Ako već živimo u simulaciji, zašto se Musk muči s dugotrajnim pionirskim osvajanjem Marsa? Zašto ne hakira program

Ivana Salečića kao da su iživcirale nove rasprave živimo li u računalnoj simulaciji. Skoro četristo godina nakon Descartesa, tristo godina nakon prosvjetiteljstva, umjesto svijeta posredovanog osjetilima sve češće dobivamo inženjerski odgovor iz šešira poput: "mora da živimo u simulaciji"

• Autor je psiholog i književnik, autor romana Glava lava

Živimo li u simulaciji, pitanje je koje se svako malo postavlja – najglasniji je pritom grandiozni automobilist, podmorničar i svemirski patroldžija, vizionarski twitter neurotik – Elon Musk. Jer ako računalne simulacije i kod nas, na Zemlji postaju sve više nalik “pravoj” stvarnosti, ne bi li trebalo biti moguće da je neka daleko naprednija civilizacija od nas napravila simulaciju toliko vjernu stvarnosti da je mi i ne možemo razlikovati od stvarnosti? I onda zapravo živimo u toj simulaciji, držeći je za stvarnost. Živimo li u simulaciji, ili smo i sami simulacija, avatari putem kojih četveroručni gejmeri iz galaksije Andromede na nakom online proplanku iz netaknute prirode grade svinjac? Iskreno – te finese nisam upratio.

Ova formulacija – da živimo u simulaciji – ne poriče doduše postojanje stvarnosti, možda tek propituje je li ta stvarnost nama dostupna? Ne samo da ne znamo za sebe. Ne znamo ni što je, recimo, s Pac Manom ili Space Invadersima? Ako živimo u stvarnosti, oni su igra. Ali ako živimo u simulaciji? Onda oni možda jesu njezin dio koji čini našu sliku svijeta, računalna igra u računalnoj igri, ali isto tako mogu biti “prava” vrsta, poput nas, paralena egzistencija koja postoji neovisno o nama, indikator fenomena, nazovimo ga elektroraznolikost, koji je pandan našoj bioraznolikosti. Oni nam postaju vidljivi kad se uključimo u struju, ili ubacimo žeton u automat u lunaparku, ali kad toga nema? Da li onda oni zaista ne postoje, ili ih mi samo ne vidimo?

Ako živimo u stvarnosti, oni su igra. Ali ako živimo u simulaciji Pac Man likovi mogu biti “prava” vrsta, poput nas, paralena egzistencija koja postoji neovisno o nama, indikator fenomena, nazovimo ga elektroraznolikost, koji je pandan našoj bioraznolikosti. Može li Pac Man biti ugrožena vrsta?

Pitanje što postoji, a što vidimo, važno je za ovu temu i na njega ćemo se vratiti. Ima li Pac Man svoj tajni život, to bi bila dobra vijest, jer ako postoji samo kad ga vidimo, je li on ugrožena vrsta, danas u vrijeme kad vedri i oblači mnogo složenija igra Scum? Na ova pitanja ne možemo dokučiti odgovore, a ako živimo u simulaciji, to je dijelom i zato jer smo sa simulacijom preduboko identificirani. Ne živimo li pak u simulaciji, ovo je pitanje možda irelevantno.

Nisam uzeo primjere Pac Mana i Space Invadersa samo zato što su to zadnje računalne igre koje sam sam igrao – nego zato što se kroz njih postavlja spoznajno pitanje koje se u hipotezi o simulaciji prelama kroz problem rezolucije. Pac Man je sladak, ali je anomalija – on je zrnat, dvodimenzionalan i primitivan. On se ne uklapa u svijet koji je toliko vjerna simulacija da se ne može raspoznati kao simulacija.

Živimo li u high end simulaciji, je li Pacman možda bliži spoznaji o tom životu u simulaciji u odnosu na nas? Reducirana stvarnost u kojoj štepa bullete i njupa avetinje jako se razlikuje od naše sveprisutne i sveobuhvatne visokorezolutne simulacije po kojoj je skrojen naš svijet. U simulaciji i izvan nje, da bi nam nešto bilo očito, da bismo nešto mogli jasno vidjeti, da bismo mogli ostvariti ono što se u psihologiji naziva “sharpening the figure”, izoštravanje “figure” na “pozadini”, jako je važan taj kontrast jednog i drugog. Bez kontrasta, konturu istog na istom teže je naći. Pogledajte primjere mimikrije u životinjskom svijetu, te raže i kameleone. Gotovo ih je nemoguće vidjeti.

Kad uronimo ruku u vodu koja je temperature našeg tijela, prestajemo biti svjesni granice između nas samih i vode, medija s kojim smo u dodiru. No, ako je temperatura različita, kontrast je vrlo jasan. Prilično okrutna priča iz starog Japana, govori o šegrtu u radionici za proizvodnju mačeva, koji se odlučio za svojevrsnu manufakturnu špijunažu – otkriti temperaturu vode u kojoj su mačeve nakon kovanja hladili majstori iz konkurentske, uspješnije radionice. Utrčao je među njih i prije nego što su se uspjeli snaći gurnuo ruku u lonac s vodom. Temperatura vode za hlađenje mačeva zaista je bila pomno čuvana tajna uspjeha konkurentske radionice i kad je klinac gurnuo ruku u vodu, šef radionice dohvatio je mač i – odsjekao mu ruku. No mali se – prema priči – nije dao smesti. Rekao je “Možda nemam ruku, ali temperaturu sam zapamtio.”

Ako i Pac Man i mi živimo u simulaciji on to bolje vidi, on je u ontološkoj prednosti. S njegovim mogućnostima za stvaranje uvida, i našim karakternim crtama – možda bismo ga trebali ubiti?

Pac Manov svijet je limitiran i ako živimo u simulaciji, njezini kreatori iz nekog razloga svijet nisu prilagodili Pacmanu nego nama. No, u tom očitom deficitu, zbog kojeg se Pac Man – barem po onom što mi znamo – može kreati samo unutar igre, je i njegova prednost. Zbog svoje niske rezolucije Pac man možda jasnije od nas može vidjeti kontrast. Koji nama izmiče jer je rezolucija simulacije prilagođena našem broju piksela. Živimo li u simulaciji, Pac Man je potencijalno u ontološkoj prednosti, ma koliko šutjeli o tome. S njegovim mogućnostima za stvaranje uvida, i našim karakternim crtama – možda bismo ga trebali ubiti?

Ne živimo li u simulaciji, svijet Pac Mana, paramecija, pčele, čovjeka, psa… jedan je te isti svijet čija je slika svakom drugačija ne zato jer je svijet drugačiji nego jer se vrste razlikuju po načinu kako doživljavaju taj svijet, po svojim osjetnim modalitetima. Paramecij razlikuje svjetlo i tamu, pčela “vidi” infra dio spektra, čovjek vidi… više-manje znamo što, pas vidi manje od nas, sve crno-bijelo, ali čuje više, čuje i ultra zvukove koje mi ne čujemo.

Za potrebe ovog teksta recimo da su ljudi na svijetu u prosjeku visoki oko 160 cm. OK, muškarci su viši od žena, Crnogorci i Nizozozemci su viši od Francuza, ali te razlike de facto možemo zanemariti uzmemo li u obzir da je brzina živčanih impulsa koji putuju našim tijelima oko 120 metara u sekundi. Pri tim brzinama 20-30 cm više ili manje  baš i ne čini neku razliku, barem ne neku koja bi u ovom slučaju bila presudna. Doduše, točno određenih 20-30 centimetara našeg tijela ipak ima potencijalno važnu ulogu u konceptu simulacije, ali do toga ćemo stići kasnije.

Ako netko visok 160 cm bosom nogom nagazi – recimo – na kocku leda, informacija o hladnoći će od osjetila na stopalu do kore velikog mozga, uz brzinu od od 120 m/s, stići za nešto više od 1 stotinke sekunde, za cca 0.0133 sekunde. U principu, isto vrijedi i u suprotnom smjeru – da maknemo nogu, treba nam isto vrijeme.

Ovo nije sve. Štoviše, ovo dosad bio je samo opis, a sad počinje jedan – barem naoko – neobičan dio. Mi, recimo, pomaknemo nogu i možemo vidjeti da smo je pomakli. No, da bismo znali da smo to vidjeli potrebno je i da impuls od našeg oka stigne do mozga. Taj put još je kraći od onog koji vodi od stopala. Udaljenost između očiju i centra za vid u velikom mozgu, koji se nalazi sa stražnje strane glave iznosi (onih ranije spomenutih) 20-30 centimetara. Živčanom impulsu za taj put potrebna je otprilike tisućinka i pol sekunde – 0.00166 sekundi.

Kad smo vidjeli da podižemo nogu, mi smo je zapravo – već podigli. Ali ako smo već digli nogu, prije nego što smo to vidjeli i osvijestili, kako smo to mogli napraviti? Kako dižemo nogu kad je već tisućinku i pol sekunde u zraku kad mi odlučujemo da ćemo je podići? Ima li naša noga neki svoj život? Ako je ne dižemo mi, tko je diže?

Jako kratko, ali dovoljno da se načelno može reći: “Kad smo vidjeli da podižemo svoju nogu, mi smo je zapravo – već podigli.” Znači, kad smo vidjeli da nešto radimo, to smo već zapravo napravili. Postali smo svjesni svoje akcije s tisućinku i pol sekunde kašnjenja, tako naprosto glasi izračun naše biološke datosti, toliko vremena naš živčani impuls putuje kroz živčani sustav. To što mi u svojem realnom vremenu vidimo da se događa – već se dogodilo. Ali ako smo već digli nogu, prije nego što smo to vidjeli i osvijestili, kako smo to mogli napraviti? Kako dižemo svoju nogu kad je naša noga već tisućinku i pol sekunde u zraku kad mi odlučujemo da ćemo je podići? Ima li naša noga neki svoj život? Jesmo li uopće mi ti koji je dižemo? Ali ako je ne dižemo mi, tko je diže?

Ta stotinka sekunde između noge i mozga i tisućinka sekunde između oka i mozga, ta “delta te”, taj fraktal vremena i ovaj izračun unutar njega koji smo sad rekonstruirali korak po koreak… to je Big Bang različitih New Age pristupa. Iz ovakve i sličnih elaborcija nastaju razne “teorije” matriksa, holograma, pa u krajnjoj lijniji i simulacije. New Age teorija je područje “duhovnosti”. (Ta “duhovnost” je inače zastarjeli i ideologizirani naziv za ono što danas preciznije i neutralnije nazivamo “inkorporealitet”.) Hipoteza simulacije počiva na računalima koja nisu naročito “duhovna”, ali možda nisu ni posve mehanicističke provenijencije – ako ništa, mogla bi imati kapacitet za igru, igranje računalnih igara u kojima i mi imamo neku svoju ulogu.

Čemu to Joda uči Lukea? Upravo tome, da “viša bića”umjesto nas rade ono za što mi tek s određenim vremenskim kašnjenjem vidimo da smo već napravili

Pretpostavka je onda ipak new-agerska: da su to “viša bića”, koja umjesto nas rade ono za što mi tek s određenim vremenskim kašnjenjem vidmo da smo već napravili. To da već budemo negdje kamo smo svjesno tek krenuli, bajpasirajući kogniciju koja nas na tom putu samo usporava, ipak još traži svoje etablirano mjesto kao “duhovni” koncept, ali je itakako osvojilo popkulturni mainstream. Upravo tome master Joda trenira Lukea Skywalkera kad ga podučava kako ovladati “silom” u Ratovima zvijezda, upravo se na taj način Neo u Matrixu brani od napada agenta Smitha.

Ideja da postoji takav “supreme being” oslanja se na visoku tehnologiju. Koncept je pseudoreligijski, supstitut boga je očito onaj koji ima – vrlo elaborirano – najbolji kompjutor, ili naprosto jest najbolji kompjutor.

Tristo godina poslije prosvjetiteljstva sve rjeđe dobivamo Descartesa i svijet posredovan osjetilima. Umjesto toga uvriježen je inženjerski odgovor iz šešira poput: “mi mora da živimo u simulaciji”

Što se tiče stotinke i tisućinke sekunde, pitanje o ovoj vremenoj razlici je jednostavno smiješno jer mi ne funkcioniramo tako mehanički kako sugerira ovaj izračun. Prije bi nam odgovaralo jednostavno objašnjenje kako funkcionira proces mišljenja koje je dao Rene Descartes – kako se radi o nečemu što se događa i čega smo mi trenutačno svjesni. Ipak, opravdano upozorava Descartes, o vanjskom i unutrašnjem svijetu doznajemo putem osjetila – s tim svijetom nemamo direktan kontakt. O vanjskom svijetu znamo samo ono što nam osjetila kažu, a onda te osjete integriramo u mozgu u jedinstvenu sliku svijeta i sebe – mislimo, dakle jesmo.

Koliko je naša slika svijeta, koju stvaramo u mozgu – točna? Mi to zaista ne možemo znati, jer nam sve informacije stižu kroz filtere osjetila. Kad se – na primjer – radi o onom što vidimo, svijet koji je “sirov”, neinterpretiran osjetilima i sviješću, vrlo vjerojatno baš i ne nalikuje onom što u svojoj glavi vidimo. Naš svijet vjerojatno “izgleda” tako da je nalik stanju koje bismo mi iz svojeg iskustva opisali kao mrak (iako je i mrak izraz rada osjetila), ili barem kao mjesto bez boja. U tom svijetu vjerojatno se nalazi artefakti materije i energije (koji su vjerojatno i sami u nekoj relaciji, ali u to sad nećemo ulaziti).

Jedan zaista shematičan model mogao bi izgledati ovako. Određena vrsta zračenja nalik recimo zračenju koje osjećamo na dlanu kad ga stavimo iznad lonca u kojem se kuha juha, dolazi do našeg receptora, recimo da je to oko. To zračenje nema po sebi neku kvalitetu da bude u boji, ali jedan njegov dio – u rasponu valnih duljina do 350 nm za ljubičastu do 700 nm za crvenu, naše će oko prepoznati kao vidljivi spektar. Druge valne duljine koje nosi isto zračenje jednostavno nećemo vidjeti, kao što ne vidimo ni rendgenske zrake, ili neke druge “nevidljive” zrake.

Zračenje koje možemo prepoznati predstavlja podražaj koji će pokrenuti živčani impuls iz receptora prema mozgu i centru za vid. Tamo će odbijana valna duljina postati – inače objektivno nepostojeća – “boja”, i moći ocrtati i neki “predmet” ukoliko se zračenje na svojem putu od njega odbilo. Što se tiče svjetlosti i boja, svemir je sam po sebi dakle tamno mjesto. Mi smo ti koji, zahvaljujući organizaciji naših receptora, u njemu nešto “vidimo”. Ne vidimo čak niti ukupan spektar nama vidljivih boja – fali nam da vidimo dio crvene i dio ljubičaste – infracrvene i ultraljubičaste boje.

Na određen način, naša slika svijeta i na razini golog interpretiranja i integriranja osjeta već jest – simulacija. Zbog lakšeg snalaženja mi tom opažaju atribuiramo osobine poput boja – boje su jezik u našoj glavi kojim razumijemo određene valne duljine. Slično je i ostalim osjetima – tip vibracije za koji su se specijalizirale naše uši transformirat ćemo u zvukove, slično. Mi smo ti koji formiramo naš konačan opažaj svijeta.

Tristo godina poslije prosvjetiteljstva ipak sve rjeđe dobivamo Descartesa i svijet posredovan osjetilima. Umjesto toga uvriježen je inženjerski odgovor iz šešira poput: “mi mora da živimo u simulaciji” jer je očito kako napretkom tehnologije rezolucija postaje sve viša, pa je najviša rezolucija očito najbolja simulacija.

Ono što možemo naučiti od Zenona je to da ako neko kretanje rastavimo da dovoljno male segmente, u svakom od tih segmenata kretanje više uopće neće postojati – ono će se pretvoriti u niz statičnih momenata. Želimo li sa savršenom preciznošću izmjeriti kako se u svakom mikrotrenutku svog leta kreće strelica iz Ahilova luka, da bismo dobili to savršenstvo mjere na kraju ćemo toliko morati smanjiti mjerne jedinice da se u svakoj od tih jedinica strelica više uopće neće kretati. Mirovat će.

Ispada da mjerenje poništava ono što se mjeri. Mjerenje fenomena koje u konačnici dovodi do propasti mjerenog fenomena? Sjetite se toga kad idući put budete smišljali mjere za mjerenje učinka poslovanja, ili naprosto brojali lovu iz svoje ušteđevine.

Što je mjerenje kretanja preciznije, slijedi iz Zenonovog paradoksa, vjerojatnije je da samog kretanja više uopće neće biti. Rastavi let strelice na dovoljno male fragmente i strelica će mirovati. Razmaci na skali mjerenja zbog savršene preciznosti postaju toliko mali, da se fenomen koji se mjeri gubi. Kretanje više uopće neće postojati, osim možda kao naša iluzija. Ispada da mjerenje poništava ono što se mjeri. Mjerenje fenomena koje u konačnici dovodi do propasti mjerenog fenomena? Sjetite se toga kad idući put budete smišljali mjere za mjerenje učinka poslovanja, ili naprosto brojali lovu iz svoje ušteđevine.

Ako je kretanja naša iluzija, gdje je onda uopće granica iluzije? Je li nam potrebna hipoteza o simulaciji, kad i bez nje imamo – simulaciju pomoću koje formiramo svoju sliku svijeta? I je li potrebno pretpostaviti da je tu iluziju “skuhao” netko izvan nas, netko tko je pametniji, prepredeniji, tko se s nama igra, tko se zeza? I onda proglasiti da je taj hir naš… danas “program”, nekad “sudbina”, negdje u “dolini suza”?

Kad vidimo neki objekt, taj opažaj odgovara našoj predodžbi o tom objektu i mi znamo da je to on. No ne radi se samo o tome da mi prepoznamo o čemu se radi na fotografiji ili u stvarnosti. Iskustvo nam pomaže da identificiramo objekt, ali u nama može “okinuti” mnogo više od same slike objekta, u krajnjoj liniji podsjetiti nas na neku traumu

Znate li za one pokuse iz percepcije, stari su valjda već 100 godina, u kojima se četiri točke organizirane u četverokut vide – točno tako, kao četverokut, iako među njima nema linija koje bi zaista ocrtale konturu tog četverokuta? Taj četverokut ne postoji, ali mi ga jasno vidimo. On na neki način jest naša iluzija, ali je istovremeno i način na koji mi organiziramo ono što vidimo i doživljavamo. On u psihologiji predstavlja ono što se zove “dobra forma”, jasan je i razvidan, iako nema sve komponente. Kad se točke tako organiziraju da čine četverokut, taj četverokut postaje ono što se u psihologiji zove “figura”, oko njega preostaje “pozadina”, ono što u tom trenutku ne vidmo.

Kao i u sociologiji, matematici, logici i koječemu, i u psihologiji postoji fenomen koji se zove izomorfizam. U ovom slučaju on se odnosi na tvrdnju kako procese naše percepcije prate drugi, dublji fiziološki procesi i kako su ti procesi – i percepcije i fiziologije koja je prati – slični, ako ne i identični. To znači da kad mi, recimo, vidimo neki objekt, na primjer strelicu, taj opažaj odgovara našoj predodžbi strelice i mi znamo da je to strelica.

Izomorfizam dakle opisuje vezu između opažaja realnog svijeta i naše unutarnje strukture koja nam omogućuje da pratimo taj opažaj. To nije nevažno – osobe koje imaju određene povrede mozga s ovim mogu imati problema. Poznat je primjer da osoba ne može razlikovati fotografije naočala i bicikla – jer jedno i drugo ima dva okrugla dijela, spojena na sredini, i završava povijenim ručicama, osoba poznaje oba predmeta, jedan i drugi ima u sjećanju, ali na fotografiji ih ipak ne razlikuje. Kad ne postoji adekvatan prijenos informacija iz svijeta u smislen doživljaj tog svijeta, naš opažaj može biti jednostavno – neispravan.

No ne radi se samo o tome da mi prepoznamo o čemu se radi na fotografiji ili u stvarnosti. Iskustvo nam pomaže da identificiramo objekt, ali u nama može “okinuti” mnogo više od same slike objekta, u krajnjoj liniji podsjetiti nas na neku traumu ili slično. U onom što vidimo mogu sudjelovati i druga naša iskustva, na mnogo širem planu. Sjećanja na to jesmo li pali s bicikla, sigurnost ili nesigurnost u njegovoj vožnji, sreća zbog toga što smo kao dijete dobili novi bicikl ili frustracija zbog toga što roditelji za njega nisu imali novca… jako puno toga. Ili ako se radi o naočalama, to može biti osjećaj neadekvatnosti što ne vidimo dobro – zadovoljstvo zbog toga što nam pomažu da napokon vidimo oštro – sram zbog toga što ih moramo nositi jedini u razredu, i sl. Dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja podrazumijeva upravo i to da neke naoko neutralne stvari iz okoline u nama trigeriraju traumatske uspomene.

U jake, dobre forme – ne organiziramo očito samo točke nego većinu svojih iskustava, svjesnih, ali i nesvjesnih. Imali smo sreće s dovoljno ljubavnih partnera da su nam se ta iskustva sklopila u sliku o nama samima kao o osobi koja ima sreće u ljubavi. Ili nesreće. U životu smo se našli na dovoljno “točaka” u kojima nismo imali novca, da su nam se one spojile u figuru o nama kao financijski neuspješnim osobama. Kao u dječjoj bojanci, spajanjem točaka iskustva nastaju figure našeg dobrog i lošeg, sreće i nesreće, bliskosti i samoće, ispunjenosti i praznine, veselja i tuge… To spajanje točaka stalno radimo nekom svojom unutarnjom logikom. To spanjanje točaka obično nastaje u trenucima dodira sa svijetom, ali ne mora imati mnogo veze s “objektivnim” okolnostima, iako mnogi tendiraju da te okolnosti vide kao objektivne i tada donose “objektivne” procjene sebe koje su posve subjektivne – u svoju korist, ili na svoju štetu.

Jednom kada se iskustva tako sklope u figure, one postaju dio našeg identiteta. Mi o sebi počinjemo misliti u tim figurama. Ali – konture kojima smo ih spojili nije dodao nitko osim nas. Kad su figure koje smo sklopili o sebi samima za nas podržavajuće, one nam pomažu i nose nas kroz život. Kad nisu… ups, to je nezgodno. Ali bottom line je – to su i dalje točke. Mi smo ih povezali. Mi smo im dali značenje i kroz ta se značenja doživljavamo. No za razliku od dječje bojanke, naše točke nisu numerirane, nema pravila kako ih treba spojiti. Može ih se spajati kao zvijezde na nebu – netko će u istim zvijezdama vidjeti znak blizanaca, netko zviježđe Orion, netko bi sigurno mogao nacrtati saksofon, mjesec ili kontrabas. Kako ćemo ih spojiti u krajnjoj liniji ipak ovisi o nama.

Nekad je taj obrazac koji se pokreće pogledom na vanjski svijet toliko izrazito nepodržavajući za nas same da se kroz prihoterapiju moramo sjetiti da su to samo točke, koje smo mi spojili i naučiti kako da te veze koje smo uspostavili raščinimo i točke povežemo na neki novi način, koji će za nas biti više podržavajući. Četiri prethodna bankrota ne znače da ćemo propasti i peti put, ali mnogi koji dožive više propasti teže se odlučuju na novi eksperiment, te si tako dati priliku da promijene prethodno iskustvo.

Ako već priča o simulaciji, zašto se muči s letom u svemir, zašto ne hakira program: Elon Musk

Kako bi mogla funkcionirati osjetila neke posve druge vrste, koja evoluira u drugom dijelu svemira? Bi li i njezini receptori za vid funkcionirali na prepoznavanju određenih valnih duljina, ili na neki drugi posve drugačiji način?  Bi li netko čiji receptori drugačije konvertiraju impulse, mogao “vidjeti” nešto posve drugo, što mi jednostavno ne možemo ni sanjati? To mi se čini jako dobar zaplet za znantvenu fantastiku, ne znam je li ga netko upotrijebio.

Zamislite na primjer da se u tom nama nevidljivom modalitetu gledanja na Marsu odjednom ukažu veliki oceani u kojima buja život? Ili da nekom svemircu u njegovom osjetilnom spektru Zemlja izgleda kao suh i pust planet, idealan da se na njemu izvode nuklearni pokusi, koji će ga na kraju raznijeti?

Ili ako zaista živimo u simulaciji, zašto ne krekirati simulaciju i hakirati program tako da Mars već postane ugodno, nastanjivo, prijateljsko mjesto. Koliko je Elon Musk vjerodostojan kad priča o simulaciji, kad i sam pristaje mučiti se s ovako dugotrajnim i mukotrpnim pionirskim osvajanjima Marsa? Ne bi li to bilo jednostavnije, a i nekako disruptivnije, od letenja raketama amo-tamo?

Živimo li dakle u simulaciji? Simulaciji koju stvaraju naša osjetila, naš mozak, naša iskustva i koja uopće ne mora imati veze sa “stvarnošču” ma što god da ta stvarnost značila? Odgovor je – apsolutno da. Generira li tu simulaciju računalo više inteligencije? To je moguće koliko je moguće bilo što, ali zapravo nema mnogo osnova da je to tako. Tko onda generira tu simulaciju u kojoj živimo, ako ipak živimo u simulaciji? Generiramo je sami. Naša simulacija nije computer-generated, nego self-generated. Ako je sve simulacija, postoji li onda vanjski svijet i stvarnost? Pa… vrlo vjerojatno postoji. Ali vrlo vjerojatno također puno češće nego što nam se čini pojma nemamo kako izgleda.

Urednička bonus slika za kraj