Antifašizam izvan historije. Prema obrascu self-help literature

Radi se prvenstveno o tome da se iz njega o samom fašizmu (i antifašizmu) ne može naučiti mnogo, osim parolaški, piše Karlo Jurak u prikazu Antifašističkog vodiča za ljepši svijet u izdanju Zaklade Rosa Luxemburg za Jugoistočnu Europu. Antifašizam historijski nije ideologija nego strategija, koja podrazumijeva savezništvo cijele ljevice, liberala i dijela desnice protiv fašizma, kao i različitih društvenih skupina i klasa (od radničke i seljačke do sitne i dijela krupne buržoazije)

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

U izdanju zaklade Rosa Luxemburg Stiftung za Jugoistočnu Europu nedavno je objavljen Antifašistički vodič za ljepši svijet , kratka brošura koju potpisuju više od deset autora (Luka Matić, Nenad Porobić, Jelena Krivokapić, Milena Ostojić, Nikola Vukobratović, Milovan Pisari, Lovro Krnić, Zoran Petakov, Josip Jagić, Jana Šarić, Krunoslav Stojaković, Friedrich Burschel, Đorđe Balzamović, Milena Romić i Vuk Palibrk). Javnost je imala prilike za publikaciju saznati na predstavljanju potkraj siječnja u Srpskom privrednom društvu Privrednik u Zagrebu.

Vodič se može pročitati, naročito ako ste upoznati s temom, u pola jednog poslijepodneva, bez obzira na to što ima ukupno blizu 200 stranica. Obiluje slikama, skrinšotovima i crtežima kojima ostavlja pozitivan dojam, a sâm je tekst obično skučen na malo više od polovice stranice. To svakako čini Antifašistički vodič ‘user-friendly’. Ipak, vrlo jednostavno i kratko čitanje Vodiča zbunjuje – radi se prvenstveno o tome da se iz njega o samom fašizmu (i antifašizmu) ne može naučiti mnogo, osim parolaški, ali se može učiti kako postati boljim čovjekom. Riječ je o svojevrsnom ‘self-helpu’ za postajanje boljim (etičnijim, dobrohotnijim) čovjekom, a učinci ovise o tome kako se percipira ‘self-help’ literaturu. Djelomično i naslov odaje tu intenciju – ‘za ljepši svijet’, iako bi bilo točnije ‘za postajanje boljim čovjekom’, i to na djetinje naivan način – da se svi primimo ukrug za ruke i uzvikujemo kumbaya. Ili kao u pjesmi „Kad bi svi…“ Nije loše, štoviše, ako ima pozitivne učinke, odlično je, ali postoji problem – to nema veze s antifašizmom. Da ne karikiram potvrđuje citat:

„Najjača sredstva protiv fanatizma, mizantropije i nasilnog svjetonazora fašizma ostaju humor, opuštenost, jasnost, otvorenost, solidarna kritika, samoironija, kao i glasno smijanje među prijateljima i dobrim ljudima.“ (str. 36)

Ovaj ‘self-help’, kao rješenje ne nudi transcendentalnu meditaciju, molitvu, ‘pozitivno razmišljanje’ ili slično nego – antifašizam, a nudi antifašizam jer je u fašizmu utjelovljeno sve zlo svijeta. Dobro, ako ne baš sve zlo, a ono svakako veliki dio negativnih pojava u sadašnjosti i prošlosti poput netrpeljivosti i diskriminacije bilo koje vrste, nesolidarnosti, ugnjetavanja, nejednakosti, nesklonosti određenim društvenim skupinama i sl. Opravdano si čitatelj Antifašističkog vodiča može postaviti pitanje je li ičega od toga bilo prije fašizma jer ako je bilo, kako je moguće sve to danas dovesti u kontekst s fašizmom, a time i s antifašizmom koji je vrijednosni i praktični otpor svemu tome te koji nije ‘pravi’ ako nije jasna negacija baš svega ovog negativno percipiranog.

S promocije u Privredniku (srp.hr).

Struktura Antifašističkog vodiča vrlo je konfuzna – poglavlja i potpoglavlja su nabacana, nije jasno zašto nakon jednog slijedi baš ono koje slijedi, zašto su navedeni baš određeni primjeri i zašto su određene stvari pojednostavljene baš na dani način. Definicije antifašizma nema, odnosno nema određenja koje izražava suštinu antifašizma – da je to, prije i iznad svega, strategija. Strategija, a ne ideologija, i da je prvenstveno definiran negativno – u opreci spram fašizma. Strateški karakter antifašizma podrazumijeva savezništvo cijele ljevice, liberala i dijela desnice protiv fašizma, kao i različitih društvenih skupina i klasa (od radničke i seljačke do sitne i dijela krupne buržoazije). To je i bila politika Narodne fronte kao najuspješnije strategije antifašizma i prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Nasuprot tome, autori Vodiča ispunili su publikaciju upisivanjem u antifašizam hrpe vrijednosti koje su nečemu protivljenje – antirasizma, antiseksizma, anticiganizma, antikonzervativizma, antihomofobije i antikapitalizma.

Problem je i što se radi o vrlo nehistoričnom opisu – ako je npr. borba protiv homofobije nužna sastavnica antifašizma, koliko je onda uopće bilo antifašista među antifašistima? Nemojmo imati iluzije, homoseksualizam u vrijeme antifašističke borbe, bez obzira na to što su nacifašisti progonili homoseksualce, nije bio prihvaćen ni među socijalističkim i komunističkim pokretima, da ne govorimo o SSSR-u.  I za sudionike NOB-a, koje Vodič jako glorificira, teško je reći da su svi bili protiv homofobije, a mnogi od njih zasigurno ni po nekim drugim kriterijima ne bi odgovarali piscima Vodiča. Na kraju krajeva, mnogi su postali sudionicima antifašističke borbe naprosto zato što su fašisti okupirali krajeve u kojima su živjeli i progonili ih, a ne zato što su bili sami ispunjeni setom apstraktnih ideja koje jesu važne, ali historijski je pokazano da nisu nužna sastavnica antifašističkog pokreta.

Bizaran je i način pisanja Vodiča – stalno se izmjenjuju muški i ženski rod (npr. „antifašistkinje i komunisti“, „socijalistkinje i aktivisti“ i sl.). Vjerojatno se htjelo postići rodnu političku korektnost u jeziku, ali se skroz ignoriralo ili zaboravilo neka temeljna lingvistička znanja; jedno je i nepovezanost stvarnog roda i gramatičkog roda, zatim neutralnost muškog gramatičkog roda, ali i načelo jezične ekonomije. Ako su autori htjeli načinom pisanja ispasti vrlo progresivni i politički korektni, ispali su to na promašen način.[1]

Umberto Eco (Wikipedia). “nedorečena teorija što je fašizam”

Pozitivna strana Antifašističkog vodiča je to što nastoji raditi na povijesnim primjerima, a ne potpuno uzdići antifašizam na razinu svevremenske, hipostazirane vrijednosti, kao što to npr. čini Umberto Eco sa svojim ur-fašizmom. Ali tu kontekstualizacija i historizacija staje te završava u istom problemu kao i Ecov ur-fašizam ili tzv. ‘građanski antifašizam’ koji na antifašizam gleda kao na set civilizacijskih vrijednosti. Bez obzira na nastojanje da se pronađu historijski uzroci pojave fašizma i što se on ispravno dovodi u kontekst sa socioekonomskim čimbenicima, u krajnosti on opet ističe ‘ljudskost’ i ‘dobrohotnost’ kao transhistorijske vrijednosti nad kojima kao stalna prijetnja stoji fašizam (ne kao konkretna ideologija i praksa nego kao otjelovljenje svega zla). U tom smislu nije uspješno urađena i prikazana veza između konkretnih socioekonomskih čimbenika i razvoja fašizma.

„U to vrijeme [nakon pada Berlinskog zida, op.a.] rodile su se ili oživjele brojne nedorečene teorije o tome što je fašizam, među kojima je najpoznatija ona romanopisca i lingvista Umberta Eca (str. 41)… Također, odmaknuli smo se od uobičajenog načina obrađivanja fašizma, gdje mu se suprotstavljaju apstraktne vrijednosti.“ (str. 43)

Kako autori nastoje u antifašizam ugurati vlastite vrijednosti najbolje se vidi u potpoglavlju ‘Sadržajne i programatske teme antifašističkog rada danas’ (str. 19 – 36) gdje su antifašizam proširili praktički do razine pomaganja siromašnima u susjedstvu, a natopljenost idejama nove ljevice najočitija je u podnaslovu ‘Privatno je političko’ gdje je utrpano mnoštvo vrijednosti i parola postšezdesetosmaške ljevice:

„Provođenje antifašističkih vrijednosti u ličnom okruženju može da se sastoji iz stanovanja u zauzetim ili samoorganizovanim stambenim projektima, uvođenja načela rodne ravnopravnosti i antirasizma u vlastitu svakodnevicu u praksi (a ne samo deklarativno), kao i sankcionisanje svakog oblika nasilnog i diskriminatornog ponašanja prema ženama i LGBT+ osobama, čak i ako to znači sankcionisanje drugarica iz vlastitih redova. Razmišljanje o vlastitim privilegijama i rasizmu, zaštita i zalaganje za prava slabijih i onih kojima je potrebna pomoć, pružanje odlučnog otpota napadima i odbrana našeg svakodnevnog života od mizantropskih, šovinističkih i nasilnih uticaja predstavljaju svakodnevne zadatke antifašista.“ (str. 35)

S jedne strane autori Vodiča mnoge pojave označavaju seksističkima, mizoginima, mizantropičnima, homofobnima i rasističkima, a s druge strane na više mjesta izražavaju vjeru u demokraciju i ulogu masa/naroda u politici. Pri tome, naravno, ne uspijevaju objasniti zašto suvremeni desni filofašistički populisti osvajaju veliki broj glasova, a gdjegdje dolaze i na vlast, pa se sapliću u eksplanatornoj hipertrofiji:

„Tome [fašizmu, op.a.] se možemo suprotstaviti samo demokracijom, egalitarizmom, solidarnošću i humanizmom, riječju – emancipatornim praksama političkog organiziranja i rada.“ (str. 43)

Što kada upravo demokracijom kao mehanizmom fašisti dođu na vlast ili blizu vlasti? Što kada se demokracija koristi da se ukine sama demokracija? Što može učiniti radikalni demokrat kada se demokratska odluka kosi s njegovim vrijednostima – ili se odreći svojih vrijednosti, ili demokracije kao neupitne vrijednosti? Ta pitanja predstavljaju izazov, i teorijski i praktički, kojega se naši antifašisti nisu dotaknuli.[2]

S time je povezana i vjera u horizontalno organiziranje suvremenih antifašističkih kolektiva (tzv. direktna demokracija), što s historijskim antifašističkim pokretima nema nikakve veze.

„Za razliku od vertikalnog organizacionog principa koji ide od vrha prema dnu, a na vrhu su oni koji odlučuju, horizontalni princip organizacije omogućava demokratskiji proces odlučivanja u kome učestvuje veći broj ljudi – rečju, moć teče odgovorno i demokratski odozdo. Unutar takvih organizacija postoji politički i ideološki pluralizam, odluke se donose usaglašavanjem svih onih koji u debati i organizaciji učestvuju.“ (str. 154-155)

Zanimljivo je da odrasli ljudi vjeruju u realnost takvog ideal-tipa. Bi li partizani dobili ijednu bitku protiv njemačkih, talijanskih, ustaških i četničkih snaga da su se organizirali horizontalno i nakon deliberacije usuglašavali stavove? To je, naravno, retoričko pitanje.

Uz posvećenost vrijednostima nove ljevice, koja i koristi antifašističko ime uglavnom kao zamjenu za postmarksistički orijentirane radikalno lijeve pokrete i ideje, došla je i kulturalizacija antifašizma – oličena u brojnim kolektivima koji se bave svime i svačime (od pomaganja unesrećenima u poplavama do skidanja mačaka s drveta) sve do izdanaka popularne kulture poput raznih bendova i socijalno angažiranih umjetnika.

„Organizovanjem festivala, izložbi i radionica, antifašistička scena pokušava da svoje ideje ponovno progura u politički mejnstrim. Brojni festivali na prostoru bivše Jugoslavije postaju mesta sastanka lokalnih antifašističkih inicijativa, prostor za osmišljavanje dalje borbe i značajan segment u procesu izgradnje mreže solidarnosti.“ (str. 189-190)

U tom bi smislu bilo intelektualno i politički poštenije definirati se socijalistom, komunistom, socijaldemokratom ili anarhistom, a ne koristiti oznaku antifašizma za te ideje. Ako su spomenute političke ideologije i prakse legitimne (a jesu), zašto ih maskirati jednim ‘anti’ određenjem kad spomenuti nazivi imaju jasnije i punije značenje. Naravno, odgovor je u tome što spomenuti antifašisti samo ovakav i pozitivno određen antifašizam smatraju – pravim.

Suvremena upotreba i uloga ideologema ‘historijskog revizionizma’ i ‘totalitarizma’ relativno je dobro objašnjena, iako je svijet nakon 1989./90. vrlo pojednostavljen – za sve je kriv ‘neoliberalni kapitalizam’ koji je tu negdje blizak fašizmu, i onda je jednadžba jednostavna:

„Utopivši obje te ideologije [fašizam i komunizam, op.a.] u teoriju o dva totalitarizma, liberalizam ih je pretvorio u ´babaroge´ kojima će plašiti i disciplinirati neposlušne političke elite i narode bivših socijalističkih republika na putu tranzicije u obećani bolji svijet parlamentarne demokracije zapadnog tipa i maksimalno dereguliranog slobodnog tržišta.“ (str. 41)

No, teorija totalitarizma Hannah Arendt krivo je protumačena i prenesena:

„Teorija totalitarizma se veže uz filozofkinju Hannah Arendt i njezinu naučno kontroverznu knjigu Izvori totalitarizma (1951.). Glavna teza Arendt je da fašistički i komunistički sistemi uglavnom dijele slične obrasce vladavine.“ (Ibid.)

To nije točno jer teorijâ totalitarizma ima puno, a Arendtina je samo jedna od njih. One pak teorije koje, kako autori navode, izjednačavaju fašističke i komunističke sisteme bliske su vrlo površnim analizama prilagođenima hladnoratovskoj paradigmi i vidimo ih npr. u Zbigniewa Brzezinskoga i Carla Joachima Friedricha, ali ne i u Hannah Arendt. Ona nigdje nije rekla da fašizam i komunizam dijele slične obrasce vladavine, nego nacistički i staljinistički režim te da su oni u konačnici krajnja (i najgora) posljedica situacije u kojoj su se pojedinci našli rastrgani i odvojeni od svojih tradicionalnih ustanova (pa i klasa i političkih partija) te postali dijelom atomizirane i amorfne mase koja se onda pretvara u svjetinu.[3] Totalitarnima Arendt nije smatrala ni socijalističku Jugoslaviju, ni fašističku Italiju i granično fašističku Francovu Španjolsku.

Hannah Arendt (Wikipedia): Nacistički i staljinistički režim dijele slične obrasce vladavine a ne fašizam i komunizam

Antifašizam se ne može iščupati iz povijesnog konteksta i prilagoditi današnjici tko da se u njega upisuje sve i svašta jer je to ahistorijski i transhistorijski pristup koji se zamjera i Ecu. Nema ni potrebe – on je ipak samo strategija, koja uključuje razna savezništva, od trenutka do trenutka, od situacije do situacije. Lijepo je, korisno i značajno propagirati ideje koje propagiraju autori Antifašističkog vodiča – od borbe protiv seksizma i homofobije do pomaganja siromašnima, unesrećenima i izbjeglicama. Vrlo je korisno i nužno da te stvari postanu i dio mnogih političkih programa te da se mnogi pojedinci, neovisno i o političkom programu, tako odnose prema drugima u svakodnevnom životu. Ali sa antifašizmom to ima malo veze. Bilo bi dovoljno da su autori nazvali publikaciju samo „Vodič za ljepši svijet“ ili, još bolje, „Kako postati boljim čovjekom“ Ako je fašizam sve i svašta, on gubi na značenju (kao i zlo sadržano u njemu), a onda to vrijedi i za antifašizam – ako je i on sve i svašta, (p)ostaje onime što je jednom izjavio jedan vrlo mrzak i neomiljen čovjek piscima Antifašističkog vodiča – floskula.

[1] Za značenje i upotrebu gramatičkih rodova, tj. imenskih klasa vidi više u: Charles Hockett, A Course in Modern Linguistics, MacMillan Company, New York, 1958.; Ivan Marković, Uvod u jezičnu morfologiju, Disput, Zagreb, 2012.

[2] A to pitanje postavlja veliki politički i pravni teoretičar i filozof Carl Schmitt koji je bio blizak nacistima i Hitleru. Vidi više u: Carl Schmitt, „Duhovno-povijesno stanje suvremenog parlamentarizma“, Politički spisi, Politička kultura, Zagreb, 2007.

[3] V. više u: Hannah Arendt, Izvori totalitarizma, Disput, Zagreb, 2015.