U svijetu pripovijetki Maše Kolanović mobitel je – bog!

Mala smo zemlja, nemamo puno dobrih pisaca, i ne treba tražiti kvalitetu u prosječnome – samo zato što je 'naše' (mislim na onaj osjećaj kad čitam novi hrvatski hit – nagrađenog i hvaljenog pisca ili spisateljicu – i razmišljam kako se to uopće može nazvati književnošću, je li to neka zabuna – možda autor nikad nije čitao Thomasa Manna, Agotu Kristof ili Danila Kiša?). Maša Kolanović na toj je uskoj sceni sve bolji autorski glas, piše Marija Ott Franolić u osvrtu na zbirku priča Poštovani kukci

• Naslovna slika, ilustracija Maše Kolanović iz priče Frižider, iz zbirke Poštovani kukci

• Autorica je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

Poštovani kukci, u tijeku je akcija na drugom katu našeg šoping-centra! Ova rečenica – koju je jedno dijete stvarno krivo čulo u trgovačkom centru – provodna je nit zbirke pripovijedaka Maše Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče, nedavno objavljene u Profilu. Istančanim književnim stilom, bogatim metaforama i aluzijama na popularnu kulturu, autorica u dvanaest priča postavlja pitanje: kako to da su se ljudi u današnjem društvu pretvorili u kupce, pa onda to nije bilo dosta nego su se kupci pretvorili u kukce koje sustav nemilice gnječi?

Priče imaju gotički prizvuk i Maša Kolanović ih je sama ilustrirala, stilom prepoznatljivim iz ranijih knjiga. Ilustracije su infantilne i otkačene, spoj mračnog i smiješnog, poput Obitelji Adams. No iza dopadljivih crteža skriva se pravi horor – i to ne onaj za djecu sa zastrašujućim klaunovima ili vampirima. Tu su elementarniji razlozi za strah, moderna, životna strava i užas: osiromašeni građani, izluđeni smjenom vrijednosti, omalovaženi zaglupljivanjem, zatupljeni popularnom kulturom, isprani nacionalističkim kičem prepunim obećanja, šupljim iznutra – autoričinim riječima: zgužvani i blijedi ljudi, umorni od ratova, bolesti i tranzicije.

Maša Kolanović (privatna zbirka, VoxFeminae) i naslovnica zbirke njezinih priča

Mene je ovaj tekst preplavio, uživala sam u čitanju: priča Frižider[1]me zapahnula mirisima Dalmacije, obujmila vlagom onih starih kamenih kuća natrpanih stvarima, vratila me u djetinjstvo, u duga sparna popodneva kad sam na Hvaru čitala u poluzamračenim prostorijama dok se iz kuhinje širio miris ribe i lavande. U priči Bolji život pogodila me nepodnošljiva lakoća fašizma onih finih i pristojnih građana koji se ljute i glasno negoduju po tramvajima, uredno kupe drekece u parku iza svojih kućnih ljubimaca, a istovremeno bi prvi izopćili imigrante, puna su im usta osude, bezrezervno su okrutni prema svima Drugima, svim „dotepencima“, jer i naši su ljudi bez posla… Ma kakvi vampiri, kakvi zombiji i vještice, pa to je pravi horor – i svuda je oko nas! To je sveprisutna i općeprihvaćena banalnost zla na koju nas je upozoravala Hannah Arendt.

Mala smo zemlja, nemamo puno dobrih pisaca, i ne treba tražiti kvalitetu u prosječnome – samo zato što je ‘naše’ (mislim na onaj osjećaj kad čitam novi hrvatski hit – nagrađenog i hvaljenog pisca ili spisateljicu – i razmišljam kako se to uopće može nazvati književnošću, je li to neka zabuna – možda autor nikad nije čitao Thomasa Manna, Agotu Kristof ili Danila Kiša?). Maša Kolanović na toj je uskoj sceni – dominantno ispunjenoj ispraznim, neemotivnim, stilski nezanimljivim realističnim tekstovima – zanimljiv, kreativan i sve bolji autorski glas, od prve knjige potpuno svoja i ne treba je mjeriti lokalnim aršinima. Debitirala je izvrsnim romanom Sloboština Barbie[2] (V.B.Z., 2008.) u kojem je infantilnim glasom glavne junakinje, neopterećeno, bez dociranja i ideologiziranja, opisala odrastanje u Novom Zagrebu za vrijeme rata.

Nakon toga je napisala i ilustrirala konceptualno zanimljivu Jameriku (Algoritam, 2013), hibridnu stripovsku putopisnu kolaž-poemu koja je nažalost kod kritike prošla nezapaženo i neshvaćeno. Opis putovanja u Ameriku autorica je iskoristila za kritiku zapadnjačkih potrošačkih vrijednosti – i samu knjigu posvetila beskućnicima. Duhovito i zaigrano tu je nanizala vlastite stihove, citate iz popularne glazbe, hrvatskih i američkih filmova, vješto povezujući hrvatske i američke popularne elemente (i teče i teče jedan savršeni američki san / i sve je / fun fun fun), dovodeći u vezu Madonnu, Ivu Lolu Ribara, American Express, Mirka Filipovića i NATO, pa smišlja i kovanicu „Broadway Tkalča“.

Kao što ni Jamerika nije samo ležerna i ludička, kako bi mogla djelovati na prvu – kao neka šarena opuštajuća slikovnica – jer zapravo postavlja pitanja o američkom društvenom poretku, o društvu kojem je normalno da neki žive na ulici (gužvaju se i šuškaju / vrećice / potrošenih / ljudi / bolju kuću imaju rat i mouse / can i borrow your house?), tako i zbirka Poštovani kukci i druge jezive priče zapravo kritizira suvremeno hrvatsko društvo.

Ukoliko se složimo da nas književna djela pozivaju na dijalog, onda se s Mašom Kolanović bome možemo dosita napričati, tj. narazmišljati o mnogobrojnim pojavama tipičnima za sadašnji hrvatski kontekst. I što nam autorica poručuje? Da smo ravnodušni!

Nije čudo da su kukci provodni motiv priča – autoricu je inspirirao Kafkin Preobražaj koji mirnim tonom pripovijeda ne samo o začudnosti nego i okrutnosti na koju se nitko ne obazire. Glavni junak Preobražaja sveden je na životinju, i obitelj ga tretira kao stvar, izoliraju ga i muče, a on se ne buni, osjeća se krivim. I u pričama Maše Kolanović, stvarnost je brutalna: likovi-gubitnici se (koprcajući se poput kukaca na leđima) pokušavaju snaći u nejasnim i dehumaniziranim zahtjevima suvremenosti – i pritom isključuju sve drugačije i potrebite, ne vide starce i beskućnike koji kopaju po kantama, mirno prolaze pored tobogana s ustaškim simbolima, ne reagiraju na sitne nepravde, i tješe se stvarima, stvarima, stvarima. A kad ih realnost ozbiljno stisne – lako ih je uvjeriti da su možda negdje pogriješili, da su trebali čitati sitna slova.

Književnost opisuje stvarnost krećući od individualne priče ili situacije, i pritom je proširuje. Maša Kolanović priče je ispisala realističnim stilom, no realizam je proširila laganom fantastikom, u svaku je priču uklopila neku neobičnost, dašak jeze, obično na kraju. Sve su priče nekako zaškurene, svijet je to prekriven finom šupljikavom crnom koprenom. Taj gotički, zastrašujući element, najvidljiviji je u prvoj priči Živi zakopani[3] u kojoj se susreću groblje, smrt i mobitel. Mobitel je u svijetu ovih pripovijetki bog, on vedri i oblači našim životima. U priči Revolucija (prema nazivu mobilne tarife!), dodijeljena mu je glavna uloga: gramzljivi teleoperateri čine sve da bi ljude koji slabo razumiju tehnologiju pretvorili u svoje dugotrajne dužnike. Nemilosrdnoj tržišnoj logici suprotstavljena je glavna junakinja koja se bavi glagoljicom, svjesna da je svojom humanističkom orijentacijom osiromašena i suvišna, a izaziva i podozrenje svjetlucavog svijeta kojim dominiraju novi sve veći mobiteli, krediti, teror mladosti, površnosti i brzine.

Žene koje defiliraju pričama uglavnom su potrošene od tereta kod kuće i na poslu, jer Žene sada luđački rade, umorne su, razbolijevaju se i umiru mlade. No za žensku je perspektivu najupečatljivija priča Beskraj, o majčinstvu i dojenju. U društvu su još uvijek općeprihvaćeni lažni i idealizirani narativi o majčinstvu: ono je za ženu prirodan i najljepši doživljaj, a odnos majke i djeteta neraskidiv je, prekrasan i svaku ženu čini sretnom odmah nakon poroda. Suprotstavljajući se tome, Beskraj o ranom majčinstvu progovara realistično, čak naturalistično, hrabro i svakako najbrutalnije, najeksplicitnije u hrvatskoj suvremenoj književnosti. Mlada majka tek rođenih blizanaca rješava se sve literature o dojenju i majčinstvu jer su je te knjige isfrustrirale i razočarale savršeno stiliziranim slikama i lažnim obećanjima:

Nitko, ali ama baš nitko nikada nije govorio o krvi. O tome kako dva paketa VIR-ovih pamučnih uložaka s mrežicom nisu dovoljna da upiju krvavu bujicu koja istječe iz žene u prva dvadeset i četiri sata nakon poroda kad joj je pola genitalija zajedno s debelim crijevom ispupčeno prema van u velikoj oteklini, nitko ama baš nitko nije govorio o tome kako je zaglušujuće oštra bol ruke doktora u gumenoj rukavici kad zagrabi tamo dolje da provjeri koliko si se otvorila, nitko, ali ama baš nitko nije nikada govorio o klistiru prije poroda i da dojenje nije nimalo spontana, meditativna radnja, a da je umor koji pogodi ženu nakon poroda sličan udaru asteroida o Zemlju. Nitko nikada nije govorio da bi muževi, da ih se intimno pita na uho, sve prepustili majkama i najradije otišli u lov i ribolov, a bake i djedovi su ili teško bolesni ili mrtvi ili naprosto gledaju kako da slobodnih ruku požive još ono malo života što im je preostalo.

Junakinja je beskrajno iscrpljena neprekidnim dojenjem, nespavanjem i zabrinutošću, ali i grižnjom savjesti jer nije sigurna da može zadovoljiti (pre)velika očekivanja okoline. Njezinoj nesigurnosti su suprotstavljene pozitivne think-pink kičaste poruke s vode Jana, npr. Sreća je odluka da nećeš govoriti o negativnostima života. Ne znam što me u priči ispunja većom jezom – usputno spominjanje nebodera s kojeg se bacila žena s djetetom u naručju jer je u tom napornom razdoblju bila prepuštena sama sebi ili činjenica da se mnogi ljudi oko nas hrane dopadljivim i šupljim porukama s Jane – kao i takvom vrstom literature koje na tržištu ima u izobilju.

Motiv potrošaštva provlači se kroz cijelu zbirku, ali najbolje je opisan u naslovnoj priči Poštovani kukci koja se izravnije referira na Kafku i savršeno dočarava otuđeni osjećaj kupovanja u presvijetlom, preglasnom i prenabrijanom shopping centru u kojem su roditelji izluđeni a djeca postaju nemoguća. Priča najboljeg naslova Kukci su gotovo kao ljudi Ikeu predočava kao idealno, prozračno i moderno mjesto na kojem stvarni život staje a počinje ostvarenje svih snova, mjesto toliko bezbrižno da bi se svatko u njemu želio trajno nastaniti, konačno prestati misliti, vječno ostati lebdjeti u katalogu.

Ilustracija Maše Kolanović iz priče Poštovani kukci i istoimene zbirke

Neki su kritičari osnovnu ideju ovih priča – umjetnički oblikovati suludo potrošaštvo i agresivnu svakodnevicu koja pojedince gazi kao kukce – nazvali dociranjem. Ne bih se s time složila, jer dociranje je negativna kategorija, malko ljepša riječ za pametovanje. U tekstu Kukaca zaista se osjeća autorska namjera, a i Maša Kolanović je sama izjavila da joj je književnost poslužila da izrazi nešto što u znanosti ne bi mogla[4]. No već nam je od Adorna poznato da književno djelo može oblikovati svijest ljudi samo ukoliko je dovoljno umjetničko da ne bude represivno i pretjerano ideologizirano. A kad kažemo da književnost docira, obično podrazumijevamo da je stilski manjkava, nedorađena, da je utilitarna, ideološka i da zapravo nije „dovoljno književnost“. Zato je redukcionistički ovim pričama prilijepiti etiketu ideološkog i docirajućeg: stilski su dorađene, duhovite i tople, posve nas obuzimaju i prenose u svoj svijet – u jezovitu dimenziju sadašnjeg vremena. Imaju i lirsku snagu, očaravaju odlomcima poput ovog iz priče Frižider:

Prvo smo se polako spuštale stepenicama u tamni i vlaž­ni portun. Moja baka i ja. Kao dva puža prianjale smo niz ogradu, polako i sluzavo. Već je mokra od znoja, a nismo ni do drugog kata stigle. Miris pišake u portunu nas je pratio sve dok nismo izašle na ulicu. Bile smo dvojina. Velika i mala žena. Žena i ženica. Svjetlost je rezala niske zgrade, mačke su lunjale dvorištem, grad je polako i lijeno žuborio.

S druge strane, naravno da je ideologizacija književnosti opasna, ona se lako može pretvoriti u šuplji i umjetnički nezanimljivi alat za prenošenje nečijih ideja. No koji su nam diskursi na raspolaganju za mišljenje, tj. za pisanje kao pročišćeno mišljenje, kako ga je lucidno definirao Stephen King?

Možemo posegnuti za krutim i uskim akademskim žanrom koji svojom formom kao da sužava mišljenje, pritišće ga i svodi na neku mjeru koja je ponekad nečitljiva, svakako bolno impersonalna, a često nije ni produktivna. Tu su zatim novinarstvo i književnost. Kao što je lijepo objasnio Karel Čapek, novinarstvo u poznatoj formi objašnjava nepoznato, dok književnost na nove načine i inovativnim formama objašnjava poznato. Upravo je to napravila Maša Kolanović – fantastičnim nam je realizmom omogućila da stvarnost sagledamo izvana, očuđeno.

Ako je autorica namjerno zahvatila kritične točke stvarnosti – je li to angažirana književnost? Jean-Paul Sartre je 1945. u eseju Što znači pisati? – suprotstavljajući se tada popularnom larpurlatizmu – ustvrdio da je zadaća pisca čitatelja upoznati sa svijetom, tako da se nitko ne može smatrati nevinim. Pisati za Sartrea znači djelovati, ostavljati trag, upozoravati na određene društvene pojave. Jednom kad je upozoren, čitatelj ima dvije mogućnosti: može s punom odgovornošću promijeniti svoje ponašanje, ili se nastaviti jednako ponašati, uz izmijenjeno, puno razumijevanje onoga što čini. No je li realistično opisivanje stvarnosti istovremeno i kritika te stvarnosti? Ili je mimetičko opisivanje podilaženje stvarnosti, obučeno u lažno kritiziranje?

Teoretičar Mark Fisher[5] složio bi se s ovim potonjim, nazivajući taj fenomen kapitalističkim realizmom. Taj pojam ne doživljava isključivo kao estetičku kategoriju, već ga drži i nečim ideološki opasnim, jer kapitalistička nam stvarnost zatire maštu, zbog čega je, po njemu, realizam posljednjih godina postao dominantan žanr – a potpomognuto je to i činjenicom da nije stilski zahtjevan pa podilazi masama kojima bi teža literatura možda bila neprohodna. Najpoznatija je Fisherova misao da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. S druge strane, ne mogu se ne zapitati: možda je današnja prevlast realizma logičan odgovor na prijašnji postmodernizam koji je inzistirao na jezičnim igrama i stilskim neobičnostima?

Prema Sartreu, zadaća je pisca čitatelja upoznati sa svijetom, tako da se nitko ne može smatrati nevinim (ilustracija iz priče Škrinja, Maša Kolanović)

Osim toga: što može književnost drugo nego stilski obuhvatiti stvarnost i prepustiti se čitatelju? Nije li Dostojevski napisao da nema ničeg fantastičnijeg od realnosti? Sva je književnost o nama, o ljubavi, mržnji, odrastanju, ljubomori, smrti, o našim strahovima i svijetu koji nas okružuje, koliko god se on činio stiliziranim ili dalekim. Veliki pisci te osjećaje, ta pitanja i situacije znaju opisati tako da se u njima pronađemo. Na čitatelju je da priču shvati kao upozorenje. Ili ne. Uvijek mu ostaje da se zadovolji sladunjavim porukama s Jane. Književnost je danas samo jedna od mogućnosti i utjecaj joj se možda ne mjeri u velikim brojevima – a i kad bi bio veći, teško bi mijenjala svijet. No literatura može mijenjati svoje čitatelje, utjecati na njihov način razmišljanja. Na kraju priče Bolji život junakinja zamišlja da u prepunom autobusu glasno odgovara ženi koja pred ostalim putnicima sije mržnju prema migrantima – i zaista će joj i odgovoriti, reagirati, iznenadivši vlastitom reakcijom i samu sebe.

Danas kad se čini da bi nas mogli preplaviti nemišljenje, nečitanje, nedostatak skepse, u vrijeme vulgarnih i glupih parola koje se ponavljaju u nedogled, trebalo bi obratiti pozornost na ovakvu literaturu. Treba nam književnost koja uznemiruje, koja nas podsjeća koliko je nelagodno djelovati kad je djelovanje protivno većini – sjetimo se autobusa u kojem su prije par godina svi putnici dozvolili da se dijete izbaci jer nije imalo kartu, činjenice da nitko nije reagirao – izgleda da čovjeku izdvajanje iz krda nije urođeno. Pa i misliti je nelagodno – lakše je sjediti pred ekranom i gutati ono što nam drugi serviraju. Ali misliti i reagirati se mora, to treba naučiti, nema izgovora.

Razmišljajmo. Djelujmo. Ako ćemo ignorirati sve što se oko nas događa, koliko god nam se to činilo nevjerojatno – poput obitelji glavnog lika u Kafkinu Preobražaju – mogli bismo se transformirati u nerazlučivu masu nemislećih ljudi, uljuljkanih u bezbrižnost i lakoću postojanja, dok će se zlo samo širiti oko nas poput nezaustavljive naftne mrlje.

Austrijska spisateljica i pjesnikinja Ingeborg Bachmann već je 1956. napisala pjesmu Reklama, o pogubnosti potrošaštva i praznini koje ono nosi sa sobom:

Reklama

Kud god krenuli

Bez brige budite bez brige

kad se spusti mrak i dođe zima

budite bez brige

ali

s glazbom

što god počeli

vedro i s glazbom

i mislili

vedro

s obzirom na kraj

s glazbom

i kud god nosili

 najbolje

naša pitanja i grozu svih godina

 u praonicu iz snova bez brige budite bez brige

ali što se zbiva

najbolje

kad nastupi

mrtva tišina.

(prev. Truda Stamać)

[1] https://marijaottfranolic.blogspot.com/2019/08/masa-kolanovic-frizider.html

[2] https://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/slobostina-barbie/

[3] https://www.jergovic.com/ajfelov-most/zivi-zakopani/

[4] https://voxfeminae.net/kultura/masa-kolanovic-iz-nase-prepoznatljive-svakodnevice-izvire-jeza/

[5] https://libcom.org/files/Capitalist%20Realism_%20Is%20There%20No%20Alternat%20-%20Mark%20Fisher.pdf