DEMOKRACIJA
U zemlji u kojoj se, usprkos rekordnoj inflaciji, navodno nikad nije živjelo bolje, premijer je zaključio da je potpuno primjereno vikati na novinare koji postavljaju nepoželjna pitanja. Usput je indirektno priprijetio i oduzimanjem koncesije neposlušnim medijima, pa se Jelena Lovrić pozabavila santom leda ispod tog incidenta.
U zemlji u kojoj se, usprkos rekordnoj inflaciji, navodno nikad nije živjelo bolje, premijer je zaključio da je potpuno primjereno vikati na novinare koji postavljaju nepoželjna pitanja. Usput je indirektno priprijetio i oduzimanjem koncesije neposlušnim medijima, pa se Jelena Lovrić pozabavila santom leda ispod tog incidenta.
Mediji su počinili veleizdaju lažnim izvještavanjem o ratu u Iranu. Tako izravno pomažu neprijatelju. Novinari su kukavice koje navijaju protiv naše zemlje. Samo gubitnici, nezahvalnici i budale mogu iznositi argumente protiv Amerike.
Protiv nas radi medijska osovina zla, klika pet lijevih medija koji nas ruše.
Nije teško pogoditi autore navedenih citata. Američki predsjednik Donald Trump nedavno je medije koji se ne slažu s njegovim viđenjem rata u Iranu ili dovode u pitanje njegove tvrdnje o velikim pobjedama koje SAD na Bliskom istoku navodno postiže proglasio veleizdajnicima. Hrvatski je premijer Andrej Plenković prije nešto više od dvije godine pet hrvatskih medija, koje je poimence prozvao, nazvao „osovinom zla“, što je poznata oznaka za ultimativne neprijatelje, koju je prvi 2002. upotrijebio američki predsjednik Bush za Irak, Iran i Sjevernu Koreju, države za koje je tvrdio da oružjem za masovno uništavanje i potporom terorizmu prijete cijelom svijetu. Sličnost je frapantna.
Američki predsjednik svoj prema medijima arogantan i šibajući stav demonstrira gotovo svakodnevno, sve do uvreda novinara na osobnoj razini, koje zna nazivati luđacima i prasicama, užasnim ili najglupljim osobama. Nedavna snimka hrvatskog premijera dok se ljutito u Dubrovniku okomljuje na jednu novinarku koja mu postavlja malko neugodno pitanje postala je viralna. „Što vam je? Ja vas molim ljubazno da smirite ton. Egzaltirani ste, gospođo. Nemojte dezinformirati javnost. Jeste li zaboravili tko vam drži snižene cijene naftnih derivata, plina, struje…“, rafalno je ispaljivao. Naravno, lista prema medijima i kritičkoj javnosti neprijateljski raspoloženih političara mnogo je duža i mogla bi početi, recimo, s teritorijalno bližim primjerima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića ili donedavnog mađarskog premijera Viktora Orbana, ali kako se politički šefovi Hrvatske vole uspoređivati samo s najvećima, predsjednik se SAD-a čini primjerenijom referencom.
Uglavnom, hrvatski je premijer jako nezadovoljan hrvatskim novinarima i često to pokazuje. Predsjednik Republike također zna biti vrlo neugodan, prepun uvredljivih invektiva, ali za razliku od Zorana Milanovića koji nepoćudnima može zabraniti pristup Pantovčaku, Andrej Plenković raspolaže mnogo širim i bolnijim arsenalom kaznenih sredstava. Naravno, određena je razina napetosti između medija i centara političke moći posve logična, ako novinari ispunjavaju svoju ulogu čuvara demokracije. Ali ovdje se ne radi o takvim produktivnim tenzijama. Radi se o autokratskim pokušajima pretvaranja medija u sredstvo vlasti. Premijer Plenković zna važnost medija i pomno ih prati. Gotovo svakodnevno drži presice i daje izjave. Ali novinare isto tako učestalo običava šamarati. Nezadovoljstvo je posljedica ogromnog raskoraka između njegova samorazumijevanja i stvarnosti. Između narcizma i fakata. Neukusno je i beskonačno sam sebe i svoje zasluge spreman veličati. Ljuti ga što mediji u tom pogledu nisu tako entuzijastični. Vazda gladan priznanja i udivljenja, što bi moglo značiti da se osjeća nedovoljno voljenim i frustrirajuće neshvaćenim. Zato novinarima stalno docira i drži lekcije o tome kako bi trebali raditi. Zato je uvijek iznova spreman navoditi sve što smatra svojim epohalnim uspjesima. Zato stalno ponavlja kako javnost nešto treba znati, kako ovo ili ono mora shvatiti i što bi se generalno u Hrvatskoj imalo misliti. Premijer se ponaša kao jedini posjednik istine, uvjeren da je preko medijske industrije valja distribuirati narodu.
Ukratko, Andrej Plenković pokazuje frapantno nerazumijevanje uloge medija u demokratskom sustavu. Svoje je razumijevanje ponovno demonstrirao nedavno, na proslavi stote obljetnice HRT-a, koja je pretvorena u jednostranačku feštu, na kojoj je premijer jedini od političara imao priliku govoriti. U vremenu predsjednika Tuđmana javna se televizija uređivala u njegovom uredu, Prisavlje je danas u sličnoj vrsti ovisnosti. Današnji svemoćnik njeguje duboku averziju prema bilo kakvom obliku propitivanja ili problematiziranja njega osobno i njegove vlasti. Ne podnosi kritičnost, ni u minimalnim dozama. Odmah reagira uvrijeđeno i osvetnički. Svaki šapat neslaganja tumači kao znak neprijateljstva. O čemu svjedoči i nedavna kaznena ekspedicija protiv HDZ-ovog euro-zastupnika Tomislava Sokola, kojem navodno prijeti izbacivanje iz stranke samo zato jer se javno usudio spomenuti neke interne sukobe u vladajućoj partiji. Premijera su više uzrujale Sokolove bezvezne kritičke opaske nego brojni primjeri ministara i stranačkih velmoža uhvaćenih u kriminalu. Za ove je i nakon hapšenja znao govoriti da su sjajni, za njega kaže da ga je razočarao. Za kompromitirane dugoprstiće uvijek se nađe neko lukrativno rješenje, Sokol bi zbog verbalnog delikta mogao završiti svoju političku karijeru. S takvim preferencijama naravno da se novinari doživljavaju kao smetnja. Kao i bilo koja druga autonomna institucija.
Generalno, Plenković smatra da bi se mediji trebali baviti slavljenjem uspjeha njegove vlasti i prokazivanjem onih koji mu oponiraju, od predsjednika Milanovića – za kojega će novinarima preporučiti da ga izoliraju, bojkotiraju i čereče – do opozicije. Tko nam još jednom kaže da smo korumpirani, nikad više neće ući u Banske dvore, rekao je jednom prilikom. Korumpirani mogu u Vladu, ali su za protivnike i borce protiv korupcije vrata zatvorena. S takvim je mentalnim sklopom u stalnom nesporazumu i sukobu s medijskim slobodama. Premda premijer običava tvrditi kako je on za slobodu govora, a protiv svake zabrane. Ali to se, izgleda, više odnosi na proustaške provokacije omiljenog mu naci-pjevača, dok je u tumačenju slobode medija mnogo restriktivniji. Tako će onda i nemile mu redakcije proglasiti osovinom zla, dakle metama za odstrel.
Nije riječ samo o mrgodnoj retorici jednog vazda nezadovoljnog autokrata. Slijedom Plenkovićeve instrukcije o medijima zla svojedobno su na adrese nekih prokazanih počele stizati vrlo neugodne prijetnje smrću, s porukom svim urednicima i novinarima da napišu oporuke. Međunarodne su novinarske organizacije reagirale, pa je premijer prikočio. Reputacijsku je štetu pokušao popeglati tvrdnjama kako je on to rekao interno, na zatvorenom stranačkom skupu, onako više figurativno. Ali, kad su lani u jeku desničarske ZDS navale zaredale prijetnje novinarima i javnim intelektualcima, kad su po zidovima kuća ispisivani jezivi grafiti, a pod prozorima obiteljskih domova organizirani bučni pogromaški prosvjedi, iz Vlade su prilično cinično reagirali. Premijer povremeno zna insinuirati i o navodno koruptivnim motivima pojedinih novinara i medija. Bez navođenja bilo kakvih ozbiljnih argumenata implicitno ozloglašava ne samo targetirane, nego i cijelu profesiju.
Slobodu medija Plenkovićeva je vlada praktično pokušala zauzdati i srezati i donošenjem posebnog zakonskog rješenja koje je trebalo onemogućiti curenje po vlast neugodnih informacija. Premijer nije krio da je cilj Lex AP-a – zakona nazvanog po njemu odnosno po inicijalima koji se spominju u transkriptima razgovora njegovih u kriminalu uhvaćenih suradnica – sprečavanje nastanka političke štete. Prvotna je intencija, dakle, bila cenzura kroz praktično kriminaliziranje istraživačkog novinarstva. Premda su upravo zahvaljujući novinarima otkrivene mnoge duboko zakopane prljave tajne vlasti. Ali, umjesto priznanja i zahvalnice, zakonom su im podrezana krila. Skoro kao da su protudržavni elementi.
Na koncu, zlovolja vlasti prema medijima ima i sasvim konkretne financijske posljedice. Suradljivi i vladajućima prilagodljivi mogu računati na različite benefite, oni koji preferiraju profesionalnost i nezavisnost ne mogu. Izvori iz najbližeg premijerova kruga tvrde da je poduzećima u državnom vlasništvu izričito zabranjena bilo kakva suradnja i oglašavanje u Plenkoviću nepoćudnim i proskribiranim glasilima. Zna se tko prolazi, ali se zna i tko nikako ne može proći. Sluganstvo se isplati, dok je sloboda jako skupa. U zemlji u kojoj je sve pod šapom države ili na linku s vlašću, takva direktiva može imati fatalne posljedice. Ne samo po medije, nego i po stanje i funkcioniranje demokracije. Lomeći nezavisne medije kao da su neprijatelji države, Trump bi rekao – veleizdajnici, Plenkovićeva vlast reducira demokraciju u Hrvatskoj.
25. svibnja 2026.
konferencija
Ima li hrvatsko društvo snage suočiti se s izazovima koji mogu odrediti njegovu budućnost? Na to pitanje na konferenciji "35 godina samostalne Hrvatske" odgovarali su pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, sociolog Dragan Bagić, zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Danijela Dolenec, filozof Marko Vučetić i ustavni stručnjak Matija Miloš.
21. svibnja 2026. / čita se 11 minuta
U FOKUSU
Dosad je svaka hrvatska politika bila politika Europske unije, piše Željko Ivanković. U suočavanju s inflacijom očito nema nikakve politike, osim Plenkovićeve agresivne (i lažne) propagande, a 'trust mozgova' u Vladi (i oporbi) teško se može dosjetiti bilo kojeg pomaka nabolje koji proistječe iz nekog sustavnog proučavanja i razumijevanja stvari ili iz neke ne daj bože teorije, nekog barem školskog rješenja.
12. svibnja 2026. / čita se 8 minuta
U FOKUSU
Što je to "trenutna demokracija", zašto je ona samo privid demokracije i zašto nas Plenković gura u nju, objašnjava Matija Miloš. Od Općinskog suda u Zadru pa do Vrhovnog i Ustavnog suda svjedočimo problemu koji je puno dublji od nedorečenosti zakona.