Bidenova pobjeda bit će Pirova pobjeda ne uspiju li Demokrati 5. siječnja

Prosječna dob američkog političkog rukovodstva danas je slična sovjetskom u kasnim 1970-tima, piše Ivo Škorić u analizi mogućeg razvoja nakon predsjedničkih izbora. Posebno su važni izbori za Senat 5. siječnja. Paradoksalno, zaključuje Škorić, establishmentu Demokrata možda bi odgovarao poraz

• Naslovna ilustracija. U Arizoni je 97 posto pripadnika starosjedilačkih zajednica glasalo za Bidena. Foto Sveučilište Arizona

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Iako o ishodu američkih predsjedničkih izbora odlučuju samo američki gradjani, taj je ishod, zbog američke globalne pozicije, važan za cijeli svijet, pa i gradjani drugih zemalja navijaju za njima ideološki i politički bliže kandidate. Što iz straha, što iz zluradosti, što iz ignoriranja povijesti, mediji prikazuju trenutnu političku situaciju kao aberantnu, budući da postojeći predsjednik izjavljuje kako neće poštovati volju naroda ako nije identična njegovoj, a pripadnici njegovog kabineta i vodeći ljudi njegove stranke ga u tome slijede, kreirajući ustavnu krizu sukcesije kakvu zemlja nije vidjela od 1876., kako sam napisao u prethodnom članku, a možda i goru, prema pisanju New York Timesa.

Ipak, unatoč izdvojenim incidentima i 36 sudskih procesa koje je Trumpova kampanja pokrenula, nismo do sada vidjeli nikakvo dramatično nasilje, koje bi sugeriralo i nagovještavalo nekakav početak drugog gradjanskog rata: u stvari, svjedočimo legalnim procesima tranzicije vlasti u razvijenoj demokraciji. I za sada nema nikakvog razloga ne vjerovati da će Joe Biden zaista ući u Bijelu kuću 20. siječnja, kako Ustav predvidja. Elektori se sastaju 14. prosinca (odnosno ove godine se ne sastaju, nego daju svoj glas putem Zooma). Do tada svi sudski procesi moraju biti okončani. Elektori su dužni dati glas u skladu s time kako su gradjani njihovih država glasali. Time službeno završavaju izbori.

Iako se to nije do sada nikada desilo, ako Trump odbije napustiti Bijelu kuću, US Marshals i Secret Service će Trumpa ukrcati na helikopter 20. siječnja, a Twitter će mu isključiti servis (baš kao što su nedavno isključili Steve Bannonu, nakon što je izjavio da epidemiologu Fauciju treba odrubiti glavu i nabiti je na kolac za upozorenje drugima). I to će biti kraj ovog razdoblja američke povijesti. Iako ćemo vjerojatno slušati Trumpovu kuknjavu još godinama kako ga se sudovi već dočepaju za utaju poreza i razne prevare.

Da su samo žene glasale na predsjedničkim izborima.

Tko je za koga glasao? Kako je Covid ipak dokrajčio Trumpa? I zašto je 5. siječanj važniji od 20. siječnja?

U ovim izborima bila je rijetko visoka izlaznost: više od 153 milijuna Amerikanaca je glasalo. Kampanje su potrošile preko 3 milijarde dolara (Biden $1.51B, Trump $1.57B), dakle 20 dolara po glasu. I, iako je Biden pobjedio, 73 milijuna gradjana glasalo je za Trumpa, 10 milijuna više nego 2016. (kad je izlaznost bila manja). Tko su ti ljudi? Zar ima toliko rasista, bigota, ksenofoba, mrzitelja? Vjerojatno ne. Zapravo, iako je više od 80% crnaca glasalo za Bidena, više je crnaca, medju muškarcima čak duplo više, glasalo za Trumpa 2020. nego 2016.! Disciplina i jedinstvo medju republikanskim biračima nadilaze rasne podjele i odražavaju koherentnost pripadanja jednom pokretu, jednoj ideologiji, nečem još davno planiranom i već godinama pažljivo njegovanom, s namjerom da se preotme glas radničke klase od Demokrata, čega je Trump samo posljednji, idealan, perfektan izdanak.

Rasna i spolna raspodjela glasova

Slično kako je Memorandum Dobrice Ćosića nešto ranije zauvijek promjenio Savez komunista Srbije, tako je Ugovor s Amerikom Newta Gingricha 1994. zauvijek promjenio Republikansku stranku u SAD. I baš kao što je Slobodan Milošević bio perfektan vodja po mjeri svoje stranke, tako je i Donald Trump perfektan vodja po mjeri svoje. Od Gingrichevog ugovora do danas stranka je otvorila vrata raznim ekscentričnim pokretima od Partije čaja do Qanona, koji su zauzvrat postali lojalan blok aktivista i birača, na koje se uvijek može politički računati. Uz takav pokret postepeno su osvojili 2/3 državnih skupština i onda prekrojili izborne okruge tako da im daju bolje šanse kod izbora na saveznu razinu. Trump je odlično uočio priliku i tokom primaries 2016. se nametnuo kao perfektan kandidat, upravo uz podršku te skupine. A budući da druga strana, Demokratska stranka, nema takvu skupinu, nema pokret, osim Bernieja, kojeg neće, nego se prave fini, onako k’o Račan, sa svima dobri, onda je zapravo pravo čudo da nije i opet pobijedio.

Realizacija Gingričeva plana republikanskog preuzimanja vlasti na lokalnoj razini

I pobijedio bi, vjerojatno, da nije došla Covid pandemija. Na početku izborne godine Trump je predsjedao odličnom ekonomijom: dobar rast, niske kamate, nikad niža nezaposlenost, burza prede ko zadovoljno mače, a onda je došla pandemija, rekordna nezaposlenost i mizeran rast. I, iako su Sjedinjene Države odlično ekonomski zbrinule svoje gradjane tijekom pandemije: trećina radi od kuće uz istu plaću, a zahvaljujući poticajima i ograničenoj potrošnji u lockdownu, Amerikanci dugo nisu imali toliko uštedjevine, toliko novca na burzi (i samo je 20% u izlaznim izbornim anketama reklo da žive lošije nego prije Trumpa), ljudi su ipak zabrinuti dugoročnom neizvjesnošću. Trump je naprosto žrtva kletve da predsjednik tokom čijeg mandata poraste Okunov Indeks Bijede (što je kombinirana stopa inflacije i stopa nezaposlenosti), gubi izbore. A Trumpu se nezaposlenost otela kontroli zbog Covida. Svjestan te opasnosti, učinio je što je mogao da omalovaži prijetnju: bio je protiv maski, protiv zatvaranja ekonomije, protiv distanciranja, ukratko protiv svih mjera koje bi mogle ugroziti njegove šanse na izborima tako da podignu stopu nezaposlenosti. U tome je napravio hubris i samo ispao smiješan, neozbiljan i neodgovoran, i čak se sam razbolio i zarazio ljude oko sebe.

Native Americans su uglavnom svi glasali za Bidena. U Arizoni 97% Navajo nacije glasalo je za Bidena. Osim toga Bijelci više nisu demografska većina u Arizoni, nego Hispanici. U školama u Arizoni materinski jezik 65% djece je španjolski. Bernie je izgradio dobru mrežu medju mladim Hispanicima u Arizoni, koju je Biden nasljedio (općenito, Biden je bolje prihvaćen medju Bernijevcima, nego je Hillary bila). U Georgiji, kojoj je ovo tek 4. puta od 1960. da glasa za Demokrata za predsjednika, zapravo je presudan bio politički rad na ulici, od kuće, do kuće: bivša kandidatkinja za guvernera, Stacy Abrams je registrirala 100,000 novih birača, i još više pomogla da svi pošalju glasove poštom na vrijeme. Glasanje poštom, općeprihvaćeno ove godine zbog Covida, je svakako pomoglo da više ljudi vrlo niskih primanja (onih koji si, recimo, ne mogu priuštiti auto, bez kojeg je u ruralnim sredinama nemoguće doći do birališta) glasa, naročito tamo gdje su aktivisti organizirali preuzimanje kuverata.

Očito je da su Navajo prevagnuli u izborima u Arizoni.

Budući da svi manje više znamo što će se desiti 20. siječnja u Washingtonu, iako neki još neće to priznati, mnogo je manje izvjesno kako će završiti drugi krug izbora za oba senatska mjesta u Georgiji 5. siječnja, a o tome ovisi kako će politička situacija u zemlji izgledati sljedeće barem dvije godine. Trenutno je novi odnos snaga u Senatu 50 Republikanaca i 48 Demokrata. Ako bi oba senatorska mjesta u Georgiji otišla Demokratima, taj odnos bi se promjenio na 50:50, u kojem slučaju bi odlučujući glas imala potpredsjednica zemlje, Kamala Harris. Obama je više uspio napraviti u prve dvije godine vladavine, dok su Demokrati bili u većini i u Domu zastupnika i u Senatu, nego u ostalih šest, pogotovo otkako je majstor opstruckije, Mitch McConnell preuzeo kontrolu nad Senatom. Za smjer zemlje puno danas znači ako jedna stranka ima kontrolu i nad pozicijom predsjednika i nad većinom u Senatu i nad većinom u Domu zastupnika: jedino tako se zapravo mogu provesti radikalniji djelovi stranačkog programa.

Ako se to ne desi, Senat ostaje pod palicom mračnog McConnella, uz 51:49 ili čak 52:48 (trenutno je 53:47) republikansku većinu. McConnell je već do sada učinio ogromnu štetu progresu u socijalnoj i ekonomskoj jednakosti u ovoj zemlji. Jedna od važnih funkcija Senata je da potvrdjuje savezne suce – ne samo za Vrhovni sud, nego i za Okružne i za Apelacione sudove. I nedavna konfirmacija sutkinje Barret samo je vrh ledene sante od 200 saveznih sudaca, koje je, kako se hvali na svojoj službenoj web stranici, tako pomogao postaviti, prema kriterijima, koje sindikati kao npr. UAW na svojoj stranici ocjenjuju kao “anti-radničke”. McConnell je avangarda snaga koje su dovele Trumpa na vlast. Nema nikakvog razloga ne očekivati da će jednako tako kao što je opstruirao Obamu zadnje dvije godine mandata sada opstruirati Bidena, ako ne i gore. Recimo može reći da će čekati republikanskog predsjednika za četiri godine da popuni sudačka i agencijska mjesta.

Obeshrabrujuće je što su Demokrati u Georgiji u zadnjih 30 godina pobijedili samo 1/7 puta u drugom krugu. I ovako preokrenuti dva senatska mjesta odjednom u južnjačkoj državi je čudo ravno ukazanju Gospe. Na kraju krajeva, Georgia je i uvela drugi krug 1960tih, u jeku pokreta za gradjanska prava i masovne registracije crnih birača, kako bi sačuvala bjelačku nadmoć. Donijeli su zakon da ako nitko u prvom krugu, u kojem obično ima više kandidata, ne osvoji više od 50%, onda prvo dvoje ide u drugi krug. Georgia je demografski 1/3 crnačka, 51% bijela. U prvom krugu tako recimo neki crnac, kao sada Raphael Warnock, pastor crkve koju je nekada vodio Martin Luther King, može dobiti većinu, ali ne dostići 50% glasova, i onda u drugom, kad se bijele ruke slože, izgubiti. Warnockova protivnica, senatorica Kelly Loeffer, nije nikad izabrana, nego ju je guverner Kemp imenovao da zamijeni senatora Isaksona, koji je odstupio iz zdravstvenih razloga.

 Oslobođena optužbi za trgovanje uz povlaštene informacije. Kelly Loeffler (Wikipedia)

Od svih senatora ona je jedina koja je 100% glasala uz svaku Trumpovu poziciju. Udana je za Jeffrey Sprechera, predsjedavajućeg newyorške burze. Nakon kraha tržišta nekretnina 2009. osnovala je tvrtku na Cayman otocima da pomogne ubogim megakorporacijama izbjeći porez pri repatrijaciji profita od izvoza radnih mjesta iz Sjedinjenih Država u zemlje s jeftinijom radnom snagom. A 2020. se obogatila spekulacijama s dionicama. Nakon što su ona i muž još u siječnju, daleko prije ostalih, na vladinim sastancima saznali za Covid, likvidirali su svoje pozicije u korporacijama za koje su očekivali da će biti pogodjene pandemijom, uložili u kompanije, kao npr. Citrix, koje se bave razvojem softwarea za on-line kolaboraciju, zaradivši desetke milijuna dolara, a da su pri tom, na kraju, oslobodjeni optužbi za insider trading. U svakom slučaju, sasvim je neupitno gdje ona stoji politički, ideološki i klasno, i koliko bi bilo dobro da ju Warnock zamjeni.

Druga utrka je izmedju mladjahnog “bijelog Obame” Jon Ossofa i Davida Perduea, još jednog dosljednog predstavnika sebične, zle i trule klase izrabljivača, prevaranata i Covid-profitera, bivšeg generalnog direktora Dollar General prodajnog lanca. Kao i Loefler, i on je požurio odmah brže-bolje unovčiti što je saznao o virusu još u siječnju kupivši hrpu dionica Pfizera i DuPonta (koji proizvodi maske), a prodavši udio u Caesars Entertainment kasinu (koji se u medjuvremenu zatvorio i bankrotirao) i kruzer kompanijama. No, kad je Covid napokon došao do Georgije, onda se pravio nevješt i podržavao Trumpa protiv maski i lockdowna. Tokom kampanje lagao je da je Ossofa podržala Komunisticka partija i širio okolo antisemitsku karikaturu Ossofa sa povećanim i kukastim nosom (kakvog Ossof, Židov, nema). Takodjer se pravio, valjda je taj duhoviti ksenofobni šovinizam popularan u njegovom biračkom tijelu, da ne može izgovoriti Kamalino ime, iako Kamala ima valjda najednostavnije moguće ime za izgovoriti. I on je u prvom krugu izgubio od Ossofa. No, Nate Sillverov 538 daje čak manje statističke šanse Ossofu protiv Perduea nego Warnocku protiv Loefler u drugom krugu.

To znači da su velike šanse da Senat ostane u rukama Republikanaca i McConnella, kao njihov udruženi zločinački poduhvat, što će odgoditi na neko vrijeme raspad unutar stranaka. Republikancima će dati vremena da nadju nekog novog Trumpa, koji će zadovoljiti porive njihovog radikalnog ideološkog krila, a u medjuvremenu će činiti sve da spriječe Bidena u vladanju i ostvarenju političkog programa. Demokrate će okolnosti onda ponovno prisiliti da se drže zajedno začepljenog nosa bez obzira što jedni o drugima mislili i koliko jedni drugima smrdili (iako su prosvjedi već počeli ispred sjedišta Demokratske stranke u Washingtonu, zahtijevajući od Bidena da podrži Green New Deal, valjda anticipirajući malo pretjerano optimistički da će uskoro kontrolirati Senat). Gubitak Senata bi doveo do obračuna unutar Republikanske stranke, i McConnell bi napokon doživio svoj Thatcher-moment unutar vlastite stranke zbog podrške Trumpu do kraja, koji mu protivnici dugo priželjkuju. A nedugo nakon toga došlo bi i do razlaza unutar Demokrata, gdje bi se progresivno lijevo krilo osjetilo slobodnim da napada Bidena za nedovoljnu korijenitost. To će izostati ako Republikanci zadrže Senat. Sljedeće dvije godine Demokratska stranka će se posvetiti planovima kako da dobije Senat 2022. I tako će biti sve dok Republikanci nastave igrati napad, a Demokrati obranu.

Situacija u kojoj Biden postaje predsjednik, a McConnell zadržava Senat može biti draža establishment Demokratima nego da moraju izlaziti iz svoje zone komfora, potencijalno kvareći odnose sa svojim većim donatorima i lobistima raznih korporativnih interesa

Jer još od Clintona i njegovog Trećeg Puta i Gingricha i njegovog Ugovora s Amerikom je tako: Republikanci su kreirali lojalnu radikalnu desničarsku bazu na koju se mogu osloniti i onda sve više modificiraju svoju politiku da primarno zadovolje tu skupinu, neprestano se pomičući sve više politički desno. Demokrati istovremeno pokušavaju apelirati na što veći broj ljudi, proširiti bazu, zadovoljiti i pomiriti more različitih interesa, koji možda ne mogu svi biti pomireni i zadovoljeni. No kako rezultati izbora svjedoče, to baš nije pobjednička taktika, tako da i oni klize sve više desno, stopama svojih pobjedničkih protivnika. Koncepti kao univerzalno zdravstveno osiguranje počinju biti doživljavani kao nekakva ekstremno lijeva ideja – u kontekstu društva koje je sve više desno. Thomas Piketty američku i europsku etabliranu desnicu i ljevicu, za koje smatra da su u neo-feudalnom odnosu prema radništvu, poput srednjovjekovnog plemstva i svećenstva naziva Trgovačka Desnica i Brahmin Ljevica, gdje Brahmin ne znači da nam je ljevica pretežno Hinduistička, nego da je kastinski ustrojena i da je kontrolira akademska elita. Obje profesionalne elite, usprkos velikim svjetonazorskim  razlikama, imaju jednaki materijalni interes u očuvanju (neo)liberalnog poretka i zajednički dijele strah od osviještene radničke klase.

Paradoksalno, dakle, situacija u kojoj Biden postaje predsjednik, a McConnell zadržava Senat može biti draža establishment Demokratima nego da moraju izlaziti iz svoje zone komfora i mijenjati status quo u ekološkoj i socio-ekonomskoj sferi, potencijalno kvareći odnose sa svojim većim donatorima i lobistima raznih korporativnih interesa, da bi zadovoljili svoje radikalno krilo, ohrabreno pobjedom u Senatu. U takvoj kombinaciji bit će još važnije tko je Joe Biden.

U prvom redu on je toliko star da je bio na pogrebu Edvarda Kardelja i poznavao Josipa Broza, i toliko zainteresiran i upućen u vanjsku politiku da je Miloševića nazvao ratnim zločincem u govoru u Senatu jos 1994., prije nego je većina drugih američkih političara još znala izgovoriti to prezime. Uvijek je bio konzervativan i počešljan. On i Bernie su praktički ista generacija, ali Biden nije nikada bio uhapšen na nekakvom anti-ratnom hipi prosvjedu kao Bernie. Biden je radio kao spasilac na bazenu i zanimale su ga djevojke i auti. Decenije koje je proveo u politici pokazuju da je sklon i vješt u nalaženju političkih kompromisa. On bi mogao biti lijeviji ideološki, ako bi postojeća situacija u Senatu i Domu zastupnika to dozvoljavala. No, neće povesti ideološki radikalnu inicijativu za koju zna da nema šanse proći kroz McConnellov Senat. I tako nam ostaje gerontokratski status quo, još sa Pelosi na čelu Doma zastupnika: sigurni smo za sad od promjene i napretka ka pravednijem i jednakijem društvu.

Odahnite koji imate čime. Prosječna dob američkog političkog rukovodstva danas je slična sovjetskom u kasnim 1970-tima. I dok će tako prolaziti mjeseci, proćerdane godine da Biden ništa ne uspjeva, stisnut izmedju nezadovoljstva unutar vlastite stranke i republikanskog opstrukcionizma u Senatu, dotle će McConnell i njegova bratija raditi predano na nalaženju nekog mladjeg, telegeničnijeg, bezobraznijeg (ako je to moguće) Trumpa za utrku 2024.