Ako članovi istospolne zajednice ne žive na istoj adresi, mogu posvajati dijete – kao samci

Istospolne su zajednice prije nekoliko godina isključene iz prava na posvajanje, a u prosincu 2018. i iz prava na udomljavanje. Duje Kovačević piše o tome koje apsurdne situacije te zakonodavne odluke omogućavaju. Trebaju li, na primjer, brinuti o bratu ili sestri jednog od članova zajednice, to im je zakonski onemogućeno

• Autor je student master studija filozofije na Central European University (CEU) u Budimpešti

Sve je počelo prije šest godina. U proljeće 2013. građanska inicijativa U ime obitelji najavila je skupljanje potpisa za referendum o promjeni Ustava. “Brak je zajednica muškarca i žene”. Tako je glasila odredba koju su htjeli (i uspjeli) ugurati u Ustav RH, i označili početak udara na prava LGBT osoba u Hrvatskoj. Iako je u javnosti Željka Markić, tada zaštitno lice inicijative, često isticala kako se zalaže za zaštitu tradicionalnih, općeljudskih vrijednosti i obitelji kao takve, stvarnost je puno složenija. Među konzervativcima je postojala bojazan da će tadašnja, za hrvatske pojmove, progresivna Vlada donijeti zakon kojim će osigurati bračnu jednakost, čime bi se, posljedično, istospolnim parovima[1] omogućilo posvajanje djece. Strah od takvog ishoda poslužio je kao dobro gorivo za mobilizaciju birača pa smo, pola godina nakon punopravnog ulaska u EU, dobili ustavnu odredbu koje smo se mogli posramiti pred europskim susjedima. Čak 14 članica Europske unije garantira bračnu jednakost. To su, redom: Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Njemačka, Irska, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Portugal, Španjolska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Dok su se Hrvati svojom Ustavnom odredbom smjestili rame uz rame s Bugarskom, Latvijom, Litvom, Slovačkom i Mađarskom.

Obiteljaši su tada zatomili svaku pretpostavku o progresivnosti hrvatskih birača glede bračne jednakosti. Nisu zatomili moć zakonodavne i izvršne vlasti. Vlada je imala prostora dodati i životno partnerstvo osoba istog spola kao zajednicu kandidata za posvajanje djece. No, to se nije dogodilo. Novi Obiteljski zakon iz 2015. bez ikakvog je danog razloga iz prava na posvajanje isključio istospolne zajednice, a samce i (izvan)bračne drugove nije. U prosincu 2018. Sabor je istospolne zajednice, novim Zakonom o udomiteljstvu, isključio i iz prava na udomljavanje. I to ne samo djece, već i srodnika te odraslih, ako bi se potencijalni udomitelji nalazili u životnom partnerstvu. Iako je u ovakvim situacijama, kako je to svojedobno primijetio i ustavni sudac Goran Selanec, na državi teret dokazivanja da istospolni parovi ne čine kompetentne ili prikladne zajednice za odgajanje djece (pa su slijedom toga i diskriminirane), ni u jednom trenutku Vlada nije ponudila koherentan, sistematski i zajednički stav glede ovog pitanja. To je već problem za sebe, budući da se od zakonodavca očekuje tek da iznese neki racionalno utemeljeni razlog za ograničavanje ne-temeljnih sloboda građana. U Hrvatskoj to predstavlja minimum koji je, očigledno, bilo nemoguće ispoštovati.

O tome koliko je ovakva diskriminacija intrinzično pogrešna zasigurno se može napisati knjiga. Tako su Ivo Šegota i Mladen Kožić, životni partneri iz Zagreba javnosti otprije poznati po svojoj borbi s diskriminatornim propisima, zatražili od Ustavnog suda ocjenu ustavnosti nedavno donesenog Zakona o udomiteljstvu. Njima su se pridružile i Dugine obitelji te 33 predstavnika oporbe u Saboru, od kojih većinu čine SDP-ovci, a svi dijele stav – propisi su diskriminatorni na osnovu seksualne orijentacije. Dok će Ustavni sud svoju odluku, kada je donese, temeljiti na odgovoru je li diskriminacija direktno prisutna u Zakonu, ovih nekoliko kartica teksta želim posvetiti apsurdima koji proizlaze iz cjelokupne legislative vezane uz obitelj, bilo zbog nekonzistentnosti ili zbog slučajeva koji su upali u ‘sivo područje’.

i. Istospolni parovi koji nisu u (neformalnom) životnom partnerstvu, tehnički, mogu posvojiti dijete

Iako životni partneri, formalni ili neformalni, ne mogu posvajati, to ne znači da istospolne zajednice ne mogu zasnovati obitelj. Primjerice, ako dvoje muškaraca ili dvije žene, koji su u vezi, no ne žive na istoj adresi te se ne nalaze u životnom partnerstvu, odluče posvojiti djecu – to, na neki način, mogu učiniti. Obiteljski zakon posvajanje dozvoljava samcima pa dok se god jedan od partnera prijavi za posvajanje u toj kategoriji, ono mu ne može prima facie biti odbijeno. Tehnički, u slučaju odobrenog posvojenja, posvojitelj bi bila samo jedna osoba, no ne i njegov ili njezin partner. Pravna diskriminacija, doduše, ograničava partnera da, čak i u slučaju kasnijeg sklapanja životnog partnerstva, dobije djelomičnu ili potpuno skrb nad tim djetetom. Ono što jest moguće po Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola (2014.) jest dobivanje skrbi nad biološkim djetetom partnera. Obje su mogućnosti parcijalne te su LGBT osobe i dalje diskriminirane u pogledu ostvarivanja prava na posvajanje, no predstavljaju stanovite ‘rupe’ u vrijedećim propisima i mogućnost nastanka LGBT obitelji u ‘sivoj zoni’.

ii. U Hrvatskoj već postoje LGBT obitelji s djecom

Da se ne radi o samo teoretskim mogućnostima govori i opsežno istraživanje Ja nisam gej mama, ja sam mama (2014.) autorica Antonije Maričić, Marine Štambuk, Maje Tadić Vujčić i Sandre Tolić. Znanstvenice su tada uspjele okupiti 13 LGBT obitelji – obitelji u kojima istospolni partneri ili partnerice žive s djecom. Neka od djece začeta su u prijašnjim heteroseksualnim vezama jednog od partnera, a neka su začeta upravo u aktualnim istospolnim zajednicama. Stoga, ako su razlozi donošenja diskriminatornih zakona o udomljavanju i posvajanju utemeljeni na neprikladnosti odrastanja djece u gej zajednicama – onda su proponenti tih zakona promašili poantu – jer neovisno o legislativi takvih obitelji ima. U nastaloj situaciji, pravni propisi prilagodili su se ‘stanju na terenu’ i u iznimke uvrstili sve ovakve slučajeve. Drugim riječima, moralno bi i pravno bilo nedopustivo osporavati pravo spomenutim obiteljima na imanje djece koju već imaju, pa se propisi na njih ne odnose. Tako dolazimo do apsurda u kojem, pokušavajući ukloniti mogućnost nastajanja novih gej obitelji (putem posvajanja i udomljavanja), zakonodavac ignorira postojanje takvih obitelji u sivoj zoni, kao i one koje će se na sličan način tek oformiti.

iii. Ako jedan partner promijeni spol, nova zajednica može ući u brak i dobiti pravo na posvajanje

Ograničavajući zakoni o posvajanju i udomljavanju s jedne, i liberalni propisi o promjeni spola s druge strane dovode do potencijalno najvećeg apsurda. Zamislimo sljedeću situaciju: Dvoje muškaraca, nazovimo ih Petar i Mario, odluče sklopiti životno partnerstvo i zasnovati obitelj. Već dugo žive skupa i može ih se smatrati neformalnim partnerima. Kako stvari trenutno stoje, ni sa sklopljenim životnim partnerstvom, ni bez njega, Petar i Mario nemaju pravo na posvajanje. Pretpostavimo da Petar odluči podnijeti zahtjev za promjenu spola. Prema vrijedećem Pravilniku (2013.), odrasla osoba dužna je proći proceduru (liječničkih) pregleda i dostaviti mišljenje – psihijatra, dijabetologa i endokrinologa, kliničkog psihologa te nadležnog centra za socijalnu skrb. Iako se radi o složenom procesu, mogućnost postoji. U datom trenutku, nakon hormonske terapije, Petar odlazi na operaciju promjene spola i jednog se jutra budi kao – Petra. Po Zakonu o državnim maticama (2013.) Petra je, koga god se tiče, punopravno žena, što potvrđuje njezin svaki dokument, uključujući i novi rodni list. Petra i Mario uskoro sklapaju građanski brak i, poslije bračnog putovanja, predaju zahtjev za posvajanjem te ulaze u postupak. Isprva obespravljena, istospolna zajednica postala je brak koji uživa sva prava ne-biološkog zasnivanja obitelji. I ne samo da postoji pravna mogućnost da se to dogodi, već je i nemoguće zamisliti pravni sustav sa zakonima nalik hrvatskim koji neće dovesti do sličnih situacija. Za shvatiti besmisao sadašnjih propisa dovoljna je teoretska šansa, na kojoj sam i ilustrirao primjer, no i u stvarnosti postoje slični slučajevi čime apsurd dobiva na težini.

Čemu nas, dakle, uči status quo? Ako država nema objašnjenje za diskriminaciju istospolnih zajednica, onda zakoni nikad nisu smjeli proći. Ako su razlozi države, oni koje smo mogli čuti od stanovitih zastupnika vladajuće stranke, utemeljeni na neprikladnosti ili neprimjerenosti istospolne zajednice za odgajanje djece i stvaranje obitelji, onda zakoni ne uspijevaju u svojoj namjeri. Jer jedino što onemogućavaju jest posvajanje i udomljavanje, što, potvrđuju nam istraživanja, nisu jedini načini zasnivanja LGBT obitelji u Hrvatskoj. Budući da već postoje djeca koja se u takvim obiteljima odgajaju, onda legislativa predstavlja uskraćivanje prava ne isključivo ni primarno gej parovima, već onoj nezbrinutoj djeci koja bi potencijalno dobila skrbnike i krov nad glavom.

Pojedinačno predstavljeni ‘argumenti’, ali i nepostojeći konsenzus vladajućih, uopće ne idu u prilog utemeljenosti propisa koje imamo. Štoviše, proizvoljno ograničavanje obitelji na ‘tradicionalne’ licemjerno se ogleda i u činjenici da, čak i ako ste promijenili spol, dokle god uđete u vezu kao muškarac i žena, i vaša zajednica izgleda dovoljno normalno, sve prolazi. Da može i morbidnije svjedoči i udarac na pravo istospolnih partnera da održe svoje postojeće obitelji. Trebaju li, primjerice, igrom slučaja skrbiti o mlađem bratu ili sestri, a u životnom su partnerstvu, bolje da se što prije rastave – jer pravo na udomljavanje ili dobivanje skrbi rezervirano je samo za heteroseksualce i (gejeve) samce. Na kraju dana, ostaje nam stvari nazvati pravim imenom, a nadležne pozvati na odgovornost. Naše obiteljsko pravo nekonzistentno je, morbidno i za sobom povlači apsurdne pravne posljedice. Na Vladi je da takve propise odbaci ili da svoje građane prosvijetli jedinstvenim objašnjenjem zašto SVI čine legitimne kandidate za zasnivanje obitelji, a istospolni parovi ne.

[1] Termine ‘istospolni’ i ‘gej’ u ostatku teksta koristim kao istoznačnice.