Barišić namješta Zakon o znanosti kao da bi mu Nijemci mogli oduzeti doktorat

U javnu raspravu upućen je Nacrt Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. U njemu se više vodi računa o pojedinim dužnosnicima nego o općim interesima i unapređenju sustava znanosti. Radi se o eklatantnom primjeru klijentelističkog prijedloga zakona

Ministarstvo znanosti i obrazovanja je u ponedjeljak 22. svibnja 2017. godine u javnu raspravu uputilo Nacrt Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.

Radi se o dvanaestim po redu izmjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, što je po sebi dovoljan argument za suzdržan stav prema mogućnosti njegovog dodatnog „krpanja“. Osobito je tome tako ako Ministarstvo pri ovoj izmjeni želi uvažiti stavove izražene u Odluci Ustavnog suda (broj U-I-5578/2013 i U-I-3633/2014 od 18. srpnja 2014.), u kojoj je Ustavni sud kritizirao i izrazio zabrinutost za stanje zakonodavstva na području znanosti i visokog obrazovanja.

Uz to je Ustavni sud konstatirao da je zadaća i odgovornost Vlade Republike Hrvatske (predlagateljice zakona), odnosno Hrvatskog sabora (donositelja zakona), kao i tijela nadležnih za njegovu provedbu, osigurati funkcionalan, konzistentan i provediv normativni okvir, a koji zbog brojnih zakonodavnih intervencija obiluje „kolizijama, nesuglasnostima i neusklađenostima između zakonskih odredaba (čak i onih sadržanih u istom članku), nesuglasnostima odredaba tog zakona s odredbama ZoZDiVO-a koje su već bile na snazi, nedosljednostima u propisivanju zakonskih uvjeta o kojima su ovisili ne samo izbori u viša zvanja, nego i sama radna mjesta adresata zakonskih normi, a javila se i potreba brisanja pojedinih odredaba ZID-a ZoZDiVO/13-I odmah nakon što su stupile na snagu.“

Predložene izmjene i dopune sasvim marginalno, neznatno i nedovoljno stručno zahvaćaju stvarne probleme sustava, ali zato u potpunosti prepoznaju i rješavaju posebne interese nekolicine osoba na najistaknutijim upravljačkim položajima. Gotovo je nemoguće ne primijetiti da se radi o eklatantnom primjeru klijentelističkog prijedloga zakona

Sudeći prema sadržaju Nacrta Prijedloga izmjena i dopuna, čini se da radna skupina nije uvažila stajališta Ustavnog suda u pogledu nomotehničkih standarda na koje Ustavni sud upućuje, a čije nepoštivanje može dovesti do narušavanja pravne sigurnosti, i to neovisno o samom sadržaju zakona. Međutim izgleda da je Radna skupina malo vodila računa i o sadržajnim razlozima koji opravdavaju potrebu intervencija u zakon. Naime, analiza odredaba Nacrta Prijedloga nameće zaključak da predložene izmjene i dopune sasvim marginalno, neznatno i nedovoljno stručno zahvaćaju stvarne probleme sustava, ali zato u potpunosti prepoznaju i rješavaju posebne interese nekolicine osoba na najistaknutijim upravljačkim položajima u sustavu. Gotovo je nemoguće ne primijetiti da se radi o eklatantnom primjeru klijentelističkog prijedloga zakona koji se ne donosi radi rješavanja pravih i bitnih problema u sustavu, nego prvenstveno radi zaštite osobnih probitaka vrlo uskog kruga ljudi.

Neznatni broj odredbi Izmjena i dopuna koje nude neka rješenja za sustav, toliko su nedostatno promišljene i neadekvatno normirane da se ostavlja dojam da im je svrha skretanje pozornosti zainteresirane javnosti i znanstvene zajednice s onih pitanja koja se predloženim izmjenama u interesu vrlo uskog broja ljudi žele progurati, a teško je zamisliti da bi samostalno dobile podršku znanstvene ili šire društvene zajednice.

Stoga, naša je pozornost za potrebe načelnog osvrtanja na sadržaj Izmjena i dopuna Zakona upućenih u javnu raspravu usmjerena upravo na u Prijedlogu sadržane „slučaj po slučaj“, posve očite klijentelističke i za sustav štetne aranžmane.

 Slučaj „Barišić“

Malo kada su znanstvene teme najvažnije teme u našoj zemlji, a osobito je rijetko da se znanstvena i šira društvena zajednica angažirano bave pitanjima etičke odgovornosti u vezi rada znanstvenika. Poteškoće aktualnog ministra znanosti i obrazovanja povezane s pitanjima njegove eventualne etičke odgovornosti uslijed optužbi za plagijat, upravo su bila i još uvijek jesu izvrsna prilika da se akademska zajednica i društvo u cjelini jasno odredi prema toj temi te putem izmjena i dopuna resornog Zakona definira mehanizme sprečavanja i sankcioniranja za budućnost.

Međutim, umjesto jednog zdravog i sustavu potrebnog rješenja koje bi podrazumijevalo jasno i precizno definiranje uvjeta i postupka u kojem je moguće zakonito oduzeti znanstveno zvanje, predlažu se izmjene i dopune u sasvim drugom smjeru. Taj smjer ponovno stavlja formu ispred sadržaja te u pitanjima etičke odgovornosti dopušta skrivanje počinitelja prijestupa iza nevažnih proceduralnih pitanja. Taj smjer bitno je određen i anticipiranjem položaja u kojem bi se aktualni Ministar znanosti i obrazovanja mogao naći povodom odluke koja se očekuje iz Augsburga.

Naime, autoplagijat u doktorskom radu (namjerno dvostruko i višestruko publiciranje istovjetnoga izvornog znanstvenog rezultata, a da to nije izričito dopušteno iz nekog opravdanog razloga, odnosno da nije jasno upućeno na tu činjenicu) koji se Ministru stavlja na teret, predstavlja tešku etičku povredu koja je u ovom trenutku Zakonom nedvosmisleno propisani razlog za oduzimanje znanstvenog zvanja, a posljedično i razlog prestanka radnog odnosa znanstvenika u sustavu. Dakle, ministar bi sukladno važećem zakonodavstvu u slučaju potvrde optužaba mogao izgubiti radna mjesta u sustavu.

Međutim, Izmjene i dopune Zakona Ministru potencijalno mogu jako pomoći jer se njima predlaže da se važeća odredba Zakona koja određuje da znanstveno zvanje prestaje njegovim oduzimanjem uslijed teških povreda etičkog kodeksa zamjenjuje novom sukladno kojoj se zvanje može oduzeti u slučajevima „propisanih povreda etičkih kodeksa znanstvenih organizacija, sveučilišta i sastavnica na kojima je prekršitelj zaposlen ili na kojoj je proveden dio postupka izbora u znanstveno zvanje, a koji su u vrijeme počinjenja bili propisani kao povrede“.

Kako bismo ispravno sagledali značaj novopredložene odredbe Zakona potrebno se osvrnuti na pravno uređenje stjecanja znanstvenih zvanja u Republici Hrvatskoj. Znanstvena zvanja se u RH stječu u jedinstvenom zakonom i podzakonskim propisom reguliranom upravnom postupku, koji je na razini države jednak za sve. Također su i uvjeti za njegovo stjecanje jedinstveni i jednaki za sve, ovisno o područjima i poljima znanosti u kojima se provode, a definira ih Nacionalno vijeće za znanost. Odluke o izborima u znanstvena zvanja donose matični odbori. Razlozi i postupak pod kojima se tako stečena zvanja gube trenutno su jedinstveno propisani za sve znanstvenike u Republici Hrvatskoj.

Na ovaj način uvjeti pod kojima se može izgubiti znanstveno zvanje sigurno neće za sve znanstvenike u buduće biti jednaki i ovisit će o tome želi li neka znanstvena organizacija ili visoko učilište neko ponašanje propisati kao etičku povredu i temelj za oduzimanje zvanja ili ne

U okolnostima kad su uvjeti za stjecanje znanstvenog zvanja propisani jedinstveno na razini države, potpuno je neskladno u nadležnost znanstvenih organizacija i visokih učilišta stavljati propisivanje uvjeta za njihovo oduzimanje. Na ovaj način uvjeti pod kojima se može izgubiti znanstveno zvanje sigurno neće za sve znanstvenike u buduće biti jednaki i ovisit će o tome želi li neka znanstvena organizacija ili visoko učilište neko ponašanje propisati kao etičku povredu i temelj za oduzimanje zvanja ili ne, kao i o tome je li u vrijeme počinjenja upravo takvo ponašanje bilo propisano kao povreda i temelj za oduzimanje zvanja.

Dakle, znanstveno zvanje u buduće se ne bi moralo oduzeti odnosno izgubiti u svakom od slučajeva teških povreda etičkog kodeksa nego samo u slučajevima kad i ako to odredi ustanova na kojoj je počinitelj povrede zaposlen odnosno ustanova na kojoj je proveden dio postupka njegovog izbora u znanstveno zvanje. Čak i ako ustanova to slijedom novog zakona i učini, sankcioniranje prekršitelja ovisit će o tome je li ta ustanova upravo u vrijeme počinjenja povrede imala na snazi etički kodeks koji je propisivao upravo tu povredu kao povredu koja omogućava oduzimanje znanstvenog zvanja.

Prijedlog izmjena članka 37. postojećeg Zakona u stvari amnestira počinitelje dosadašnjih etičkih povreda koje bi bile osnove za oduzimanje znanstvenog zvanja, a regulacija se stvara pro futuro, za neke buduće znanstvenike. Ustanovama se daje rok od 6 mjeseci za donošenje etičkih kodeksa odnosno za izmjenu i dopunu postojećih. Ovaj je problem posebno ozbiljan kad se u obzir uzme da se radi o etičkim povredama koje su po naravi stvari najteže moguće i najštetnije za akademsku zajednicu jer samo takve i mogu biti osnova za oduzimanje znanstvenog zvanja, a čisto formalni razlozi bit će prepreka njihovom sankcioniranju, neovisno o njihovoj težini i značaju.

Kako se sve izloženo ogleda u slučaju Barišić? Ministar Barišić je doktorirao 1989. na Sveučilištu u Augsburgu. Do stupanja na dužnost ministra bio je zaposlen na Institutu za filozofiju u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu u Splitu. Institut za filozofiju ima važeći Etički kodeks iz 2012. godine, dok je Etički kodeks Filozofskog fakulteta u Splitu donesen 2006. godine, a izmijenjen i dopunjen 2011. godine. Lako je izvesti zaključak da niti jedan od navedenih kodeksa u vrijeme počinjenja etičke povrede autoplagijata ministra Barišića, koja mu se stavlja na teret, dakle 1989. godine nije bio na snazi, a kamo li da je eksplicitno propisivao autoplagijat kao etičku povredu koja je osnova za oduzimanje znanstvenih zvanja.

Slijedom toga, u slučaju donošenja predloženih izmjena i dopuna ZZDVO-a, formalne pretpostavke za procesuiranje ministra po osnovi etičke odgovornosti neće biti ispunjene te mu se s te osnove neće moći oduzeti znanstveno zvanje ma kakva odluka Sveučilišta u Augsburgu bila.

Nije nevažno reći ni da se ovom izmjenom Zakona istodobno dokida svaka uloga i dosada marginaliziranog Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju te nacionalnog Etičkog kodeksa. Naime, čak i ako Odbor utvrdi najtežu povredu Etičkog kodeksa, ministru kao i bilo kojoj osobi u sustavu znanosti i visokog obrazovanja se na tom temelju neće moći oduzeti znanstveno zvanje, ako za to ujedno nisu ispunjene pretpostavke na ustanovi na kojoj je znanstvenik zaposlen ili na kojoj je provođen izbor.

U tom smislu treba istaknuti da se teške povrede etičkog kodeksa kao osnova za oduzimanje znanstvenog zvanja ne mogu i ne smiju svesti na jednostavnu stegovnu odgovornost radnika, na način da mu je oduzimanje zvanja zapravo sankcija za povredu internog akta poslodavca (ustanove na kojoj je zaposlen). S tog aspekta još je uvijek nedokučiva osnova na kojoj bi takve vrste postupaka mogle provoditi i one ustanove koje samo provode dio postupka izbora u zvanja u odnosu na osobe koje ujedno nisu i njihovi zaposlenici.

Etičkim kodeksom ne uređuju se prava, obveze i odgovornosti zaposlenika niti su etički kodeksi alternativa za građanske, kaznene, upravne i stegovne postupke uređene zakonima, drugim propisima i aktima ustanova kao poslodavca. Povreda etičkog kodeksa može povlačiti i stegovnu odgovornost i sankciju iz domene poslodavca, ali je ne može zamjenjivati jer je etička odgovornost daleko širi pojam na području kojeg postoji neupitni općedruštveni interes da definira jasne standarde i inzistira na njihovom provođenju i poštivanju. Društveno je štetno prepustiti to monopolu ustanova.

Slučaj „Boras“

Izmjene i dopune zakona uvode promjene uvjeta za nastavak rada iza akademske, odnosno kalendarske, godine u kojoj znanstvenik, odnosno nastavnik, napuni 65. godinu života. Važeće zakonsko rješenje predviđa mogućnost da se svakom znanstveniku i nastavniku na teret sredstava državnog proračuna produlji radni odnos u dvogodišnjim mandatima, kada postoji potreba za nastavkom njihova rada i ako zadovoljavaju kriterije izvrsnosti propisane od Nacionalnog vijeća te eventualne dodatne kriterije propisane od ustanove.

Važeće rješenje čini se posve adekvatnim i racionalnim. Svaki zaposlenik može ostati na ustanovi, ako za njegovim radom postoji potreba i zadovoljava kriterije izvrsnosti koji su definirani na nacionalnoj razini. Logično s obzirom da se njihova plaća financira iz državnog proračuna. Radi se o sada već uhodanom sustavu racionalnog odabira potrebnih i izvrsnih znanstvenika koje se državi i ustanovi u kojoj rade isplati financirati.

Što se onda i zašto u vezi s tim pitanjem mijenja u Zakonu? Pobrojimo: iza 65. godina moći će raditi samo zaposlenici izabrani u najviša znanstvena zvanja i zaposleni na najvišim radnim mjestima, konkretno samo na radnim mjestima znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju, redovitog profesora u trajnom zvanju ili profesora visoke škole u trajnom zvanju; uvjet nastavka njihova rada više nije znanstvena izvrsnost nego samo od ustanove iskazana potreba za nastavkom njihova rada. Iznimno ustanove mogu, ali ne moraju propisati određene uvjete, a Nacionalno vijeće više nema ovlast propisivanja jedinstvenih kriterija izvrsnosti za produljenje radnog odnosa. Ugovor o radu se sa zaposlenikom zaključuje na 5 godina odnosno do 70. godine znanstvenika odnosno nastavnika.

Rektor Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Damir Boras

Kako je nemoguće razaznati koja je korist ovakvog rješenja za sustav, pokušajmo vidjeti u čiju se korist ove odredbe predlažu, odnosno što se njima postiže. Na taj način potencijalno se omogućava ostanak u sustavu osoba čiji znanstveni rezultati nisu na razini da zadovolje kriterije izvrsnosti Nacionalnog vijeća. Izmjena odredbi omogućava i da se osobe starije od 65 godina kandidiraju na upravljačke funkcije sveučilišta i njihovih sastavnica, što također ne bi bilo moguće po sadašnjem rješenju produljenja ugovora o radu u dvogodišnjim mandatima, a obzirom da upravljački mandati u pravilu traju dulje od tog vremena.

Paralelno s tim, ako se kao jedini zakonski kriterij mogućnosti rada poslije 65. godine propisuje potreba za njegovim nastavkom, tada se ovakvim rješenjem nesporno diskriminiraju osobe koje nisu u najvišim zvanjima i s kojima se ugovor o radu iza 65. godine neće moći sklopiti neovisno o postojanju potrebe za nastavkom njihova rada na ustanovi. Nadalje, za istu plaću iz državnog proračuna postojat će nejednaki uvjeti, ako ih ustanove uopće propišu. Na kraju, posve je tehničko pitanje koja ustanova može objektivno i osnovano iskazati potrebu za radom neke osobe u razdoblju od 5 godina, kad se radni i financijski planovi, nastavni i znanstveni programi kao i projekti izrađuju na puno kraće rokove.

Nered koji se ovakvim izmjenama uvodi u sustav teško može odgovarati osobama koje su se za svoj status i mjesto spremne izboriti radom te ih temeljiti na rezultatima svog rada koji je podložan evaluaciji. Pitanje treba problematizirati i sa stajališta poreznih obveznika koji trebaju vjerovati da se iza titule pojedinih osoba kriju stvarni sadržaji i neupitna kvaliteta, koje međutim nije dopušteno izmjeriti niti objektivizirati, ali ih se mora plaćati ni više ni manje nego punih 5 godina i to najvišim iznosima plaća u sustavu.

U vezi s upravo ovim pitanjem nužno je pojasniti uvodne konstatacije o klijentelističkoj naravi predloženih izmjena i dopuna Zakona. Dakle, bez svih prethodno nabrojenih izmjena Zakona koje vidno idu na štetu sustava i društva, jasno je da se aktualni rektor zagrebačkog sveučilišta Boras koji je u 2016. godini navršio 65. godina života, ne bi mogao kandidirati za drugi mandat. Štoviše, bez predloženih izmjena i dopuna posve je sporno bi li mogao dovršiti i sadašnji koji je u tijeku. Ni tu nije kraj. Ako kojim slučajem rektor ne bude ponovno izabran, postoje odredbe izmjena i dopuna Zakona koje rektoru Borasu trebaju omogućiti nesporni daljnji ostanak u sustavu, iako u njemu kao znanstvenik i nastavnik de facto ne radi ili vrlo malo radi od kada je na položaju rektora. On po izmjenama i dopunama Zakona u roku od 30 dana od prestanka mandata može pokrenuti redoviti postupak produljenja radnog odnosa iza 65. godine života. Pri tome je posve nejasno koji će se to radni odnos produljiti i na kojoj ustanovi.

Slučaj „Prorektor“

Predložene izmjene i dopune Zakona ne pogoduju samo rektoru zagrebačkog Sveučilišta. Treba istaknuti da se pogoduje i prorektorima. Naime, dok je za osobe izabrane na položajna radna mjesta dekana to posve nesporna stvar (jer i dalje rade na svojim ustanovama, mogu se baviti i znanstvenim i nastavnim radom i uz dekanske obveze obavljati poslove radnog mjesta na kojeg su izabrane) povlastica koja se ovim Prijedlogom osigurava rektorima i prorektorima može se povezati sa uistinu znanstvenom fantastikom, a u pravnom smislu može se govoriti o razini pravne fikcije.

Naime sukladno Prijedlogu „osoba izabrane na položaj dekana, prorektora ili rektora može se za vrijeme trajanja mandata javiti na raspisani javni natječaj za izbor u više znanstveno-nastavno zvanje i na više znanstveno – nastavno radno mjesto te nakon isteka mandata ima pravo povratka na visoko učilište na kojem je izabrana na radno mjesto“.

Dakle, rektori i prorektori mogu napredovati na radna mjesta na kojima ne moraju i možda nikad neće stvarno i raditi, a ta se radna mjesta za njih čuvaju da bi se oni na njih mogli vratiti. Dok se za njih čuvaju radna mjesta, druge osobe ne mogu biti zaposlene ili se mogu zaposliti. Takvo rješenje protivno je svakoj pravnoj i ekonomskoj logici. Radna mjesta moraju se otvarati jer je to objektivna potreba ustanova, a ne rektora i prorektora. Čini se posve suvišnim konstatirati da za ovakvu vrstu povlastice nema ni stvarnih ni pravnih razloga ni opravdanja.

Rektori i prorektori mogu napredovati na radna mjesta na kojima ne moraju i možda nikad neće stvarno i raditi, a ta se radna mjesta za njih čuvaju da bi se oni na njih mogli vratiti.

Slučaj „Filozofski i Hrvatski studiji“

Kao što rješava najvažnije osobne probleme aktualne uprave sveučilišta, ove izmjene i dopune nastoje riješiti i probleme koje je ta uprava stvorila za vrijeme svog prvog mandata. U tom cilju proširuju se ovlasti rektora na način da mu se omogućuje da suspendira ne samo dekana neke sastavnice što je do sada bilo moguće, nego s tim dekanom i sve prodekane sastavnice, pri čemu se prodekani suspendiraju iz istog razloga kao i dekan, neovisno o tome postoji li bilo kakva njihova odgovornost. Pri tome se mora voditi računa da pojam suspenzije Izmjenama i dopunama nije definiran, a u radnom pravu podrazumijeva udaljenje radnika s radnog mjesta povezano s osobito teškim povredama obveza iz radnog odnosa.

Umjesto suspendiranih dekana i prodekana rektor može imenovati vršitelje svih tih dužnosti dok prema važećem Zakonu može imenovati samo vršitelje dužnosti dekana. S obzirom na nelogičnost predloženih izmjena jedini njihov ratio može se pronaći u namjeri da greška učinjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu do koje je došlo kada su 2016. g. uz vršitelja dužnosti dekana imenovani i vršitelji dužnosti prodekana, prikaže manjom. Ozbiljnu grešku Sveučilište je napravilo i u slučaju osnivanja Sveučilišnog odjela Hrvatski studiji, pa se i to kroz Zakon pokušava popraviti koliko se da, na način da se sveučilišni odjel izmjenama i dopunama nanovo definira, ali sada šire čak i od fakulteta kao sastavnice sveučilišta, sasvim protivno ideji odjela „departmenta“ u svjetskoj sveučilišnoj praksi.

Zaboravljeni slučajevi – stotine mladih znanstvenika

I dok se ovim Nacrtom Prijedloga rješavaju sasvim efemerna pitanja u sustavu, stvarni problemi se ne rješavaju i postaju sve veći. Primjerice, ne vodi se računa o statusu i položaju doktoranada koji nije uređen od 2014. godine, a koje pitanje je presudno za opstanak i redovno funkcioniranje sustava. Općenito se u prijedlogu za mlade znanstvenike nude sasvim neadekvatna rješenja pa tako nije na odgovarajući način riješeno pitanje mogućnosti zaključivanja uzastopnih ugovora o radu s poslijedoktorandima, a kriteriji za njihov izbor na radna mjesta određeni su diskriminatorno. Potpuno je izostala bilo kakva naznaka da se je prilikom izrade Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o toj najvažnijoj grupaciji zaposlenika o kojoj ovisi naša znanstvena budućnost imalo mislilo. Stotine ljudi nisu predmet ovih izmjena i dopuna Zakona, a dvoje ili troje jesu. Međutim, možda i u ovom slučaju moramo imati samo malo više strpljenja i povjerenja. Jednom kad učvrste svoje pozicije, možda pruže ruku spasa tim mladim ljudima. Barem onim podobnima.