A što ako Rusija pobijedi u Ukrajini? Scenarij kojem se ne poklanja dovoljno pažnje

Carlo Masala, profesor međunarodnih odnosa na Universität der Bundeshwer u Münchenu, napisao je bestseller knjigu "Ako Rusija pobijedi" - svojevrsni scenarij po kojem bi se mogle razvijati sigurnosne prilike u Europi ako Rusija pobijedi u ratu protiv Ukrajine. Božo Kovačević komentira veliku čitanost knjige i mogućnost da Masaline zaključke mnogi smatraju relevantnim odgovorom na trenutačno stanje u Europi. Pri tome, Kovačević napominje. najveća slabost Masalinog scenarija je isključivanje diplomacije kao mogućeg puta prema miru.

• Naslovna fotografija: Ilustracija pokorene Ukrajine. (Midjourney v7)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi.

Rastući izgledi za izbijanje rata širih razmjera u Europi pravi su poticaj stručnjacima za sigurnost da svoje spoznaje prezentiraju javnosti kako u slučaju da su nezadovoljni načinom na koji političari tretiraju njihova upozorenja, tako i u slučaju da žele podržati političare s čijim su stajalištima suglasni. Carlo Masala, profesor međunarodnih odnosa na Universität der Bundeshwer u Münchenu s prethodnim predavačkim stažom na NATO Defense College-u u Rimu, odlučio je obratiti se najširoj javnosti prezentirajući joj jedan od scenarija po kojima bi se mogle razvijati sigurnosne prilike u Europi ako Rusija pobijedi u ratu koji vodi protiv Ukrajine. Autor je u potpunosti ostvario svoju namjeru da napiše bestseler. Velika čitanost knjige sasvim sigurno pokazuje zabrinutost velikog broja ljudi za budućnost i upućuje na zaključak da je vjerojatno da mnogi od njih autorova stajališta smatraju relevantnim odgovorima na pitanja koja si postavljaju.

Masala, zapravo, razvija priču koja spada u fiction literaturu, ali joj njegov ugled i zvanje stručnjaka za sigurnost pribavljaju pozornost. (picture alliance / SZ Photo | Claus Schunk, Deutscher Bundestag)

Masalin scenarij iznesen je kao priča, ne kao predviđanje izvedeno na osnovi poznatih podataka i u skladu s procjenom vjerojatnosti da se u određenom trenutku određeni akteri ponašaju na određeni način. Utoliko je neosnovana njegova tvrdnja da je ta priča „razvijena u skladu s akademskim standardima“.(12) Koji akademski standard dopušta da se u cijeloj knjizi ne navede nijedan izvor, nijedan provjerljivi podatak? Masala, zapravo, razvija priču koja spada u fiction literaturu, ali joj njegov ugled i zvanje stručnjaka za sigurnost pribavljaju pozornost kakvu knjiga ne bi zadobila da joj je autor samo književnik. On, doduše, kaže da su mu poznati „drugi scenariji koji su bili razvijeni i raspravljeni, uključujući i sveobuhvatnu vojnu operaciju protiv države članice NATO-a“(12), ali naglašava da je u knjizi prezentirao scenarij koji je samo njegov.

Prema tom scenariju, Rusija će 2028. godine napasti Estoniju, jednu od članica NATO saveza, ako prethodno pobijedi u Ukrajini. Ruskom pobjedom Masala smatra i ishod prema kojemu bi Rusija zadržala samo teritorije koje trenutačno drži pod okupacijom. Prema Masalinom scenariju, ta ruska pobjeda sankcionirana je mirovnim sporazumom sklopljenim u Ženevi, ali nije donijela mir Ukrajini. Milijuni novih izbjeglica napuštaju teritorije pod ruskom okupacijom. Ondje Ukrajinci vode partizanski rat protiv Rusije, a česta su i kršenja dogovora o prekidu vatre između ukrajinskih i ruskih oružanih snaga. Ukrajinu će zahvatiti politički i ekonomski kaos uzrokovan brojnim frustracijama zbog izgubljenog rata i utjecajem oligarha i korumpiranih političara. Izostanak pravog interesa Zapada za zbivanja u toj zemlji – što je posljedica preusmjeravanja američkih interesa i resursa prema pacifičkoj regiji i Kini kao i prepuštanja nespremnim Europljanima da brinu o vlastitoj sigurnosti – mnoge će Ukrajince navesti na zaključak da je razumno izlaz iz kaotičnih prilika potražiti u suradnji s Rusijom koja je spremna angažirati znatne financijske resurse kao nagradu svojim pristašama. Tako će Ukrajina, na koncu, ipak cijela potpasti pod ruski utjecaj neovisno o tome što su mirovnim sporazumom Rusiji bili dodijeljeni samo teritoriji koje je prethodno okupirala.

Zadovoljan postignutim uspjehom, Putin će podnijeti ostavku samo se prividno udaljivši od vlasti preuzimanjem predsjedavanja Novom ruskom zakladom. Novi ruski predsjednik je Obmanščikov, financijski stručnjak obrazovan na Zapadu. Nomen est omen, a k tome opisan je kao aktualni specijalni Putinov pregovarač s Amerikancima Kiril Dmitrijev. Obmanščikov pruža Zapadu ruku prijateljstva. Predlaže obnovu pregovora o kontroli naoružanja i normalizaciju odnosa s Ukrajinom. Premda nisu otklonjene sumnje o tome da je novi ruski predsjednik tek lutka na koncu obavještajne službe i vojske, o Obmanščikovu je na Zapadu uglavnom stvorena povoljna predodžba. Zbog toga Europa ne poduzima sve potrebne korake za jačanju svoje obrane, a rukovodstvo NATO-saveza ne shvaća ozbiljno upozorenja vojnih stručnjaka da postojeće snage za brzo djelovanje nisu ni brojem osoblja ni opremom osposobljene za uspješno suprotstavljanje eventualnom ruskom napadu na neku od zemalja članica. Političke elite zemalja članica, ponesene pozitivnim signalima iz Moskve i očekivanjima svojih birača o potrebi povećanja proračunskih izdvajanja za zdravstvo, socijalnu skrb i školstvo, odustaje od ambicioznih planova za snaženje europskih obrambenih sposobnosti izglasanih 2023. godine:

„Prema tome, ostaje nejasno da li bi operativni planovi razvijeni 2023. godine, s pojedinostima o obrani teritorija NATO-a od ruske agresije, mogli biti primijenjeni na odgovarajući način. Kad vrhovni zapovjednik savezničkih snaga NATO-a u Europi traži od članica da dodijele posebne postrojbe za pokrivanje različitih zemljopisnih područja, previše njih odgovaraju iznimno sporo. Kao izgovor spominju europske postrojbe raspoređene u Ukrajini kao dio UN-ove promatračke misije tvrdeći da oni već na terenu odvraćaju Ruse. Odvraćanje na istočnom krilu saveza – to jest na Baltiku – više nije važno.“ (23)

Iskoristivši nebudnost NATO-ovih snaga, što je posljedica općeg nemara za sigurnost istočnog krila NATO-a proisteklog iz naivnog vjerovanja obećanjima predsjednika Obmanščikova, ruska vojska je 27. ožujka 2028. godine izvela dva koordinirana munjevita napada i praktički bez otpora osvojila estonski pogranični grad Narvu i slabo nastanjeni, ali strateški važan, otok Hiiumaa. Opravdanje za okupaciju Narve je nepoštivanje prava ruske etničke manjine, koja čini većinu stanovništva grada. Nikakav povod za okupaciju otoka Hiiumaa nje službeno naveden. Ruska invazija je olakšana činjenicom da je Kina istodobno poduzele agresivne korake prema Filipinima što je pozornost Amerikanaca odvratilo od zbivanja na istočnom krilu NATO-a u Europi. Iskoristivši potpunu pomutnju na Zapadu, nekoliko se ruskih komandosa dan kasnije iskrcalo na nenastanjeni Otok Hans kako bi ondje, prije nego što se vrate u svoju nuklearnu podmornicu s interkontinentalnim raketama koja je naprimjetno prišla i sigurno se udaljila od tog komadića NATO-ovog teritorija, postavili rusku zastavu te bocu votke i teglicu kavijara.

Na žurno sazvanom sastanku stalnih predstavnika u stožeru NATO-a došle su do izražaja razlike u stajalištima pojedinih zemalja članica u vezi s Rusijom. Dok su Estonija i Poljska, uz podršku Velike Britanije, inzistirale na primjeni članka 5 Povelje NATO-a, većina je bila za odgodu dok ne dobiju konačna stajališta svojih vlada, a neki su smatrali nužnim da američki predsjednik raspravi novonastalu situaciju s ruskim predsjednikom prije negoli se donese konačna odluka o NATO-ovom odgovoru. A kad je glavni zapovjednik NATO-ovih snaga u Europi iznio scenarij mogućeg nuklearnog rata kao rezultat eventualnog žestokog odgovora na rusku akciju, nastala je zlokobna tišina.

U međuvremenu je ruski ambasador u Washingtonu objasnio savjetniku za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika da je Rusija, kojoj je dojadilo višedesetljetno ignoriranje i zapadnjačko ponižavanje, svim sredstvima spremna braniti ono što je osvojila, odnosno teritorije koje je vratila u svoje okrilje. To je značilo da je spremna i na nuklearni rat.

Prema fikcijskom narativu, NATO odbija riskirati nuklearni rat zbog “malog estonskog grada”. (Pavel Cosmin, CC BY-SA 3.0)

Već 28. ožujka u Brusselsu je održan summit NATO-a. Riječi američkog predsjednika obeshrabrile su ponajprije zemlje koje graniče s Rusijom. On je priznao da je ruska agresija protiv Estonije nedopustiva, ali je odbacio mogućnost da Amerika zbog malog estonskog grada nastanjenog pripadnicima ruske manjine zarati protiv Rusije. Upozorio je na to da je Europa godinama ignorirala američka upozorenja da treba više izdvajati za obranu. Probleme ruske manjine trebaju riješiti Estonija i Rusija. Nakon što je i francuski predsjednik podržao svog američkog kolegu, glavni tajnik je zamolio predsjednika Estonije da povuče zahtjev o aktiviranju članka 5.

Rusko je rukovodstvo, shvativši da će ova agresija ostati nekažnjena, proglasilo pobjedu. Predsjednik Obmanščikov govorio je o obnovi ruke civilizacije i najavio potpuno ujedinjenje Rusije i Bjelorusije 2030. godine. Isto je tako najavio razgovore s američkim predsjednikom:

„Dogovorio sam se s američkim predsjednikom razgovore o reorganizaciji europske sigurnosne arhitekture i o određenim globalnim pitanjima.“ (61)

Nije propustio spomenuti zasluge bivšeg predsjednika Putina osobito za pobjedu nad ukrajinskim nacistima. Zahvalio je kineskom predsjedniku Xi-ju i indijskom premijeru Modiju na podršci ruskim nastojanjima za uspostavu multipolarnog svijeta. Nastavio je:

„Zajedno, zauzimamo se za miroljubivi svijet u kojem je moć distribuirana između različitih polova. Za svijet koji je pravedan i pošten za sve narode. Kao zastupnici Globalnog Juga želimo pridonijeti dobru za sve. Više neće biti globalne politike u kojoj jedna sila govori drugima što mogu i što ne mogu činiti. Ta vremena su prošla.“ (61-62)

U razgovoru idućeg dana s kineskim predsjednikom Xi-jem, Obmanščikov je izvijestio o velikom ruskom uspjehu, a Kinez je zadovoljno pomislio kako je konačno uspio njegov plan slamanja američke moći.

Dakako, naglašava Masala, svrha je ovakvih scenarija da se u stvarnosti ne dogode. Ako dobro razumijem njegovu poruku, Zapad bi trebao učiniti sve što može da spriječi rusku pobjedu u Ukrajini jer bi ta pobjeda bila odlučujući korak prema uspostavi multipolarnog svijeta. Očuvanje Ukrajine i zaštita njezinog suvereniteta je, dakle, instrument za očuvanje američke hegemonije. Taj cilj nemoguće je ostvariti jer svijet umnogome već jest multipolaran. K tome, sama Amerika odustaje od uloge hegemona i, u skladu s Monroevom doktrinom, usredotočuje se na dva američka kontinenta kao na svoju primarnu interesnu sferu uz neprestanu budnost prema Kini i spremnost da se učini sve što je moguće radi sprječavanja njezinog daljnjeg ekonomskog i vojnog rasta.

“Da li bi se ruski agent u Bijeloj kući ponašao imalo drukčije nego Trump?”

Implicitno, Masala poručuje Amerikancima do čega će dovesti Trumpova politika prema Europi i Rusiji ako ga u tome na zaustave. Ocjenjujući Trumpove ponude Rusiji u okviru prijedloga mirovnog plana koji je, zapravo, verzija kapitulacije Ukrajine, Masala kaže da su se ljudi otvoreno počeli pitati „da li bi se ruski agent u Bijeloj kući ponašao imalo drukčije nego Trump“. (70) U istom raspoloženju on konstatira: „Gledano pesimistički, Trump je ili ruska imovina ili je jednostavno zbunjen i nasumičan.“ (70)

Ruske ucjene nuklearnim armagedonom urodile su plodom – Europa je neodlučna i kasni s isporukom oružja za uspješnu ukrajinsku obranu. (Castle Bravo nuklearni test, CC0)

Pokušavajući u završnom poglavlju svoje nevelike knjige odgovoriti na pitanje što konkretno da se učini u vezi s Ukrajinom, Masala ukazuje na učinkovitost prijetnji da će Rusija upotrijebiti nuklearno oružje ako bude suočena s mogućim vojnim porazom u konvencionalnom ratu. Strah od ruske nuklearne odmazde uvjetovao je neodlučnost vlada europskih zemalja i nepravodobnu isporuku oružja nužnog za uspješnu ukrajinsku obranu i za uspjeh njezinih ofenziva. Ako dobro razumijem Masalu, on poručuje da ruske nuklearne prijetnje ne treba shvatiti pretjerano ozbiljno, nego se treba usredotočiti na to da Ukrajina pobijedi. To podrazumijeva daljnje pooštravanje sankcija prema Rusiji i isporuke sve ubojitijeg oružja Ukrajini dok Putin konačno ne pristane na pravedan mir, odnosno, dok ne pristane povući se s okupiranih teritorija, a to znači ruski poraz.

U tom pogledu Masalino je stajalište identično stajalištu predstavnika država okupljenih u okviru koalicije voljnih. Oni inzistiraju na tome da se Rusiji nanese poraz, ali bez američkog izravnog uključivanja u taj rat to zasad nije moguće. Nastojeći nagovoriti Ameriku da sroči takav prijedlog mirovnog ugovora koji će Rusija odbaciti, oni računaju s tim da će nakon toga Trump okrenuti leđa Rusiji i ukinuti sva ograničenja u pogledu isporuke oružja Ukrajini i načina njegove upotrebe. To bi scenarij prezentiran u ovoj knjizi doista učinilo neostvarivim. No, Masala u potpunosti zanemaruje mogućnost nuklearnog rata. Razumljivo je da je odlučio ne prezentirati taj scenarij jer bi time, vjerojatno, još u većoj mjeri potaknuo otpor daljnjem zaoštravanju odnosa s Rusijom. On naprosto konstatira da ruskom rukovodstvu treba uvjerljivo pokazati da je za Rusiju trošak bilo kojeg osvajanja uvijek veći od koristi koje ono donosi. Ali ipak je neobično da u knjizi ne nalazimo odgovor na pitanje o tome zašto Masala pretpostavlja da Putin ne bi posegnuo za upotrebom nuklearnog oružja ako bi bio suočen s neizbježnim porazom na bojnom polju.

Za Masalu je neupitno da Putinova (i buduća Obmanščikovljeva) autokratska vlast Rusiji osigurava prednost u pogledu sposobnosti dugotrajnog, iscrpljujućeg ratovanja. Dok su se zapadna demokratska društva već umorila od pružanja podrške Ukrajini i od suočavanja s nepovoljnim posljedicama sankcija protiv Rusije na vlastitoj koži, ruska će vlast i dalje uspješno provoditi ratnu ekonomiju osiguravajući ekonomsku, društvenu i političku stabilnost. Ako se europska društva ne organiziraju tako da ubuduće sigurnost i obrana budu njihovi ključni politički prioriteti, to će omogućiti daljnja ruska teritorijalna osvajanja i uspostavu ruske kontrole i nad onim dijelovima Europe koji su do kraja Hladnoga rata bili pod sovjetskom okupacijom. Nije jasno zašto Masala pretpostavlja da izgledno povećanje troškova ratovanja u slučaju nepostizanja mirovnog sporazuma, povezano sa smanjenim prihodima ruskog državnog proračuna zbog daljnjeg pooštravanja sankcija i strože kontrole nad trgovinom ruskim energentima, neće dovesti do ekonomskih i političkih problema u Rusiji.

Mnogi stručnjaci raspad Ruske Federacije vide kao izglednu posljedicu očekivanog ruskog poraza u Ukrajini. O tome sam već opširno pisao na portalu Ideje (vidi Pet scenaria budućnosti Rusije nakon Putina) i u svojoj knjizi Ruske teme pa čitaoce upućujem da se ondje upoznaju s tim scenarijima. Mnogi kremljolozi i ruski intelektualci u emigraciji vide upravo raspad Ruske Federacije kao najpoželjniji ishod neuspješne Putinove agresije na Ukrajinu. Masala misli da se zapadni lideri plaše takvog ishoda rusko-ukrajinskog rata pa i u tome vidi jedan od razloga za neodlučno postupanje prema Putinu:

 „Kako je sukob napredovao, strah od raspada Rusije kao rezultata poraza Moskve u Ukrajini počeo je kod mnogih političkih vođa nadjačavati želju za ukrajinskom pobjedom. Takozvana Prigožinova pobuna od 23-24. lipnja 2023. godine ili ´ustanak Grupe Wagner´, kad je milicija odmetnutog plaćeničkog vođe bila sposobna kretati se neometano 24 sata po različitim dijelovima Rusije bez bilo kakvog znatnijeg vojnog otpora, napredujući do 70 kilometara od Moskve, raspirivala je strahove u Washingtonu – a ja bih dodao i u Berlinu – o građanskom ratu u Rusiji, zemlji sa 6000 nuklearnih glava.“ (66)

Kako u pogledu straha od mogućeg ruskog napada nuklearnim oružjem na Europu ako Putinova vojska bude suočena s porazom u Ukrajini, tako i u pogledu mogućnosti raspada Ruske Federacije Masala iskazuje potpuni nehaj. Te scenarije on ne razmatra. On, vjerojatno, misli da ionako ne postoje izgledi za njihovo ostvarivanje pa nema potrebe da se njihovim razvijanjem plaši zbunjena javnost. Scenarij predstavljen u ovoj knjizi on vjerojatno smatra najnepoželjnijim od izglednih scenarija pa je stoga potrebno poduzeti sve da se taj scenarij ne odigra. Taj scenarij zasnovan je na pretpostavci američkog povlačenja iz Europe i njezine nesposobnosti da se sama brani.

Da bi se Europa mogla braniti, ključna je strategija za pobjedu nad Rusijom. A upravo je strategija ono čega nema. U vezi s tim Masala postavlja niz pitanja:

„Nadalje, taj nedostatak strategije među zapadnim vođama bio je vidljiv u odgovarajućem nepostojanju bilo kakve jasne definicije o tome što je njihov cilj u podržavanju Ukrajine. Je li svrha pomoći Ukrajini da bude u položaju da oslobodi svoje teritorije od ruske okupacije? Je li to da dopuste Ukrajincima da unište ruske vojne sposobnosti tako da ona ubuduće više ne predstavlja prijetnju ostatku Europe? Je li to da omogući Ukrajini da se drži dok Rusija ne pristane na mirovni kompromis? Ili je namjera ostvarivanje svih tih ciljeva istovremeno?“ (66)

Dakako, moglo bi se postaviti i nekoliko potpitanja. Je li strategija o kojoj Masala govori europska strategija ili je to strategija kolektivnog Zapada, što obuhvaća Ameriku i druge izvaneuropske saveznice? Zapravo, Masala je u tom pogledu neodređen. On od Europe traži da postigne stratešku autonomiju i sposobnosti da se samostalno nosi u nadmetanju s Rusijom. To podrazumijeva da bi Europa ubuduće bila jedan od centara moći u multipolarnom svijetu, ali se on zauzima za opstanak (već uvelike nepostojećeg) unipolarnog poretka s Amerikom kao hegemonom. Može ga se, primjerice, pitati i to je li moguće osloboditi okupirane dijelove Ukrajine bez prethodnog onesposobljavanja ruske vojske da vodi organizirane ratne pohode? Ne znači li onesposobljavanje njezine vojske, zapravo, kapitulaciju Rusije? O kakvom mirovnom kompromisu Musala govori? Smatra li kompromisnim ijedan od dosad prezentiranih mirovnih planova? A glavno pitanje na koje u knjizi nema odgovora je ovo: osim onemogućavanja postizanja ruske pobjede (a to za njega podrazumijeva zadržavanje okupiranih teritorija pod ruskom kontrolom) koji bi trebao biti pozitivno definirani cilj politike Zapada, ili barem EU, prema Rusiji?

On Rusiju – a zajedno s njom Kinu, Indiju, Iran i Sjevernu Koreju – naprosto vidi kao nepomirljive neprijatelje Zapada. Masala ne pokušava razumjeti njihove motive, ne zanimaju ga njihova očekivanja, upozorenja i objašnjenja. On jasno poručuje da se europska društva moraju militarizirati ako žele izvojevati pobjedu nad Rusijom ili barem izbjeći da budu žrtve njezinih budućih teritorijalnih osvajanja. Uopće ne uzima u obzir mogućnost da išta drugo osim vojnih sposobnosti i spremnosti stanovnika na odricanja  može utjecati na daljnji razvoj međunarodnih odnosa. U kontekstu potpune zaokupljenosti ratom i ubrzanim naoružavanjem iz razmatranja se u potpunosti isključuju druge mogućnosti ostvarivanja interesa u sustavu međunarodnih odnosa. Stoga ne čudi da je u cijeloj knjizi diplomacija spomenuta samo dvaput i to oba puta u kontekstu uzaludnih nastojanja Filipina da dobiju međunarodnu podršku svom suprotstavljanju kineskom ekspanzionizmu. A pridjev diplomatski spomenut je samo triput. Osim u kontekstu već spomenutih neuspješnih diplomatskih nastojanja Filipina, pokazalo se da diplomatskim sredstvima neće biti poništena ruska okupacija Narve. Treći put taj je pridjev upotrijebljen u završnom dijelu knjige u kojem se govori o zabludi demokratskih vođa da je Putin ikad bio spreman na postizanje diplomatskih rješenja za ijedan problem.

Jasno je da time Masala poručuje da nikakva diplomacija neće dovesti do prihvatljivog rješenja za Ukrajinu. Ali pritom on izriče i očite neistine. Kad je Putin, još u razgovoru s Clintonom prilikom njegovog posljednjeg posjeta Rusiji u lipnju 2000. godine, iznio svoje neslaganje s namjerom da se u Poljskoj i Rumunjskoj izgrade postrojenja antiraketnog štita, nije li time pokušao inicirati diplomatski razgovor o važnom sigurnosnom problemu za svoju zemlju? Koja je strana sustavno izbjegavala sadržajnu diplomatsku raspravu o tome? Nisu li sa Zapada najprije objašnjavali da je riječ o instalacijama koje bi trebale štititi Europu od sjevernokorejskih nuklearnih projektila, a zatim od iranskih projektila, da bi se na koncu razjasnilo da je riječ o instalacijama na ruskim granicama, čija je svrha bila narušavanje dotad postojeće nuklearne ravnoteže straha zasnovane na uzajamno zajamčenom uništenju obiju nuklearnih supersila neovisno o tome koja bi prva lansirala svoje nuklearne balističke rakete. Rusija je pokušavala potaknuti diplomatsku raspravu, a Zapad je izbjegao te razgovore.

Iako nije casus belli, NATO proširenje na istok razlog je za osjećaj ugroženosti Moskve u odnosu na Zapad. (CC BY 4.0)

Proširenje NATO saveza na istok traumatična je tema za ruski politički establišment. Inzistirajući na tome da svaka suverena država može slobodno odlučivati o tome kojem će se sigurnosnom savezu pridružiti, Zapad je ignorirao ruska upozorenja o mogućim posljedicama. Pritom su Rusi bili uvjereni da ih je Zapad prevario jer je ignorirano obećanje državnog tajnika Bakera sovjetskom predsjedniku Gorbačovu da se, nakon povlačenja sovjetske vojske iz Istočne Njemačke, NATO neće proširiti na istok ni za inč.

Nije li se Putin 2015. odazvao prijedlogu njemačke kancelarke Merkel da, uz posredovanje njezino i francuskog predsjednika Hollandea te britanskog premijera Camerona, s tadašnjim ukrajinskim predsjednikom Porošenkom pregovara o miru u Ukrajini? Tko je, nakon što je sporazum postignut, odustao od provedbe? Nisu li europski posrednici nekoliko godina kasnije unisono tvrdili da, zapravo, nisu ni očekivali da će sporazum biti proveden, nego da je svrha bila dobivanje vremena za Ukrajinu da se naoruža?

Očitim izostankom spremnosti da se razjasne uzroci postojeće krize u odnosima između Rusije i Zapada i odbacivanjem ikakve mogućnosti razgovora s Rusijom izvan konteksta njezina prejudiciranog vojnog poraza, Masala se pridružio ratnohuškačkoj buci u Europi. Mislim da je on u pravu kad se zauzima za vojno i sigurnosno jačanje i osamostaljivanje Europe. U kontekstu povećanog intenziteta ratovanja u Ukrajini te rastuće napetosti i sve učestalijih incidenata razumno je razmišljati o obrani i jačanju obrambenih i sigurnosnih kapaciteta i aktivno raditi na tome. Ali to ne mora značiti odbacivanje bilo kakvog oblika diplomacije u odnosima s Rusijom.

SAD su izvele najviše ratnih operacija bez uporišta u međunarodnom pravu nakon Drugog svjetskog rata. (Američka mornarica / CC-BY-2.0).

Zemlja koja je vodila najviše ratova poslije Drugog svjetskog rata i koja je u 21. stoljeću izvela najviše ratnih operacija bez uporišta u međunarodnom pravu su Sjedinjene Države. Aktualna američka vlast upravo provodi vojne operacije protiv Venezuele, suprotne međunarodnom pravu. Svjedočimo tome da američka administracija protupravno sankcionira službenike i suce Međunarodnog kaznenog suda pa čak i bivše dužnosnike EU, dojučerašnje najbliže saveznice. Treba li to biti povod za objavu rata Americi?

Masovno ubijanje Palestinaca u Gazi kao i otvoreno izraelsko ignoriranje prethodnih sporazuma i odluka o stvaranju palestinske države te deklarirana namjera da se teritorij Zapadne Obale anektira suprotno međunarodnom pravu – nije li sve to popis grijeha jednako teških kao što su ruski grijesi, a Europa ne prekida suradnju s Izraelom i ne uvodi sankcije protiv dužnosnika te države? Razumno je tražiti diplomatska rješenja unatoč vidljivom izraelskom ignorantskom odnosu prema svim diplomatskim inicijativama.

Zašto se na isti način ne odnositi i prema Rusiji? Unatoč neslaganjima, fundamentalnim razlikama u pristupima i nepomirljivim vrijednosnim sustavima kojima države obrazlažu svoju politiku, možda vrijedi pokušati razgovarati na diplomatskoj razini. Nema jamstva da će diplomatska nastojanja biti uspješna. Ali ako ih uopće nema, onda su izgledi da dođe do rata širih razmjera svakim danom sve veći. Svojim nerazumnim odbacivanjem bilo kakvog oblika diplomacije u odnosu s Rusijom i inzistiranjem na strateškom porazu Rusije, a da sama Europa taj poraz Rusiji ne može nametnuti, neodgovorni europski lideri kao da pokušavaju rat u Ukrajini pretvoriti u povod za izbijanje Trećeg svjetskog rata.

­
U vrijeme Hladnog rata postojala je intenzivna diplomatska komunikacija koja je smanjivala izglede za izbijanje potencijalno kobnih incidenata.

Masala ne postavlja pitanje o tome kako to da je strategija odvraćanja funkcionirala u vrijeme Hladnog rata kad je NATO imao znatno manje članica nego danas i kad je Sovjetski Savez u teritorijalnom, ekonomskom, demografskom i vojnom pogledu bio jači od današnje Rusije, a ta strategija danas ne funkcionira? U to vrijeme su ideološke razlike između Amerike i SSSR-a bile daleko veće nego razlike između današnje Amerike i Rusije. Ozbiljnih razlika u svjetonazorima i vanjskopolitičkim koncepcijama današnjeg američkog predsjednika Trumpa i ruskog predsjednika Putina zapravo i nema. Kako to da unatoč svemu tome strategija odvraćanja danas ne funkcionira? Premda se ne može svesti samo na to, odgovor na to pitanje treba vidjeti u činjenici da je u vrijeme Hladnog rata postojala intenzivna diplomatska komunikacija koja je smanjivala izglede za izbijanje potencijalno kobnih incidenata. Današnja Europa, koja odbacuje diplomaciju u odnosu prema Rusiji kao jedan od instrumenata za ostvarivanje vanjskopolitičkih ciljeva upravo se luđački priklanja vojnim rješenjima koja nije sposobna provesti. A i kad bi bila sposobna, ne bi li bilo razumnije pokušavati rješavati probleme i diplomatskim putem?

Nije li uspješna zapadna diplomacija dovela do stvaranja OESS-a? Nije li završetak Hladnog rata bez prethodnog izravnog vojnog sraza dviju tadašnjih supersila bio vrhunski diplomatski uspjeh? Nije li predsjednik Clinton uspješnom diplomacijom uspio privoljeti predsjednika Jeljcina da – unatoč žestokom protivljenju tadašnjeg ruskog vojnog vrha –  Rusija sudjeluje u donošenju Daytonskog sporazuma i u njegovoj provedbi zajedno s NATO-om? Nisu li upravo ruski posrednici nagovorili tadašnjeg predsjednika Srbije Miloševića da, nakon NATO-ovog bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine, potpiše sporazum o povlačenju srpskih vojnih i policijskih snaga s Kosova? Bez iluzija o tome da bi ponavljanje tih spektakularnih uspjeha Zapada s kraja 20. stoljeća moglo biti lako ostvariva zadaća, ipak apeliram na europske političke elite da, koliko god degutantni bili postupci ruskih snaga u Ukrajini i koliko god ideologija obnove ruskog imperijalizma bila neprihvatljiva, ne odbacuju ta povijesno pozitivna iskustva. Neka se oslanjaju i na diplomaciju, a ne samo na savjete stručnjaka poput Masale kojima je, očito, rat uvijek prihvatljiviji od diplomacije.