Avangarda odrasta je Zapad, već ga živi, nevoljko

Ivo Škorić naručio je knjigu Marx u antropocenu prije nego što je uopće znao da će njezin autor Kohei Saito biti glavni govornik na zagrebačkoj konferenciji o Degrowth ideji. Kao još jedna od bezbrojnih interpretacija Marxa knjiga izlaže političku ideologiju popularniju i vjerojatno potrebniju u Sjedinjenim Državama nego u Kini koja je imala iskustvo sa svojom verzijom odrasta

• Naslovna fotografija: Kohei Saito na predstavljanju knjige Capital in the Anthropocene (YouTube), Naslovnica Marx in the Anthropocene (Cambridge University Press, 2023).

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

• Prethodni članak o Odrastu: Matko Meštorivić: Društveni fetišizam i ideja ne-rasta

Dok nas Michael Moore plaši, u svom posljednjem masovnom emailu, Bidenovim niskim rejtingom od 39%, i kako 67% ispitanika misli da je prestar za drugi mandat, a čak 52% da je Trump više i bolje učinio za ekonomiju, dotle nas Robert Reich uvjerava kako je Bidenova ekonomska politika, tj. Bidenomika, upravo razlog zašto je predsjednik zavrijedio novi mandat. Tezu Reich potkrepljuje podacima da je za Trumpove vlasti eksplozivno rastao jedino državni dug, a da se pod Bidenom učetverostručila proizvodnja hi-tech elektronike u SAD, kroz subvencije CHIPS Aktom, i Aktom za reduciranje inflacije, te da su deseci milijardi dolara dodijeljene državama za infrastrukturu, da je u protekloj godini započeto više pogona za “čistu energiju”, nego u proteklih sedam, a inflacija je reducirana sa 9 na 3%, i sve to uz Bidenovu brigu za okoliš i sindikaliziranu radnu snagu: “Kad mislim o klimi, mislim o zaposlenjima … sindikalizirani radnici su najbolji radnici na svijetu,” rekao je Biden u govoru pred radnicima u brodogradilištu u Philadelphiji.

Istovremeno je 30,000 sindikaliziranih kamiondžija ostalo bez posla, nakon što je prijevoznik Yellow otišao u bankrot. Yellow je naravno odmah optužio “nerazumne” zahtjeve sindikata za svoju propast. Sindikat je ukazao na godine traljavog menadžmenta i pitao gdje su pare, konkretno $700 milijuna koje je uprava Yellow-a primila od Trumpove administracije da spasi tvrtku od bankrota. Istovremeno, Bidenova administracija je, uz mnogo manje galame od one u podršku sindikatima, nastavila naveliko subvencionirati naftnu industriju, da ne bi pokopala Bidenovu kandidaturu urnebesno visokim cijenama benzina u predizbornoj godini. MMF je prošlog mjeseca objavio da je globalno naftna industrija subvencionirana sa 7 tisuća milijardi dolara. I to iako smo sada već svi svjesni da je to novac uložen u našu vlastitu propast.

Nikakvo magično rješenje se i ne nazire. Naš instinkt, dakle i instinkt ljevičara kao Moore i Reich, je da će Bidenove političke šanse biti to bolje, što je ekonomija bolja, a kad kažem bolja, mislim da raste. Nitko neće dug i inflaciju. Svi hoće više zaposlenih, veće plaće, porast vrijednosti dionica, veća ulaganja u infrastrukturu, itd. A to, možda, više nije održivo, ekološki, demografski, ekonomski.

Intervju New York Timesa s Koheijem Saitom. (New York Times)

Nedavno je New York Times objavio razgovor s mladim japanskim marksistom, Kohei Saitom, (koji je, čujem, podigao dosta prašine i tijekom nedavnog posjeta Zagrebu), povodom njegove knjige Marx u Antropocenu. Njegova prethodna knjiga, Kapital u antropocenu, postala je bestseller i prodala se u 500,000 primjeraka, što je priličan uspjeh za dosadno ekonomsko štivo. Saito u razgovoru kaže: “Neki dijelovi ekonomije, kao zdravstvo, trebat će nastaviti rasti, no ima previše automobila, previše nebodera, previše prodavaonica, previše mode. Fokus na potrošnju ima razorne posljedice na okoliš, širi nejednakost i troši ograničene resurse, koji bi se mogli bolje upotrijebiti.” Ranija knjiga bila je kritika kapitalizma i fiksacije na ekonomski rast. Nova je o tome kako bi upravo komunizam zato mogao biti bolji sustav za provedbu ideje odrasta i posvećena je istraživanju kasnijih Marxovih zapisa, s namjerom da dokaže da je pod stare dane Marx zagovarao ideju odrasta.

Kad sam odlučio pročitati knjigu i o njoj ovdje pisati, nisam imao pojma da je trenutna zagrebačka vlast predana toj ideji i da će se u međuvremenu razviti živahna rasprava u Hrvatskoj. Što mi je drago, ali nije posebno bitno za ovaj prikaz, ni za globalnu debatu o tome što bi komunizam odrasta trebao biti. Ideja odrasta pojavljuje se prvi puta otprilike kad postajemo svjesni našeg razornog utjecaja na okoliš: 1972. godine André Gorz je prvi upotrijebio izraz “décroissance” (francuski naziv za odrast) i postavio pitanje: “Je li planetarna održivost, za koju je odrast materijalne proizvodnje nužan preduvjet, spojiva s kapitalizmom?” No, kao i sa sviješću o našem utjecaju na klimu, tako je i ideji odrasta dugo trebalo da uđe u svakodnevnu upotrebu. Bill McKibben, danas valjda najpoznatiji američki environmentalist, objavio je 1989. manifest “Kraj prirode” u kojem ističe neodrživost neograničenog rasta na ograničenom planetu. To je naišlo na neodobravanje i neoliberala i marksista, koji su ga etiketirali kao licemjera, buržuja i predstavnika svjetske elite, koja želi zatvoriti vrata napretka siromašnim zemljama. Tri godine kasnije, 1992., Francis Fukuyama je objavio  “Kraj povijesti”, odu neoliberalnom kapitalističkom svjetskom poretku, najboljem od svih mogućih svjetova, vrhuncu dostignuća ljudske vrste.

Saito je još mlad – polagao sam marksizam kod prof. Puhovskog u godini kad je Saito rođen, dakle, možemo reći da je ovo “rani Saito”

No, dijalektika se nastavila. Danas živimo kraj kraja prirode i kraj kraja povijesti. Više ne predviđamo “peak oil” jer smo ga već prešli – “peak oil” je prošao kad smo se počeli oslanjati na fracking i tar sands, za koje se desetljećima tvrdilo da su ekonomski neisplativi, i kad smo počeli održavati naftaše na životu državnim subvencijama, da bi mogli održati svoj način života. Većina ljudi i dalje vjeruje da je rješenje u daljnjem ekonomskom rastu i nekakvom novom tehnološkom skoku, revolucionarnom kao što je nekad bilo otkriće električne struje. Ekonomski pokazatelji trenutnog stanja u razvijenim zemljama ne pokazuju međutim opravdanost te nade. Razvijene zemlje, naime, već prirodno odrastaju neko vrijeme. Nakon neprestanog eksponencijalnog rasta od 1750. do sada, dostigle su gornju granicu svojih S-krivulja. Prvo demografski: još 2014. je David Grimm za New Yorker napisao kako 67% američkih domaćinstava ima psa ili mačku, a 43% ima dijete. Već deset sam se godina ranije u New Yorku suočio s time da je lakše naći hranu za psa nego formulu za bebu u dućanima. A zatim i ekonomski – rast BDP-a u SAD-u, Japanu i zemljama EU je već mikroskopski (<2%, Njemacka je trenutno na -0.1%) i bez da im je odrast službena politika.

Wim Naude (IZA, Njemacki Institut za ekonomiju rada) piše u svibnju o velikoj stagnaciji Zapada u posljednjih 50 godina: poduzetništvo, populacija, produktivnost istraživačkog rada su u padu, tj. odrastaju u zero-sum ekonomiju, koja se svodi na redistribuciju i ljutu bitku među pravnicima i političarima tko će si jamiti više, i u kojoj se inovacija sastoji od minimalnih promjena u softwareu naših telefona (tzv. ‘obrambena inovacija’ – da se zaštiti od kompeticije i izvuče što više dobiti iz nerastućeg tržišta). I, možda je kontrolirani odrast stoga i tako najbolje što nam preostaje, posebno ako je “alternativa uništenje života na Zemlji,” kako je nedavno jasno i jezgrovito izjavio Žarko Puhovski.

Thorstein Veblen još je 1890. objasnio da se stvari često kupuju isključivo radi pokazivanja statusa.

Što se međutim podrazumijeva pod odrastom? Kako se komunizam isprepliće s odrastom i kako je Saito Marxa uvukao u ideju odrasta? Kapitalistička ekonomija ne postoji da najbolje zadovolji ljudske potrebe, nego radi najvećeg povrata na kapital. Konvencionalna mudrost kaže da će nevidljiva ruka tržišta onda magično srediti da takva ekonomija najbolje zadovolji i ljudske potrebe. Danas znamo da to nije tako. Odrast je obrat iz ekonomije usmjerene na dobit, u ekonomiju skrbi za ljude. Razvijena društva danas su sve starija i skrb za starije u njima igra sve veću ulogu. Stoga nije čudno što takva observacija dolazi upravo iz Japana, gdje je već trećina stanovništva starije od 60 godina, a tek 10% mladje od 15. Odrast ne znači da svaka ekonomska aktivnost treba stati, nego da ciljeve treba preusmjeriti na dobrobit ljudi i stabilnost planetarnog metabolizma.

Ekonomiste poput Branka Milanovića najviše smeta kod odrasta što traži promjenu vrijednosti i navika. Već 1890. je Thorstein Veblen u knjizi “Teorija dokoličarske klase” objasnio da se stvari često kupuju isključivo radi pokazivanja statusa, tj. da se ne kupuju samo zato što su kvalitetne, nego radi pokazivanja da su priuštive, što je nazvao “vidljiva potrošnja”. Kapitalistička je ekonomija tome idealno prilagođena. Od toga rasta treba odrasti. Jednostavno reći ne. Ljudski napredak kroz tehnologiju je omogućio fantastičan rast od 1850.-1950., no u tome i je poanta: došli smo do granica koje ne možemo preći nekom novom tehnološkom revolucijom. Teorija odrasta, utemeljena u marksizmu, koji nam je koliko toliko poznat, iako mnogima mrzak, tu je da nas pripremi za tu situaciju.

Saito citira Waltera Benjamina u kritici ranog Marxa: “Marx kaže da su revolucije lokomotive svjetske povijesti. A možda nisu. Možda su revolucije pokušaj putnika na vlaku da povuku ručnu.” I ručna se povukla, igrom slučaja, nedavno, uslijed pandemije i vidjeli smo da možemo preživjeti uz manje stvari, ekonomija se usporila. No, većina je jedva čekala da se ograničenja dignu kako bi upadljiva potrošnja mogla krenuti iznova. Saito citira Žižeka iz 2008.: “Lakše je zamisliti totalnu katastrofu koja će okončati sav život na planetu, nego zamisliti stvarnu promjenu kapitalističkih odnosa.” Toliko su ukorijenjeni.

U Saitovom komunizmu odrasta zato nema mode, nema uopće luksuznih proizvoda, nema industrijske proizvodnje mesa, nema velikih (SUV) automobila, nema privatnih aviona, nema reklama, marketinga, konzultinga, financijaša, i sličnih zanimanja, radi se manje (skraćenje radnog dana je jedna od osnovnih odlika odrasta), i ne pravi se razlika između intelektualnog i fizičkog rada. Ne mjeri se više BNP nego HDI (human development indeks). BNP pokazuje koliko se nepotrebno i grčevito radi i troši. Utrka za sve većim rastom BNP je proverbijalni “rat race”. HDI pokazuje koliko smo zapravo zadovoljni blagostanjem. Moglo bi se živjeti puno bolje da se ne mora neprestano stvarati tolika nepotrebna dodana vrijednost da se zadovolji projicirana dobit, i nahrani ogromna činovnička neman od pravnika, do bankara, menadžera i raznih savjetnika, koja postoji isključivo da bi što efikasnije iscijedila iz ljudi što više po što manjoj cijeni. Naše društvo je, kaže Saito, puno nepotrebne robe, koja se dobro prodaje i ostvaruje odličnu dobit, ali je destruktivna za naš metabolizam s prirodom.

Embed from Getty Images

Posjet Josipa Broza “američkom supermarketu” na Zagrebačkom velesajmu 1957.

New York Times je prošli petak objavio crticu iz povijesti: izvještaj iz 1957. o dovođenju američki-stiliziranog supermarketa na Zagrebački velesajam – sve s individualno pakiranim komadima industrijski proizvedenog mesa u plastičnu ambalažu, koja vjerojatno i dan danas negdje pluta oceanom. Josip Broz je, navodno, posjetio izložbu i bio oduševljen. Američka potrošačka kultura, kojom smo zarazili cijeli svijet, je užasno destruktivna i što prije od nje odrastemo, to zdravije za čovječanstvo – no, nju ne forsiraju i reproduciraju toliko sami ljudi, koliko kapital koji se kroz nju oplodjuje. Automobilska industrija je započela električnim automobilima. No, s ondašnjom tehnologijom benzin i motor s unutrašnjim sagorijevanjem pokazao se efikasnijim i jeftinijim. I sada je cijela infrastruktura svijeta strukturirana oko automobila s takvim motorima i taman posla da se investitori sad odreknu dobiti ili nešto mijenjaju. Iako milenijalci i gen Z dosta njih ovdje danas neće uopće voziti aute, i inzistiraju na skromnijem životu, naša auto industrija i dalje štanca te ogromne i sve veće SUV-e i kamionete – poseban je trend trenutno da je hauba sve više od zemlje, pa više uopće i ne vidis ispred auta, valjda da se osjećaš moćno kao da voziš pravi veliki kamion –  najveći kamionet je sad već 8000 kubika. I neumorno se prikazuje kao neophodan atribut svakog ‘pravog’ muškarca tokom svih utakmica, popularnih TV serija, i prekida u vijestima. Zato sugestivne reklame.

U Saitovoj viziji svijeta nema mjesta ni za velike automobile niti za reklame za njih. Naravno da bi u SAD smjesta došlo do građanskog rata da Biden recimo proglasi odrast kao službenu politiku i zabrani proizvodnju i prodaju automobila s više od 2000 kubika. Rimac, koji proizvodi izuzetno mali broj nevjerojatno skupih automobila za neizmjerno i opsceno bogatu klijentelu, jer je to biznis model kojim ostvaruje najveću dobit, u ekonomiji komunističkog odrasta, proizvodio bi jeftine električne bicikle i praktične, jeftine, male električne automobile za potrebe građana.

Koncept odrasta zvuči kontraintuitivno velikoj većini ljudi. Konvencionalno razmišljanje klasičnih liberala (ali i klasičnih marksista) je da kapitalizam diže blagostanje i kreira obilje. Teško je negirati da je većina ljudi još pred 200 godina vukla vodu iz bunara, grijala se na drva i umirala od zagnojene rane. Saito kaže, međutim, da kapitalizam danas samo stvara obilje nepotrebnih proizvoda, koje nam gura kroz nos reklamama, da bi zadovoljio svoju potrebu za neprekidnim rastom, i tako, u stvari, stvara i povećava nestašicu prirodnog i komunalnog bogatstva, koje je zamijenjeno proizvodnjom za stvaranje dobiti, namjesto proizvodnje za potrebe ljudi.

Saito misli da je upravo zato odrast kompatibilniji sa komunizmom. Što može zvučati apsurdno na prvu loptu: pa nisu li upravo real-socijalistička društva predvođena komunističkim partijama kao SSSR i Kina proizvela najveći rast i najveću štetu za prirodu? Sovjetski Savez je uspio isušiti Aralsko jezero još prošlog stoljeća. Amerikanci se tek sada polako približavaju takvoj dominaciji nad prirodom u Kaliforniji i Arizoni. Najveća nuklearna elektrana u Europi nalazi se u Ukrajini. Najveće akumulacijsko jezero, u Rusiji. Najveća svjetska hidrocentrala i najviša vjetrenjača su obje u Kini. Marx je živio u doba kad su Amerikanci tjerali Indijance u rezervate. I smatrao taj kapitalistički progres pozitivnim napretkom društvenih odnosa i stepenicom za eventualni razvoj socijalizma i, potom, komunizma. Saito se, sasvim svjestan tih primjera, zato jako priklanja tzv. metaboličkom pristupu i kasnom, nedovršenom Marxu.

Saito se u svojem prikazu odrasta kao komunističke i marksitičke ideje oslanja na Marx-Engels-Gesamtausgabe (MEGA). (Creative Commons)

Povijesni materijalizam je, piše Saito, pretvoren u dogmu tek nakon Marxove smrti. Marx je uistinu smatrao kapitalizam progresivnim 1848. Svakako napretkom naspram tada još snažnom feudalizmu. Rosa Luxemburg je, u knjizi Akumulacija kapitala, kritizirala Marxa što nije prepoznao koliko destruktivan utjecaj kapitalizam ima na okoliš. Marx je tada podržavao produktivistički, prometeanski socijalizam, evidentan u strahovitoj ekološkoj devastaciji Sovjetskog Saveza i Kine, priznaje Saito. György Lukács, utemeljitelj zapadnog marksizma, također je upozoravao na metabolički odnos između društva i prirode, gdje jedno drugo moderiraju, i u kojem priroda nužno prevaže. Saito, se u svojoj nakani da prikaže odrast kao komunističku i marksističku ideju, uvelike poziva na Lukacsa i oslanja na Marx-Engels-Gesamtausgabe (MEGA), iako, priznaje, Marx nije do kraja života dostatno elaborirao ideju odrasta. Iz toga Saito zaključuje (i navodi Lukacsevu kritiku iz 1920. u tom smjeru) da je Engels, nakon Marxove smrti, rekonstruirao Marxovu teoriju da bude kompatibilna sa socijalističkim i radničkim pokretom toga vremena, a taj, svakako, nije bio za odrast. Te je tako Engels proglašen odgovornim za ‘deformaciju’ i dogmatizaciju Marxove misli i njezinu anti-odrast percepciju. To su, misli Saito, misli mladog, tj. još ne-odraslog Marxa. Doduše, Saito je izjavio još 2015. za časopis Monthly Review da će mu trebati još možda 20 godina da završi proučavanje MEGA, pa možemo očekivati još knjiga, gdje će se taj koncept, s vremenom, još bolje razraditi.

Za sada, Saito tvrdi da je Marx evoluirao od 1848.-1878. u pogledu svog stava naspram rastu. Rani Marx, osim što je bio produktivist, bio je i eurocentrik. Marx je dugo propovijedao da se revolucija može desiti jedino u razvijenim industrijskim zemljama zapada, i smatrao britansku okupaciju Indije ne samo brutalnom i destruktivnom, nego i regenerativnom, uslijed introdukcije novih tehnologija koje je zapadni kapitalistički kolonizator tamo donio. Pred smrt, nakon što je malo prostudirao prirodne znanosti, i povijest agrarnog komunalnog (ne feudalnog) zemljovlasništva u Indiji, a naročito nakon propasti Pariške komune, Marx se priklonio održivom čovjekovom metabolizmu s prirodom i odrekao eurocentrizma, kako je evidentirano u pismima sovjetskoj revolucionarki Veri Zasulič, tepajući o ekonomskoj superiornosti komunalnog vlasništva (tzv. obschchina) kao potencijalnoj lokomotivi revolucije u Rusiji (u čemu nije bio u krivu). Britanski povjesničar marksizma, Gareth Stedman Jones, međutim, na to sumnjičavo kaže da je Marx tada jednostavno fetišizirao drugačiji pistup, nakon i uslijed razočaravajućeg pada Pariške komune. Saito, pak, iz tog iskustva izvodi da se u cilju odrasta možemo oslanjati na modernizirane arhaične koncepte, kao komunalno vlasništvo, koje se povijesno pokazalo održivijim u čovjekovom metabolizmu s prirodom.

No, unatoč čestom spominjanju koncepta “udruženog rada” u komunizmu odrasta, Saito nigdje ne spominje bivšu zemlju udruženog rada, koja je pokušala taj teorijski koncept provesti u praksi, a kamoli da iz tog iskustva pokuša nešto izvesti. Zagrebačka dogradonačelnica, Danijela Dolenec, je to također primijetila tijekom Panela 9 na konferenciji o odrastu na Zagrebačkom Velesajmu, osvrnuvši se na to da je istraživanje iskustava jugoslavenskog samoupravljanja prestalo kako je ta zemlja propala. No, dobro, Saito je još mlad – ja sam polagao marksizam kod prof. Puhovskog u godini kad je Saito rođen, dakle, možemo reći da je ovo “rani Saito”. Njemu još, kako je u razgovoru za Yammat rekao, nije primarno dostići cilj. Danas, kaže, biti realist znači biti utopist. Za sada se fokusira isključivo na komunizam Zapada, moglo bi se reći da je rani Saito donekle eurocentrik, kao što je bio i rani Marx. Siromašnim i nerazvijenim zemljama bi dakako dakle bilo dozvoljeno još rasti dok ne dostignu ekvilibrij odraslog Zapada.

Kina već imala tu fazu bez mode i luksuza u kojoj su se svi od vođe nadolje jednako odijevali i vozili bicikle. Ali to je nije zadovoljilo.

Ne spominje međutim ni razvijenu, a komunističku Kinu. Iako je upravo Kina već imala tu fazu bez mode i luksuza, u kojoj su svi od vođe nadolje nosili iste sivo-plave kute i vozili se okolo biciklima. I time nije ostala zadovoljna. Kina, u kojoj sada živi 40% svjetske srednje klase, danas je drugi najveći potrošač luksuzne robe na svijetu (nakon SAD-a) i zemlja s najvećim rastom te upadljive potrošnje (Južna Koreja je svjetski prvak per capita). Kineska komunistička partija je temeljito korumpirana ekonomijom kapitalističkog rasta. I Xi Jinping nije odrastnik. Na Svjetskom ekonomskom forumu 2022. rekao je:

“Mi nećemo nikada gurati ekonomski rast na uštrb iscrpljivanja resursa i degradacije okoliša, što je kao da idemo isušiti jezero da dođemo do ribe, ali nećemo niti žrtvovati rast za okoliš, što bi bilo kao da se idemo penjati na drvo da uhvatimo ribu.”

Šalu na stranu, sa i bez komunizma i Marxa, odrast nam, je međutim neminovan, i o njemu se teoretizira i izvan komunističkog i marksističkog teoretskog okvira, i već je u procesu, htjeli mi to ili ne. Komunizam zahtijeva revoluciju. Odrast se dešava prirodno, metabolički, kao i starenje. I bolje ga je imati pod političkom kontrolom kolektivno, nego da se dozvoli da se odvija stihijski, tržišno, povećavajući nejednakost, gdje se onda individualno, kao gladne zvjeri, otimamo oko sve manjeg kolača, pa tko jači taj kvači, što vodi u distopijske slike društva kao Hunger Games ili Squid Game. Stoga mi je zapravo drago vidjeti da su zagrebački Možemovci u, kako Viktor Vresnik piše za Jutarnji (koji se sada pere od Drljačeina osvrta na prvu loptu), “kvaziliberalni, a zapravo tvrdo zaspali Zagreb ponovno donijeli svjetsku razinu rasprave.”