Argumenti ne pomažu. Moralni pupoljci Jonathana Haidta i razlike liberala i konzervativaca.

Moralne prosudbe ne donosimo razumom već intuitivno i automatski, a razum tek naknadno služi kao opravdanje vlastitog stava. To je središnja teza knjige "Pravedni um" američkog socijalnog psihologa Jonathana Haidta o čemu piše Dario Hrupec. Razlog naših različitih procjena nije u inteligenciji ili obrazovanju, nego u različitim "moralnim pupoljcima" koje djelomično stječemo, a djelomično su nam urođeni. Razumni argumenti rijetko mijenjaju duboko ukorijenjene moralne stavove.

• Naslovna fotografija: Jonathan Haidt, autor knjige The Righteous Mind. (namuWiki, CC BY-NC-SA 2.0 KR)

• Autor je docent na Odjelu za fiziku Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku.

Zašto su dobri ljudi podijeljeni politikom i religijom? To pitanje, koje stoji u podnaslovu knjige Pravedni um, čini se jednim od najvažnijih pitanja današnjeg ljudskog društva. Jonathan Haidt nije prvi ni jedini koji pokušava na to odgovoriti. No rezultati njegova istraživanja na tu temu, pretočeni u ovu knjigu, poučni su, inspirativni i… uznemirujući.

Haidt je američki socijalni psiholog koji se bavi psihologijom morala. Autor je četiriju svjetski poznatih knjiga, od kojih su tri prevedene na hrvatski. Prvu uspješnicu, The Happiness Hypothesis, o odnosu drevne filozofije i moderne znanosti, objavio je 2006. Hrvatski prijevod izdala je Medicinska naklada 2014. godine: Hipoteza o sreći: traženje suvremene istine u drevnoj mudrosti. Godine 2018. objavio je The Coddling of the American Mind, o porastu političke polarizacije i mentalnom zdravlju. Teško se suzdržati od zapažanja da se trend političke polarizacije nastavio i do danas je u Americi kulminirao u nešto zastrašujuće. Ta knjiga nije prevedena na hrvatski. Posljednja Haidtova knjiga, The Anxious Generation, objavljena je 2024., a već godinu kasnije Školska knjiga objavila je prijevod: Anksiozna generacija: kako je veliko premreživanje djetinjstva uzrokovalo epidemiju duševnih bolesti. I to je duboko uznemirujuća knjiga s mnoštvom potvrda o posljedicama odrastanja uz pametne telefone i društvene mreže na mlađe generacije.

Drugu sam namjerno preskočio jer ću se njome baviti u ostatku teksta. Dakle, 2012. Haidt objavljuje The Righteous Mind. Hrvatsko izdanje izlazi 2024. godine. Izdavač je In.Tri, iza kojeg stoji Ivan Kraljević, koji je u ovom slučaju i prevoditelj. Naslov je Pravedni um: zašto su dobri ljudi podijeljeni politikom i religijom. Prije nego prijeđem na sadržaj, moram komentirati sam hrvatski naslov. Premda righteous mind jest pravedni um, taj hrvatski naslov daje pomalo kriv dojam teme knjige. Pravedni um je um koji je pravedan, koji je razborit i moralno ispravan. To ostavlja vrlo pozitivan dojam i malo promašuje ton knjige. Postoji drugi pridjev u hrvatskom koji bolje pogađa ton knjige: pravednički. Pravednički um je um koji sebe doživljava kao čuvara pravednosti, i to vlastite verzije pravednosti. Pravednički sugerira moralnu samouvjerenost i inzistiranje na vlastitoj perspektivi, na vlastitom sustavu vrijednosti. A to je zapravo tema knjige. To je razlog zašto su ljudi, pa i oni dobronamjerni, podijeljeni politikom i religijom.

U prosincu 2024. održano je predstavljanje Haidtove knjige Pravedni um u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, u sklopu ciklusa predavanja Priroda uživo. O knjizi su sjajno govorili Pavel Gregorić i Tomislav Janović, a videosnimka cijelog događaja, i predavanja i kasnije rasprave, dostupna je na mrežnim stranicama Hrvatskog prirodoslovnog društva. Spominjem raspravu nakon predstavljanja knjige zato što se iz pitanja publike jasno vidi što najprije treba razjasniti. Jedno tipično, laičko viđenje morala može se svesti na jednadžbu: moral = dobar moral, u smislu da je moralno ono što je dobro. Što je, naravno, previše pojednostavljeno. Pitanjem dobra i zla bavi se etika, filozofska disciplina koja analizira i kritički promišlja moral. A sam moral skup je vrijednosti, normi i pravila. Moral je povezan s uvjerenjima, navikama, običajima. To je nešto što ljudi žive i čega se drže. Nešto što uopće ne mora biti dobro.

Predstavljanje knjige Pravedni um u knjižnici Bogdan Ogrizović u Zagrebu.

Haidt nije filozof, etičar, ne bavi se općim pitanjima dobra. On je socijalni psiholog; njegovo je područje interesa psihologija morala, otprilike rečeno onoga što ljudi nose u svojim umovima (vrijednosti, norme, dužnosti, zabrane, ideale), a što onda određuje njihovo ponašanje unutar zajednice. Ono što je za moral najbitnije, a to je jedna od središnjih ideja knjige, jest da moralne prosudbe donosimo automatski, intuitivno. Razum dolazi tek kasnije, kao opravdanje. Moral se ne promišlja, on se osjeća.

A sad ono najvažnije. Kako moral čine vrijednosti, norme, dužnosti, zabrane i ideali, očito su to stvari koje pojedinac preuzima od zajednice u kojoj živi. I to ga veže uz tu zajednicu. Sve su to ideje koje snažno povezuju grupu. Ali nisu univerzalne. Tu je kvaka. Druga grupa ima drugi moral. A taj drugi moral prva grupa doživljava kao pogrešan i loš. Tako nastaju neprijateljske skupine, pri čemu je svaka uvjerena u vlastitu ispravnost. Stoga nas moral istodobno povezuje unutar grupe i dijeli od grupa čiji je moral drukčiji. Mi smo u pravu, oni su u krivu. No Haidt otkriva još nešto važno: moral nije samo pitanje pravednosti. Postoje i druge komponente, osim pravednosti, primjerice odanost, autoritet i svetost.

Zapadni liberali skloni su, tvrdi Haidt, moral sužavati uglavnom na pitanja štete i pravednosti, a zanemarivati druge moralne dimenzije, poput odanosti, autoriteta i svetosti. Konkretno, načelo štete koje je formulirao John Stuart Mill još u 19. stoljeću u liberalnim i sekularnim sredinama često se pretvara u moralno načelo: ako nitko nije oštećen, onda to nije moralno pogrešno. Zato je Haidt smislio pitanja poput ovog: je li moralno ispeći na roštilju i pojesti svoga psa koji je stradao pod kotačima automobila? Niste vi ubili psa. Sam je stradao, nesretnim slučajem. Je li kome učinjena šteta time što ste ga pojeli kad je već ionako bio mrtav? Nije. Onda je to moralno. Nije. Pa kako to? Ljudi će uglavnom reći da to nije moralno, ali neće znati objasniti zašto. Tu je u pitanju jedna od onih moralnih kategorija koja je kod nekih naglašena više, kod nekih manje: svetost.

A sad možemo prijeći na znanstveni pristup: imamo neku pojavu; da bismo je razumjeli pa onda bili u stanju dati neka predviđanja, moramo naći sve doprinose i po mogućnosti prepoznati dominantni doprinos. Evo primjera iz fizike. Želimo opisati putanju bačene lopte. Putanju oblikuju sile, ali koje sve sile? Gravitacijska sila, sila otpora zraka, sila uzgona, Coriolisova sila i tako dalje. Dominantna je gravitacijska sila. Samo s njom već imamo dobar opis putanje. Za sve precizniji opis treba dodavati druge sile. Psihologija nije fizika, ali problemu ipak možemo pristupiti na sličan analitički način.

I moral možemo raščlaniti na neke osnovne doprinose. Takve temelje morala Haidt naziva moralnim pupoljcima, po uzoru na osjetne pupoljke na jeziku, kojima se razlikuju četiri okusa: slatko, slano, kiselo i gorko. Moralnih pupoljaka Haidt je prepoznao šest. To su:

1. 1. • brižnost (reakcija na patnju, ranjivost, potrebu za zaštitom; suprotnost joj je šteta)

      • pravednost (reakcija na poštenu razmjenu, reciprocitet, prevaru; suprotnost joj je varanje)

      • sloboda (reakcija na prisilu, dominaciju, ugnjetavanje; suprotnost joj je tlačenje)

      • odanost (reakcija na pripadnost grupi, vjernost, solidarnost; suprotnost joj je izdaja)

      • autoritet (reakcija na red, hijerarhiju, poštovanje; suprotnost mu je subverzija)

      • svetost (reakcija na čistoću, uzvišenost, gađenje; suprotnost joj je degradacija)

Poanta je da svi ti moralni temelji nisu jednako zastupljeni. Neki mogu dominirati, a neki mogu biti skroz potisnuti. Ono što nas međusobno razlikuje nije samo sadržaj naših vrijednosti, normi i ideala, nego i različita zastupljenost moralnih temelja. Netko će snažno reagirati na nepravdu, ali se poštivanjem autoriteta uopće neće zamarati. Drugi će možda reći da pravednost jest važna, ali da je poštivanje autoriteta iznad pravednosti.

Zanimljivo je da Haidt kod liberala i konzervativaca prepoznaje vrlo karakteristične akorde u smislu zastupljenosti moralnih temelja. Kod liberala su tipično jače naglašeni brižnost, pravednost i sloboda, a slabije odanost, autoritet i svetost. Ne znači da ih nema, ali su manje naglašeni. Kod konzervativaca su svi moralni temelji zastupljeniji i uravnoteženiji. I zato su u nekim situacijama u prednosti. Haidt to iznosi kao činjenicu, a ne iz simpatije prema konzervativcima. Štoviše, sam se Haidt dugo izjašnjavao kao liberal pa su mu mnogi liberali zamjerili takve izjave o nekoj moralnoj prednosti konzervativaca.

Da neki imaju manjak osjetnih pupoljaka na jeziku pa slabije raspoznaju okuse, to je normalno. No kad bi netko tvrdio da je osoba rođenjem zakinuta u moralnom pupoljku za pravednost, to bi zvučalo gotovo kao da je netko “rođeni lopov”

Jedan od važnih zaključaka jest da ljudi ne raspravljaju samo iz različitih stavova, nego često iz različito podešenih moralnih pupoljaka. A ta različita podešenost moralnih pupoljaka nešto je što se ne mijenja preko noći. Čini se da nije samo stečena, nego da ima i komponentu urođenosti. A to je onda jako osjetljivo pitanje. Na rubu političke korektnosti. Da su neki rođeni s manje zastupljenom jednom od tri vrste čunjića u oku pa zato slabije raspoznaju boje, to je normalno. Da neki možda imaju manjak osjetnih pupoljaka na jeziku pa slabije raspoznaju okuse, i to je normalno. No kad bi netko tvrdio da je osoba rođenjem zakinuta u moralnom pupoljku za, recimo, pravednost, to bi zvučalo gotovo kao da tvrdi da je netko “rođeni lopov”. E, to je već, blago rečeno, politički nekorektna izjava. Jonathan Haidt takvo što ne tvrdi. A i promotori knjige na ranije spomenutom događaju, za koji sam dao link na videosnimku, ogradili su se od takvih aluzija iz publike (rađa li se netko kao liberal ili to postaje usvajajući vrijednosti, norme i običaje iz svoje okoline). No čak i da je dominantnost naših moralnih pupoljaka urođena i nepromjenjiva (za što, iskreno govoreći, ne znamo je li tako ili nije; samo znamo da se ne mijenja ni lako ni brzo), iz toga ne slijedi da postoji jedan moralni akord koji je bolji od drugoga. Kao što nema ni jednog otiska prsta koji je bolji od drugog. Uostalom, naše moralno djelovanje ne proizlazi samo iz tog akorda, relativnog odnosa šest moralnih temelja, nego i iz skupa usvojenih vrijednosti, stavova, normi i običaja. Moralni ste ako vaš skup ima velik presjek s tipičnim skupom zajednice u kojoj živite. Nemoralni ste ako jako odstupate.

Mene osobno deprimira činjenica da ljudi svoje prosudbe donose intuitivno, na temelju svojeg moralnog stava, a tek ih onda eventualno razumski opravdavaju. A moralni stavovi odraz su vlastitog sustava vrijednosti. Drugim riječima, ljudi neslaganje uglavnom doživljavaju emocionalno, kao napad na svoje temeljne vrijednosti. Pa tu onda baš nema puno nade da se razumnim argumentima može mnogo postići s nekim čiji um nije istreniran da bude tolerantan i strpljiv.

Hrvatsko izdanje knjige Pravedni um (https://in-tri.hr/pravedni-um/)

Uglavnom, Haidt završava pozitivno, što je očekivano, mada nije skroz uvjerljivo. Ima nade. Kao prvo, trebalo bi osvijestiti činjenicu da nas moral veže uz našu zajednicu, ali nas i zasljepljuje za ono što vide članovi druge, moralno drukčije, zajednice. Ljudi s kojima se moralno ne slažemo nisu nužno zli ili glupi, nego vide drukčiji moralni svijet. Možemo civiliziranije živjeti ako prihvatimo vlastita ograničenja i svoje moralne pristranosti. Nećemo se svi nikad složiti. To možemo zaboraviti, ali se zato možemo bolje razumjeti, manje demonizirati i konstruktivnije se ne slagati.