B. Kovačević usporedio je prosvjed prosvjetara s prevratnim zbivanjima iz 1989.: građanima se još brani da se bave politikom

Razumljivo je da sindikati inzistiraju da su motivi za organiziranje štrajka čisto sindikalni. Na to ih obvezuje zakon. Ali je nevjerojatno da premijer zemlje članice EU smatra da se građani – pa makar organizirani u sindikate - ne bi smjeli baviti politikom i organizirano isticati političke zahtjeve. Ispada da se politikom smiju baviti samo političari i stranke.

Na jednom od brojnih transparenata pisalo je: Gdje si bio 25.11.? Bio sam na Trgu bana Jelačića, okružen mnoštvom uglavnom razdraganih učiteljica i učitelja te onih koji ne rade u prosvjeti, svih uzrasta, obaju spolova i – vjerojatno – svih spolnih orijentacija. Bilo je tu majki s vrlo malom djecom koja još ne hodaju i onom koja su tek prohodala. Očito, znak čvrstog uvjerenja da ondje – za razliku od nogometnih stadiona – neće biti nasilja. I nije ga bilo. Zviždalo se, vikalo, cupkalo uz ritmove popularnih urbanih pjesama, poziralo za fotografiranje i razgovaralo s poznatima i nepoznatima. Učitelji su bili dobro raspoloženi i odlučni da u djelo provedu na tom skupu najčešće izvikivani slogan: Nema predaje!

Onaj pred kojim se tako kategorično odbijaju predati je premijer Plenković. On je u više navrata javno iznio tvrdnju da je štrajk politički motiviran. Sindikalni predstavnici su mu s govornice nekoliko puta odgovorili da njihovi zahtjevi i sam štrajk nemaju veze s politikom. Oni samo traže da njihov koeficijent za izračun visine plaće bude izjednačen s koeficijentima drugih u javnim službama, traže ravnopravnost (s drugim službenicima), traže dostojanstvo i zaštitu od anonimnih prijava, traže bolje uvjete rada, traže da učiteljski poziv bude više vrednovan u društvu, traže da se javnost ne obmanjuje netočnim podacima o njihovim plaćama i naglašavaju da se bolja Hrvatska skupila na Jelačićevu trgu, a ono loše u Hrvatskoj su političari. Svi političari.

Mislim da premijer i sindikalni predstavnici, zapravo, dijele jednako poimanje politike. I za njega i za njih politika je ono čime se bave političari. To su sastanci u Bruxellesu i na Markovom trgu, konferencije za novinare i intervjui u medijima, govori za biranu publiku u normalnim uvjetima i masovni skupovi u okviru izborne kampanje. Zbog takvog poimanja politike Plenković misli da su sindikati, odvaživši se da od njega i Vlade nešto traže i da javno polemiziraju s njim, zakoračili u sferu politike gdje im nije mjesto.

S druge strane, sindikalisti uporno tvrde da njihovi zahtjevi nisu politički premda od premijera traže da promijeni svoju politiku prema obrazovanju i prema znanosti. Organizirati masovni prosvjedni skup protiv loše obrazovne politike eminentno je politički čin. Taj se čin, na žalost, ne može poistovjetiti s politikom bilo koje političke stanke u Hrvatskoj, ali ne može mu se zanijekati politički karakter.

Stajao sam i, dobro raspoložen baš kao i svi oko mene, cupkao na južnoj strani Trga, točno nasuprot spomeniku banu Jelačiću. Prije trideset godina na tadašnjem Trgu Republike smo organizirali peticiju za povratak spomenika banu Jelačiću. Da smo zatražili dopuštenje za organiziranje političkog skupa, ne bismo ga dobili. No, bila je  je riječ o političkome skupu.

Na jednom od transparenata pisalo je Egalíte. Meni je to predstavljalo ne samo zahtjev za izjednačavanje koeficijenata svih javnih službenika, nego zahtjev za političkom ravnopravnošću svih građana, za jednakost pred zakonom, za ukidanje privilegija pojedinim povlaštenim društvenim skupinama, za promjenom prioriteta onih koji upravljaju javnim novcem pa ga odlučuju potrošiti na kupnju skupog automobila za jednog gradskog činovnika umjesto za toaletni papir u vrtićima i školama ili za druge potrepštine u nastavi koje roditelji naknadno plaćaju. Vidio sam tu i užas učitelja iz provincije pred činjenicom da svakodnevno susreću djecu koja u školu dolaze gladna. U tom vapaju za jednakošću vidio sam i poziv za pravednošću i očaj zbog činjenice da se kazneno gone i s posla udaljuju oni koji javnosti podastru dokaze o zloupotrebama položaja i zataškavanju tih zloupotreba, a počinitelji ostaju na dobro plaćenim radnim mjestima. Vidio sam ogorčenost ljudi kojima su s računa skinuli posljednju kunu radi prisilne naplate parkinga od prije nekoliko godina, a od onih koji  duguju desetke milijuna država ne uspijeva naplatiti svoja potraživanja.

Stajao sam i, dobro raspoložen baš kao i svi oko mene, cupkao na južnoj strani Trga, točno nasuprot spomeniku banu Jelačiću. Prije trideset godina toga spomenika nije bilo. Bio sam 8. listopada 1989. godine na tadašnjem Trgu Republike, uz ostale članove vodstva tadašnjeg HSLS-a, gdje smo organizirali peticiju za povratak spomenika banu Jelačiću na Trg odakle su ga maknule komunističke vlasti poslije Drugog svjetskog rata. Da smo zatražili dopuštenje za organiziranje političkog, stranačkog skupa, ne bismo ga dobili jer političke stranke tada još nisu bile legalizirane. No, bilo je jasno da je riječ o političkome skupu. U razdoblju od 8 do 12 sati, koliko nam je bilo dopušteno skupljati potpise, na tom jednom mjestu peticiju je potpisalo 70. 000 građana. Mislim da je to u svjetskim razmjerima jedinstven primjer da je na jednom mjesto u tako kratkom vremenu skupljeno toliko mnogo potpisa. Nominalno, bili su to potpisi za povratak spomenika na Trg. Zapravo, bio je to prosvjed građana protiv nedemokratske vlasti, zahtjev da se politički život demokratizira, da se organiziraju slobodni izbori. Bio je to zahtjev građana da politika prestane biti ezoterična disciplina kojom se bave političari na svojim zatvorenim sastancima i kongresima. Građani su zahtijevali svoja politička prava: pravo da se politički organiziraju, da smiju javno izražavati svoje mišljenje i da se mogu slobodno kandidirati i opredjeljivati se između više kandidata i stranka na izborima.

Dan nakon tog događaja u Zagrebu, u Leipzigu u tadašnjoj Demokratskoj Republici Njemačkoj 70 000 građana mirno je prosvjedovalo protiv nedemokratske vlasti istaknuvši parolu Mi smo narod. Tada ondje nije bilo političkih stranaka koje bi mogle organizirati takav prosvjed, ali je bilo očito da je riječ o političkom događaju. Građani su tražili političke promjene, tražili su da se i njihov glas čuje, tražili su svoja prava.

Sindikat Solidarnost je 1980. godine organizirao masovne prosvjede. Prvi rezultat je bila zabrana. Ali 1989. godine upravo je sindikat Solidarnost iznudio višestranačke izbore. Demokracija podrazumijeva da je politika javna stvar i da političari odgovaraju građanima

Događaj koji se najčešće spominje kao definitivni znak kraja jednostranačke komunističke vlasti u Istočnoj Europi je otvaranje Berlinskoga zida 9. studenog 1989. godine. No, tome je prethodilo cijelo desetljeće sindikalne borbe u Poljskoj. Sindikat Solidarnost je 1980. godine organizirao masovne prosvjede protiv komunističke vlasti. Prvi rezultat je bilo proglašenje izvanrednoga stanja i zabrana Solidarnosti 1981. godine. Ali 1989. godine – nakon što je postalo jasno da SSSR neće vojno intervenirati radi spašavanja posrnulih komunističkih režima u Istočnoj Europi – upravo je sindikat Solidarnost iznudio pregovore s komunističkim vlastima, što je dovelo da prvih višestranačkih izbora u jednoj dotad komunističkoj zemlji u lipnju 1989.

Dakle, prije trideset godina građani u dotadašnjim jednostranačkim komunističkim državama mirnim su se akcijama izborili za ostvarivanje svojih političkih prava, za demokraciju. Demokracija podrazumijeva da je politika javna stvar, da se o svim političkim pitanjima može otvoreno, slobodno i javno raspravljati i da političari odgovaraju građanima za ono što su u njihovo ime napravili.

Sasvim je nevjerojatno da premijer jedne zemlje članice EU smatra da se građani – pa makar oni bili organizirani u sindikate – ne bi smjeli baviti politikom i ne bi smjeli organizirano isticati zahtjeve prema njegovoj vladi. Prema takvom razumijevanju, politikom se smiju baviti samo političari i registrirane političke stranke. Trideset godina nakon što su se građani u dotad nedemokratskim zemljama izborili za svoja demokratska prava, političari ih opet – ne samo u Hrvatskoj – uvjeravaju da politika jest i da treba biti nešto potpuno tuđe i nedostižno za građane. To simboliziraju skupocjeni automobili, neprovođenje zakona kad su u pitanju osobe važne za održavanje trenutnih političkih saveza i ignoriranje institucija kad one utvrde da pojedini obnašatelji vlasti ne poštuju zakone. Pritom političari imaju pravo građane pozivati na red, a građani njih ne. To je jedan od glavnih uzroka krize povjerenja u institucije liberalne demokracije u Europi i pojave populističkih pokreta i stranaka.

Razumljivo je da sindikati inzistiraju na tome da su motivi za organiziranje štrajka čisto sindikalni. Na to ih obvezuje zakon. Ali je nevjerojatno da se boje javno priznati da je njihov zahtjev politički: oni traže da Vlada promijeni svoju politiku prema obrazovanju i znanosti. Mislim da je pogrešna glasno izvikivana poruka da su sindikati protiv svake politike. Oni bi se trebali suprotstavljati lošim politikama – što su učinili – i pozivati stranke da s njima razgovaraju o mogućim politikama koje će sindikati podržati. Prosvjedovati treba protiv loših politika u ime prave demokratske, odgovorne i transparentne politike koja svoje odluke ne brani bahatim odbijanjem razgovora, nego argumentima i činjenicama.

Danas se pokazuje koliko je naivno bilo vjerovati da je taj posao obavljen 1989. godine i da se o tome više ne treba brinuti.