kako to međutim izgleda kad je riječ o demokraciji i krizi? O tome ima niz rasprava. Profesorica sociologije Pusić slijedom Habermasova teksta „Protiv fasadne demokracije“ svojevremeno je predložila kao rješenje (krize demokracije) veću participaciju na izborima. U Hrvatskoj je, međutim, izlaznost sve manja (u nekim od izlazaka uvršteni smo u negativne rekordere, npr. za Europske izbore). No Kursar misli da je ta nevoljkost u izbornoj participaciji temporalna, a da postoje strukturne, namjerno izazvane prepreke, usađivane u politički sustav demokracije barem četrdesetak godina. (Misli se na sustave na Zapadu koji su imali demokraciju sve to vrijeme.)

Iz demokracije neke skupine treba isključiti

Već od 1975. godine u okviru Trilaterale razvija se teza kako „da bi demokracija funkcionirala, treba postojati apatija i neuključenost nekih skupina“ (Huntington). Tu se reagira na krizu demokracije iz sedamdesetih, nakon raspada kejnzijanskog konsenzusa. Prema toj tezi, dio skupina u društvu preopteretio je demokraciju, jer „previše hoće“. Huntington, koji je pisao izvještaj za SAD, bio je spreman upozoriti na neke skupine „koje su nevjerojatno sklone potrošnji, a premalo daju“. To je Hayek detaljno razradio u teorijskom smislu. Neki njegovi tekstovi bili su prevedeni još osamdesetih, kaže Kursar, kad je Hayek kod nas bio hit autor. Profesor Baletić je preveo tekst u kojem je Hayek predvidio da se u demokraciji stvari mogu većinski mijenjati jedino ako se postigne „stvarni konsenzus“. Neki naši ekonomisti, to se može pokazati materijalno, prihvatili su Hayekovo učenje, ali u verziji da većina treba postići najširi konsenzus kad želi mijenjati nešto, ali kad se radi o „rezovima“ taj konsenzus konzervativnim vladama nije potreban. To je teorijski falično, nelogično, a politički nekonzekventno. To se zove „demokracija u deficitu“ a naslov je knjige Buchanana i Wagnera.

rasprava_demokracija2

© 2016 NSZVO

Pojedini teoretičari drže da je za funkcioniranje demokracije neke društvene skupine potrebno isključiti iz sudjelovanja u odlučivanju

Pretjerana očekivanja

Tu se razvija teza o „pretjeranim očekivanjima“. Građani stalno imaju pretjerana očekivanja. To je naročito izraženo kod populacije Afro-Amerikanaca, tvrdi se. Zato se uvodi pojam „samodisciplina“ koja bi ih vodila „moralnom preporodu“. Samuel Britton tu teoriju oblikuje za europske prilike. On optužuje demokraciju da potiče građane na zloporabe, odnosno očekivanje neopravdanih socijalnih prava. Djelomično na tom tragu, Runciman i danas smatra da je demokracija dospjela u krizu jer su ljudi imali previše socijalnih prava. U to se ime predlažu razna rješenja, pa je jedno od njih i da se ljudi mogu – uz određenu financijsku naknadu – odreći prava glasa. Tradicionalno, podsjeća Kursar, već Marx upozorava da je uvijek problem „previše socijalizma“. U Osamnaestom Brumaireu Marx, kaže Kursar, jedan je od prvih autora koji govori da se za buržoasku vladavinu uvijek pojavljuje previše socijalizma, da „parlamentarna vladavina postaje previše socijalistička“ i da će se buržoazija odreći demokracije da bi „spasila kesu“.

Liberalna diktatura

Ono što se nadaje je neka vrsta diktature, liberalna diktatura kao rješenje, s čime Hayek otvoreno kalkulira na primjeru Čilea, tvrdi Kursar. Kod naših ekonomista postoji ista matrica, koja upućuje na neku vrstu lijeka. U svojim je kolumnama u Večernjem listu gospodin Škegro to najbolje sažeo: „Naše stanje zahtijeva reformu svih reformi, reformu uma pa i našeg duha.“. Diktaturu je moguće shvatiti u tom kontekstu kao pripremu za, recimo, stvarnu demokraciju. Tako su dimenzionirane i dvije tehnokratske vlade, Montijeva u Italiji i Papademosova u Grčkoj. Tako globalni liberalni poredak funkcionira, ali se nakon nekog vremena od toga odustalo.

Progresivna diktatura

Jedan dio ljevice, međutim, mislio je da se iz krize može izići i u skladu s trećim shvaćanjem krize kod Kosallecka. Pretpostavka je da će se dogoditi neki sudnji dan, da će se kapitalizam urušiti. I kod nas su neki autori koji zagovaraju tu tezu postali popularni (Sorel, Benjamin, Fanon, Rancière). Tu se onda pojavljuju inicijative kao što je Plenum, s kraja prošlog desetljeća, a koji slijedi ideju Hannah Arendt o „zauzimanju prostora među ljudima“. Na to slijedi reakcija, koju predstavlja ovaj citat dekana: „Plenum se izrodio u paralelno tijelo koje djeluje izvan proceduralnih okvira postavši ujedno platformom za političko djelovanje, što akteri tzv. direktne demokracije, a zapravo samovolje i anarhije, i ne kriju.“ (JL, 22.10.2016). Kursar također upućuje na Rancièreovu ideju o nestalnoj demokraciji/demokratskom skandalu “koja ima dovoljno katastrofičnog potencijala za ‘etablirana‘ shvaćanja i prakse demokracije”. Za kraj, navodi još Jean-Claude Monoda, koji postulira mogućnost zbližavanja demokratskih težnji i jake izvršne vlasti, u kojoj mogućnosti vođa ne mora imati tradicionalnu negativnu (Hitler, Staljin …) konotaciju. Kursar naglašava da je demokracija oduvijek bila vezana prije svega uz srednju klasu. Uđe li srednja klasa u krizu, onda se vidi čija je to država, čija demokracija, koga ona spašava, što se i kod nas vidi u „slučaju franak“. Demokracija ne spašava radničku klasu. U hipotezu srednje klase kao temelja demokracije uklapa se Monodova pretpostavka o „minimalnoj društvenoj homogenosti“ nužnoj za funkcioniranje demokracije, objašnjava Kursar. Ako se Monodova knjiga Što je vođa u demokraciji čita konzekventno, onda se vidi da on sugerira neku vrstu progresivne diktature, ali u demokratskom okviru (da se ne bi mislilo da samo desnica razmišlja o nekoj vrsti „ljekovite diktature“). Moguće je Rooseveltovu vladavinu tridesetih godina nazvati nekom vrstom diktature. On je kritiziran s desnog spektra da je to bilo to, kaže Kursar. Monod s time nema problema. Smatra da je to neka vrsta lijeka, koja se može provući kroz postojeće demokratske mehanizme. Kao što vidimo, dodaje Kursar, i desnica to radi. Ona se nakon spomenutih tehnokratskih vladavina vraća u manje-više regularan sustav (ali postoje tu drugi osigurači da zaštite vladavinu kapitala). Tu je Kursar završio.

Rasprava

Pad participacije

Moderator Ivanković kao ideju za početak rasprave iz mnoštva je teza izdvojio spomenute lijeve i desne diktature koje su, kako je naglasio, moguće (premda mu je osobno i sama ideja odvratna), pa je postavio pitanje može li se spomenuta apatija, na primjer u Hrvatskoj, protumačiti kao pripremna faza za provođenje, nakon izbora, politika u interesu određenih uskih grupa. Što bi onda bila jedna takva progresivna ili desna diktatura. Kad je, na primjer, riječ o nekim pitanjima koja se postavljaju pred novu vladu, pitanje je je li apatija na toliko dovoljnoj razini da je svejedno što će se odlučiti – samo neka se nešto odluči?

Kursar: Kod nas je došlo do dramatičnog pada izlaznosti, od 61 posto na 52 posto. Predsjednički izbori 2010. imali su izlaznost od 42 posto u prvom krugu pa su političari počeli pozivati na izbore. Takav pad nije u tzv. razvijenim demokracijama tako dramatičan. Prema tezi profesorice Kasapović, objavljenoj svojedobno u Večernjem listu, parlamentarne demokracije uopće ne ovise previše o izlaznosti. Ja mislim da predstavničke demokracije nisu na to posebno osjetljive, iako to proizvodi jednu vrstu legitimacijskog deficita. Ipak, demokracija nam je propagirana onom pričom o „prazniku demokracije“. Je li apatija pogodna za uvođenje nekog drukčijeg političkog režima, mislim da to također nije posebno politički relevantno za liberalnu demokraciju, jer su takvi režimi uvođeni. Ono što je bilo u Portugalu, Grčkoj, Italiji, to nije izazvalo reakcije, nego je glavni problem bio da se nešto ne imenuje. Stalno se vodila akcija da se izbjegne riječ diktatura. Onda je novinarima Economista dosadila ta igrarija i rekli su – Monti, obuci svoju togu!

dolenec

© 2016 NSZVO

Danijela Dolenec: Predstavnički mehanizam ne radi kako bi trebao

Danijela Dolenec (FPZG): Pitanje je je li to uopće apatija. Imenujemo li krivo ono što je sad dominantno raspoloženje među građanima. Meierova knjiga koja je spomenuta nije samo o padu izborne participacije nego i o padu povjerenja u sve institucije, o padu članstva u strankama. Kad to sve skupimo skupa legitimno je reći da taj predstavnički mehanizam ne radi kako bi trebao. Liberalne demokracije mogu funkcionirati, ali već sad postoji problem – ono što je nazvano apatijom je možda bijes. Možda je to artikulacija nečega što vidimo ne samo u padu izborne participacije, nego i u padu potpore mainstream strankama ljevice i desnice i u sve većoj potpori anti-establishment platforme. Ono što povezuje sve ove slučajeve od spomenutog Trumpa je prozivka autoritarnosti, odnosno načina na koji se u demokratskim okvirima donose odluke. Ako elite ne brinu zbog toga, biračko ponašanje bih protumačila kao otpor koji otvara mogućnost da se stvari promijene vrlo skoro u zabrinjavajućem smjeru.

Ivanković je kontekstualizirao stvar na način da je podsjetio da je dosta jaka agresija u javnosti na ljude, prosječne birače, da su idioti.

Pitanje kompetencije birača

Dolenec: Iz literature koja je spomenuta očito je do koje je mjere to konzervativna disciplina. Do koje mjere je premisa od koje se polazi da su birači nekompetentni. To je normativan stav koji ničim nije poduprijet. Novija istraživanja, na primjer Hanspeter Kriesija, argumentiraju upravo u suprotnom smjeru. Postoji liberalna varijanta argumenta da birači mogu postati kompetentni ako ih se educira, i bilo bi sjajno da ne odlučuju o puno stvari dok ih sve ne educiramo. To je najbolja varijanta liberalnog argumenta, a istraživanja pokazuju da se kompetentnost birača povećava jedino direktnim sudjelovanjem. Ukoliko demokratske institucije složimo tako da su prilike za sudjelovanje češće, jednostavnije, o više pitanja, u tim slučajevima imate kompetentnije i informiranije birače. Pri čemu je važno da postoje neki ishodi koji su na tragu onoga o čemu se odlučivalo. Iz prakse u istočnoj Europi vidimo da izlasci na izbore ne utječu na to kakve se politike vode. Pa zar to onda nije racionalno. Zašto onda zovemo te birače neracionalnim i nekompetentnim.

Ribić: Demokracija je ring

Vilim Ribić (NSZVO): Prosvijećeni apsolutizam je bolji sustav, ako sam ja prosvijećeni apsolutist, započeo je ironično. Ali, ako je prosvijećeni apsolutist netko drugi, demokracija je bolja. Prostor u kojem možemo govoriti o demokraciji smješten je između smjenjivosti vlasti i volje većine. Između tih dviju krajnosti pitanje je tko vlada, odgovor je da je demokracija vladavina kapitala. Mislim da je najreduciranija varijanta demokracije bolja od bilo koje diktature, pa i one relativno pristojne potkraj prošlog režima, jer i u toj reduciranoj varijanti, koja otvara mogućnost raznih sloboda, na primjer slobode okupljanja, može djelovati sindikat u ime zaštite materijalnih prava zaposlenih, a iz koje pozicije ja ovdje govorim, a ne kao stručnjak. Demokracija je ring na koji napokon svi imamo pravo izići. Koliko ćemo puta izgubiti ili dobiti to je pitanje i naše spremnosti. I članovi sindikata mogu biti više ili manje sposobni da prepoznaju svoje vlastite interese. To je moje iskustvo iz štrajka mjesec dana prije izbora koji smo organizirali, a koji dio naših članova nije podupro. (A u drugom su se sektoru tada dizale plaće.) U tom trenutku ljudi su bili više politizirani nego sindikalizirani. Zato, kao maksimalni pristalica demokracije, one idealtipske, kao vladavine demosa, mislim da je nama jedino ono što treba raditi je boriti se i tući se u tom ringu. U tom je smislu sindikat jedna institucija o kojoj ovisi priroda toga što zovemo demokracija.

Rasprava je dalje, iz publike, usmjerena prema pitanju ne izaziva li kriza kapitalizma krizu demokracije, odnosno pitanju spašavanja demokracije od krize kapitalizma. Također je postavljena teza da kapitalizmu demokracija nije ni prirođena niti mu odgovara, nego su u stalnom antagonizmu i svaki traži svoj prostor. I zato se treba boriti za demokraciju, a kapitalizam će se boriti sam za sebe. A demokracija se postavlja kao krinka za kapitalizam i kao sredstvo za porobljavanje.

Mješoviti poredak

Kursar: Što se tiče kapitalizma i demokracije složio bih se da su to načelno različite sfere. E, sad, zašto se to povezalo, na to se možda može odgovoriti Aristotelovom prispodobom da je najuspješniji mješoviti poredak onaj u kojem oligarh vidi oligarhiju a demokrat demokraciju. Mislim da se to dogodilo s onim što zovemo demokratski kapitalizam. U tom je smislu uspjeh vladajućih klasa da na neki način, možda grubo rečeno, izmanipulira stvari, ali već su od Aristotela viđene te formule funkcioniranja takozvanih mješovitih poredaka. Mi danas živimo jedan mješoviti poredak. Ljudima koji nemaju kapital jedino preostaje da kolektiviziraju svoju moć, na tragu ovog što je govorio Ribić. No demokracija je dominantno poredak koji kapital kontrolira. U tom smislu čak i Aristotel sugerira da je pastirska demokracija, demokracija sitnih posjednika, koji žive izvan grada, daleko od središta političkog života, pa se skupštine ne održavaju – najbolja demokracija. Demokracija je do krize 2007./2008. upravo išla za time da mi ostanemo izvan, ili prema Rancièreu, na rubovima političkog.

Ivanković je postavio pitanja o stjecanju i gubljenju ugleda u javnosti, koliko to može utjecati na ishode u politici i klijentelizmu, koliko javnost može prepoznati i odbaciti klijentelizam.

Matan: U slučaju Trumpa razvoj situacije doveo je do toga da se kaže nije loš klijentelizam, nije loša korupcija. To su načini na koji su se stvari prije rješavale. Postojale su stranke, vođe, dogovarali su se, postizali su kompromise, ali je ta elitistička politika proizvela reakciju traženja novih oblika. No, kao što sam spomenula, dio teoretičara smatra da je „više demokracije“ lijek koji je gori od bolesti. Jedan teoretičar tvrdi da ćemo umjesto klijentelizma dobiti političare koji su beskrupulozni manipulatori, koji su pod vlašću interesa koji financiraju njihove direktnodemokratske kampanje za razne zakonodavne inicijative. I umjesto da budu odgovorni stranačkoj politici i klijentelističkoj mreži, oni nisu zapravo odgovorni nikome osim onome tko ih financira. Kome je Trump odgovoran? Totalno sam nepopularna s tom tezom, znam.

Ivanković je spomenuo da su u početku hrvatske demokracije klijentelistički odnosi smatrani najefikasnijima za provedbu politike, na primjer privatizacije.

Plaća od 2000 kuna, je li to demokracija

Drago Čengić (Institut Ivo Pilar): Postoji tradicionalno razumijevanje demokracije prema kojem je ona način generiranja narodne volje u smjeru općeg dobra. Je li našem realitetu bliža ona Schumpeterova proceduralna demokracija ili se još uvijek možemo zauzimati za ovu tradicionalnu definiciju demokracije? Pretpostavimo da je isključivi gospodarski pojas narodna volja. Vlada u tom slučaju može pokušati odgovoriti i na zahtjeve nečeg što je umišljaj odnosno zamišljaj birača, ali i drugih sudionika sustava u kojem djeluje nacionalna država.

cengic

© 2016 NSZVO

Drago Čengić: Vrijedi li i dalje tradicionalno shvaćanje demokracije kao usmjeravanja narodne volje prema općem dobru?

Matan: Mislim da ne možemo utjecati na to kako će ljudi razumjeti demokraciju. Mogu citirati Schumpetera 100.000 puta, ali će moja susjeda uvijek reći – ja imam plaću 2000 kuna, je li to demokracija? Ne može demokracija pobjeći od takvih pitanja, da su u nju upletena očekivanja općih interesa, a ne samo šumpeterijanska procedura.

Ribić: U cijeloj je priči najzanimljivije pitanje kompetentnosti birača. Mislim da je točna tvrdnja da su birači potpuno nekompetentni za mnoga pitanja koja se pred njih postavljaju. Ali, i političari su potpuno nekompetentni. I u EU, a ne samo u Hrvatskoj. S krizom su se suočavali nekompetentno. Ali, nekompetentno su odgovorili na krizu jer su umreženi u sustavu moći, financijskog kapitala koji je tada imao jasan interes. Nebitno je, dakle, jesu li birači kompetentni, jer su interesi dominantni. Vraćam se na ono da se mora ulaziti u ring. U Skandinaviji je bio red štrajkova, red pregovora dok nisu uredili civilizirane zemlje.

Ivanković je, u odnosu na ovo što je Ribić rekao, okupljenima preporučio BBC-ev film Hypernormalisation, u kojem je teza da političari uopće ne vladaju svijetom, da ga ne mogu kontrolirati, nego samo uspijevaju brinuti se za svoje interese.

Mislav Žitko (FF): Zašto u političkoj teoriji nema tematizacije političkog polja u vezi s krizom demokracije, nego je sav fokus na jadnog običnog birača? Što je sa strankama i drugim organizacijama koje bi trebale artikulirati interes birača i koje aktivno oblikuju preferencije i političke vrijednosti? I onda se stvar svodi da birači nisu u stanju imati pošteni set preferencija nego glasaju za Živi zid ili Trumpa, a u cijelom ovom periodu koji se obrađuje događale su se promjene u političkom polju: kriza socijaldemokracije, uspon novog tipa liberalizma, itd. U literaturi koju ste navodili o tome nema riječi.

zitko2

© 2016 NSZVO

Mislav Žitko: Zašto je u političkoj teoriji sav fokus na običnom biraču?

Zvonimir Šikić (FESB): To što su ljudi individualno nekompetentni ne znači da masa ne može donijeti kompetentnu odluku (eksperimenti mudrosti gomile). To je slučaj čak i na tržištu dionica, da nekompetentna masa bolje rangira dionice nego eksperti. A što se tiče birača koji biraju Trumpa, ni u jednom trenutku izborne kampanje šansa, tj. vjerojatnost izbora Hillary Clinton, nije pala ispod 92 posto. Priče o volatilnosti i neizvjesnosti potiču mediji.

Tomislav Šikić (FER): Kad je Mesić izabran prvi se put se pojavila ideja „on nije moj predsjednik“ nakon što je izabran. A to je sumrak demokracije. Odakle dolaze te ideje? One utječu na izlaznost.

Toni Prug: Gdje je u proizvodnji element demokracije? Na primjer, u javnom sektoru, koji je ogroman proizvođač, a ne samo u pojedinoj privatnoj firmi.

Rasprava o tranzicijskoj politologiji

Kursar: Tranzicijska politologija je konzervativna, ona je prihvatila podjelu na kapitalizam … ustvari kapitalizam nije spominjan, nego tržište, kapitalizam se prestao spominjati 1990. Uvedena je riječ tržište, tržište i demokracija. U akademskoj podjeli posla mi smo dobili demokraciju. I onda smo se počeli baviti uglavnom kao (polu)kompetentnim biračima i stranačkim sistemom koji je bio u razvoju. Gleda li se produkcija naše politologije, ako je časopis Politička misao neko ogledalo, onda se vidi čime se ona bavila. Naravno, tu su i određeni profesori koji su utjecali dramatično na taj tijek stvari. I neka unutarnja gibanja u politološkoj zajednici gdje se pojavio poluprosvjedni pokret protiv političkih nauka u širem smislu, s jedne strane, i s druge strane je bila uže shvaćena politologija. Zbog toga što smo bili navodno traumatizirani svim tim utjecajima, od filozofa do drugih, na primjer ekonomista, pravnika, onda se u jednom trenutku odlučilo za tzv. politologijicu, kako su to nazvali kritičari. Ta se diskusija dosta vodila od 2007. do 2009., a onda je utihnula. Disciplina koja je rentirala na toj tranzitološkoj politologiji, to je komparativna politika, dobila je nevjerojatan zamah, i polako dobiva sve više i više ljudi. Najveći dio tih ljudi je u toj shemi, da smo mi više-manje jedan samodovoljan sustav, ne mi kao disciplina, nego ono što se kaže političko polje. Da je ono autonomno, da ima neku svoju logiku. I onda smo nespremno dočekali 2007./2008. godinu, odnosno početak globalne krize. Tek se posljednjih nekoliko godina počelo usvajati ono što je već Platonu bilo jasno – da demokracija nema unaprijed definiran subjekt i prostor. Inače, mi smo bili totalno posloženi u te dvije kućice, gdje jednu kućicu, kapitalizam, nismo htjeli razmatrati. Kad pitate za javni sektor, kod nekih naših politologa to je shvaćeno kao ideološko pitanje. Ako bi netko to otvorio, onda bi odmah dobio oznaku da je neki ideolog. Ako se postavlja pitanje demokracije kao nekog mehanizma koji, kako su oni mislili, tamo nije prirodan. U tom smo smislu prilično daleko od šire demokratizacije. Profesor koji je na mene najviše utjecao, Ivan Prpić, nas je krajem osamdesetih stalno upozoravao da ne može biti demokratsko društvo, nego je samo država demokratska, a da društvo može biti liberalno. Iako nije studirao tranzitologiju, nije bio pod utjecajem toga, nego potpuno drugih autora, Marxa, Hegela, itd. Kako je on bio jako strog, nama je bilo zabranjeno misliti izvan tih okvira. Ali, drugi njegovi utjecaji su bili izrazito blagotvorni. On bi danas moguće bio dio neoliberalnog mainstreama.

Zakošek (FPZG): Prvo ću nešto reći o Prpiću. Kod njega sam pisao diplomski rad o pojmu privatnog vlasništva. Tako da je možda tebi (Kursaru) zabranio, ali meni nije, dapače, poticao je da se bavim upravo tim društvenim područjem.

Kursar: Rekao bih da smo mi različite generacije i on je naprosto izmijenio mišljenje. Pozivam te da pročitaš njegov intervju Država i društvo i tekst o pluralizmu.