Ako svi uvijek glasaju za svoje, a glasaju, kako je Milanović ipak pobijedio? Tajna je – split ticket!

Medijalni birač iz američke politologije je mit. Birač koji bi na jednim izborima glasao za HDZ, a na drugima za SDP ne postoji. Na njemu se ne može temeljiti izborna strategija, piše Marko Grdešić i otkriva kako je ipak Milanović pobijedio (premda je Josipović izgubio)

• Naslovna fotogradija Zorana Milanovića – Glas Istre

• Autor je docent na Fakultetu političkih znanosti, doktorirao na Sveučilištu Wisconsin

Koje su glavne pouke drugog kruga predsjedničkih izbora? U ovom ću tekstu analizirati podatke na razini hrvatskih općina i gradova u pokušaju da rasvijetlim neke glavne nedoumice.

Prva dva grafa prikazuju odnos postotka koji je svaki od dvoje kandidata dobio u drugom krugu s postocima iz drugog kruga 2015. godine, kada su kandidati bili Ivo Josipović i (ponovo) Kolinda Grabar Kitarović. Podaci se odnose na teritorijalne jedinice, tj. na sve općine i gradove u Hrvatskoj, kojih ima ukupno 556. Kao što se može vidjeti, korelacija je vrlo snažna. Vjerojatno najbolji prediktor toga kako će neka sredina u Hrvatskoj glasati jest podatak o tome kako je glasala na prethodnim izborima. Drugim riječima, političke lojalnosti naših birača veoma su stabilne. Zaista, kada se pogledaju ovako snažne korelacije, čovjek se pita čemu uopće sva ta buka iz kampanje? Kvalitete pojedinih kandidata, njihovi karakteri i kapaciteti, su sekundardni. Biračke su preferencije vrlo trdoglave.

Međutim, očito se promjena jest dogodila, s obzirom da je kandidatkinja desnog centra izgubila ovaj put, a kandidat lijevog centra pobijedio. Jedna teza o kojoj se diskutira u javnosti je ona o odazivu. Da li viša izlaznost pogoduje desnom centru ili lijevom centru? Iduća dva grafa pokušavaju dati neke odgovore na to pitanje. Stvar s izlaznosti je nezgodna za procjenu jer je moguće da na nekom biračkom mjestu, primjerice, tisuću birača desnog centra ostane kod kuće, a tisuću birača lijevog centra ode glasati. Odaziv bi ostao isti, ali bi se ishod promjenio. Međutim, podaci ipak daju neke naznake.

Je li u ovom slučaju veća izlaznost pogodovala Milanoviću? Idući graf prikazuje odnos između izlaznosti i “swing-a”, tj. promjene u postotku kojeg je Milanović ostvario u danoj teritorijalnoj jedinici u odnosu na Josipovićev rezultat 2015. godine. Primjerice, ako je Josipović ostvario 48 posto, a Milanović 51, swing je plus 3. Kao što se vidi, veza postoji, ali je slaba. Veza postaje malo jača kada se ne uzimaju u obzir sve teritorijalne jedinice u Hrvatskoj nego samo gradovi. S obzirom da lijevi centar bolje prolazi u urbanim sredinama, ovo su mjesta gdje lijevi centar može očekivati da ima više “svojih” birača. Dakle, s izlaznosti nije toliko trik u tome da se ona poveća svuda, već samo u “našim” sredinama. A u “njihovim” treba biti što niža.

Idući graf ponovo pokazuje istu stvar, samo s tzv. histogramima, najprije u svim teritorijalnim jedinicama te zatim u gradovima. Krivulja na grafu pokazuje distribuciju swinga. Dakle, ondje gdje je krivulja visoka se nalazi više teritorijalnih jedinica. Najviše teritorijalnih jedinica je Milanoviću dalo mali jednoznamenkasti pozitivni swing. Kao što se vidi, Milanovićev swing u odnosu na Josipovića je bio malo povoljniji u gradovima. Za gradove je distribucija pomaknuta malo u desno, tj. u smjeru plusa. Ne drastično, ali čini se dovoljno za pobjedu.

To ujedno znači da je medijalni birač iz američke politologije uglavnom mit. Birač koji bi na jednim izborima glasao za HDZ, a na drugim izborima za SDP ne postoji. Odnosno, takvih je toliko malo da se izborna strategija ne može temeljiti na tome da se njih osvoji. Umjesto toga, potrebno je na biračka mjesta dovesti “naše.” A nekako treba postići da “njihovi” ostanu doma. Kako je to Milanović uspio? Čini mi se da dio odgovora na to pitanje leži u sve češćoj pojavi tzv. “split ticket-a.” Birači preferiraju razbiti monopol jedne opcije na sve izabrane institucije. Ovo je dobro poznato u SAD, gdje birači redovito svojim glasanjem dovode jednu opciju u Bijelu kuću, a drugu u Congress (prije svega House of Representatives).

Nakon kraja HDZ-ove hegemonije iz devedesetih godina i naši se birači počinju ponašati slično. U društvu vlada atmosfera kroničnog nezadovoljstva: hrvatski birači stalno hoće promjenu, premda ne znaju kakvu. Znaju samo da hoće “da nam bude bolje.” U takvoj situaciji, onaj koji kontrolira većinu u parlamentu bit će u defanzivi na predsjedničkim izborima. Ovaj put je ta sudbina zadesila HDZ i Kolindu Grabar Kitarović. Da je slučajno SDP kontrolirao većinu u parlamentu, stvar bi vjerojatno bila obrnuta.

Za buduće trendove ima još jedan važan fenomen, a to je nestabilnost na desnici. Miroslav Škoro je dosta uzburkao stvari. Da li to znači da iza relativno visokog broja nevažećih listića (4.4 posto) stoje Škorini birači? Na to pitanje nije moguće dati nedvosmislen odgovor jer se ne može dobiti uvid u same listiće. Međutim, idući graf nam sugerira da vjerojatno jesu, i to u prilično visokom postotku. Kao što se vidi na grafu, tamo gdje je Škoro u prvom krugu dobio veći postotak, u drugom je krugu bilo više nevažećih listića. Ne možemo biti sasvim sigurni što piše na time listićima, ali korelacija koja se ovdje vidi upućuje na Škoru.

Da zaista jest riječ o nezadovoljnim biračima koji imaju desne političke instinkte pokazuje i posljednji graf. Naime, postoji umjereno snažna korelacija između postotka kojeg osvojio Most na posljednjim parlamentarnim izborima 2016. godine i postotka nevažećih listića u drugom krugu predsjedničkih izbora ove godine. Most je relevantan kao najznačajniji desni izazov HDZ-u prije samog Miroslava Škore. Desni protestni birači traže nekoga tko će artikulirati njihovo nezadovoljstvo. Ovakav HDZ im nije po volji. Ovu grupu birača Plenković vjerojatno više ne može dobiti natrag. U ovom se trenutku isplati biti izazivač na desnici.