međunarodna politika

Učestale su knjige o potencijalnom sukobu Kine i SAD. Božo Kovačević daje pregled. Čije su šanse na pobjedu veće

Božo Kovačević / 18. lipnja 2020. / Publikacije / čita se 46 minuta

Brose upozorava da bi Amerika vjerojatno izgubila rat u Južnom kineskom moru, a bez promjena u načinu razmišljanja o budućnosti ratovanja, gubitak liderskog položaja Amerike gotovo da je zajamčen. Kroening pak tvrdi da nijedna zemlja koja nema razvijene inkluzivne institucije i demokratsko uređenje ne može trajno igrati ulogu globalnog lidera. Posljednjih su se 400 godina u toj ulozi izmjenjivale zemlje s inkluzivnim institucijama: Nizozemska, Engleska, Amerika

  • Naslovna ilustracija – Free image pixabay
  • Uvod

Dvoznamenkaste stope rasta kineskog GDP-a tijekom dugog niza godina, a osobito nakon što je Kina 2001. godine primljena u članstvo Svjetske trgovinske organizacije, mnoge su američke teoretičare međunarodnih odnosa i političare poticale na razmišljanje o Kini kao glavnoj prijetnji američkom globalnom vodstvu. S dolaskom Xi Jinpinga na čelo Kine 2013. godine i početkom ostvarivanja Belt and Road Initiative, globalnog plana izgradnje željezničke, cestovne, zračne i pomorske infrastrukture u gotovo svim dijelovima svijeta vrijednog više trilijuna dolara, dotad prikrivane kineske ambicije za ostvarivanje globalnog utjecaja postale su neskrivene i javne.

Činjenica da je Kina nevjerojatno brzo ovladala mnogim naprednim tehnologijama te na polju umjetne inteligencije i tehnologije za razvoj G5 internetske mreže dostigla i prestigla Zapad, izazvala je ozbiljnu zabrinutost na Zapadu, osobito u Sjedinjenim Državama. Optužbe da je kineska vlast sponzorirala bezbrojne hakerske napade kojima su ukradeni terabajti informacija iz baza kompanija koje s američkom vladom surađuju na vojnim projektima već su godinama lajtmotiv izvješća stalnih i ad hoc imenovanih tijela američkog Kongresa. Upravo takvim neovlaštenim prisvajanjem intelektualnog vlasništva, koje je rezultat dugotrajnog ulaganja u istraživanje i razvoj, Kina je ubrzano prevladavala tehnološki jaz koji ju je dijelio od Zapada.

Američki propagandni stručnjaci ne moraju pretjerivati – što su nerijetko činili za Hladnoga rata – kad upozoravaju da je Kina pretendent na položaj vodeće svjetske ekonomske i vojne sile

Očekivanja zapadnih političara da će se pristupanjem Kine u članstvo Svjetske trgovinske organizacije i njezinim integriranjem u globalnu ekonomiju stvoriti pretpostavke za demokratizaciju kineskoga društva pokazala su se pogrešnima. Uspješno prevladavši utrku do dna – što je za mnoge zemlje u razvoju bila nerješiva zadaća jer su se, primorane da otvore svoja tržišta i ne subvencioniraju domaću proizvodnju, pretvorile u poligone za ekološke i ekonomske eksperimente koji su ubrzano razarali njihova društva – Kina je za približno pola milijarde ljudi učinila mogućim da iz krajnjeg siromaštva prijeđu u status srednje klase. Ostvarivanje obećanja o boljem životu za stotine milijuna ljudi učvrstilo je vlast Komunističke partije umjesto da je poljulja i dovede u pitanje, kako su to očekivali zapadni političari. Pokazalo se da je komunistička Kina toliko ovladala pravilima svjetske političke ekonomije, skrojenima s namjerom da osiguraju trajnu i nedostižnu prednost Zapada, da su izgledi za njezino izbijanje na prvo mjesto po udjelu u svjetskoj ekonomiji u skoroj budućnosti postali sasvim realni.

Ostvarivanje obećanja o boljem životu za stotine milijuna ljudi učvrstilo je vlast Komunističke partije umjesto da je poljulja i dovede u pitanje, kako su to očekivali zapadni političari

Iako na vojnom planu respektabilan takmac, bivši Sovjetski Savez nikad ni izbliza nije bio ekonomski konkurent Americi. Ali kineska ekonomska moć i sposobnost da Kina ostvaruje svoje investicijske projekte u svim dijelovima svijeta te sve očitiji napredak kineske vojske zasnovan na ubrzanom usvajanju zapadnih tehnologija i njihovu unapređivanju jasno pokazuju da bi Kina u skoroj budućnosti mogla steći sposobnosti globalne projekcije moći. Uz tradicionalne domene ratovanja – kopno, vodu i zrak – kineska vojska ovladala je vještinom ratovanja u cyber prostoru i u svemiru. Zbog svega toga danas američki propagandni stručnjaci i ideolozi ne moraju izmišljati i pretjerivati – što su nerijetko činili tijekom Hladnoga rata preuveličavajući sovjetsku opasnost – kad upozoravaju da je Kina stvarni pretendent na položaj vodeće svjetske ekonomske i vojne sile, položaj koji je od kraja Drugog svjetskog rata bio rezerviran za Ameriku.

  • Dva odgovora na kineski izazov Americi

Dvojica pripadnika srednje generacije američkih intelektualaca objavila su, gotovo istodobno, knjige zaokupljene nadmetanjem Amerike i Kine za položaj vodeće države svijeta.

Christian Brose bio je dugogodišnji suradnik američkog senatora Johna McCaina, predsjednika senatskog odbora za poslove obrane i nacionalne sigurnosti. Zapravo, Broseovu knjigu (Brose, Christian (2020), The Kill Chain, New York: Hachette Books) mogli bismo smatrati hommageom za preminulog senatora. Radeći s njim Brose je imao pristup povjerljivim informacijama, prisustvovao je važnim pregovorima dužnosnika Pentagona i Bijele kuće s predstavnicima Kongresa i Senata, redovito je kontaktirao s časnicima svih rodova američke vojske i s direktorima kompanija koje su radile za Pentagon te s lobistima koji imaju velik utjecaj na američku politiku. Poznaje način razmišljanja vojnog establišmenta, funkcioniranje birokratskog aparata Pentagona i dinamiku složenih pregovora između Bijele kuće, Pentagona i Kongresa o formiranju vojnog proračuna. Kad upozorava na slabosti u funkcioniranju američkih institucija i probleme u vezi s obranom i sigurnošću, Brose zna o čemu govori.

Matthew Kroening (The Return of Great Power Rivalry, Oxford University Press, 2020) profesor je međunarodnih odnosa na Georgetown University. Autor je nekoliko knjiga o međunarodnim odnosima, o problemima međunarodne sigurnosti i nuklearnog naoružanja te ugledni suradnik relevantnih znanstvenih časopisa i visokotiražnih medija. Spada među 25 najcitiranijih autora svoje generacije. Osim akademske karijere ima bogato iskustvo u državnoj administraciji i politici. Radio je kao savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjedničkog kandidata Mitta Romneya 2012. godine, u predsjedničkoj kampanji republikanskog guvernera države Wisconsin Scotta Walkera i republikanskog senatora s Floride Marca Rubia koji je bio jedan od najustrajnijih Trumpovih suparnika u nadmetanju za predsjedničku nominaciju 2016. godine. U administracijama predsjednika Busha, Obame i Trumpa radio je na različitim pozicijama u Ministarstvu obrane i u CIA. I on je, nedvojbeno, upućen u sve relevantne aspekte problematike nacionalne i globalne sigurnosti.

Obje knjige tretiraju aktualne probleme u vezi s mogućom smjenom na položaju globalnog lidera. Brose upozorava da bi Amerika vjerojatno izgubila rat protiv Kine u Južnom kineskom moru, a ako se ne poduzmu opsežne promjene u načinu razmišljanja o obrani i budućnosti ratovanja, gubitak liderskog položaja Amerike gotovo da je zajamčen. S druge strane, Kroening – premda svjestan svih sigurnosnih rizika i unutrašnje političke krize koja Ameriku sprječava da na optimalan način ispunjava ulogu lidera – optimistički tvrdi da nijedna zemlja koja nema razvijene inkluzivne ekonomske institucije i demokratsko političko uređenje, ma koliko u jednom trenutku bila ekonomski i vojno superiorna, ne može trajno igrati ulogu globalnog lidera. Posljednjih 400 godina u toj ulozi izmjenjivale su se samo zemlje s inkluzivnim ekonomskim institucijama: Nizozemska, Engleska, Amerika. Ako bi do promjene lidera došlo, Ameriku ne bi mogle naslijediti ni Kina, kao najopasnija suparnica, ni Rusija. A kako među demokratskim državama još nema nijedne koja bi se mogla usporediti s Amerikom po vojnoj i ekonomskoj moći, najvjerojatnije je da do smjene na svjetskom vrhu u dogledno vrijeme neće doći.

Kroening, Matthew (2020), The Return of Great Power Rivalry, Oxford University Press
  • Ponovljeni alarm za Ameriku

Po mnogo čemu Broseova knjiga podsjeća na svojedobni hit u kontekstu literature posvećene suvremenom ratovanju. Richard Clarke i Robert Knake objavili su 2010. godine knjigu Cyberwar. The Next Threat to National Security and What to Do about It. Premda je Cyber Command pri Združenom stožeru ustanovljena još 2009. godine, autori smatraju da svijest o tome da bi eventualni neprijatelji mogli imati prednost u toj domeni ratovanja u Americi nije dovoljno razvijena. “Zbog toga što je Amerika izmislila internet i što vjerojatno vodi u cyber špijunaži i u stvaranju sredstava za cyber ratovanje, ona je možda razvila implicitnu aroganciju koja je uzrokovala da pretpostavimo da nitko ne može poraziti Ameriku u cyber ratovanju.” (Clarke, Knabe 2010:170) Ocrtavajući najcrnje moguće scenarije kao što je posvemašnja paraliza komunikacija unutar oružanih snaga ili potpuni prekid opskrbe električnom energijom u cijeloj zemlji, što bi mogle biti posljedice uspješno izvedenog hakerskog napada putem botneta, mreže kompjutora iz svih dijelova svijeta čiji vlasnici ne bi ni znali da su dio višemilijunske armije koja napada Ameriku, Clarke i Knabe agitiraju za povećana izdvajanja za cyber ratovanje, osobito za cyber sigurnost baza podataka vladinih agencija i kompanija angažiranih u proizvodnji oružja za Pentagon, za zaštitu cjelokupne vitalne infrastrukture koja ovisi o kompjutorskom upravljanju te za zaštitu svih vidova komunikacije u cyber prostoru, od države, preko kompanija do pojedinaca.

U skladu s tim obrascem apokaliptičkog prikaza bliske budućnosti, koja će se ostvariti ako ne budu poduzete odgovarajuće mjere, Brose opisuje što bi se dogodilo u Južnom kineskom moru ako bi ondje danas zaratile Kina i Amerika. Američki ratni brodovi, podmornice i zrakoplovi ne bi ni mogli započeti svoje dugo putovanje iz udaljenih baza prema bojnome polju jer bi bili uništeni napadima brojnih naoružanih bespilotnih letjelica i hipersoničnih raketa. Cyber napadi bi u potpunosti onemogućili mobilizaciju ljudstva i opreme unutar Amerike jer bi cjelokupna komunikacijska infrastruktura bila onesposobljena. Nezaštićeni teretni brodovi i zrakoplovi, koji trebaju osigurati opskrbu ratnih brodova i zrakoplova svime što im je potrebno, bili bi otkriveni, napadnuti i uništeni. „Sateliti o kojima američke oružane snage ovise radi obavještajnih podataka, komunikacije i globalnog pozicioniranja bili bi oslijepljeni laserima, ušutkani visoko energetskim ometanjem ili potpuno izbačeni iz orbite antisatelitskim raketama. Zapovjedne i nadzorne mreže koje upravljaju protokom kritičkih informacija za američke snage u borbi bile bi razbijene u paramparčad i uništene elektroničkim napadima, cyber napadima i raketama. Veći dio američkih snaga ostao bi gluh, nijem i slijep.“ (Brose 12)

  • Američke iluzije o trajnoj nadmoći

S obzirom da Amerika uvjerljivo prednjači po izdvajanju za vojsku, opravdano je zapitati zašto Brose misli da bi američka vojska tako teško postradala u sukobu s kineskom vojskom. Zar američkih 750 milijardi u godišnjem vojnom proračunu ne bi trebalo jamčiti nadmoć nad kineskom vojskom za koju se izdvaja trećina tog iznosa?

Najjednostavniji je odgovor da se Amerika, nakon što je raspadom Sovjetskog Saveza preostala kao jedina supersila, uljuljkala u iluziji o svojoj trajnoj i nedostižnoj nadmoći. Dvije lake pobjede protiv znatno slabijih neprijatelja – ona protiv Iraka 1991. i protiv Srbije 1999. godine – samo su učvrstile tu iluziju. Pentagon je sa sve više novca nastavio financirati vojnu tehnologiju koja je omogućavala pobjede u prošlosti, a pritom je zanemareno razmišljanje o budućnosti. Današnjoj Americi potreban je lider koji bi bio sposoban sagledati zahtjeve vremena kao što je to pedesetih godina 20. stoljeća bio predsjednik Eisenhower koji je, suočen s rastućom moći i tehnološkim napretkom Sovjetskog Saveza, generalu Bernardu Schrieveru dao odriješene ruke da razvije interkontinentalne balističke rakete koje bi u roku od nekoliko minuta mogle nuklearnim glavama pogoditi bilo koju metu na teritoriju Sovjetskog Saveza. Uspješnim ostvarenjem tog projekta postignuta je glavna svrha: “Cilj je kupiti odvraćanje, prevenciju rata. A jedini način da se izbjegnu ratovi je da se bude tako jasno sposoban pobijediti da nijedna suparnička strana nikad ne poželi postići nešto pomoću sile.” (16)

Važan problem je i prekid idilične suradnje vojnog i političkog establišmenta u Washingtonu, s jedne strane, i mnoštva tehnoloških entuzijasta i neobuzdanih inovatora u Silicon Valley, s druge. Ta suradnja započela je pedesetih godina 20. stoljeća i dovela do informacijske i kompjutorske revolucije čija su najuvjerljivija postignuća uspostava www-a, satelitska tehnologija i umjetna inteligencija.  Partnerstvo je slabilo tijekom godina „ostavljajući vojnu i tehnološku zajednicu da se bore pokušavajući razumjeti jedna drugu, da jedna s drugom vode poslove i čak da osjećaju kao da su živjele u dva različita svijeta s različitim vrijednostima.“ (59) Kako je Pentagon u sve većoj mjeri inzistirao na poštivanju birokratskih procedura, a senatori i kongresmeni na tome da proizvodni pogoni od kojih će Pentagon kupovati vojnu opremu budu smješteni baš u njihovim državama i izbornim jedinicama, motivacija poduzetnika i inovatora iz Silicon Valley da surađuju s državom postajala je sve manja. Okrenuli su se otvorenom svjetskom tržištu, proizvodnji video igara, robotici, umjetnoj inteligenciji i pružanju komunikacijskih usluga. Slobodno poduzetništvo na globalnom tržištu znatno je unosnije od visoko birokratizirane suradnje s Pentagonom. Rezultat je da danas američki vojni stručnjaci na svojim radnim mjestima rade s napravama koje su u tehnološkom pogledu zaostalije od naprava na kojima kod kuće igraju igrice sa svojom djecom.

  • Nedostatak imaginacije i zastarjeli način funkcioniranja oružanih snaga

Ključni problem u američkom poimanju ratovanja je nedostatak imaginacije. Oslanjanje na velike platforme, na mnogoljudne vojne baze, na nosače zrakoplova s posadama od više tisuća ljudi i na skupe podmornice sa stotinama mornara bilo je primjereno okolnostima neupitne vojne dominacije Sjedinjenih Država. Strategija se temeljila na ofenzivnom ratu koji će Sjedinjene Države otpočeti kada i gdje im to odgovara. Implicitne pretpostavke takve strategije bile su i jesu da se nijedna vojna sila ne može uspješno suprotstaviti američkom napadu i da nijedna neprijateljska država ne može akumulirati dovoljnu količinu moći da bi ugrozila teritorij SAD-a.

Nimalo pohvalan opis stanje američkih vojnih komunikacijskih mreža. Christian Brose

Obje su te pretpostavke pogrešne, misli Brose. Potencijalni američki neprijatelji u međuvremenu su razvili takve strategije ratovanja i ovladali odgovarajućom tehnologijom da mogu spriječiti masovnu mobilizaciju ljudstva i pokretanje ogromne američke vojne mašinerije čime bi bilo osujećeno ostvarivanje ofenzivnih strategija. Dobro koordinirani cyber napadi na upravljačka središta svih vidova vitalne infrastrukture na američkom tlu stvorili bi pretpostavke za uspješnu provedbu operacija i u drugim domenama ratovanja. U nimalo pohvalnom svjetlu opisao je stanje američkih vojnih komunikacijskih mreža koje su „kao srednjovjekovni svijet nepopločanih cesta, rukom građenih mostova i mitnica koje više usporavaju nego što potiču protok informacija. Rezultat je da mnoge platforme i sustavi Ministarstva obrane ne povezuju i, doista, ne mogu povezati druge platforme i sustave, a zasigurno ne lako, brzo i pouzdano.” (72)

Odlučivanje u visoko centraliziranim zapovjednim čvorištima, u kojima mnoštvo ljudi analizira podatke pribavljene promatranjem, izviđanjem i špijuniranjem da bi potom odluke i zapovijedi bile distribuirane prema nižim položajima u hijerarhiji, zastario je i spor način funkcioniranja oružanih snaga. Ako se tome pribroji nedovoljna usklađenost komunikacijskih kanala između različitih rodova vojske, pa čak i između pojedinih dijelova koji su podređeni istom zapovjednom središtu, jasno je da mnogo toga treba promijeniti. Napravama treba prepustiti da, pod ljudskim nadzorom, sa što je moguće više autonomije obavljaju poslove u kojima su superiorne u odnosu na ljude. Različiti senzori – kamere i druge naprave koje daleko bolje od ijednog ljudskog osjetila detektiraju pokret, promjenu elektromagnetskog polja i promjenu temperature ili u djeliću sekunde prepoznaju lice tražene osobe skrivene u mnoštvu – danas pribavljaju toliko informacija različitim analitičkim službama da ih ondje zaposleni ljudi ne uspijevaju obraditi. I obradu podataka treba prepustiti kompjutorima jer su oni brži, precizniji i učinkovitiji nego ljudi. Nakon što im kompjutori podastru analize i moguća rješenja, zapovjednici trebaju donijeti odluke uzimajući u obzir strateške ciljeve, zakone, međunarodno pravo i etičke kriterije.

  • Strojevi umjesto ljudi

Kao što su učinkovitiji u pribavljanju i analiziranju podataka, strojevi mogu biti učinkovitiji i u provedbi ratnih operacija. Nije potrebno dokazivati da relativno jeftina bespilotna letjelica može biti učinkovitija od sofisticiranog borbenog zrakoplova s ljudskom posadom čija cijena doseže više desetaka milijuna dolara. Njoj ne smeta promjena tlaka zraka u kabini, otrovni plin ili optička iluzija. To vrijedi i za podmornice ili druga vojna transportna sredstva u vodi i na kopnu. Zbog sigurnosti i komfora ljudske posade tradicionalna borbena sredstva su skupa, složena i preosjetljiva za sve jeftinije, dostupnije i sofisticiranije vidove netradicionalnih ofenzivnih oružja. Da bi se izbjegli ljudski gubitci i da bi se povećala učinkovitost, svugdje gdje je to moguće treba koristiti borbene naprave bez ljudske posade. I ne samo to. Te naprave moraju biti uklopljene u komunikacijsku mrežu koja je tako ustrojena da naprave opremljene umjetnom inteligencijom mogu upravljati jedne drugima, donositi odluke o vrsti borbenog djelovanja tijekom bitke puno brže nego ijedno ljudsko biće i nadomještati jedne druge u slučaju da neka od njih bude uništena. Pritom se u potpunosti eliminiraju pogreške povezane s ljudskom psihologijom, s ranjivošću, sa strahom ili podložnošću iluzijama i obmanama. Istom količinom novca koji se danas troši na financiranje brojnoga ljudstva i opreme prilagođene sve teže ostvarivim zahtjevima za sigurnost vojnika mogla bi se financirati  znatno veća vojska opremljena bezbrojnim dronovima, robotima svih vrsta prilagođenih ratovanju u svim domenama, satelitima, raketama i laserima. To svoje opredjeljenje Brose je lapidarno iskazao ovim riječima: “Ljudi su skupi. Stavljanje ljudi u strojeve još je skuplje.” (187) Kvaliteta u načinu razmišljanja i pristupu problematici ratovanja rezultirala bi kvantitativnom nadmoći koja bi opet proizvodila novu kvalitativnu prednost u odnosu prema neprijateljima.

  • Osigurati svoj i uništiti neprijateljski ubojiti lanac

Kad američka vojska bude tako organizirana, ona će biti osposobljena da uništi ubojiti lanac vojske svake druge države i da onemogući uništenje vlastitog ubojitog lanca. Pojam kill chain, ubojiti lanac, definiran je ovako:

„Ubojiti lanac je proces koji se pojavljuje na bojnome polju ili bilo gdje da se vojske sukobljavaju. On uključuje tri koraka: Prvi je stjecanje razumijevanja o onome što se događa. Drugi je donošenje odluke o tome što učiniti. I treći je djelovanje koje postiže učinak u postizanju cilja.“ (16)

S obzirom na današnje stanje američke vojske i na stanovite prednosti koje su u pogledu razumijevanju načina ratovanja i korištenja suvremenih tehnologija ostvarile vojske suparničkih zemalja, ponajprije Kine i Rusije, ubojiti lanac američkih oružanih snaga mogao bi biti razbijen dok Amerika to ne bi mogla učiniti neprijatelju, tvrdi Brose. Zbog toga se on zauzima za brzu i radikalnu promjenu načina razmišljanja o položaju Amerike u suvremenom svijetu te za temeljito preuređenje američkih oružanih snaga.

Umjesto na održavanju vojnih baza, gradnji nosača zrakoplova te na prebacivanju vojnika s jednoga na drugi kraj svijeta kako bi neprestano pokazivala svoju sposobnost da moć projicira globalno, Amerika bi svoju strategiju trebala koncipirati s obzirom na činjenicu da više nije jedina supersila. Trebala bi se naviknuti na činjenicu da više nije potpuno dominantna u odnosu na suparnice ili, kako kaže Brose, “mi trebamo strategiju obrane bez dominacije.” (177) Za razliku od nekritičkog uvjerenja, potkrijepljenog lako ostvarenom pobjedom u Hladnome ratu, da američki vojni resursi trebaju biti angažirani na neprestanom demonstriranju ofenzivnih sposobnosti, “prvi put od 19. stoljeća stvarna domovinska obrana postat će američki cilj koji troši znatno više našeg obrambenog proračuna.” (180)  Amerika mora postati digitalna sila kojoj je software važniji nego hardware. Njezine suparnice to su već postigle, tvrdi Brose.

  • Hladnoratovski recepti

Ne treba sumnjati u to da Brose dobro poznaje američke oružane snage i da je svjestan njihovih prednosti i nedostataka. Isto tako razumno je pretpostaviti da je u knjizi iznio one slabe strane za koje pretpostavlja da su već poznate američkim neprijateljima te da je prešutio mnogo toga za što ne želi da im bude poznato. Njegova je prava namjera potaknuti američku javnost te vojni i politički establišment na poduzimanje reformi koje predlaže. Premda neprestano poziva na otvorenost prema budućnosti i inovacijama koje ne mogu smisliti birokrati nego tek nesputani znanstveni umovi, kakvi su osmislili i proveli kompjutorsku i informatičku globalnu revoluciju, i premda ponavlja da je jedan od ključnih problema američkog shvaćanja ratovanja nedostatak imaginacije, sam Brose ipak nije pretjerano maštovit. On nudi neka već davno poznata rješenja, provjerena dobrim dijelom tijekom Hladnoga rata. Nužan je angažman države u financiranju razvoja i istraživanja novih tehnologija, a ne samo u definiranju narudžbi u skladu s potrebama kako ih vide vojni zapovjednici, državna birokracija i političari. Pentagon treba pronaći način da znanstvenike i poduzetnike motivira za suradnju na području nacionalne sigurnosti. Važan element te motivacije je demoniziranje neprijatelja, što je provjerena hladnoratovska metoda. Počasno mjesto glavnog neprijatelja pripada Kini.

Vrlo je uočljivo da Brose pretpostavlja da bi kineski kill chain u slučaju rata funkcionirao savršeno. Američki bi špijunski i komunikacijski sateliti bili uništeni kineskim raketama ili uspješno ometani laserima, vojne baze i nosači zrakoplova bili bi pogođeni hipersoničnim projektilima, a vitalnu infrastrukturu na američkom tlu kineski bi hakeri uništili primjenom DDoS, distant denial of service. To više sliči na scenarij invazije izvanzemaljaca nego na realističan opis onoga što bi Kina mogla poduzeti, a da Amerika prethodno ne primijeti baš ništa od opsežnih priprema koje bi morale biti poduzete prije jednog tako totalnog napada. Ali takav je scenarij prikladno sredstvo za stvaranje ozračja izvanrednog stanja i posvemašnje ugroženosti vanjskom opasnošću.

Kinezi na američkim vojnim učilištima (China Daily)

U tom duhu se naglašava da je kineska Komunistička partija posljednjih trideset godina dobila priliku školovati se na američkim sveučilištima i pomno proučiti američki način ratovanja. “Kina je razvila strategije ne da potuče Ameriku u njezinoj igri nego da igra različitu igru – pobijediti odričući američkoj vojsci mogućnost da projicira moć, da se bori na svoj tradicionalni način i da postigne svoje ciljeve.” (20) Zahvaljujući tehnološki naprednim oružjima koja je ubrzano razvijala tijekom tog razdoblja Kina može razbiti američki kill chain. Da bi naglasio kolika opasnost doista prijeti od Kine, Brose naglašava da je od 1990. do 2017. godine kineski vojni proračun povećan 900 posto. No, ne konstatira da je 2019. godine kineski vojni proračun iznosio 250 milijardi dolara, dakle, trećinu američkog izdvajanja za vojsku koje je bilo 750 milijardi. Iste je godine kineski GDP procijenjen na 14 biilijuna dolara u usporedbi s američkim 21 bilijunom. U pogledu GDP-a Kina je postigla dvije trećine vrijednosti američkog GDP-a dok za vojsku izdvaja trećinu iznosa kojim raspolaže Pentagon. To znači da Amerika i apsolutno i relativno ulaže u vojsku daleko više nego Kina.

Kineska komunistička partija, tvrdi Brose, želi dominirati svijetom i uvjerena je da joj je Amerika prepreka na putu ostvarenja toga cilja. Da bi Kina pobijedila, Amerika mora izgubiti. Prema komunističkoj zamisli – koju Brose ne dokumentira nijednim dokumentom – Amerika mora izgubiti u tehnološkom nadmetanju, mora izgubiti radna mjesta i utjecaj u globalnoj ekonomiji da bi Kina bila uspješna. Amerika mora izgubiti brojne saveznika i partnere da više ne bude prepreka komunistima u ostvarivanju njihove želje „da svijet učine sigurnim za njihov model visoko tehnološkog autoritarizma“ (21). Zbog svega toga primarna zadaće američke sigurnosti treba biti da spriječi kinesku dominaciju u azijsko-pacifičkoj regiji što bi bio samo korak prema potpunoj svjetskoj dominaciji.

Kineski predsjednik Xi Jinping osnažio je partijski nadzor nad kulturom i umjetnošću, biznis i vojsku podredio je partijskim interesima, organizirao čistku mogućih političkih suparnika i osigurao si doživotni mandat na mjestu predsjednika. Šef kineske partije i države i njegovi suradnici „duboko su paranoidni i ideološki neprijateljski prema svim oblicima liberalnog utjecaja“ (97). Napredne tehnologije odredili su kao ključni instrument za postizanje komunističke dominacije svijetom. Kineski strateški planovi predviđaju da će Kine postati tehnološki lider do 2030. godine. Ti se planovi ubrzanim tempom ostvaruju. Za razliku od toga, američki planovi za razvoj umjetne inteligencije doneseni u vrijeme predsjednika Obame i predsjednika Trumpa su „više namjere nego direktive. Napisali su ih srednje rangirani američki dužnosnici. I malo su učinili da preusmjere američke vladine investicije.“ (98)

  • Neuvjerljivo moraliziranje

Etičke norme u znanosti, kao i u načinu vođenja rata, koje Amerikanci i njihovi saveznici poštuju nevažne su za kineske komuniste. Ondje se bezobzirno krše ljudska prava Ujgura, ne poštuju se demokratska prava stanovnika Hong Konga, a u laboratorijima se izvode genetički eksperimenti s primatima i ljudima kakvi na Zapadu nisu dopušteni. „Nije značajan moralni korak zamisliti da Kina proizvodi genetičke nadljude koji su optimirani za određene vojne zadaće ili da razvija određene biološke agense koji će zaraziti određene skupine ljudi ili pojedine pripadnike suparničke vojske.“ (114) Amerikanci i Zapad općenito previše su opterećeni dvojbama o uskladivosti primjene novih tehnologija s vrijednostima, zakonima, politikama i vojnom praksom. Takve dvojbe ne opterećuju kineske i ruske diktatore i zbog toga im visoke tehnologije pod njihovim nadzorom donose opasnu prednost na vojnom planu. Njihova je prednost u njihovoj bezobzirnosti, tvrdi Brose.

Zaokupljen takvim tendencioznim portretiranjem ponajprije kineskog neprijatelja, Brose zanemaruje činjenice koje ne govore u prilog tezi da je Zapad uvijek u svemu moralno superioran. On ne spominje da je incident u Tonkinškom zaljevu, koji je poslužio kao izlika za otvoreni američki vojni angažman u Vijetnamu, bio izmišljen. Prešućena je i dobro poznata činjenica da u Iraku nije bilo oružja za masovno uništenje, a to je bilo deklarativno opravdanje za pokretanje američke invazije na tu zemlju 2003. godine. Opravdano se ukazuje na primjere ruskih uspješno provedenih operacija cyber ratovanja u Gruziji i Estoniji, ali se ne spominje da je Zapad takve operacije davno prije toga provodio protiv Sovjetskog Saveza, a kasnije protiv Irana i Sirije. Napokon, Edward Snowden je obznanio postojanje Predsjedničke političke direktive 20 koju je donio predsjednik Obama 2012. godine. Učinci defenzivnih i ofenzivnih cyber operacija koje poduzimaju američke sigurnosne agencije definirani su kao „manipulacija, ometanje, onemogućavanje, onesposobljavanje ili uništavanje kompjutora, informacijskih ili komunikacijskih sustava, mreža, fizičke ili virtualne infrastrukture koju nadziru kompjutori ili informacijski sustavi, ili informacija koje oni sadržavaju.“ (Presidential Policy Directive 20: 2). Sigurnosne agencije ovlaštene su provoditi takve operacije bilo gdje u svijetu bez prethodne objave rata i, naravno, bez znanja i dopuštenja vlada na čijem se teritoriju provode. Spominju se primjeri ruskog uplitanja u američke predsjedničke izbore, ali se na spominje Cambridge Analytica kao ključni izvođač nedopuštenih operacija u cyber prostoru kojima je omogućena pobjeda Donalda Trumpa. Optužujući američke neprijatelje za moralnu izopačenost Brose je uredno prešutio i naredbu predsjednika Busha kojom je bilo ozakonjeno mučenje kao metoda ispitivanja osoba osumnjičenih za terorizam, koje su prethodno bile ilegalno uhićene u različitim državama i prebačene u američku vojnu bazu Guantanamo ili u neki od libijskih zatvora koje je Moamar el Gadafi stavio na raspolaganje američkim tajnim službama.

Kako još nije bilo masovne upotrebe robota u ratnim operacijama i provjere njihove učinkovitosti u ozbiljnijem ratnom sukobu velikih sila, razumno je pretpostaviti da se glavni igrači u skoroj budućnosti neće osobito truditi oko zabrane upotrebe tog oružja

Kad ne moralizira, Brose je uvjerljiviji. Kao objektivni promatrač iznio je prihvatljivo objašnjenje zašto su mali izgledi da se u najskorijoj budućnosti postigne međunarodni sporazum o zabrani upotrebe robota-ubojica u ratu. Povijesno iskustvo s novim razornim oružjima pokazuje da su se međunarodni sporazumi o njihovoj zabrani ili nadzoru sklapali „nakon što su ta oružja bila razvijena, nakon što su bila široko upotrjebljena u borbi ili nakon što su države utvrdile da ta oružja nisu bila toliko učinkovita i korisna kako se pretpostavljalo“ (119). Kako se Broseu dragi scenariji masovne upotrebe robota u ratnim operacijama još nisu ostvarili i kako konačna provjera njihove učinkovitosti u nekom ozbiljnijem izravnom ratnom sukobu velikih sila još nije provedena, razumno je pretpostaviti da se glavni svjetski igrači u skoroj budućnosti neće osobito truditi oko postizanja sporazuma za potpunu zabranu upotrebe tog oružja.

  • Drukčiji pristup i drukčiji argumenti

Ako je Broseova knjiga izborom efektnog naslova i alarmantnim pozivima na osvješćivanje mogućnosti da Amerika izgubi u ratu protiv Kine podsjetila na svojedobni bestseler Clarka i Knabea Cyberwar, onda najnovija Kroeningova knjiga izravno asocira barem na dva kultna djela s područja međunarodnih odnosa.

Velike su sile nužno nepovjerljive jedne prema drugima i gomilanje vojne moći smatraju jedinim jamstvom opstanka.

Naslovom ona podsjeća na poznato djelo Johna J. Mearsheimera The Tragedy of Great Power Politics. Poznato je da Mearsheimer kao istaknuti predstavnik ofenzivnog realizma tvrdi da su velike sile nužno nepovjerljive jedne prema drugima i da gomilanje vojne moći smatraju jedinim jamstvom svoga opstanka. Premda joj namjera u određenom trenutku može biti samo pojačavanje vlastite sigurnosti, suparnice svaki znak povećanja vojnih kapaciteta neke države tumače kao pripremu za agresiju protiv sebe. Stvara se sigurnosna dilema, situacija u kojoj nastojanje jedne države da poveća svoju sigurnost čini druge države manje sigurnima pa se tako povećava nesigurnost svih. Rezultat je utrka u naoružavanju i povećavanje izgleda za izbijanje rata. „Ako u bilo koje vrijeme multipolarni sustav obuhvaća silu koja ima najjaču vojsku kao i najveću količinu bogatstva, smrtonosni rat između velikih sila je izgledan.“ (Mearsheimer 2001:359) Pritom nije unaprijed zajamčeno da će baš određena sila pobijediti. Količina akumulirane moći i sposobnosti da se ona učinkovito koristi, a ne unutrašnje političko uređenje neke države, bit će presudne za pobjedu u ratu.

Kroening prihvaća realističku tezu o neizbježnom sukobu velikih sila, ali njihovo unutrašnje političko uređenje smatra presudnim za pobjedu u hegemonijskom ratu. Tim drugim aspektom on podsjeća i u iznošenju svojih teza uvelike se oslanja na glasovitu knjigu Acemoglua i Robinsona Why Nations Fail. Postojanje inkluzivnih institucija presudno je za postizanje blagostanja velikog broja pojedinaca i za bogatstvo nacija. Ekstraktivne institucije obilježje su nedemokratskih, diktatorskih režima u kojima arbitrarne odluke vlasti presudno utječu na alokaciju resursa dok to u društvima s inkluzivnim institucijama čini tržište regulirano zakonima koji jamče zaštitu privatnog vlasništva i pravnu jednakost svih. Drugo važno obilježje dobro organiziranih država su visoka razina zdravstvene zaštite i socijalne skrbi za cjelokupno stanovništvo čime se jasno iskazuje svijest o važnosti općeg dobra. U to, dakako, spada i obrazovanje dostupno svima. Države zasnovane na inkluzivnim institucijama sposobnije su generirati moć i projicirati je izvan svojih granica nego što to mogu autoritarne države. U dugoročnom geopolitičkom natjecanju, tvrdi Kroening, demokracije imaju prednost. Njegov se demokratski optimizam osobito jasno vidi kad on tvrdi “da su demokratske zemlje sposobnije da nagomilaju moć, bogatstvo i utjecaj na svjetskoj pozornici nego njihovi autokratski takmaci. Demokracija je pojačivač moći koji državama pomaže udariti iznad njihove kategorije u međunarodnoj geopolitici.” (4) On sasvim neskromno uvjerava čitaoca da njegova knjiga predstavlja napredak u teoriji međunarodnih odnosa jer pruža „jasno i novo teorijsko objašnjenje koje izvore moći u svjetskoj politici otkriva u domaćim političkim institucijama. Argument ove knjige je da demokracije prevladavaju.“ (231)

Države zasnovane na inkluzivnim institucijama sposobnije su generirati moć i projicirati je izvan svojih granica nego što to mogu autoritarne države.
  • Pohvala Machiavelliju kao zagovorniku republikanske vlasti

Zanimljivo je da Kroening prednost demokratskog političkog poretka argumentira i pozivanjem na Niccola Machiavellija. Machiavelli je, uz antičkog povjesničara Tukidida i engleskog filozofa Hobbesa, kanonski lik u realističkom panteonu. Makijavelizam podrazumijeva odbacivanje svih moralnih obzira i normi ako je to u interesu vlastite države. Moralna odgovornost vladara svodi se na to da pod svaku cijenu očuva sigurnost i opstanak svoje države jer o tome ovise životi i imovina njegovih podanika. Jedan suvremeni teoretičar međunarodnih odnosa konstatira da Machiavelli pokušaj primjene kršćanskih moralnih načela u međunarodnim odnosima „vidi kao vrhunac političke neodgovornosti: ako politički lideri djeluju u skladu s kršćanskim vrlinama, oni će nastradati i sve izgubiti.“ (Jackson u Jackson/Sorensen 2007:64)

Dakako, realisti se uglavnom pozivaju na Machiavellijevo djelo Vladar. Kroening pak potvrdu svojih teza o tome da je Machiavelli na domaćem planu zagovarao republikanizam nalazi u djelu Rasprave o prvoj dekadi Tita Livija. To je, zapravo, rasprava o republikanskom uređenju antičkoga Rima. Kroening temeljem čitanja te rasprave zaključuje da Machiavelli “ne veliča republikanske sustave vlasti zato što oni štite slobode i ljudska prava svojih građana, nego prije zbog jednog instrumentalnog razloga: oni pomažu da država postane moćnija.” (13)

Machiavelli ‘ne veliča republikanske sustave vlasti zato što oni štite slobode i ljudska prava svojih građana, nego oni pomažu da država postane moćnija’.

Kroeningova knjiga iznosi niz primjera koji potvrđuju njegovu hipotezu da su tijekom povijesti demokratski/republikanski režimi uglavnom pobjeđivali neprijatelje čije se uređenje zasnivalo na autokratskoj, diktatorskoj vlasti. Demokratska Atena pobijedila je neslobodarsku Spartu, koja joj je bila ravnopravan protivnik, ali i nerazmjerno veću perzijsku despociju. Republikanski uređeni Rim uspostavio je jednu od najvećih država u povijesti pobjeđujući i demokratske i nedemokratske države. Istina, Kroening konstatira da je posljednjih četiri i pol stoljeća postojanja Rim bio ustrojen na autokratskom principu carskog autoriteta, ali održao se tako dugo zahvaljujući naslijeđu prethodne republikanske vladavine koja je trajala koliko i carska vlast. Rimsko carstvo je propalo zbog toga što je odustalo od inkluzivnih institucija u korist autokracije pa se njegov poraz od barbarskih plemena ne može smatrati porazom demokracije pred divljaštvom. Republikanska Venecija nadvladala je autokratski Bizant i dominirala trgovinom na Mediteranu.

No, pravo područje za dokazivanje točnosti Kroeningovih postavki je novi vijek, razdoblje od početka 17. stoljeća. Republikanska Nizozemska oslobodila se španjolske kraljevske vlasti i više od stotinu godina bila ekonomski i vojno najjača država, u razdoblju od 1609. do 1713. godine. Idući hegemon opet je bila država s već uvelike učvršćenim inkluzivnim ekonomskim institucijama, s razvijenom prekooceanskom trgovinom i svim pravnim i vojnim instrumentima za njezino održavanje. Bilo je to Ujedinjeno Kraljevstvo čija je dominacija sustavom međunarodnih odnosa trajala sve do 1945. godine. Ni fašistička Njemačka, ni komunistički Sovjetski Savez nisu iz Drugog svjetskog rata izašli kao dominantne svjetske sile. Položaj hegemona zauzela je demokratska Amerika. Njezine su joj institucije, zahvaljujući kojima je uspjela akumulirati enormnu moć i projicirati je u svaki dio svijeta, omogućile da nedemokratski Sovjetski Savez uništi ne posežući za primjenom vojne sile. To je bilo moguće stoga što “nacionalne ekonomije rade primarno u skladu s političkom logikom, ne ekonomskom, a politička logika u demokracijama potiče tip ekonomskih institucija, praksi i politika koje teže promicati ekonomski rast. U autokracijama, suprotna politička logika ohrabruje institucije koje ograničavaju ekonomski razvoj. Nije nikakvo iznenađenje, prema tome, da svjetski trgovački generatori isto tako teže da budu najviše demokratski.” (24)

  • Povijest kao učiteljica

Kroeningovo predviđanje da nijedna nedemokratska zemlja ne može zamijeniti Ameriku na mjestu dominantne svjetske sile, ako Amerika ostane demokratska, zaključak je izveden indukcijom na izabranim primjerima iz prošlosti. Na jednakom zaključivanju temelje se i njegova predviđanja o sudbini sadašnjih američkih konkurenata, Kine i Rusije.

Kao što nije bilo izgledno da će Sovjetski Savez, koji je svojedobno ostvario impresivnu transformaciju od pretežito poljoprivredne zemlje u veliku industrijsku silu i nedvojbenu vojnu velesilu, ugroziti primat Amerike, tako ni današnja Kina, koja posljednjih desetljeća postiže nezapamćene ekonomske uspjehe, neće prevladati u sustavu međunarodnih odnosa. Iskustvo i teorija govore, uvjerava nas Kroening, da državno-planske ekonomije ne mogu trajno održavati visoke stope rasta. Nepostojanje odgovarajućih ekonomskih institucija ne potiče na ulaganja i aktivnosti usmjerene na rast, a zbog toga se ni financijsko tržište ne može ukorijeniti. Općenito, ekonomije kojima na centralizirani način upravlja država manje su inovativne od liberalnih slobodnih tržišta. Premda primjer suvremene Kine naizgled demantira takve ocjene, Kroening je uvjeren da će one biti potvrđene u skoroj budućnosti.

Zbog nedvojbeno autoritarne politike koja je desetljećima zabranjivala parovima da imaju više od jednog djeteta kinesko stanovništvo rapidno stari pa će se u Kini uskoro pojaviti nedostatak radno sposobnog stanovništva i višak onih koji više ne mogu raditi, a država će morati brinuti o njima. „Kina će ostariti prije nego što se obogati.“ (196)

  • Udruživanje demokratskih država i očekivani raspad Kine

Sustavna krađa intelektualnog vlasništva koju Kina desetljećima provodi da bi izbjegla trošak dugotrajnog ulaganja u istraživanje i razvoj i da bi što je moguće prije preskočila tehnološki jaz koji ju je dijelio od razvijenog Zapada predstavlja „najveći transfer bogatstva u ljudskoj povijesti“ (197), uvjeren je Kroening, i zbog toga se demokratske zemlje počele iskazivati sve manje spremnosti da i ubuduće  toleriraju takvo ponašanje. Trgovinski rat koji je predsjednik Trump započeo protiv Kine mogao bi rezultirati razornim posljedicama za kinesku ekonomiju.

Neke od činjenica temeljem kojih je Brose zaključio da bi Kina mogla prestići SAD na području naprednih tehnologija uočio je i Kroening. Na ostvarivanju planova za dominaciju na područjima umjetne inteligencije, kvantnih kompjutora, 3D printera, robotike, 5G bežične tehnologije i genetskog inženjeringa Kina postiže vidljive uspjehe zahvaljujući savršeno koordiniranim političkim naporima i enormnim sredstvima osiguranim u državnom proračunu. Premda je napredak očit a izgledi da Kina nadmaši zapadne takmace opipljivi su, Kroening je uvjeren da se to neće dogoditi. Taj napredak ostvaruju divovske kompanije pod kontrolom vlasti. Takve kompanije s vremenom teže zadržavanju statusa quo, koče inventivnost i poduzetništvo. Koncentracijom kapitala i kadrova u velikim kompanijama onemogućuje se pojava prave, nezavisne i ambiciozne konkurencije koja primorava na visoku produktivnost. Model apsolutne dominacije velikih kompanija dugoročno vodi u propast neovisno o trenutnim zadivljujućim uspjesima.

Slobodne nacije svijeta bit će nesklone povjeriti jednoj autokratskoj državi da vodi na globalnoj pozornici. Ako bi izbio Treći svjetski rat na američkoj strani bili bi saveznici koji zajedno čine 60 posto svjetskog GDP-a, a Kina ni na koga ne bi mogla računati

U slučaju da se ovo predviđanje ne ostvari, Kroening nadu polaže u slobodne nacije svijeta: „Slobodne nacije svijeta bit će nesklone povjeriti jednoj autokratskoj državi da vodi na globalnoj pozornici.“ (206) Osnovu za takvo očekivanje daje mu povijesna pouka da autokracije, za razliku od demokracija, nemaju kapacitet za stvaranje savezništava. To je, između ostalog, potkrijepljeno primjerom iz povijesti antičkoga Rima: “Realistička teorija međunarodnih odnosa tvrdi da zemlje balansiraju protiv, a ne povezuju se s najmoćnijom nacijom u sustavu. Ali slučaj Rima ukazuje na to da se države povezuju s demokratskim silama i balansiraju protiv autokratskih.” (86) Prema tome, slobodne nacije udružit će oko demokratskog svjetskog lidera ma u kako lošem stanju on danas bio. Ako bi izbio Treći svjetski rat, na američkoj strani bili bi saveznici koji zajedno čine 60 posto svjetskog GDP-a. Kina ni na koga ne bi mogla računati, a pogotovo ne na susjede Indiju i Japan s kojima je u neprestano zategnutim odnosima.

Dodatni problem zbog kojega autoritarni režimi nisu konkurentni u nadmetanju za svjetsku dominaciju leži u tome da znatnu energiju moraju posvetiti nadzoru i onemogućavanju djelovanja domaćih političkih protivnika, odnosno cjelokupnog vlastitog stanovništva. Činjenica da Kina trenutno prednjači u nekim tehnologijama nipošto ne znači da ona moć može projicirati globalno. „Ona je svjetski lider u tehnologiji umjetne inteligencije, ali umjesto da razvija robote-ubojice ili druge sposobnosti kojima bi mogla izravno zaprijetiti američkim saveznicima ili snagama, Peking ih koristi za tehnologiju prepoznavanja lica da bi slijedio moguće izazivače neprilika kod kuće.“ (209)

Što su težnje kineske Komunističke partije da u potpunosti ovlada ekonomijom i životima stanovništva izraženije, to će veći biti otpor koji će i u Kini dovesti do kolapsa jednostranačke vlasti kao što je doveo u bivšem SSSR-u. Prema Kroeningovim uvjeravanjima, izglednije je da će se Kina raspasti nego da će postati svjetska sila broj jedan. Stalno nezadovoljstvo Ujgura i žestoki demokratski prosvjedi u Hong Kongu nagovještaji su takvog scenarija u skoroj budućnosti. To očekivanje Kroening potkrepljuje i iskustvom sa smjenom autokratske vlasti. Poslije smrti lidera nastupa kriza. Nitko ne zna što će se dogoditi kad umru Putin i Xi. „Hoće li nastupiti neki od njihovih sljedbenika ili će se njihovi personalizirani sustavi potpuno raspasti? Demokratski izbori mogu biti zbrkani, ali ne tako zbrkani kao kineski građanski rat.“ (61)

  • U većoj mjeri propagandistički manifest nego znanstveno djelo

Majstorski napisana, ova Kroeningova knjiga u većoj je mjeri nadahnuti manifest namijenjen mobilizaciji demokratskih država radi suprotstavljanja rastućem utjecaju komunističke Kine u svjetskoj politici negoli znanstveno djelo koje nastoji biti što objektivnije i nepristranije. Povijesne pouke temelji na pomno odabranim prikazima i interpretacijama pojedinih razdoblja i zbivanja, a ne na vlastitom istraživanju i vrednovanju svih relevantnih izvora. Činjenice i interpretacije koje se ne uklapaju u teoriju jednostavno zanemaruje.

Povjesničari bi, vjerojatno, osporili njegovu tendencioznu interpretaciju povijesti prema kojoj je sraz demokracija i autokracija uvijek završio pobjedom demokracija. Primjerice, moglo bi se primijetiti da je autokratsko Otomansko carstvo u 15. stoljeću istisnulo republikansku Veneciju iz istočnog Mediterana i nekoliko idućih stoljeća bilo neupitnim gospodarom tih područja. Da je pomnije proučio povijest Rusije, mogao je utvrditi da je autokratska Moskovija u 15. stoljeću izvojevala odlučujuću pobjedu nad demokratskim Novgorodom uspostavivši hegemoniju na prostoru između Baltičkoga i Crnoga mora.

Oni koji bi malo pažljivije zavirili u Machiavellijevu knjigu o republikanskome Rimu, ondje bi našli i njegovu ocjenu da je unutrašnje uređenje Sparte bilo bolje nego atensko i da je stoga tako uređena Sparta trajala punih osam stoljeća dok je demokratska Atena trajala znatno kraće. Sam Kroening ustvrđuje da je Atena uspjela zahvaljujući svom otvorenom sustavu vlasti, ali je na koncu propala zbog izravne demokracije koju je primjenjivala. Pritom nije konstatirao da li je isti sustav političkog odlučivanja doveo i do atenskih trijumfa i do atenskoga pada i, ako jest, kako objasniti tako različite ishode primjene istog sustava vlasti.

No, njemu je Atena, kao i svi drugi primjeri iz povijesti na koje se poziva, poslužila samo kao ilustracija za njegove teze o suvremenom svijetu. Tako razmatranje o usponu i padu Atene Kroening završava opaskom o američkom ratu protiv Afganistana: „Zamislite samo kakav bi kaos nastao da su Sjedinjene Države održale on line referendum o izboru prikladne razine američkih snaga u Afganistanu.“ (84) Njegova je poruka da je američki sustav predstavničke i predsjedničke demokracije najbolji mogući. To implicitno potvrđuje i opaska o kaotičnom načinu funkcioniranja Trumpove administracije, što je neke navelo na pomisao da bi i u Americi trebalo uvesti kineski sustav u kojemu uski elitni krug odlučuje o vođi pa bi Amerikanci „mogli imati dostojanstvenog i normalnog vođu kao što su Joe Biden, Hillary Clinton ili čak Jeb Bush. Umjesto toga demokracija nam je donijela Donalda Trumpa.“ (56) Tipično za metodu isticanja onoga što mu konvenira i prešućivanja onoga što se ne uklapa u njegove koncepcije, Kroening je iznio alternativu: ili kineski ili američki sustav izbora. Kad je alternativa tako postavljena, jasno je za što će se demokratski opredijeljen čitatelj odlučiti. Pritom je prešućeno da bi američki način izbora predsjednika mogao biti promijenjen tako da predsjednikom bude proglašen onaj koji je dobio glasove većine birača. Takav sustav izbora je demokratski, a ne kineski, i – da se primjenjuje u Americi – na izborima 2016. godine pobijedila bi Hillarry Clinton, a ne Donald Trump. Isto tako, pobjednik predsjedničkih izbora 2000. godine bio bi All Gore, a ne George Bush.

  • Vidi trun u tuđem oku, a ne vidi balvan u vlastitom

Kako smo vidjeli, Kroening kao sudbonosnu slabost kineske ekonomije vidi koncentraciju kapitala i istraživačkih potencijala u svega nekoliko divovskih kompanija. Zbog nepostojanja prave konkurencije, takav sustav će kolabirati, tvrdi on. Pritom uopće ne spominje da se identičan problem može uočiti i u Sjedinjenim Državama. Premda se u obrazlaganju prednosti demokracija nad autokracijama često pozivao na Acemoglua i Robinsona, njihovu najnoviju knjigu The Narrow Corridor uopće ne spominje.

Komentirajući koncentraciju kapitala i političke moći na području informacijskih i kompjutorskih tehnologija u Americi ova dvojica autora upozoravaju na moguće opasne posljedice primjene načela pobjednik nosi sve. Kad se usporediva koncentracija kapitala pojavila u Americi početkom 20. stoljeća, tadašnje vlade donijele su zakone protiv monopola. „Danas sličnih institucionalnih rješenja i prijedloga takvih politika nema na dnevnom redu. Naravno, istina je da su mnoge od ovih kompanija brzo rasle jer su ponudile nove, bolje i jeftinije proizvode. To ne otklanja zabrinutost u vezi s rastućom koncentracijom osobito s obzirom na izglede da će kompanije koje dominiraju tržištima u nekom trenutku pokazati moć svoga monopola, naplaćivati više cijene i početi gušiti inovacije.“ (Acemoglu/Robinson 2019:621)

Opasne posljedice načela pobjednik uzima sve. Diskusija o najnovijoj knjizi Acemoglua i Robinsona The Narrow Corridor, koju su prikazale i Ideje.hr

Kao demokratsku alternativu takvom stanju i takvim izgledima američke ekonomije i društva Acemoglu i Robinson nude socijalno-liberalnu i socijaldemokratsku koncepciju inkluzivnih institucija koje suradnju društvenih skupina pretpostavljaju konfrontaciji. Za razliku od Kroeninga koji, često se pozivajući na njihova ranija djela, nudi crno-bijelu sliku svijeta u kojem je jedini mogući izbor onaj između američke demokracije i kineske autokracije, njih dvojica nude znatno iznijansiraniji pogled na zbivanja u suvremenom svijetu. Aludirajući na opasnost populizma kao izraza nezadovoljstva velikog broja građana načinom funkcioniranja institucija liberalne demokracije, Acemoglu i Robinson upozoravaju: “Odgovor mnogih zapadnih država danas bliži je vajmarskoj Njemačkoj nego Švedskoj, s elitama koje se bore da bi obranile svoje prednosti i onima u najnesigurnijem položaju koji su podlegli zovu autokrata, a polarizacija i nepopustljivost postaju uobičajeni.” (623)

Kinesko sustavno hakiranje podataka koji su intelektualno vlasništvo američkih kompanija i vladinih agencija omogućilo je najveći transfer bogatstva u povijesti. Naravno, taj je transfer problematičan jer je blago u vlasništvu zapadnih sila postalo plijenom neprijateljske Kine. Različiti transferi bogatstva odvijali su se i u ranijim povijesnim razdobljima. Da li se okupacija dvaju američkih kontinenata, a zatim dijelova Azije, Australije i Afrike, koju su provele europske države, može opisati kao transfer bogatstva? Naravno da može jer je isključivi cilj bilo bogaćenje osvajačkih država i osvajača na terenu. No, o tim transferima koji su u dotadašnjoj povijesti nedvojbeno bili najvrjedniji i za milijune porobljenih ljudi kobni u Kroeningovoj se knjizi ne govori. Ti su transferi za njega samo uvjerljivi prikaz nadmoći tada vodećih potencijalno demokratskih država u odnosu na autokratske suparnice i, dakako, u odnosu na inferiorno domorodačko stanovništvo.

S obzirom na to da je za Kroeninga iznimno važno koja je država vodeća u sustavu međunarodnih odnosa, opravdano je postaviti pitanje o tome zbog čega bi bilo neprihvatljivo da na tom položaju bude država koja nije demokratska. Da li činjenica da demokratska država dominira jamči da će stanovnicima drugih država, podređenih toj državi, biti bolje nego pod dominacijom neke autokratske države? Čini se da je njegov odgovor negativan. Spominjući epizodu iz antičke povijesti kad su Melijci odbili pokoriti se atenskoj vlasti pa ih je Atena pobijedila na bojnom polju i zatim poubijala sve odrasle muškarce, a žene i djecu prodala u roblje, on lakonski konstatira da je to „potpuno u skladu sa središnjom postavkom ove knjige koja kaže da države kojima upravlja demokratska vlada teže da budu grozni suparnici na međunarodnoj pozornici“ (83).

To je u skladu i s makijavelističkim pristupom međunarodnoj politici, kojemu se Kroening priklonio. Ali to u stanovitoj mjeri relativizira uvjerljivost njegovih argumenata protiv autokracija. Autokracije, prema njegovom razumijevanju, nemaju potencijal sklapanja trajnih savezništava i sklone su vjerolomnom ponašanju. Nerijetko ne poštuju međunarodne konvencije pa se njihovi vojnici lakše predaju demokratskim neprijateljima jer znaju da će se prema njima humano postupati dok će se vojnici demokratskih sila boriti do kraja jer znaju da im u zatočeništvu u autokratskoj zemlji neće biti zajamčen status međunarodno priznatih ratnih zarobljenika. Ali ako su demokracije, kako sam Kroening kaže, u ratu grozne prema neprijateljima, zašto bi vojnici na suprotnoj strani očekivali milost i popustljivost prema sebi?  Ako bi se sukobile dvije demokratske zemlje, kako bi izgledalo to ratovanje? I na koncu, da li Amerika kao vodeća zemlja demokratskog svijeta, koja je ratovala više od ijedne države u modernoj povijesti, poštuje sve međunarodne konvencije koje se tiču ratovanja? Kroening tvrdi da se autokratskim državama ne može vjerovati, ali ne uspijeva pokazati zašto bi se trebalo vjerovati makijavelistički raspoloženim demokratskim državama.

Na posljetku, Kroening kao da se obraća i građanima autokratskih država. Da bi izbjegle sigurnu propast do koje će ih dovesti konfrontacija s Amerikom, autokratske sile trebaju napraviti samo jedno, trebaju se demokratizirati, kaže Kroening. Njihovi izgledi da preuzmu liderski položaj time bi bili znatno povećani. Ako bi Kina provela potpunu demokratsku tranziciju, odnosno ako bi prihvatila američki politički sustav, „vjerojatnost da će ona postati najjača država u sustavu međunarodnih odnosa povećala bi se dvadeset puta. Posljedice potpune demokratizacije Rusije donijele bi povećanje njezinih izgleda za globalnu hegemoniju za osam puta. Tome suprotno, propast demokratskog sustava u Sjedinjenim Državama i uspostava diktature mogle bi vjerojatnost da će Washington zadržati vodeće mjesto učiniti dvadeset pet puta manjom.“ (71)

Neoliberalna poruka iz osamdesetih i devedesetih godina da ekonomska globalizacija i deregulacija donose win-win situaciju pokazala se netočnom za većinu zemalja u razvoju. Kina je jedna od rijetkih koja je preživjela

Ako mu je tako važno da Amerika ostane na položaju vodeće svjetske sile, zašto bi Kroening savjetovao neprijateljskim silama kako da je nadjačaju i smijene? To je pitanje osobito opravdano s obzirom na neskrivani makijavelizam u međunarodnim odnosima kojemu se Kroening priklanja. Prema tom shvaćanju sve države, neovisno o njihovim unutrašnjim uređenjima, jedne su drugima suparnice i potencijalni neprijatelji. Ne krije li se iza tog poziva namjera da Amerika tim zemljama nametne svoju volju i tako ih pacificira? Neoliberalna poruka iz osamdesetih i devedesetih godina da ekonomska globalizacija i deregulacija donose win-win situaciju pokazala se netočnom za većinu zemalja u razvoju. Kina je jedna od rijetkih zemalja koja je preživjela utrku do dna i nakon toga započela nezadrživi ekonomski uspon.

Ne krije li se iza poziva za demokratizaciju isto očekivanje koje je stajalo iza poziva Kini da se učlani u Svjetsku trgovinsku organizaciju, naime, očekivanje da će se promijeniti kineski politički sustav i da će Amerika imati odlučujući utjecaj na politički život Kine? I na kraju, ako je u svakom sučeljavanju demokratske sile s autokratskom zajamčena pobjeda demokratske sile, zašto toliko inzistirati na demokratizaciji još nedemokratiziranih dijelova svijeta? Time se zapravo povećavaju izgledi da Amerika više ne bude globalni lider. Ta pitanja ostaju neodgovorena i nakon čitanja knjige. No, čini se da je u citiranom odlomku od poruke građanima nedemokratskih država bila važnija poruka upućena građanima Amerike: ako vaša država prestane biti demokratska, izgubit će položaj prve vojne i ekonomske sile svijeta. Time se neizravno priznaje da Americi prijeti pad iz demokracije u diktaturu.

  • Završna riječ

Premda je Broseova knjiga pesimistična a Kroeningova optimistična u pogledu izgleda da Amerika iz mogućeg rata protiv Kine izađe kao pobjednica, objema je zajednička zabrinutost za sudbinu Amerike i za stanje sustava međunarodnih odnosa.

Brose s razlogom upozorava da se Amerikanci moraju priviknuti da multipolarnu distribuciju moći i pomiriti se s tim da u suvremenom svijetu Amerika ne može dominirati onako kako je tijekom Hladnoga rata dominirala zapadnom hemisferom, a nakon propasti Sovjetskoga Saveza cijelim svijetom. S ciljem pridobivanja vojnog i političkog establišmenta za svoje prijedloge o promjeni načina strateškog razmišljanja i poimanja budućeg ratovanja Brose na dramatičan način preuveličava opasnost koju Kina predstavlja za američku sigurnost.

Pokušavajući osnažiti poljuljano samopouzdanje Amerike, Kroening daje tendenciozan presjek povijesti iz kojega izvodi pouku da je ishod hegemonijskog rata između demokratske i autokratske pretendentkinje na mjesto hegemona u sustavu međunarodnih odnosa unaprijed zadan. U takvom srazu nužno pobjeđuje demokratska sila. Način na koji je on obradio primjere iz povijesti koji bi trebali potvrditi tu njegovu tezu u većoj mjeri pokazuje da je njegova želja da zaključak bude u korist demokracija znatno snažnija od argumenata koje uspijeva iznijeti. Mnoge od njegovih kritika upućenih suvremenim autokracijama gube na uvjerljivost zbog toga što bi s punim pravom mogle biti upućene i suvremenoj Americi, osobito u mandatu predsjednika Trumpa koji ne krije svoje autokratske ambicije.

Trmp i Xi (Youtube)

Obje su knjige napisane prije izbijanja pandemije korona virusa. Definitivna nesposobnost Amerike da preuzme globalno liderstvo u svladavanju pandemije kao i neodgovorno postupanje središnje vlasti na domaćem planu jasno su pokazali da je opravdano pitati se želi li Amerika biti globalni lider i, ako želi, može li ona uspješno obnašati tu zadaću. Rasni nemiri koji su se razbuktali na podlozi nezaustavljive pandemije i ekonomskog beznađa velikog broja ljudi otvorili su i pitanja koja u stabilnoj demokraciji ne bi trebala biti aktualna. Primjerice, javno se raspravlja o tome hoće li vojska izbaciti Donalda Trumpa iz Bijele kuće ako odbije priznati trenutno izgledni gubitak predsjedničkih izbora. Sve to navodi na zaključak da bi crno-bijelu logiku prezentiranu u ovim dvjema knjigama trebalo zamijeniti znatno istančanijim pristupom aktualnim problemima američke politike i međunarodnih odnosa. Primjerice, tako snažno naglašenu tezu da demokracije imaju potencijal za sklapanje trajnih savezništava politika predsjednika Trumpa demantira od prvog dana njegova mandata. Zbog toga je malo vjerojatno da će autori moći čitatelje uvjeriti u ono u što ni sami ne vjeruju.

  • Ostala korištena literatura

Acemoglu, Daron; Robinson, James A. (2012), Why Nations Fail, London: Profile Books

Acemoglu, Daron; Robinson, James A. (2019), The Narrow Corridor, New York: Penguin Press

Clarke, Richard; Knake, Robert (2010), Cyberwar: The Next Threat to National Security and What to Do About It?, New York: Harper Collins

Jackson, Robert; Sorensen, Georg (ed)(2007), Introduction to International Relations, Oxford University Press

Machiavelli, Niccolo (1985), Izabrano djelo I,II, Zagreb: Globus

Mearsheimer, John J. (2001), The Tragedy of Great Power Politics, New York: W.W. Norton & Company

Presidential Policy Directive/PPD20, www.quardian.co.uk/world/interactive/2013/jun/07/obama-cyber-directive-full-text