Bela, Irina, Eliza, Božena. Bela. Krleža i ljubav, intimni Krleža.

Uz suprugu Belu život Miroslava Krleže obilježile su i druge žene, Irina Aleksander, za kojom je žudio i s kojom je prijateljevao desetljećima, koja mu je intelektualno dorasla te razumjela i ono neizgovoreno, Eliza Gerner, glumica, obiteljska prijateljica i Belina kolegica, zatim Božena Kraljeva, glumica čijem se umijeću divio. Iz zapisa i prikaza žena u njegovim djelima Nataša Hrupec, u povodu obljetnice njegove smrti, opisuje Krležin odnos sa ženama i odnos žena prema njemu

• Naslovna fotografija: Miroslav Krleža i i supruga Bela

• Autorica je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, autorica jedne zbirke kratkih priča i jedne nagrađene zbirke pjesama u prozi.

Prošle su 42 godine od Krležine smrti. Umire u zagrebačkoj bolnici 29. prosinca, u 88. godini, već slabije pokretan i emocionalno skrhan, šest mjeseci nakon smrti njegove voljene Bele. Moguće da je večer bila snježna. Puno godina prije, napisao je: „još hitrije nego snijeg moje stope/zamest će se moj trag u svemu. /I nitko ne će znati da sam i ja bio tu i prošao“. Tada se, na samom kraju 1981. pred Silvestrovo u raznim nekrolozima pisalo da njegovo vrijeme tek  dolazi, ali nije baš tako bilo. Poslije devedesete bio je i prešućivan i osporavan, ali i dalje živ na daskama književne scene. S odlaskom velikog polemičara, nastavila se polemika o njemu i njegovu životu. Među svjedocima i sugovornicima tog trajanja bile su, osim Matvejevića, Čengića, Vanište … i neke žene.

Iako u suštini osamljen, volio je trenutke iskrene bliskosti s drugima, svečane i intimne, uživao je razgovorima, u hrani, u atmosferi koja se stvarala kad u druženjima prijateljstvo i ljubav produbljuju zajedničke svjetove. Volio je ta prijateljevanja, uz više ili manje svečane trpeze, volio je radost i bliskost koja se stvarala pri nekim susretima, makar i samo nakratko. Dosta od izgovorenog u takvim trenucima zapisivali su bliski ljudi koji su poslije njegove smrti postali svjedoci života književnika koji je kao velebno brdo izrastao iz te naše ravne Panonije, blatne, provincijalne i marginalizirane, brdo toliko veliko da su s njime mnogi imali i još imaju problema.

Žene koje su pisale o Krleži dale su nam intimnijeg Krležu. A koje su to stvarne žene iz njegove blizine? Zakonita Bela Krleža (rođena Leposava Kangrga), Irina Aleksander, žena za kojom je žudio i s kojom je prijateljevao desetljećima, žena koja mu je intelektualno dorasla te razumjela i ono neizgovoreno, Eliza Gerner, glumica, obiteljska prijateljica i Belina kolegica, zatim Božena Kraljeva, glumica čijem se umijeću divio i koja je ostala nedostižna na petrarkističkom pijedestalu artističke svetosti.

O ljubavi je napisao: “Ljubav nije vještina. To je pitanje dara kao i poezija. Ljubav ljudi loču, nažalost, a ljubav nije pivo, ljubav je nadahnuće.”

To je ono što je tražio u susretima s ljudima. Krleža je bio dijete emotivno suzdržanih roditelja pa se rado sklanjao u tople domove svojih prijatelja.

Tri je puta u životu bježao. “Prvi je bijeg u kuću Arko, u kojoj je bilo petero djece, koja je bila topla i zanimljiva kuća, u kojoj je otac djeci kupio cijeli inventar propalog cirkusa. Djeca su se igrala cirkuskim rekvizitima, u iluziji prostora, u svojevrsnom malom teatru. Drugi je bijeg u kuću Strozzi, koja je bila totalno kazalište, gdje susreće ljude koje je gledao u gledalištu, sjedi s Titom Strozzijem u HNK-u i sluša probe njegove majke, najveće tragetkinje slavenskog juga, a treći bijeg je bijeg u Pečuh.” (Mladen Kuzmanović)

“Bježao sam Strozzijevima kao nekoj tajnoj ljubavnici. Lagao sam, izmišljao kojekakve priče, kombinirao, samo da dospijem u Reinerovu ulicu u onaj ležerni ambijent gdje mi je bilo najljepše na svijetu”.

Vrlo rano otkriva euforiju pisanja i tamo se sklanja do te mjere da gubi interes za školu, mora ponavljati razred, a zatim zbog stida i prkosa odlazi iz Zagreba u kadetsku školu u Pečuh. Odluka je to nepromišljena, ali sreća da tamo susreće svog prijatelja iz djetinjstva – Milana Arka. Prijatelju pomaže u osvajanju djevojaka pišući mu prigodne ljubavne pjesme za honorar – obožavane ‘kafekremšnite’ iz jedne pečujske slastičarnice. Slijedi vojna akademija u Budimpešti, pa bijeg u Srbiju i jedva spašavanje žive glave.

Važna i presudna godina za Krležu bila je 1916.

Dva je ljetna mjeseca na fronti u Galiciji što je traumatično iskustvo, a onda po povratku u Zagreb u Crkvi sv. Marka prepoznaje djevojku koju je već jednom vidio u Đorđićevoj 16 kao djevojčicu na stubištu kod kolege Vuksana. On je mislio da su je u crkvu doveli religiozni motivi, ali Bela je samo dopratila rođaku, jer bila je pravoslavne vjere, a Krleža kao deklarirani ateist, dolazi privučen orguljaškim koncertom.

Tim susretom 1916. i onim usputnim susretom kad ju je nazvao cvjetićem na stubištu u Đorđićevoj 16, fasciniran njenom zlatnom kosom, počinje jedna naizgled poetična ljubavna priča koja će trajati 61 godinu, 5 mjeseci i 9 dana.

Elizi Gerner je nakon Beline smrti rekao: “Sve je u životu slučaj. Kao mlad čovjek naslijedio sam od svoje tetke vrlo lijepu sumu novaca. Zapravo jednu bankovnu knjižicu. Za taj novac mogao se kupiti u centru grada jedan četverosobni stan. Namještaj sam također naslijedio. To mi je dalo bazu za život. To je bio slučaj. To je bila sreća. Zahvaljujući tome osigurao sam sebi jedan pied a terre i mogao sam Beli pružiti pristojan početak.”

Kad je Bela umrla, Krleža više ne izlazi iz stana, slabo je pokretan, naručuje vijenac za njen odar od žutih ruža s plavom trakom na kojoj je pisalo: “Posljednji pozdrav iz Gj 16 Tvoj MK”

Silno je patio nakon njena odlaska… “Nisam znao da će biti tako teško… Stalno očekujem da će se Bela odnekud pojaviti.” Ona je nosila onaj potreban mu elan vital o kojem u drami govori stari Ignjat, ona je bila majstorica življenja, očarala ga je svojom zlatnom kosom koja se talasala poput žita, ona je ugodno inscenirala njihov život.

Eliza Gerner (Robert Anić, Pixsell)

Njihov stan u Hebrangovoj odisao je rafiniranošću. Svaki je detalj bio pomno osmišljen i postavljen, pojedini predmeti osvijetljeni tako da stvaraju harmoniju i osobitu atmosferu, a Eliza ističe i Belinu srdačnost u ulozi domaćice. Svjedočenja Irine Aleksander drukčija su u pogledu Beline ljubaznosti. Ona, naprotiv, u knjizi Svi životi jedne ljubavi otkriva i piše kako je imala pametne plave oči iz kojih je često izbijala hladnoća.

“Oboje su bili vrlo privlačni, oboje su snažno privlačili i isto tako – odbijali. I Bela i Krleža bili su svojim roditeljima jedino dijete sa svim obilježjima takve djece: nedruštvenošću, egoizmom, neuravnoteženih odnosa s ljudima, spremnih na žrtve kako bi stekli nečije prijateljstvo, ali se i žrtvovali bez straha, iz hira.”

Irina zapravo tvrdi kako je Bela živjela da se pokaže, da su svi njeni razgovori, prijateljstva, svi odnosi s ljudima bili motivirani time. Igrala je ulogu duhovite i očaravajuće dame s primjesama bjelosvjetskosti. Njihovi odnosi, tj. prijateljstvo između Bele i Krleže s jedne strane i Irine i njenog muža Božidara Aleksandera s druge, bili su prožeti zapravo i neprestanim napetostima, svađama, ali i iskrenim dubokim i prijateljskim razgovorima i to uglavnom na relaciji Krleža – Irina.

Kad su se preselili na Gvozd, tamo je Bela opet inscenirala poetičan dom, daleko od gradske buke, a opet gradu nadomak, u gradu, a istovremeno u šumi, sad u već ozbiljnim godinama divili su se prirodi, listanju, jesenjim bojama, snijegu, pogledu na grad i tornjeve te na Crkvu sv. Marka gdje su se 1916. sreli. Krleža je uživao u tim šetnjama Dubravkinim putem, njemu je dnevna doza šume i prirode bila dragocjena. Njoj to nije bilo dovoljno.

Ona je i u životu i u teatru bila željnija senzacija. Vjerojatno je iz takve naravi i izrasla njezina ambicija da od učiteljice postane glumica. Doduše, bila je, prema navodima, sasvim osrednja glumica, ali zato povlaštena.

Igrala je barunicu Castelli do svoje 65 godine i zasigurno je deplasirano djelovao njen erotizam na sceni u tim godinama. Željela je igrati pozitivne i dopadljive likove u salonskom ambijentu i elegantnim kostimima, imala je svog redatelja, kostimografa, garderobijerku, sama je birala materijale za kostime i vlasulje, odbila je igrati majku Courage „jer ne želi biti na sceni u krpama“.

Glumica Eliza Gerner i autorica nekoliko knjiga u kojima svjedoči o vremenu njihova života na Gvozdu kao i njihova odlaska, bila je njihova česta gošća, zajedno s mužem Milanom Arkom mlađim, sinom Krležina prijatelja iz djetinjstva i kadetskih dana. Bili su pozivani i o Božićima i Eliza piše kako je taj dom, iako su bili ateisti, blistao u punom božićnom sjaju. Sve su sobe bile pune borovih grančica, urešene licitarskim srcima, na prozorima i vratima visjela je imela na srebrnim trakicama, a cijela je soba bila osvijetljena samo jednom stajaćom lampom tako da su dekoracije dolazile do izražaja. Posvud su gorjele svijeće, Krležu je Božić asocirao na djetinjstvo, mladost i roditelje. Sve je to bila Belina inscenacija, nakon konjaka i orehnjače servirane na srebrnom pladnju, uslijedila bi tradicionalna božićna večera uz puricu i mlince. To su bile godine njihova spokojstva i ljepote, dok je izvan toga elegantnoga interijera postojao i jedan drugi svijet pun nemira i straha.

Krleža se u privatnim druženjima držao tradicije i običaja. Eliza pamti kad je pozvao društvo na pokladni utorak 1969. riječima da „na pokladni utorak ne valja biti sam“ pa su jeli uštipke, pili kuhano vino i bilo je neobično veselo, a onda je Krleža u jednome trenutku ustao i počeo govoriti: “Mnogo je vremena prošlo od naših pečujskih dana i zapravo moramo se smatrati izabranicima sudbine da smo poslije ta dva strašna ratna vihora još uvijek tu. Ja ne mogu biti sretan kao ti Milane, budući da ti imaš divnog sina, kakvog jedan roditelj samo poželjeti može…” U posljednjim decenijama života nastojali su uživati, družiti se “sa sretnim ljudima”, o onima manje sretnima i onima u nemilosti kao da nisu željeli suviše misliti. Bilo je mnogo straha u prošlim vremenima i čovjek kao da je jednostavno bio ispunjen njime do vrha da više ni ne može. Željeli su biti sretni i na neki si način naplatiti teške godine skromnog života, ratova, učiteljevanja po prestrašnim kalničkim provincijama, odvođenja u policijske postaje, strahovanje od egzekucije. Strah u ratu. Strah poslijeratni. Puno ga je bilo i svi ti Belini ukrasi, njene kompozicije, dekoracije i predstave na ručkovima, večerama, čajankama bili su izraz želje da se u životu i u rafiniranom komforu napokon uživa. Jednom je za Elizu i Milana servirala crvene keramičke tanjure na crnom stolnjaku s modernim priborom za jelo, s puno cvijeća i crvenih svijeća i kad su se gosti iskreno divili tom estetskom užitku, Bela je prokomentirala da goste koji to ne primjećuju i ne raduju se s njima, i ne primaju.

Mira Stupica je to lijepo sažela: „Bela Krleža je bila veliki meštar življenja i društvenog susretanja u toj opsjedanoj kući. Samo bi njenom vještinom svi dolazili na red. Bila je istrenirani dizač raspoloženja, navijač života i neumorni izumitelj ljubaznih rečenica. Uvijek dobro obučena i raspoložena, vješta da sve što Krleža “pokvari ili ozledi” u hipu popravi i zaliječi. Bila je Leposava Kangrga, Ličanka duhom i mentalitetom, majstorski presvučena agramerskom politurom. Bila je dragocjena Krležina družica.”

Bila je to žena uvijek brižljivo odjevena, komunikativna, koketna, teatralna i nakićena, naime nakit joj je posebno mnogo značio. Vrlo je rano izgubila prisan kontakt s ocem koji je bio pomalo zadrt, Kangrga ga je zvala, bio je zaluđen balkanskim ratovima i po stolu u blagovaonici je prostirao geografsku kartu i pomicao topove i pribadače u skladu s pokretima vojske u potpunosti nezainteresiran za dijete i obiteljski život. A Bela, njena majka i teta, koje su posjedovale vrijedan nakit, zabavljale su se pregledavajući ga, polirale su ga mekim krpama, a ona je stalno slušala kako su ti ‘kamenčići’ u životu žene vrlo važni. Otvarale su i zatvarale kutijice danima. Njoj je izgled postao toliko važan da je čak sama birala i materijale za kostime i steznike, čak i kostimografa, a jednom je tražila da se izmijeni cijela scenografija jer bila je za njen ukus suviše minimalistčka (radilo se o predstavi Staklena menažerija). Voljela je raskoš, sjaj i pljesak, a uživala je kad bi ih pozivao vladar. Kad je Andrić dobio Nobelovu nagradu, to je Krležu pomalo oneraspoložilo, iako nije suviše držao do nagrada, ali ipak, a činilo se da bi i Titu bilo draže da je Krleža laureat, Tito ih za utjehu poziva na putovanje snova brodom Galeb u Egipat.

Uplovili su u Aleksandriju i tamo ih prima Naser i priređuje im još jedno veličanstveno krstarenje Nilom. Život je prepun ironije jer Krleža je mrzio protokole, službene obveze, diplomatske prijame, a na pitanje kako se proveo u Egiptu, odgovorio je: “Kao Harun al Rašid.” Ali Bela je zato bila oduševljena tim “velikim svijetom”. Ironičan je i njegov “državnički pogreb”, upravo onakav kakve je prezirao, iskreni pacifist je uz počasni vojnički plotun otišao v daljinu kmičnu i meglenu.

Bela je bila prosječna glumica, a Krleža bi nježno rekao, ali nije gora od drugih i onda se opravdavao u nekim intimnim trenucima Irini Aleksander kako je započeo život u najskromnijim uvjetima, kako mu se otac selio iz stana u stan Bog zna zašto, možda jer nije imao čime platiti, s Belom je započeo život na tuđem, uskom željeznom krevetu, u tuđem stanu, sve je bilo tuđe, sve, osim…, a Irina je nadodala: osim njene zlatne kose, a Krleža je rekao: vidiš Bokso (Božidar, Irinin muž) kako se mi pjesnici dobro razumijemo.

Irina Aleksander je u svojim zapisima tu njenu vanjsku pojavnost uvijek opisivala nedostatkom ukusa, njene ispade je nazivala teatralnim eksplozijama vulgarnosti, smatrala je neiskrenom osobom zakulisnog karaktera.

O Krleži piše toplo, radilo se odnosu koji je bio ispunjen simpatijama, dubokim razumijevanjem. Zapisala je: Krleži ništa ne dugujem osim nekoliko lijepih časaka prijateljstva, iscijeđenih iz svega ostaloga tijekom zamalo pola stoljeća cijeđenja.

Često su šetali i razgovarali i on je sve u zraku hvatao, svaku i najfiniju nijansu, glasno je stvarao, govorio je kako je i pisao i jednom su stajali na platformi tramvaja, bio je proljetni sumrak i vidjeli su dvoje zaljubljenih u prilično strasnom zagrljaju i Krleža je tad izgovorio, a Irina zapisala:

“…Da je bio dovoljno pametan i umješan, izgovorio bi joj davno pripremljenu rečenicu:

– Hajdemo izvan grada, u džepu imam ključ od ljetnikovca jednoga prijatelja – jako bih želio ležati kraj vas u postelji i prelaziti rukom po vašim bedrima – ne znam hoću li se time ograničiti, no to su detalji.

Kad bi ona imala manje vještine koje majke stoljećima uče kćeri u lovu na muževe, ona bi i bez njegovih riječi pogodila, i oni bi se u tuđoj postelji valjali sa svojim željama tako dugo dok im ne bi dosadio tuđi krevet, tuđi čovjek u blizini, tuđi miris, a najviše – još jedna glupa i zamorna, i svakako brza čovjekova djelatnost, od koje osjećaš umor i neugodu – ne znaš što reći, kako otići, kako izbjeći nužnost ponovnog susreta.

Ne možeš reći:

– Merci, Mademoiselle.

Ili na hrvatskome, što zvuči još gluplje:

– Hvala, gospođice.”

Koliko je autobiografskog bilo u tim rečenicama ni Irina nije nikad dokučila, rekla je da je on bio slika razlomljena poput puzzla i da nikad nije do kraja složila njegov lik, mnogo je u tom odnosu ostalo nejasno, a nejasna je i ona ostala njemu. Usuđujem se reći da je Irina bila žena koja mu je intelektualno dorasla, koja mu je bila iskreni sugovornik, žena koju je jako simpatizirao i osjećao, žena čija mu se profinjenija estetika sviđala i slutim da ga je privlačila. On se naivnošću svoje naravi zainteresirao za nju i Bela mu to nije mogla oprostiti, tako da je u tom odnosu ona bila zapravo lukava moderatorica njihovih zajedničkih druženja.

Nakon nekih uvreda koje je Irina doživjela na zajedničkom ljetovanju u Opatiji 1954., njihovi su se odnosi promijenili i gotovo da se više i nisu družili. Tada je naime Bela od Irine iz Amerike naručila čitave kofere robe i stvari, između ostalog i mebl štof za cijeli salon ne mareći suviše kako će Irina na tako dugom putovanju manipulirati bagažom. A kad je napokon stigla dobrano iscrpljena, Bela se sladunjavo i koketno kao djevojčica veselila poklonima, a oni se čak nisu pobrinuli ni da joj osiguraju sobu u hotelu Kvarner u kojem su i sami odsjeli, nego je morala sama tražiti smještaj. Nisu je pozivali na druženja pa je Irina dane provodila u samoći povrijeđena i razočarana takvim odnosom. No, Krleža je dolazio ručati s njom i to isključivo na njen balkon, vjerojatno zbog kontrole. Uglavnom, bili su to vrlo složeni i ne baš uvijek prijateljski odnosi na relaciji Bela – Irina.

Na oproštaju pri posljednjem njihovu susretu, rekla mu je:

“Najvažnije je ne izgubiti žalost. Ona je jako potrebna…“, a on joj je zgrabio ruku i držao dugo u svojoj te između ostalog odgovorio:

“Znaš ti, moj Lorenzo Magnifico (tako ju je prozvao još tridesetih godine zbog frizure koju je tad nosila), ti mnogo toga pogađaš … uvijek imaš….“, ali Krleža ne bi bio Krleža da na kraju nije dodao – “Svjetska dadiljo! Laku noć!”

Poslije toga više se nisu vidjeli.

I kad ga je Eliza Gerner jednom upitala, koja je zagrebačka dama bila model za barunicu Castelli, Krleža je planuo: “Kako vam mogu na tu besmisao odgovoriti? Vi doista mislite da sam ja u svojim dramama ovjekovječio neke zagrebačke milostive? Ja sam napisao psihološku dramu, a ne panoptikum.”

Da, Krleža piše psihološku dramu i njegovi ženski likovi i barunica Castelli i sestra Angelika jesu naizgled stereotipno obojani i karakterno suprotni. Dok je jedna fatalna žena, koja uništava sve i afirmira se tijelom, druga je svetica i zaštitnica koja se afirmira duhom. Ženski su likovi stereotipno obojani stoga što muški akteri govore o ženama, konstruiraju ih, muški protagonisti su temelj iz kojeg se sve pokreće i stoga doživljaj žene u drami ili kao svetice ili kao bludnice i evidentna mizoginija izlazi iz muških usta. Barunica Castelli ima zapravo mnogo od Bele, obje su u traženju sreće, bave se izgledom: haljine, cipelice, korzeti, nakit, šareni suncobrani, koketiranje, zavođenje, lukavstvo, obje sviraju Moonlight sonatu quasi una fantasia. Irina je za Belu napisala da je puna dobroćudno-vesele pokvarenosti, zaigranosti, gotovo da je koketno-podmukla.

“Kontrasti njenih boja, kada bi miješala najfantastičnije četrunovo žutilo s absinthom ili bijeli taft s ockerom ili zlato sa ciklamom, njene cipelice od zmijske kože i njeni japanski suncobrani puni rascvjetanog jorgovana, glicinija i tulipana, sve to bijaše slika, u našim prilikama toliko apartna, da se je prilično skupo plaćala i bila u vrlo visokoj cijeni kod naših bogatih životnih diletanata devedesetih godina.” (Gospoda Glembajevi)

Prema Freudu žena je tijelo i ona posjeduje tu erotsku inteligenciju i muški protagonisti upravo o tome govore na takav način da žena uvijek ostaje pod utjecajem svojih nagona razvratnih ili majčinskih, ali ipak samo nagona. No Krležin je lik barunice Castelli ili Charlotte (Charles je zapravo muškarac) širi i dublji od toga. One same nemaju monologe u kojima bismo pratili njihova intimna promišljanja. Međutim, Krležu je intrigirao onaj moment kad spol prevlada sve predrasude jednoga konvencijama zaglupljenog društva pa tako barunica Castelli postaje AUTENTIČNA, ona jest preljubnica, ali istovremeno i senzualna i krhka žena nošena čežnjama, ona ostavlja neizbrisiv trag u muškarcima s kojima ljubuje. Ona u konačnici nosi i nešto nadtjelesno, čeznutljivo, slobodno, ona izlazi iz spola, iz tog naizgled konstruiranog klišea, ona je ženski don Juan, ona se na taj način oslobađa muške dominacije, u njoj ima nečeg muškog i biseksualnog, a Krleža je puno puta u razgovorima dokazivao “da smo svi manje ili više biseksualni, da je to posve normalna pojava, nenormalno je jedino to što to ne osvješćujemo ili ne želimo osvijestiti. Da je homoseksualnost postojala tijekom cijele povijesti čovječanstva i da nikome nije smetala, da su samo dva bića pretvorila to u razvrat, pokvarenost i izopačenost: Isus Krist i engleska kraljica Viktorija. Homoseksualnost nije ni bolest ni izopačenost i glupo je boriti se protiv njega ili za nj. Postojala je i postoji – kao različite oči, različita kosa, visina i ostala ljudska obilježja.” (“Svi životi jedne ljubavi” str 148)

U muškom mozgu muškarac vlada nad ženom i zato su muške replike takve, a u ženskom žena nad muškarcem, ali takvih intimnih ženskih promišljanja nema, jer Krleža nije mogao pisati iz ženskog mozga. Barunica predstavlja podsvjesnu čovjekovu prirodu i sve potisnuto, ali ona predstavlja i buntovništvo i neposluh i pokazuje način kako se oduprijeti muškoj dominaciji i možda je zbog nemogućnosti da je do kraja razumije (nije to ni Freudu pošlo za rukom), pa je na kraju drame ubije.

S druge pak strane, sestra Angelika je netjelesna i duhovna, žena koju određuje finoća, blagost, samozatajnost i privlačnost posve drukčija od one Charlotte, ona nema nakit, samo habit, ima bljedilo obraza i prozirnost ruku, otmjena je sakralna i profinjena. Ovdje Krleža govori o erotici umotanoj u fino intelektualno ruho i to me neodoljivo podsjeća na Irinu i njihov odnos, iako je dramu napisao prije nego li su počeli prijateljevati, ali dobro su znali jedno za drugo i prije susreta.

LEONE: Tvoje lice sjeća me jedne Holbeinove glave: mislim da sam je vidio u Baselu. Lice ovalno, lice jedne gracilne gejše, dječje, nasmijano, boja mliječna s prozirnim pastelnim preljevom! Oči holbeinske, inteligentne, svijetle, negdje duboko u jednoj transcendentalnoj nijansi s jedva primjetljivim fosfornim svjetlom erotike.

Takvo je Irinino lice pravilnih mekih crta, lijepo, blago s pametnim očima, duboko profinjeno. I privlačno. Dakle, i sestra Angelica, mada marijanska svetica i zaštitnica, nosi crtu erotičnog, kao što i barunica nešto u svom čeznuću uzvišeno. A stvarna Irina bila je velika muza koja je oko sebe okupljala cijele plejade obožavatelja, mahom pjesnika i u Senečićevu dokumentarnom filmu pomalo duhovito muškarce dijeli na one koji su bili zaljubljeni u nju ili nisu.

Božena Kraljeva (Hrvatska enciklopedija)

Na daskama je ulogu sestre Angelike za Krležu najsnažnije iznijela Božena Kraljeva, još jedna žena koja mu je bila draga. Godine 1929. igra i sestru Angeliku i Ofeliju u Raićevu Hamletu i to toliko nadahnuto da Krleža dolazi na svaku izvedbu Hamleta, na scenu Ofelijina ludila, a izlazi nakon njene smrti. Nosila je kao glumica duboku emotivnost, govorila je profinjenom dikcijom bogate muzičke modulacije. Krleža je često navraćao i u garderobu Božene Kraljeve, a na pozornicu su stizale bijele ruže bez imena pošiljatelja.

Rekla bih za kraj da je Krleža u životu bio veliki džentlmen, uglađen i fin spram žena, ali ih nije do kraja razumio pa je onda u klesanju svojih književnih ženskih likova samo naizgled stereotipan, jer ipak piše pod utjecajem Schopenhauera, Freuda, Nietzschea i Weiningera, i gleda ih, a kako drukčije i može, s muških pozicija i patrijarhalno-konzervativnih društvenih odnosa vremena u kojem živi, ali ostavlja mogućnost da zapravo sve bude skroz drukčije od onog kako izgleda, da bude sasvim suprotno.

Baš kao i u životu – rijetko stvari doista jesu onakvima kakvima se čine.