Andrea Nahles, nova predsjednica SPD-a: Bučna, spremna za kavgu, žena, vjernica, što joj je od toga najvažnije

Ljevica već dugo ne pronalazi ni smjer ni ideologiju. Njemački SPD izabrao je novu predsjednicu stranke Andreu Nahles, s povijesno niskim postotkom glasova. Čak su je i stalni glasači dočekali na nož. No ona ne odustaje. Anđelko Šubić analizira nudi li išta novoga

„Nakon 155 godina postojanja, vrijeme je da jedna žena stane na čelo njemačkih socijaldemokrata“, riječi su bivšeg predsjednika SPD-a Martina Schulza ove veljače, kad je objavio kako odstupa s dužnosti na koju je predložio Andreu Nahles, predsjednicu kluba zastpunika SPD-a u Bundestagu.

Nahles je 22. travnja u Wiesbadenu na stranačkom kongresu SPD-a i izabrana, ali s neslavnih tek 66,3% glasova. Samo je 1995. Oscar Lafontaine, danas bivši SPD-ovac, izabran lošijim rezultatom (62,6%).

Trenutno skoro sve njemačke parlamentarne stranke (samo su liberali iznimka) imaju neku „mini-Merkel“ barem blizu vrha stranke. Možda u vjeri kako je spol bio presudan za dugotrajnu vladavinu i popularnost njemačke kancelarke. Njemačka ljevica, međutim, ima dugu tradiciju žena u svojim prvim redovima, kudikamo slavniju nego bilo koja konzervativna stranka.

Slabašan rezultat Andree Nahles ima veze sa novim bojnim pokličem njemačkih socijaldemokrata: #SPDerneuern (obnoviti SPD). S kim? S tom borbenom, neki će reći čak i svadljivom političarkom koja i sama kaže kako je tu “već odavno”? Čega tu ima novog? Andrea Nahles rođena je 1970. u Mendingu. Kći je zidara, a u ponašanju ima mnogo osobina žitelja Eifela, brdovitog i razmjerno siromašnog predjela na krajnjem zapadu Njemačke, usporedivog s našom Likom.

Osvrti u njemačkim medijima nakon njenog izbora ipak nisu posve lišeni seksizma. Anna Sauebrey svoj komentar u Tagesspiegelu naslovljava „Laut, breitbeinig, Frau“ (po značenju bi prijevod otprilike bio „Bučna, spremna za kavgu, žena“) što je aluzija na naslov autobiografije Andreje Nahles „Frau, gläubig, links: Was mir wichtig ist“ („Žena, vjernica, lijevo: Što mi je važno“) objavljene 2009. Tri pojma u naslovu i jesu njene glavne odrednice: odrasla u obitelji aktivnih katolika ponosno ističe i kako je bila jedna od prvih djevojčica koja je smjela biti ministrantica u njihovoj župnoj crkvi. To učenje Crkve – i tu se ne misli tek na ono „prije će deva kroz ušicu igle nego bogataš kroz vrata raja“, nego osnovno načelo ljubavi prema bližnjima – nije nipošto strano njemačkim ljevičarima starijeg naraštaja, ponekad i maturanata crkvenih i osobito isusovačkih gimnazija.

Andrea Nahles je u Mayenu pohađala svjetovnu “realku”, a gimnaziju završila 1989. U SPD ulazi kao maturantica. Na pitanje maturantima u školskom listu što žele biti u životu odgovorila je „Domaćica ili kancelarka Njemačke“, a što je danas omiljeni citat njezinih biografa.

U Bonnu studira germanistiku i politologiju i u tadašnjem glavnom gradu nastavlja svoju stranačku aktivnost. Radi i kao pomoćnica u uredu zastupnika SPD-a. U tom nekadašnjem razmjerno malenom „glavnom selu“ Savezne Republike Njemačke bilo je gotovo nemoguće ne sresti i najviše državne dužnosnike na ulici ili u nekom restoranu. Andrea Nahles ne oklijeva stvarati veze i poznanstava.

Samo četiri godine nakon što je stupila u stranku, 1993. postaje predsjednicom Jusosa, Mladih socijaldemokrata, rodne pokrajine Rheinland Pfalz (uzgred, od tamo je i CDU-ovac Helmut Kohl). No djelatnost u pokrajini je bila tek priprema za angažman na saveznoj razini: 1995. je  izabrana i za predsjednicu Jusosa Njemačke, a njen izbor i Andreu Nahles tadašnji je predsjednik Lafontaine nazvao „Božjim darom SPD-u“.

Ovdje treba objasniti i jedan od uzroka brojnih i naizgled nepomirljivih frakcijskih sukoba među njemačkim socijaldemokratima. Oni imaju dva inkubatora kadrova: jedno su Falken (Sokolovi), organizacija za mladež koju je SPD osnovao 1904. i koja je svojevrsna kombinacija izviđača (pionira?) i političkog djelovanja. Oni organiziraju izlete, ljetovanja i druge aktivnosti mladih, ali i potiču humanitarno djelovanje, pomoć onima kojima je potrebna uz, naravno, političke rasprave i dijaloge.

U Jusosu je ostala snažna frakcija Stamokaps (zagovornika Staatsmonopolistische Kapitalismus, Lenjinovog nauka o diktaturi proletarijata koja će put u komunizam otvoriti državnim monopolom kakav se onda vidio u zemljama Istočnog bloka) kojoj se suprotstavljala frakcija Refosa (Reformskog socijalizma). Tada su još aktivni bili i posljednji izdanci K-Gruppen, zagovornika krajnje lijeve ideologije nastale u studentskom pokretu u šezdesetima prošlog stoljeća

Jusos je organizacija stranačkog podmlatka i svi članovi SPD-a koji su mlađi od 36 godina su automatski i članovi Jusosa. Tu je prilika mladim članovima da stvaraju veze i mreže poznanstava na razini svojih okruga, pokrajina, a onda i na razini Njemačke. Trenutni predsjednik Jusosa Kevin Kühnert stekao je slavu i izvan granica Njemačke glasnim i odlučnim protivljenjem da SPD ponovno uđe u koaliciju sa CDU/CSU jer je ta organizacija donekle neovisna od samog SPD-a.

Jusos tradicionalno nije samo inkubator kadrova, nego i ideja: u devedesetima kad je Nahles tamo bila aktivna bilo je mnogo previranja s obzirom na slom socijalističkog bloka. Kao i drugdje i u Jusosu su su raspravljali što će to značiti za ideju socijalne države, istočne ili zapadne inačice. U Jusosu je ostala snažna frakcija Stamokaps (zagovornika Staatsmonopolistische Kapitalismus, Lenjinovog nauka o diktaturi proletarijata koja će put u komunizam otvoriti državnim monopolom kakav se onda vidio u zemljama Istočnog bloka) kojoj se suprotstavljala frakcija Refosa (Reformskog socijalizma). Tada su još aktivni bili i posljednji izdanci K-Gruppen, zagovornika krajnje lijeve ideologije nastale u studentskom pokretu u šezdesetima prošlog stoljeća koji su tražili „prirodan“ povratak socijaldemokrata izvornim idejama komunističke partije Njemačke (KPD, zabranjena u SR Njemačkoj 1956.) Iako je Nahles tvrdila kako nije pripadala nikakvim frakcijama, njene teze i držanje morali su zadovoljiti i tvrdolinijaše Stamokapsa da bi uopće bila izabrana za predsjednicu Jusosa.

Zvali su ga “Drug šefova”: Gerhard Schröder, s kojim se Nahles nije slagala

Izbornom pobjedom SPD-a i Gerharda Schrödera 1998., Andrea Nahles prvi puta biva izabrana u Bundestag, no već tada je nesklona neoliberalnim težnjama kancelara Schrödera (zvali su ga i Genosse der Bosse, Drug šefova). Kao članica parlamentarnog povjerenstva za rad i socijalu kritizira i njegovu reformu tržišta rada, Agenda 2010. Godine 2005. Nahles se upušta i u bitku sa tadašnjim predsjednikom SPD-a, Franzom Münteferingom. On je želio za glavnog tajnika stranke postaviti Kaja Wesselhövela, ali Nahles je imala bolju ideju: na primjer sebe. Biva izabrana sa 23 protiv 14 glasova, ali izazovno ponašanje joj nije u SPD-u donijelo samo prijatelje. Brzo shvaća da još nije došlo njeno vrijeme: povlači kandidaturu, a ne prihvaća niti položaj jedne od potpredsjednica stranke koji joj nudi Münteferingov nasljednik, Matthias Platzek. Uspjeh  Andree Nahles je i Münteferingu bila jasna poruka kako SPD više ne stoji iza njega pa napušta dužnost predsjednika.

Dvije godine kasnije, zajedno sa Peerom Steinbrückom i Frank-Walterom Steinmeierom postaje potpredsjednica SPD-a, 2009. je i glavna tajnica stranke. Tu funkciju obnaša sve dok 2013. ne ulazi u vladu kao ministrica za rad i socijalnu skrb. Na tom joj položaju čak i protivnici priznaju kako nije osoba koju je lako “otkačiti”: kad se nečega prihvati ne miruje dok ne postigne barem nešto približno onom što si je zamislila. Njena je zasluga da je od početka 2015. u Njemačkoj uvedena minimalna nadnica, a pokazala je strast i u zastupanju treće odrednice u naslovu njene autobiografije: u pravima žena.

U uspjehe njenog ministarstva uvrštava se i takozvana “mirovina za majke” makar se to teoretski odnosi i na očeve koji su dio radnog vijeka proveli u odgoju djece, a što im se priznaje u izračunu mirovine. Ona osobno jedva da će imati nešto od toga: samo osam tjedana nakon što je rodila kćerku 2011. se vratila svojim dužnostima. U međuvremenu se i razvela od povjesničara umjetnosti Marcusa Fringsa tako da je zapravo samohrana majka.

Ne samo to: Andrea Nahles je 50-postotni invalid. Kao učenica je prvo imala udes u sportu, a kasnije je, kao vozačica, imala i tešku prometnu nesreću. Sama priznaje da je tek činjenica da sad ima službenog vozača spašava od oduzimanje dozvole. Ništa čudno s obzirom da joj je rodno mjesto tek koji kilometar od Nürburgringa. Zvuči logično da je upravo ona bila jedna od najglasnijih protivnika želje bavarskih kršćanskih demokrata uvesti cestarine za osobna vozila na autocestama. Doduše, njeno tumačenje je bilo ideološko: jednaka cestarina neminovno više pogađa siromašnije od imućnijih obitelji.

Vratimo se njenom usponu na političkoj ljestvici: već iste godine kad je Nahles izabrana za glavnu tajnicu SPD-a, za predsjednika je izabran Sigmar Gabriel. Ne samo po političkoj prošlosti (Jusos i Sokolovi), nego i po karakterima je teško naći različitije osobe: u više navrata je Nahles priznala kako je “nemoguće” surađivati sa Gabrielom. Za razliku od energične ministrice rada, Gabriel “previše razmišlja”, stalno mijenja stavove i ne prihvaća se posla u “sređivanju” stranke. Doista, Gabriel je i kao ministar vanjskih poslova uživao golemu naklonost njemačke javnosti upravo zbog diplomatskih sposobnosti, ali i čvrstih stavova, na primjer za uvođenje sankcija Rusiji nakon okupacije Krima. U dijelu njemačke ljevice, još refleksno naklonjene Kremlju, to ne mora biti pozitivna osobina.

Saveznici: Nahles i Schulz

Povratak Martina Schulza na njemačku političku pozornicu se i Andrei Nahles učinio kao spas. Schulz je doduše u čitavom SPD-u prihvaćen kao mesija – njegovih nemogućih 100% u izboru predsjednika stranke dovoljno govore, ali je i on trebao nekoga tko bi mu pomogao povezati konce u samoj Njemačkoj nakon toliko godina u Europskom parlamentu. Andrea Nahles mu se učinila idealnom saveznicom. Jedan od prvih njenih savjeta Schulzu, kako tvrdi novinar Spiegela Markus Feldenkirchen, bio je što treba učiniti sa Sigmarom Gabrielom: “Entweder du killst ihn, oder er killt dich” (Ili ćeš ti ubiti/uništiti njega, ili će on uništiti tebe).

Doista, makar još uvijek popularni ministar vanjskih poslova, Gabriel je postao “ne-osoba” u svojoj stranci. U predizbornu bitku jedva da ga je tko zvao, a nakon njegova fjaska na parlamentarnim izborima prošlog rujna još je i Andrea Nahles je bila izabrana za predsjednicu kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu. Uslijedilo je dobro poznato natezanje oko stvaranja koalicije i teško je reći kad su Schulz i Nahles sklopili deal: ti ćeš postati predsjednica SPD-a, a ja ću preuzeti položaj ministra vanjskih poslova. Ministra tog resora, Sigmara Gabriela nitko ništa nije pitao, a nije čak ni sudjelovao u koalicijskim pregovorima. Kad je pak sam Gabriel podigao glas oko takve trgovine, onda je i Schulz odustao od svojih ambicija – ali ne i Andrea Nahles.

Sve je to bilo dobro poznato delegatima stranke koji su sad u Wiesbadenu trebali dići ruku za svoju novu predsjednicu. Zapravo je spektakularan uspjeh njene protukandidatkinje, gradonačelnice Flensburga Simone Lange. Za nju je jedva tko čuo, a u samo par dana predstavljanja sakupila je 27,6% glasova izaslanika. Zagovornici Andreje Nahles su se nadali “75 + x” posto glasova, ispalo je 66,3%.

Prema istraživanju agencije Forsa, samo 39% upitanih smatra Andreu Nahles pogodnom osobom da bude na čelu SPD-a. 34% upitanih kaže kako sad ima još manje šansi da glasuju za SPD kad je Nahles na čelu – njih 23% štoviše tvrdi da je sad “mnogo manje” šanse da stave križić kod te stranke. Još je žalosnije stanje ako se pogleda mišljenje članova ili birača njemačkih socijaldemokrata: njih samo 19% misli da je sa Andreom Nahles više šansi da će građani birati SPD, 46% njih ne misli da će se bilo što promijeniti. Ali njih četvrtina, 25% kaže kako ni oni neće glasovati za SPD dok je Nahles na čelu.

Među mladim biračima (od 18 do 29 godina) njih 41% tvrdi kako sad nipošto neće glasovati za SPD, 28% onih starijih od 65 godina je izjavilo kako se sa tom predsjednicom još više smanjila mogućnost da biraju SPD. Zapravo izgleda da ova političarka sa krajnjeg zapada Njemačke barem donekle “prolazi” na istoku Njemačke: tamo ih je 29% reklo kako se sad smanjila mogućnost birati SPD, na zapadu je to 35%, rezultat je instituta Civey kojeg je objavio list Die Welt.

Zbog svega toga, zapravo je teško u njemačkim medijima naći komentar koji pozitivno ocjenjuje novu predsjednicu SPD-a. Jedna iznimka je komentar glavnog urednika magazina Cicero, Christopha Schwennickea koji smatra kako SPD ima urođenu sklonost, “kao u snu”, uvijek izabrati krivu opciju: 100% za Martina Schulza je najbolji primjer. Ta stranka konačno treba prestati biti zaljubljena u gubljenje i okrenuti se pobjeđivanju. “Ne mora se sviđati svaka njezina osobina i biti istog mišljenja s njom u svakoj situaciji. A ipak je Andrea Nahles trenutno najbolja opcija koju SPD uopće ima. Ima snažnu volju za moć i izraziti instinkt ubojice. Duhovita je, makar te njene šale ponekad zvuče grubo. Nikad nije, kao Sigmar Gabriel 2015./2016. za vrijeme izbjegličke krize, propustila napasti sve slabiju kancelarku, ” piše Schwennicke.

“Grube šale” su doista osobina nove šefice SPD-a. Najpoznatija je njena najava na posljednjem sastanku vlade prethodnog saziva kad je već bila izabrana za predsjednicu kluba zastupnika SPD-a, kako će CDU/CSU “od sutra dobiti po njušci”. Izjavu je rado ponovila i novinarima, ali je kasnije redovito objašnjavala kako se “šalila”. No čak će biti manje teško Andreu Nahles naučiti osnovama lijepog ponašanja nego pronaći novi smjer za njemačke socijaldemokrate.

Iz SPD-a se čuju ideje koje tjeraju predstavnike poslodavaca i konzervativne političare na zaključak kako “SPD pada čak i ispod onoga što je odlučeno u Bad Godesbergu”. Riječ je o stranačkom programu donesenom 1959. u kojem se SPD odriče diktature proletarijata i revolucije i transformira u socijaldemokratsku stranku u današnjem značenju.

Mora nekako pokušati sa socijalnom pomoći, ali nekako je i ne naglašavati… Mora nekako pokušati s Europom, ali nekako i ne, jer SPD ne želi biti stranka koja će njemački novac poklanjati Bruxellesu. Trebalo bi nekako ukrotiti kapitalizam, ali naravno ne previše…

U tim kritikama ljevice se rado zaboravlja kako možda nije doba za nekakvu oružanu revoluciju, ali ljevica doista mora tražiti novi put i ideologiju jer je i svijet gospodarstva – da sad izbjegnemo pojam “kapitalizam”, bio nešto posve drugo i drugačiji 1959. nego danas. Samo rijetki su tada uopće razmišljali o “siromašnoj državi” u kojoj bi se sve prepustilo “privatnoj inicijativi”, koja će, kako se brzo pokazalo, onda i diktirati interese koji ne moraju biti identični interesima ni društva a ni države. Prekarni rad je bio nepoznanica, radno mjesto svetinja.

No kad danas Andrea Nahles u intervjuu u listu Der Spiegel zagovara povratak načelima “solidarnog društva” što opet mora “doći u središte naše politike”, očito i sama nije svjesna u kojoj mjeri je i sam taj izraz kontaminiran. A ako se to onda još poveže sa stranacima i njihovim obiteljima, eto sigurnih glasova ekstremnoj desnici.

Komentator Der Spiegela Veit Medick pod naslovom Neobnovljivi SPD odlično nabraja nemoguće zadaće njemačkih socijaldemokrata: Mora nekako pokušati sa socijalnom pomoći, ali nekako je i ne naglašavati… Mora nekako pokušati s Europom, ali nekako i ne, jer SPD ne želi biti stranka koja će njemački novac poklanjati Bruxellesu. Trebalo bi nekako ukrotiti kapitalizam, ali naravno ne previše… I onda još mora nekako vladati mir, što je opet prilično teško jer se drugovi prvo trebaju dogovoriti kako stoje sa ratobornim Putinom. A to je tek stvar za sebe.”

U razgovoru sa urednicima Der Spiegela (18/2018.) Andrea Nahles obećava kako “niti jedan kamen neće ostati netaknut” u potrazi za novim idejama i smjernicama stranke. Tvrdi kako “neće uljepšavati” stanje u stranci i kako u “mnogim gorućim pitanjima – digitalizacije, integracije (stranaca) ili socijalne države – nisu ponudili odgovor, ponekad su čak i svjesno gušili problem.” (Opet kritika na Gabriela – op. aut.) Ali sad, s njom na čelu, bit će otvoren prostor da se o tome raspravlja, makar će za to trebati još vremena.

Nije dvojbeno kako nova predsjednica SPD-a ima i dobrih ideja koje sitne vijke bi se još moglo zategnuti kako bi se neke stvari popravile. Na primjer kada je riječ o prekvalifikaciji nezaposlenih u doba kada njemačkom gospodarstvu izgleda jednostavnije i jeftinije “uvesti” kvalificiranu radnu snagu iz drugih zemalja EU, a što itekako šteti državama iz kojih ti stručnjaci odlaze. Ona teži “reformi socijalne države koja će je učiniti bližom građanima, naklonjenijom obiteljima, pravednijom i jednostavnijom.” Ali, u standardnoj retorici SPD-a koja se čita u tom intervjuu nema nekih vizija koje bi ostale zapamćene ni nakon četiri stranice teksta. Možda tek da je Andrea Nahles šefica SPD-a koja to pod svaku cijenu želi ostati još dugo, dugo godina.

Iz ustiju sad već ukupno petnaeste čelnice SPD-a od odlaska Willy Brandta 1987. već i to bi bilo nešto novo. Ali time još nije rečeno da bi sa Andreom Nahles to bilo nešto novo za njemačku i čak europsku ideju socijalne demokracije.

Poratni predsjednici SPD-a

Kurt Schumacher od 11. svibnja 1946. do 20. kolovoza 1952.

Erich Ollenhauer od 27. rujna 1952. do 14. prosinca 1963.

Willy Brandt od 16. veljače 1964. do 14. lipnja 1987.

Hans-Jochen Vogel od 14. lipnja 1987., nakon fuzije sa SPD DDR-a do 29. svibnja 1991.

Björn Engholm od 29. svibnja 1991. do 3. svibnja 1993.

Johannes Rau (komesarski) od 3. svibnja 1993. do 25. lipnja 1993.

Rudolf Scharping od 25. lipnja 1993. do 16. studenog 1995.

Oskar Lafontaine izazvao i pobijedio Scharpinga 16. studenog 1995. do 12. ožujka 1999.

Gerhard Schröder od 12. ožujka 1999. do 21. ožujka 2004.

Franz Müntefering od 21. ožujka 2004. do 15. studenog 2005.

Matthias Platzeck od 15. studenog 2005. do 10. travnja 2006.

Kurt Beck od 10. travnja 2006. do 7. rujna 2008.

Frank-Walter Steinmeier (komesarski) od 7. rujna 2008. do 18. listopada 2008.

Franz Müntefering od 18. listopada 2008. do 13. studenog 2009.

Sigmar Gabriel od 13. studenog 2009. do 19. ožujka 2017.

Martin Schulz od 19. ožujka 2017. do 13. veljače 2018.

Olaf Scholz (komesarski) od 13. veljače 2018. do 22. travnja 2018.

Andrea Nahles od 22. travnja 2018.

Reference

Autobiografija: Frau, gläubig, links. Was mir wichtig ist. Pattloch Verlag, München 2009

Die Welt: “Nova šefica SPD-a plaši birače” https://www.welt.de/politik/deutschland/article175794306/Andrea-Nahles-Neue-SPD-Chefin-verschreckt-die-Waehler-WELT-Trend.html?wtrid=socialmedia.email.sharebutton

Focus: “Ili ćeš ti ubiti njega, ili će on tebe” https://www.focus.de/politik/deutschland/der-steile-absturz-des-ex-parteichefs-nahles-warnte-schulz-vor-gabriel-entweder-du-killst-ihn-oder-er-killt-dich_id_8663219.html

Intervju u Der Spiegelu: “Ništa neću uljepšavati” https://magazin.spiegel.de/SP/2018/18/157068924/index.html

Komentar Veita Medicka u Der Spiegelu: “SPDneobnovljiv” http://www.spiegel.de/politik/deutschland/spd-andrea-nahles-holt-nur-66-prozent-warum-die-partei-nicht-erneuerbar-ist-a-1204209.html

Komentar Christopha Schwennickea u Ciceru: https://www.cicero.de/innenpolitik/andrea-nahles-spd-parteitag-parteivorsitz