Anđeli i demoni naše prirode. Kilogrami razloga zašto činimo to što činimo.

Zašto smo dobri i zašto smo zli ? Robert Sapolsky, neurolog sa Stanforda, u knjizi koja teži kilogram, a čita se kao triler, tvrdi da odgovor nije u duši, slobodnoj volji ni u moralnoj čistoći, već duboko zakopan u hormonima, evoluciji i sinapsama koje nismo birali. Knjige "Biti čovjek" i "Predodređeni" ubrajaju se među najbolje knjiga popularne znanosti objavljenih u posljednjem desetljeću, piše Darko Polšek.

• Naslovna fotografija: Robert Sapolsky 2023. godine (Christopher Michael, CC BY-SA 4.0)

• dr. sc. Darko Polšek profesor je emeritus Studija antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Na popisu najpopularnijih knjiga “popularne“ znanosti koju nudi Goodreads.com, po broju recenzija i po ocjenama čitatelja, među knjigama slavnih autora poput Hararija, Hawkinga, Dawkinsa, Sagana, Feynmana, Diamonda, Darwina, Einsteina, Brysona, Kahnemana, Mary Roach, Roslinga, Gawandea, Bryana Greena, visoko, visoko, gotovo na samome vrhu tog popisa (s prosječnom ocjenom 4.38/5 od 32.101 recenzenata) nalazi se knjiga Roberta Sapolskog, Behave, ili odnedavno u našem prijevodu pod naslovom: „Biti čovjek. Biologija najboljeg i najgoreg u nama“ iz 2017. godine.

“Sapolsky je moj Bog“, piše jedan recenzent s Goodreadsa. “On je bog s Olimpa na steroidima. Titan. Knjiga ima tisuću stranica, ali nemoguće je ne obožavati ga. Poruka knjige je slavnija od svih evanđelja i vizija bilo kojeg mudraca… Ona je životno magijsko čudo!“

“Ova je knjiga čudesna sinteza znanstvenih disciplina, i istodobno pohvalno oprezna da na svakom koraku istakne granice naše spoznaje. Sapolsky nudi živopisne opise standardnih stavova pojedinih disciplina, da bi potom odmah napravio popis komplikacija i primjedbi iz drugih istraživanja, posebno onih neuroloških,“ napisao je svojedobno Steven Poole u Guardianu, novini inače nesklonoj “biološkim“ objašnjenjima ponašanja.

“Ova je knjiga promijenila pravila igre i uzdrmala žanr (popularno-znanstvenih knjiga). Ona je pokušaj da se ponašanje – iz svih perspektiva – objasni najpotpunije moguće… Sapolskyjev koncept pričanja priča je sjajan, ali ima i jaku unutrašnju logiku… Rezultat je najblistaviji tours d’horizon znanosti o ljudskom ponašanju ikad iskušan. Pred nama je veličanstvena sinteza koja je prikupila rezultate vrhunskih istraživanja cijelog niza znanstvenih disciplina, kako bi nam dala suptilnu i nijansiranu perspektivu o tome zašto činimo to što činimo – u dobru i u zlu“.

„Postoje brojne knjige koje istražuju odnos znanosti i morala, i čitatelji zainteresirani za te važne predmete moraju pažljivo birati. Nećemo pretjerati ako kažemo da je najbolje što mogu učiniti – izabrati Sapolskyjevu knjigu Behave kao lektiru. Ovo zanosno enciklopedijsko ispitivanje kauzalnih mehanizama koji određuju ljudsko ponašanje monumentalni je pothvat sinkretičnog mišljenja“, pisao je Miles Rymer. Časopis Science, iz pera Fransa de Waala, hvali knjigu kao “iznimno djelo po opsegu, detaljima i stilu pisanja“.

Robert Sapolsky američki je neurolog (neuroendokrinolog), profesor biologije, neurologije/neuroloških znanosti i neurokirurgije na Sveučilištu Stanford. Izuzetno je hvaljen predavač, i velik broj njegovih sjajnih predavanja dostupan je na TED Talks, YouTubeu (1)(2)(3), i na najuglednijoj predavačkoj platformi, audio-enciklopediji kompanije The Great Courses, danas dostupnoj i u tiskanim i video izdanjima, u vlasništvu kompanije Wondrium/Amazon Prime. Ranije je objavio i druge zanimljive znanstveno-popularne knjige, poput knjiga Problemi s testosteronom, Zašto zebre nemaju čireve i Memoari jednog primata. Našoj je publici autor (možda) poznat po nekoliko prijevoda iz knjige Problemi s testosteronom, objavljenih na Trećem programu Hrvatskog radija, koje potpisujemo Josip Hrgović i ja. Knjiga nema tisuću stranica, kako tvrdi spomenuti obožavatelj, ali u našem prijevodu i B5 formatu ima ih 713, odnosno 790 u mnogo praktičnijem formatu Vintage/Penguin originala kojeg sam čitao kada je objavljena – sada već pred devet godina. Spomenuti su hvalospjevi na mjestu, čak i ako imamo skeptičnu dispoziciju prema uobičajenim reklamnim sloganima i egzaltiranim blurbovima.

Potencijalni čitatelj odmah će se zapitati kakva je to znanstvena knjiga, u našem prijevodu teška kilogram, opremljena sa stotinu stranica usko tipkanih bilješki, fusnota i indeksom pojmova, koja je unatoč tome uspjela privući i oduševiti toliko recenzenata i gotovo sve čitatelje? Čudo je, dodajmo i to, kako je neki Bog našim izdavačima došapnuo da bi se čak i u uvjetima navodne besparice i opće kulturne kuknjave neka znanstvena knjiga tog opsega isplatila prevesti na hrvatski. (To nisam bio ja, ali da me je itko pitao, rekao bih da je riječ o najboljem izboru i knjizi objavljenoj u zadnjih deset godina.) Ali čuda time ne prestaju, jer je isti izdavač, Facta, tj. bivši ili uskrsli Algoritam, istodobno preveo i objavio njezin nastavak, (“drugu sezonu“), isto tako pozamašnu autorovu knjigu (iz 2023.) pod naslovom Predodređeni. Znanost o životu bez slobodne volje u prijevodu Jane Kegalj. Najprizemnije objašnjenje popularnosti Sapolskyjeve knjige jest njezina duhovitost. Pogledajmo uvodne odlomke:

“Jedna maštarija izgleda ovako: Naša se grupa uspjela probiti u Hitlerov tajni bunker. Osobno sam svladao njegove elitne tjelohranitelje i s uperenom strojnicom upao u bunker. On je zgrabio Luger, ali izbio sam mu ga iz ruke. Zgrabio je tabletu cijankalija, jer radije bira samoubojstvo od zarobljeništva. I nju sam mu izbio iz ruke. Bijesno je kriknuo i napao me nadljudskom snagom. Uhvatili smo se u klinč, a zatim sam ga svladao, prikucao o tlo i stavio mu lisice. ‘Adolfe Hitleru!’ viknuo sam: ‘Privodim te zbog zločina protiv čovječanstva!’ I? I? Tu maštarija odjednom prestaje, a sposobnost zamišljanja se mrači. Što bih ja učinio s Hitlerom? Živopisnost postaje toliko opipljiva, da se u mislima odmah prebacujem na pasiv, da steknem mali odmak… Slomiti mu vrat… Iskopati mu oči tupim predmetom… Probušiti mu bubnjiće i iščupati jezik? Održavati ga na životu, na infuziji, da bude nepokretan… Ubrizgati mu nešto od čega će oboljeti od raka, da se zagnoji i pulsira dok sve stanice u njemu ne počnu vrištati od bola, i dok mu svaki trenutak ne postane vječnost provedena u ognju pakla? To bi trebalo učiniti Hitleru! To bih učinio Hitleru… Katkada i dalje o tome maštam. A kada se uživim smišljajući što bih sve učinio Hitleru, najvećem zločincu u povijesti, srce mi brže zakuca… Ali tu postoji jedan problem. Ja naime ne vjerujem ni u dušu ni u zlo, riječ ‘opak’ jezik je opereta, i povrh toga sumnjam da je pojam kažnjavanja relevantan za kazneno pravosuđe. Ali tu se odmah pojavljuje i drugi problem. Ja naime vjerujem da bi neke ljude trebalo usmrtiti, ali sam unatoč tome protivnik smrtne kazne. Uživam u brojnim nasilnim i šokantnim filmovima, a istodobno sam veliki pobornik stroge kontrole posjedovanja vatrenog oružja… Ukratko, u meni postoji zbrka najrazličitijih osjećaja i misli vezanih za nasilje, agresiju i suparništvo. Uostalom, kao i kod većine drugih ljudi… Kada bismo popovali, rekli bismo da naša vrsta ima problema s nasiljem.“

Osim kao ilustracija Sapolskyjeve duhovitosti, ovaj citat služi i kao najava opsežnosti autorovih nakana, naime pokušaja da pruži i ilustrira objašnjenja višestruke kauzalnosti tj. istodobnosti i navodne kontradiktornosti “anđeoske“ i “demonske“ prirode našeg ponašanja; on je uz to ilustracija autorove svijesti o složenosti problema koji iziskuje znanstvenu rigoroznost, i napokon ilustracija njegova znanstvenog postupka koji razmatra razna objašnjenja nekog ponašanja. Ali odmah na početku, u uvodu, autor objašnjava kako pokušaji razdvajanja objašnjenja ponašanja u znanstveno-disciplinarne kućice nemaju puno smisla, jer su ona nerazdruživa.

“Cilj ove knjige jest izbjeći razmišljanje u (disciplinarnim) kategorijama. Razvrstavanje činjenica u uredno označene skupine objašnjenja ima određene prednosti, pomaže vam na primjer da bolje zapamtite činjenice, ali moglo bi stvoriti kaos za vašu sposobnost razmišljanja o tim činjenicama. Kako su granice različitih kategorija najčešće proizvoljne, kada ih uspostavimo – zaboravljamo da su proizvoljne, jer smo zadivljeni njihovim značenjem… Proklamirani intelektualni cilj knjige jest izbjeći kategorijalne kućice u razmišljanju…“

Ali ako čitatelj pomisli da će se takav pristup nasukati na trenutno pomodne (woke?) stavove o nužnosti tzv. “inter-„” ili “multi-disciplinarnosti“ – prevarit će se.

“Možda sam samo pretenciozan kada kažem ‘moramo složeno razmišljati o složenim stvarima’. Kakvog li otkrovenja!.. Znanstvenici nisu takvi. Oni su pametni. Oni znaju da moramo stvari promatrati iz različitih uglova… Naravno da znaju da njihova uža specijalnost nije cijela priča…“

Objašnjenje ponašanja nije zbroj partikularnih disciplinarnih objašnjenja.

“Učinit ćemo nešto suptilnije, i to je najvažnija ideja knjige: kada objašnjavamo ponašanje iz jedne discipline, mi implicite zazivamo sve druge. Bilo koja vrsta objašnjenja rezultat je utjecaja koji su mu prethodili… To nisu različite disciplinarne kućice. Svaka je od njih proizvod svih bioloških utjecaja koji su joj prethodili i utjecat će na sve faktore koji će uslijediti. Zbog toga je nemoguće zaključiti da je glavni uzrok ponašanja jedan gen, jedan hormon, jedna trauma iz djetinjstva, jer onog trenutka kada se pozovete na jednu vrstu objašnjenja, pozivat ćete se i na sve ostale. ‘Neurobiološko’ ili ‘genetsko’ ili ‘razvojno’ objašnjenje samo su stenografski zapisi, konvencije izlaganja privremenog pristupa, partikularna perspektiva prema cijelom nizu faktora… Kada dovršite čitanje knjige, uvidjet ćete da ustvari nema nikakvog smisla razdvajati ‘biološke’ aspekte ponašanja od onih recimo ‘psiholoških’ ili ‘kulturnih’, jer su oni potpuno povezani.“

Osnovni čvrsti kostur, organizacijsko načelo knjige tvori tj. ipak pretpostavlja jednu specifičnu ontologiju. Za razliku od “klasične“ ontologije, s različitim razinama “bitka“ i njihove spoznatljivosti, Sapolsky se koristi – nazovimo to – “evolucijskom ontologijom“, ili rečeno njegovim jezikom – vremenskim putovanjem unatrag.

“Naša prva kategorija objašnjenja bit će neurobiološka. Što se zbivalo u mozgu osobe sekundu prije pojave ponašanja? Odmaknimo sada kameru prema širem kadru, naša sljedeća kategorija objašnjenja bit će nešto ranija u vremenu. Koja je slika, zvuk, miris prethodne sekunde ili minute pokrenula živčani sustav da stvori takvo ponašanje? Idemo dalje prema sljedećoj objašnjavalačkoj kategoriji. Koji su hormoni djelovali prethodnih sati i dana, tako da promijene reakciju te osobe na osjetilne podražaje koji su aktivirali živčani sustav i proizveli takvo ponašanje?… Idemo i korak dalje. Koja su obilježja okoliša prethodnih tjedana ili godina promijenila strukturu i funkciju mozga te osobe… Zatim idete još dalje, u djetinjstvo te osobe, fetalni okoliš i njegov genetski ustroj. Potom ponovno širite vidno polje i obuhvaćate faktore koji nadilaze jednu osobu i razmišljate o tome kako je kultura odredila ponašanje ljudi koji žive u skupini tog pojedinca, kao i o tome koji su ekološki faktori sudjelovali u oblikovanju te kulture. Proširite li vidno polje i dalje, naposljetku ćete razmatrati događaje prije bezbroj milenija: evoluciju tog ponašanja.“

Glavno Sapolskyjevo “sidro“ jest mozak, “konačna zajednička putanja, kanal koji posreduje između vanjskih i unutrašnjih utjecaja“. To se “sidro“ sastoji od tri metaforična “sloja“: prvoga, koji je zajednički svim organizmima s mozgom, on je automatski, limbički sustav koji regulira cijeli niz tjelesnih funkcija. Drugi je dio zajednički svim sisavcima: za taj su sloj najbitnije emocije. I treći, koji ima najnoviji sloj, neokorteks na gornjoj površini, a sastoji se od kognicija, apstrakcija, skladišta pamćenja, filozofije, meditacija. Ta se tri sloja međusobno jako preklapaju, stoga kada čitate o nečem strašnom, sloj tri signalizira sloju dva da se osjećate ustrašeno, a to pak potiče sloj broj jedan da počnete drhtati. Katkada evolucijska blizina pojedinih režnjeva potiče brze reakcije za koje obično mislimo da su svjesne. “Frontalni korteks je povezan s limbičkim, a to ga navodi na ‘misao’ da je i on dio limbičkog sustava… Ali u različitim okolnostima frontalni korteks i limbički sustav surađuju ili se sukobljavaju i djeluju jedan protiv drugoga.“ Detalji neurofiziologije mozga su očito bitni, jer će nam povezanost ili sukobljenost (fizička i evolucijska bliskost ili udaljenost) pojedinih režnjeva, funkcija i sustava moći objasniti naša naoko kontradiktorna uvjerenja i ponašanja. Sljedeće sidro predstavlja biokemija mozga, hormoni poput testosterona, estrogena, progesterona i dr. Primjerice različite razine lučenja oksitocina i vasopresina kod različitih prirodnih vrsta (i različit broj njihovih receptora u mozgu) utječu na različita seksualna ponašanja, intenzitete sparivanja i “monogamnosti“, tj. povezanosti sa partnerom. Oni također pojačavaju povezanost roditelja s djetetom, spuštaju razine stresa i napetosti, pojačavaju povjerenje i društvenost, i ljude čine kooperativnijim i darežljivijima. “Ali ti hormoni pojačavaju socijabilnost samo prema ‘našima’. Kada imaju posla s ‘Njima’, oni nas pretvaraju u etnocentrike i ksenofobe.“ Sljedeće sidro (poglavlje 5. “Dani i mjeseci ranije“) vezano je za neuralnu plastičnost, učvršćenje veza među sinapsama, i našu sposobnost učenja. Poglavlje 6. i 7. usredotočuju se na ontogenetski razvoj ili sazrijevanje.

“Razmislite o ovome – adolescencija i mladost razdoblja su u kojem će netko najvjerojatnije ubiti ili biti ubijen, zauvijek otići od kuće, smisliti umjetničku formu, sudjelovati u zbacivanju diktatora, etnički očistiti neko selo, posvetiti se potrebitima, postati ovisnik, oženiti se izvan svoje društvene skupine, transformirati fiziku, razviti grozan ukus za modu, nehotice slomiti vrat, posvetiti se bogu, opljačkati staricu ili biti uvjeren da je zbog povijesne nužnosti baš ovaj trenutak najvažniji… pa se u njemu mora sudjelovati i nešto učiniti. To je razdoblje maksimalnog riskiranja u životu, najveće potrage za novim i najboljeg druženja s vršnjacima. Za sve je to odgovoran nezreli frontalni korteks.“

Preskočimo načas milenije evolucijskog razvoja, naime povijesno vrijeme koje je bilo potrebno za specijalizaciju pojedinih kortikalnih i neuralnih funkcija, i razmotrimo Sapolskyjevu objašnjavalačku metodu na primjeru pokolja u Ruandi  godine 1994., u poglavlju 15. pod naslovom “Metafore kojima ubijamo“.

Naš mozak vrlo lako i često brka fizičku i duševnu bol, kao i konkretne i metaforične događaje. Eksperimenti Johna Bargha pokazuju da su naše “kognicije“ tj. svjesna stanja i reakcije podložne paradoksalnom utjecaju onih nesvjesnih. Pojednostavljeno: držite li šalicu tople kave, bit ćete skloniji reći da je vaš sugovornik “topao“, i obrnuto. Drži li ocjenjivačka komisija za posao Vaš teži dossier, prosudit će da je Vaša biografija ozbiljnija, i obrnuto. Sjedite li kao ocjenjivač na čvrstome stolcu, smatrat ćete da je kandidat “stabilniji“, i obrnuto. Takva istraživanja zovemo “utjelovljenom kognicijom“. Ali stvari su još složenije. Zagrizemo li trulu hranu, aktivira se inzula(rni korteks), koji aktivira refleks gađenja i mišiće kojima se tijelo štiti od trovanja. Isto vrijedi i za reakcije kada pomislimo na trulu hranu. Dio mozga zvan ACC, anteriorni cingulum frontalnog korteksa, prebacuje nesvjesne refleksne reakcije u frontalni korteks koji tumači te impulse. ACC je vrlo angažiran u detektiranju greške; zamjećuje nepodudarnosti između očekivanja i onoga što se zbiva. I tu nastaju razmjerno dramatične pogreške.

U jednoj studiji, u realnoj situaciji, najbolji pokazatelj hoće li zatvorenik biti pomilovan bio je podatak o vremenu koje je prošlo otkad je sudac jeo. Prazan želudac, stroža presuda

“Metaforička urednost, čistoća i higijena je moralno stanje. Ali ona ne služi samo za izbjegavanje dijareje, dehidracije i debalansa elektrolita već je idealna i za dodvoravanje Bogu.“ Ako smo prije prosudbe pogledali neku odvratnu snimku “ispitanici će strože moralno osuđivati – a još i više ako prije gledanja filma nisu oprali ruke… Studije Chen-Bo Zhong… pokazale su da mozak teško razlikuje prljavog nitkova od potrebe za pranjem… Ispitanici su trebali ispričati neki moralni ili nemoralni čin iz svoje prošlosti. Nakon toga istraživači su ispitanicima ponudili darove, kemijsku olovku ili antiseptične maramice. Oni koji su govorili o svojim etičkim posrnućima češće su birali maramice… U jednoj studiji, u realnoj situaciji, najbolji pokazatelj hoće li zatvorenik biti pomilovan bio je podatak o vremenu koje je prošlo otkad je sudac jeo. Prazan želudac, stroža presuda… Metafore o težini, čvrstoći, tvrdoći, teksturi, vremenu i udaljenosti samo su retoričke figure, ali ih je mozak pobrkao i obradio pomoću sklopova koji se bave fizikalnim svojstvima predmeta.“

U dvadesetak stranica popisa pojmova pojavljuju se Bernie Madoff i Ruth Benedict (Wikipedia), uz zatvorenikovu dilemu, El Nino i mezolimbički dopaminski sustav

Pridodamo li tim mehanizmima i razne vrste prepoznavanja srodnika, kojima (ponovno: u kombinaciji svjesnog i nesvjesnog) oblikujemo značenje riječi „Mi“, bit će nam jasnije koliko je lako ljude manipulirati. Jedan od tih načina koristili su Hutui prilikom zloglasnog ruandskog genocida u kojem je u kratkom vremenu pobijeno između 800.000 i milijun pripadnika plemena Tutsi, i to na vrlo rudimentaran (a ne na “industrijsko-vojni“) način. Kako se to moglo dogoditi? Svakako postoje neki povijesni razlozi. Ali Sapolsky s pravom tvrdi da je pri genocidu bio potreban još jedan, ključni faktor: dehumanizacija protivnika, pretvaranje “njih“ u životinje, u konkretnom ruandskom slučaju – u “žohare“.

“Dehumanizacija i pseudo-specijacija, oruđa su propagandista mržnje. Oni su odvratni. Glodavci. Rak-rana. Smrdljivi. Zli. Žive u brlozima koji nisu za normalne ljude. Oni su govna… Kada inzula vaših sljedbenika počne brkati metaforično i konkretno, praktički ste ostvarili svoj cilj.“

Nadam se da sam Vas, čitatelju, potaknuo da pročitate knjigu. Indeks imena i pojmova ima dvadeset stranica, i “metaforično“ svjedoči o obuhvatnosti Sapolskyjeva pothvata: Adrenokortikotropni hormon, Bernie Madoff, kongenitalna adrenalna hiperplazija, teorija igara, Cushingov sindrom, Boko Haram, Ruth Benedict, test implicitnih asocijacija, mezolimbički dopaminski sustav, đavolja nastranost, diktatorska igra, zatvorenikova dilema, El Nino, neoliberalizam, emocionalna zaraza, Kitty Genovese, Arhipelag Gulag… itd… Još jednom knjiga zaslužuje apsolutnu preporuku: Riječ je o rijetkom spoju užitka čitanja, povezivanja činjenica i otkrivanja novih, znanstveno potvrđenih činjenica i teorija – spoznavanja tko smo i za što smo sposobni. Osnovno pitanje: zašto su ljudi dobri i zli, u Sapolskyjevoj se izvedbi pretvorilo u enciklopediju podataka i konekcija, po duhovitosti nalik Brysonovoj Kratkoj povijesti gotovo svega, samo iz prve ruke, iz pera znanstvenika – sveždera. (Samo što je nažalost fizički teška, pa ćemo je prema upravo spomenutim mehanizmima “utjelovljene kognicije“ nesvjesno – i pogrešno – smatrati teškom!)