Bijeli slon zagrebačke spomeničke baštine. Zakašnjela izvedba i promašena lokacija

Zagrebački Spomenik domovini, iako gotovo pet puta skuplji od kninskog Spomenika pobjedi u Domovinskom ratu, nije postao mjesto okupljanja građana, a podbacila je i protokolarna aktivnost, piše Marina Pavković u svojoj analizi spomenika koji je ovih dana pod skelama zbog sanacije, te predstavlja faktore zbog kojih smatra da je ta struktura zakazala u svojim namjenama.

• Naslovna fotografija: Skele na Spomeniku domovini (Patrik Macek / PIXSELL)

• Autorica je diplomirana ekonomistica i doktorica arhitekture, stručnjakinja za urbani razvoj i prostorni branding, te nekadašnja direktorica Zagrebačkog velesajma. Politički je djelovala unutar stranke START, a kasnije kao čelnica inicijative Obnovimo Zagreb. Gošća-predavačica je na katedrama za projektiranje i urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu

Već neko vrijeme mediji zbrajaju trošak održavanja i sanacije ambicioznog pothvata zvanog “Spomenik domovini”. Otkako je prije tri godine svečano otvoren, te protresen dvoma potresima, na održavanje i recentnu sanaciju otišlo je 300.000 eura javnoga novca. A, kada se uzme u obzir da je u startu koštao 4,6 milijuna eura (34,7 milijuna kuna) nad njim se nadvija sjena “bijeloga slona” (“white elephant”), pojma kojim se karakterizira nešto skupo, čije održavanje puno košta, a nema korisnu svrhu, niti je poželjno.

Na tom tragu su i probno lansirane hipoteze u medijima o uklanjanju spomenika. Teško je povjerovati da će do toga doći, premda su već na samome startu realizacije i postavljanja kamena temeljca, sporna bila dva aspekta zbog kojih impostacija spomenika na trgu Stjepana Radića nije polučila željeni društveni rezultat.[1] Protok vremena je to potvrdio.

Prvo, načelno, spomeniku memorijalnog karaktera, na prostoru između zgrade Poglavarstva i dvorane Lisinski, nije mjesto, pa tako tamo nije mjesto niti Spomeniku domovini. Drugo, podizanje Spomenika domovini, gdje god u Zagrebu, zakašnjelo je i promašeno. Zašto prvo, a zašto drugo?

Spomenik se nalazi između Gradske uprave (lijevo) i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski (desno), u prostoru koji je vibrantan ljudima i vozilima. (Google Maps)

Prostor na kojemu je podignuta zgrada Gradske uprave (Kazimir Ostrogović, 1956./1958.) i kasnije zgrada dvorane Vatroslava Lisinskog (Marijan Haberle, Minka Jurković i Tatiana Zdvorak, 1960. -1973.), vibrantan je ljudima i vozilima. Slike su u stalnom pokretu. Prolaze ljudi, autobusi, automobili. Zaustavljaju se, miruju, kreću dalje. Izmjenjuju se. Gradnjom rahli okoliš, godi oku, a veliki broj mjesta za parkiranje godi vozačima. Prostor je u prikladnoj funkciji i na 24/7 usluzi Gradskoj upravi, koja na dnevnoj bazi primi velik broj zainteresirane javnosti.

Jednako je i s koncertnom dvoranom Lisinski, koja u vršnim opterećenjima primi veliki broj posjetilaca. I samo ‘mirovanje’ je tamo u stalnom kretanju, a sadržaji prilagođeni dnevnoj i večernjoj funkciji. Zbog toga se činom instalacije spomenika memorijalnog karaktera, u živi prostor izrazite društvene komunikacije, silom unosi čimbenik hibernacije i prošlosti. Zaleđenost vremena, inhibicije, čija prisutnost kao emanacija žrtve i pijeteta, svjesno išće tišinu i poštovanje, te naprasno mijenja atmosferu mjesta i njegov stečeni genius loci. Dnevni žamor i kaotičnost, prometno pješačka zbrka, tako prirodni za otvorena mjesta velike frekvencije, postaju najednom nepoželjni i gotovo nepristojni.

Spomenik iste namjene već je postojao – Oltar domovine na Medvedgradu. (Marin Tironi / PIXSELL)

Zakašnjelost podizanja Spomenika domovini u Zagreba čitala se i u činjenici da već postoji spomenik istorodne vokacije – “Oltar domovine” na Medvedgradu. Osim njega, Zagreb je imao i propustio institucionalizirati autentični spomenik u Selskoj – Zid boli –  niz opeka s imenima ljudi ratom zaustavljenih života. Artefakt s kojim se nije znalo kreativno i autohtono postupati, pa je zid srušen, a opeke ugrađene u spomenik na Mirogoju, čime se i autentičnost i memorijalna izvornost najvećim dijelom izgubila.

Unatoč opravdanom oprezu i zadrškama, 2020. godine, Spomenik domovini je svečano otvoren u glavnome gradu, u zemlji koja je čitava spomenik Domovinskom ratu. U svakom kutku njezinoga nastanka. Pritom je financijska vrijednost spomenika, premda izrazito visoka (34,7 milijuna kuna), od manjega značaja, s obzirom da je novac ekvivalent zadovoljenja određene društvene potrebe i uvijek može biti veći ili manji, ako iza njega stoji društveni konsenzus. No, iskazana je bojazan da će se društvena vrijednost, koja uz memorijalnu podrazumijeva i društvenu aktivnost, svoditi na rijetke, protokolarne obilaske. Naravno, uvijek je moguće da se, u prostoru oko spomenika, osmisli prikladan umjetnički program koji će mu donijeti dodatnu vibrantnost. No, memorijalnom spomeniku, smještenom u srcu grada, to ne može biti primarna svrha, što je potvrđeno i praksom. Na žalost ili bolje rečeno, očekivano, podbacila je i protokolarna aktivnost, diplomatski i državnički posjeti, čija brojnost se može svesti na prste jedne ruke.

Oltar i portal zajedno čine mjesto protokolom reguliranog ceremonijala odavanja počasti. (Luka Stanzl / PIXSELL)

Autor “Spomenika domovini” je arhitekt Nenad Fabijanić, čiji rad je odabran kao najbolji na javnome natječaju 2016. godine. Spomenik se, riječima autora, “sastoji od dva objekta: Zida boli, te Oltara-menze i Portala-paviljona, koji zajedno čine mjesto oficijelnog, protokolom reguliranog ceremonijala odavanja počasti. No osim te namjene može se zamisliti kao prostor kraćeg ili dužeg boravka ili zadržavanja koji pruža i druge senzacije.” Ovdje je zanimljivo spomenuti da je N. Fabijanić predmnijevajući realizaciju projekta 2016. godine, naveo da „bude li spomenik realiziran, morat će izazvati transformaciju parkirališta u profani, društveni prostor i činiti s njim veliki jedinstveni trg, za koji predlaže ime: Trg Republike. No, dnevna politika je pretekla cijenjenog profesora Fabijanića i jednom drugom trgu koji se do tada zvao Trg maršala Tita – a prije toga Kazališni trg, Sveučilišni trg, Sajmišni trg i tako dalje – dodijelila baš to ime.

U svečanoj maniri, spomenik je prigodno tituliran kao „velebni spomenik hrvatskog identiteta, koji će služiti kao mjesto odavanja počasti hrvatskoj domovini“. U jezičnu vratolomiju sintagme ‘hrvatska domovina’ nema smisla ulaziti. Najbolje ju je prepustiti jezikoslovcima. Ali ima smisla prisjetiti se da, koji kilometar zračne linije dalje, na povijesnom Medvedgradu, čami –  jedan drugi „spomenik hrvatskog identiteta“, koji je također trebao „služiti za odavanje počasti domovini“ –  sada već zaboravljeni i zapostavljeni Oltar domovine. Nestao je iz političkog vidokruga nekako istovremeno kad i njegov idejni tvorac predsjednik Tuđman.

Spomenik pobjedi u Kninu postao je mjesto dnevnog i prigodnog okupljanja, mjesto događanja. (Duško Jaramaz/PIXSELL)

Da ova kratka višeslojna analiza ne bi ostala bez prostornog orijentira slične svrhe, uputno je Spomenik domovini usporediti s jednim drugim, tematski sličnim uratkom – Spomenikom pobjedi u Domovinskom ratu “Oluja ’95.” u Kninu. Za razliku od Zagreba –  koji već ima spomenik memorijalnog karaktera, ranije spomenuti Oltar domovine na Medvedgradu – Knin ga nije imao. A zaslužio ga je kao rijetko koji grad u Hrvatskoj. Uz, naravno, Vukovar.

Oslobođenje Knina 1995. godine, nakon petogodišnje okupacije tijekom Domovinskog rata, otvorilo je prostor za uređenje glavnoga gradskoga trga dr. Ante Starčevića. Prostorno gledajući, ploha trga, koju je desetljećima primarno obilježavala zgrada kolodvora, impostacijom Spomenika pobjedi u Domovinskom ratu Oluja ’95, te uređenjem okruženja, dobiva prepoznatljivi identitet. Postaje mjesto dnevnog i prigodnog okupljanja, mjesto događanja, memorije i osjećaja zajedništva. Autori, arhitekt Tonko Zaninović i kipar Petar Dolić uspjeli su monumentalnost zahvata zadržati na razini praktične uporabnosti koja poziva na dolazak i zadržavanje, odiše dignitetom, a ne odbija „nedodirljivošću“.

Oluja ’95 je istinski željen spomenik. Nastao je na čistoj emociji i zahvalnosti osloboditeljima Knina

Ekonomski gledano, jer ipak se radi o javnom novcu, kninski slavoluk Domovinskom ratu i Oluji ’95. uključujući uređenje plohe trga velikog 3.000 m2, koštao je 7,5 milijuna kuna. Gotovo pet puta manje od zagrebačkog slavoluka Domovini koji je stajao, kako je već rečeno, 34,7 milijuna kuna. Svjedočimo, dakle, višestruko većem zadiranju u gradski proračun, nego je to u kninskom primjeru. Društveno gledano, kninski Spomenik Domovinskom ratu Oluja ’95 je istinski željen spomenik. Nastao je na čistoj emociji i zahvalnosti osloboditeljima Knina i sreći uslijed povratka hrvatskog kraljevskog grada pod skute domovine. Konsenzualna podrška koja ga je iznijela omogućila je njegovim autorima da Kninu ostave trajan pečat spomeničke svrhovitosti i smislenosti. Zagrebačka priča ima, čini se, drugačiju konotaciju.

Nameće se dojam da su se po Zagrebu spomenici sijali logikom „ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću“, u maniri „stavimo ih skupa, skupa su jači“. Ili, kako je to u osvrtu na korelaciju i inzistiranje na blizini spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmana i Spomenika domovini, sažeo prof. Jesenko Horvat: “može se zaključiti da nije toliko u fokusu oplemenjivanje prostora grada javnom skulpturom kao komunalna agenda, koliko samopromocija kroz ambiciju da se javni prostor pretvori u poligon supremacije vlastitoj taštini – zaključivši – da je ovom grandomanskom kompleksu i Holjevac s pravom okrenuo leđa.” Po svemu sudeći, tek je smjena gradske vlasti (valjda) zaustavila trend kojim bi Zagreb postao spomenički tematski park i elegantnija verzija inflacije spomeničke plastike po Skopju. Pa bismo umjesto makedonskog kralja Aleksandra Velikog i cara Samuila, u popriličnom broju verzija, kod nas gledali različite emanacije domovini i ostale tematski uvezane spomenike namijenjene prvenstveno političkoj samopromociji.

Za razliku od kontroverznog zagrebačkog spomenika, uz već spomenuti Spomenik Oluji ’95. u Kninu, prilika je temu produbiti još jednim spomenikom tematike Domovinskog rata koji uspješno sublimira svrhu, lokaciju i arhitekturu.

“Slomljeni pejsaž” primjer je spomenika tematike Domovinskog rata koji uspješno sublimira svrhu, lokaciju i arhitekturu. (Nikola Čutuk / PIXSELL)

Riječ je o spomeniku “Slomljeni pejsaž” posvećen Gordanu Ledereru, reporteru HRT-a poginulom u Domovinskom ratu, a postavljenom na lokaciji Čukur brdo kod Hrvatske Kostajnice, 2015. godine. Autori su arhitekti Kata Marunica i Nenad Ravnić, te kipar prof. Petar Barišić. Mjesto spomenika određeno je lokacijom s koje je Lederer snimao posljednje kadrove. Napukla leća njegove kamere, pogođena hicem snajpera, inspiracija je i motiv spomeničke plastike, dok je koncept pristupne staze, trideset tri ploče, osmišljen kao Ledererov životni film. Na uzvisini s koje puca pogled na hrvatsku stranu i susjednu Bosnu. Prepušteno emociji i interpretaciji posjetilaca.

Zaključno, zagrebački Spomenik domovini je činjenična datost. Tu je. Obvezuje na održavanje i upravljanje. Njegovu ulogu i značaj u budućnosti ne valja isključivo podvoditi pod financijsku konstrukciju i njezine utege. Zahvate ovakvoga tipa nužno je višestruko sagledati prije realizacije, ali i pratiti njihovu ulogu i značaj nakon realizacije. Jačati i popravljati kontekst. Zanemarivanje i ignoriranje najgora su varijanta. Spomenici ne smiju biti žrtve krivih procjena, taština ili posljedično trpjeti animozitete bilo koje vrste. Odnos prema artefaktima, odnos je prema društvu u cjelini. Vremena se mijenjaju, a spomenici traju. Hrvatska već svjedoči destruktivan odnos prema antifašističkoj spomeničkoj baštini kojoj je sudbinu odredio politički predznak, a ne umjetnička vrijednost. Spomeniku domovini ne smije se dogoditi slična sudbina.

• Bilješke

[1] O temi je autorica teksta javno pisala 23. rujna 2019., na dan polaganja kamena temeljca i 10. prosinca 2020., na dan otvorenja spomenika, pa je ovaj tekst svojevrsna sinteza i potvrda rečenoga.