Bijenale, Venecija. Kinezi kažu da nisu oni odgovorni za izreku Dabogda živio u zanimljivim vremenima.

Venecija mora proizvesti barem jedan skandal. Islandsko-švicarski umjetnik Cristoph Buchel izložio je, bez ikakvog objašnjenja, a pod naslovom Barca Nostra olupinu autentičnog broda koji je potonuo 2015. s više od 1100 afričkih imigranata koji su iz Libije pokušali doploviti do europske obale. Potpisivala se peticija da se eksponat ukloni. No to nije jedini "skandalozni" izložak

• Naslovna fotografija: Poljak Roman Stanczak izložio je skulpturu Let – luksuzni privatni avion, prikazan poput utrobe, “iznutra”

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101, suvlasnica  Prague College, britanskog sveučilišta u Pragu; prije Češke nekoliko je godina živjela i radila na Islandu, a  trenutačno živi u Londonu

• Fotografije Nataša Babić te iz Kataloga Bijenala

Svake druge godine Venecija ugošćava veliku izložbu suvremene umjetnosti – Venecijanski bijenale, na kojem posjetitelji imaju priliku vidjeti pregled najznačajnijih novih ostvarenja u svijetu suvremene vizualne umjetnosti i umjetničkog performansa. Bijenale se održavaju neparnih godina – parne su posvećene arhitekturi, a počeci sežu u 1893. kada je gradsko vijeće odobrilo organizaciju izložbe u čast srebrnog pira kraljevskog para, Umberta I i Margarete Savojske. Gradski su oci za tu manifestaciju odredili Giardine, park na istočnom rubu grada koji je početkom devetnaestog stoljeća dao sagraditi Napoleon Bonaparte koji je prethodno ukinuo kako Mletačku republiku, tako i onu dalmatinsku, Ragusu.

Prva je izložba organizirana 1895., a prestiž postava i odaziv posjetitelja narednih su desetljeća pretvorili Bijenale u jednu od najvažnijih umjetničkih manifestacija na svijetu, koju su “kopirali” i mnogi drugi gradovi-organizatori sličnih manifestacija – Sao Paolo, Sydney, Istanbul, Lyon, Riga, Šangaj, Berlin, Havana, Whitney u New Yorku, itd.

Izložbe nisu održane tijekom Prvog svjetskog rata, a pauzirane su i u razdoblju 1942.-1946. Tridesetih je godina fašistička vlada investirala značajna sredstva u propagandu Bijenala, a pokrenuli su i dodatne manifestacije koje su preživjele Mussolinija i njegovu politiku – od njih je najpoznatiji Venecijanski filmski festival koji se održava svake godine, koncem ljeta na Lidu.

U prestižnim Giardinima, države su s vremenom sagradile vlastite izložbene paviljone. Pored centralnog, koji je pripadao domaćinima, prvi je “gostinski” paviljon sagradila Kraljevina Belgija. Danas ih je na ograničenom prostoru Giardina trideset, mnogi su zaista prekrasni arhitektonski primjerci – potpisnici su znana imena iz struke: Josef Hoffman (Austrija), Gerrit Thomas Rietweld (Nizozemska), Alvar Aalto (Finska), Otakar Novotny (arhitekt čehoslovačkog paviljona koji države-nasljednice danas dijele), Takamara Yoshizaka (Japan)… Meni najljepši je vrlo popularan Nordijski paviljon, sagrađen po nacrtu Norvežanina Sverre Fehna, dobitnika Pritzker nagrade, arhitektonskog Nobela, za 1997. godinu.

Nordijski paviljon, sagrađen po nacrtu Norvežanina Sverre Fehna, dobitnika Pritzker nagrade, arhitektonskog Nobela, za 1997. godinu

Kako bi ugostili sve veći broj sudionika i prilagodili se proširenom konceptu izložbe koji je uključivao i umjetnike koji nisu selektirani po kriterijima nacionalnih izlagača, Bijenale su se proširili i na veliki prostor Arsenala. Riječ je o starom vojnom brodogradilištu čije su tajne nekoć čuvane poput kodova za nuklearne rakete, a odakle je za tursko-mletačkih ratova u 16. stoljeću isporučivana po jedna galija dnevno! Danas su Arsenali prenamijenjeni za civilnu upotrebu pa je uvriježeno da se tamo prikazuju umjetnici koje na Bijenale poziva umjetnički direktor, iako pojedine države na tom prostoru također iznajmljuju kutak za vlastito predstavljanje. U Giardinima pak u središnjem paviljonu kurator prikazuje selektiranu postavu, a ostali nacionalni paviljoni predstavljaju umjetnike koje su izabrali kuratori država-izlagača (doduše, umjetnici-predstavnici pojedine države ne moraju nužno biti i građani države-domaćina, no ta je praksa relativno rijetka). Kako je danas sve više država i organizacija koje izlažu u Veneciji, tako raste i potražnja za adekvatnim izložbenim prostorima. “Nacionalne paviljone” tako možete susresti po cijelom gradu; dobro će doći oronuli palazzo, kapelica bez vjernika, općinske sale.. Za ozbiljniji obilazak svih paviljona i izložbenih prostora treba vam minimalno četiri dana.

Ovogodišnje 58. po redu Bijenale, koncipirao je umjetnički direktor/kurator Ralph Rugoff, Amerikanac koji vodi Hayward galeriju u Londonu, a tema je May you live in interesting times – Dabogda živio u zanimljivim vremenima. Iz podcast intervjua s Rugoffom saznajem da je neki britanski lord davnih dana proglasio “život u zanimljivim vremenima” drevnom kineskom kletvom, no Kinezi tvrde da to s njima nema ništa pa stvarno autorstvo uzrečice ostaje neizvjesno. Rugoffa je zaintrigirao interpretacijski potencijal “zanimljivih vremena” pa je u Veneciji okupio izabrano društvo čije stvaralaštvo reflektira doživljaj kuratorove teme. Ove ih je godine 79, umjetnika i umjetničkih kolektiva, dolaze iz 38 država i prvi put u povijesti Bijenala pedeset posto sudionica su žene. Haleluja! “Zanimljiva vremena”. Tako primjerice, austrijski paviljon prvi put u povijesti predstavlja žena – feminstica Renate Bertlmann; njezin projekt “Discordo Ergo Sum” jedan je od “najzanimljivijih” postava.

Renate Bertlmann; projekt “Discordo Ergo Sum”

U francuskom paviljonu izlaže dobitnica Turnerove nagrade, Laure Prouvost, tek treća žena kojoj je Francuska povjerila solo izložbu u nacionalnom paviljonu. Njen projekt Deep See Blue Surrounding You / Vois Ce Bleu Profond Te Fondre i onaj Britanke Cathy Wilkes u paviljonu Ujedinjenog Kraljevstva preporučuju više-manje sve moje kunst-profesionalne prijateljice.

Kuratorski koncept, tj. teme kolektivnih izložbi, vrlo su široki za interpretaciju, više služe kao sidro za brodice na nemirnom moru umjetničkih imaginacija. Ako ste laik poput mene, opustite se i ne tražite značenja koja vam možda izmiču; mene izložbe često inspiriraju da se vratim u djetinjstvo, u svijet intuitivnog i neverbaliziranog te da mi prikazano priča samo meni čujnu priču. Naravno, ima puno prepoznatljivog, direktnog i oku ugodnog pa šetnju kroz tako jednu grandioznu kolektivnu izložbu povremeno doživljavam kao sudjelovanje u našem zajedničkom arhetipnom nesvjesnom.

Larissa Sansour, Dankinja palestinskog podrijetla, Heirloom

Oko Rugoffove kletve vrti se puno tema iz medijski posredovane i/ili realne svakodnevnice – apokaliptične vizije klimatskih promjena, goleme društvene napravde i nejednakosti, društveni mediji, povjesne kontroverze i politički sukobi, sve promatrano i prikazano iz intime pojedinca ili umjetničke suradnje. Poljaci su primjerice, predstavili Romana Stanczaka i njegovu skulpturu Let – luksuzni privatni avion koji visi u sredini paviljona, prikazan poput utrobe, “iznutra”. Je li to osvrt na fatalni pad predsjedničkog aviona 2010. u Smolensku, o čemu ne prestaje strastvena nacionalna rasprava ili prikaz 1% onih koji lete privatnim avionima – kako to sugerira popratni tekst u mini-katalogu izložbe – možda i nije važno. Skulptura-prepolovljenog aviona u stvarnoj veličini u inače praznom paviljonu dojmljiva je sama po sebi i da ne poznajete pozadinu priče.

Nagradu za najbolje osmišljen i izveden projekt/paviljon ove je godine dobila Litva. Litvanci su izveli mračnu operu-performance, Sun & Sea (Marina) o klimatskim promjenama – može se vidjeti u određene dane i sate, raspored dobijete pri kupnji karte (35 eura za pristup svim izložbenim prostorima na tri dana, 25 eura za jednodnevnu ulaznicu, sa značajnim popustima za mladež, studente, starije od 65 i novinare). U prostoru u blizini Arsenala, Litvanke (Rugile Barzdžiukaite, Vaiva Grainyte i Lina Lapelyte) instalirale su pješčanu plažu/scenu koju promatrate iz gledališta odozgora. Ispod, na pješčanoj plaži leže kupači, trčkaraju i igraju se djeca, prostrti su šareni ručnici i ležaljke na rasklapanje, igračke, kućni ljubimci. Čujemo more, vjetar, šuštanje plastičnih vrećica. “Kupači” pjevaju o običnim stvarima, svakodnevna jadikovka, a oko njih – okolo sviju nas – nestaje naš klimatsko-prirodni svijet, uništavamo vlastito postojanje, Zemlja će preživjeti, ali kupači i mi nećemo.

Mene osobno najjače se dojmio urugvajski paviljon gdje je Yamandu Canosa izložio projekt La casa empatica. Naoko skromni radovi manjih formata izloženi su na sva četiri zida paviljona. Svaki je zanimljiv sam po sebi, intiman i kontemplativan. Slike su postavljene gore-dolje, naoko slučajno i bez reda dok ne uvidite da ih sve povezuje jedna centralna linija koja obuhvaća sva četiri zida. Shvatite da ste na geografskoj karti, na mapi svijeta, a ta je središnja linija Ekvator. U sredini prostorije leže male metalne kugle, one odražavaju ono što je na “mapi neba” na stropu; kugle su odraz zvijezda s kojima dijelimo prostor u perifernom kraku naše galaksije. Dojam vjerojatno nije jak poput onog koji dožive astronauti kada iz svjetlosnih daljina vide modri odraz majčinske planete, ali Canosa vas podsjeća da svi dijelimo isti dom i da smo svi zajedno samo privremeni gosti u ovom kutku vremena i prostora.

Yamandu Canosa izložio je projekt La casa empatica

Sun Yuan i Peng Yu kineski je dvojac čiji je rad izložen u centralnom paviljonu na poziv umjetničkog direktora, koji me se dojmio na potpuno drugačiji način. Yuan i Yu izložili su uznemirujuću i provokativnu instalaciju Can’t Help Myself koja je originalno predstavljena prije tri godine u Guggenheim muzeju u New Yorku. U golemoj kocki s prozirnim plastičnim zidovima (dakle, napravili su prostoriju unutar prostorije), promatramo robot-stroj industrijskih dimenzija s velikom rukom na čijem je kraju instalirana lopata-čistilica. Robot-čistačica u kodu ima programirana 32 pokreta od kojih neki podsjećaju na mehanički ples, dok su drugi tek mahnito trzanje. Ogromna mehanička ruka čisti tamnocrvenu gustu tekućinu prolivenu po podu, skuplja je tako da ne prelazi granice zadanog joj prostora, ali od neprestanog čišćenja, trzanja i mehaničkog plesa, zidovi su krvavi, sve je pošpricano crvenom melasom. Robot je programiran da reagira na tekućinu koja se širi preko podnih senzora tako da to manično čišćenje podsjeća na kompulsivno-obsesivni poremećaj (odatle valjda i naziv Can’t help myself), ali puno više na mogućnost represije kojoj su disidenti i “društveno neprilagođeni” izloženi u Kini. Jezivo i fascinantno, poput gory horror filma.

Drugu nagradu za nacionalni paviljon, tzv. special mention, dobili su Belgijanci: Jos de Gruyter i Harald Thys, s projektom Mondo Cane. Priznajem da mi je belgijska instalacija pri samom ulasku u paviljon bila jeziva, čak i odbojna. U sredini prostorije postavljene su lutke u ljudskoj veličini; sjedi tamo starija žena koja plete dugačak vuneni šal, muškarac oštri noževe na starinskom stroju, pekar spravlja tijesto, promatra ih muškarac u ljubičastom džemperu. Mnoge su lutke odjevene u starinske narodne nošnje, kao da su išetale iz neke europske pastorale početkom prošlog stoljeća. Sa strana, u nišama paviljona iza željeznih rešetaka stoje druge lutke – visoki muškarac u baloneru s tri staromodna kufera, žena koja kleči pred raspelom, mlađi muškarac u kratkim hlačama sa šarenim kišobranom. Neke od lutaka su robotizirane, tu i i tamo neka se trzajući pokrene ili zasvira jeziva muzika iz vergla. U knjižici koja se dijeli uz izložbu saznajem da svaka lutka predstavlja po jedan lik u dijapazonu belgijske priče o “Psećem svijetu” bizarnih likova oko nas. (Inspiraciju za naziv instalacije našli su u talijanskom dokumentarnom filmu “Mondo Cane” iz 1962. koji su Amerikanci preveli “Tales of the Bizarre: Rites, Rituals and Superstitions”). Tako je primjerice, lik u baloneru izvjesni Ernst Wollemenger, bivši suradnik istočnonjemačke Stasi, koji svaki mjesec šefovima isporučuje tri kufera zabilješki o ljudima koje prati i uhodi. “The Rat Woman” je spodoba koja nagovještava smrt i s njom nema šale. Među lutkama je čak nekoliko serijskih ubojica koji u pravilu ostaju neuhvaćeni, a sumnja se da ona vjernica zlostavlja male pse. Meni najdraža je Franceline De Veugeleir, rođena 1938. koja cijeli život kuka zašto se uopće rodila, maltretira bližnje i neprestano se žali da joj je gore no svima ostalima. Sjedi u invalidskim kolicima koja joj uopće nisu potrebna! Belgijanci su stvarno osmislili veselu ekipu i nije čudo da mi je već pri prvom pogledu na njihovu galeriju bilo muka!

Jos de Gruyter i Harald Thys,  Mondo Cane.

Nagradu za najboljeg sudionika – individualnog umjetnika dobio je Amerikanac Arthur Jafa za video projekt The White Album u kojem istražuje nasilje bijelih rasista. Naslov mlade umjetnice “koja obećava” pripao je Harisi Epaminondi s Cipra za video Chimera 2019. Posebno priznanje dobili su Meksikanka Teresa Margolles i Nigerijka Otobong Nkanga. Teresa Margolles je za svoju instalaciju Muro Ciudad Juarez prenijela autentične dijelove stvarnog betonskog zida koji je podignuit na meksičko-američkoj granici u blizini Ciudad Juareza. Nagradu Zlatni lav za životno djelo dobio je 79-godišnji Amerikanac Jimmie Durham koji živi i radi u Berlinu, a za ovu je priliku izložio veliku crnu stijenu Black Serpentine, s metalnim okvirom.

Amerikanac Jimmie Durham koji živi i radi u Berlinu, izložio je veliku crnu stijenu Black Serpentine, s metalnim okvirom

Hrvatsku je na Bijenalima predstavio Igor Grubić (kuratorica je Katerina Gregos) s projektom Tragovi nestajanja (u tri akta). Po mome mišljenju, hrvatski je projekt jedan od najboljih na ovogodišnjim Bijenalima iako je postavljen na lokaciji koja nije na najfrekventnijim turističkim trasama pa ga vjerojatno neće obići puno slučajnih šetača. (Adresa je: Calle Corner, Santa Croce 2258). Iz materijala saznajem da Grubić na Tragovima nestajanja radi već 13 godina – riječ je o seriji fotografskih eseja koji prate i poetično dokumentiraju promjene koje su nastupile u tranzicijskoj Hrvatskoj; o obrtima i majstorima koji nestaju, prostorima koji se mijenjaju, arhitektonskom nasljeđu nekadašnjih industrija, ljudima koji su (se) izgubili u novom vremenu. U sporednoj prostoriji vrti se projekcija animiranog-eksperimentalnog filma “Kako se kalio čelik” koji me se posebno dojmio. Hrvatska je izložba popraćena profesionalnim i smrtniku razumljivim tekstom Katerine Gregos koja postavlja Grubićev rad u širi kunstanalitički kontekst.

Igor Grubić, Tragovi nestajanja

Nedaleko hrvatskog izložbenog prostora nalazi se paviljon BiH. (Adresa je: Palazo Francesco Molon Ca’ Bermnardo, Sestriere San Polo 2186). Bosnu i Hercegovinu predstavlja odlična Danica Dakić s projektom Zenica Trilogy. Osim skulpture pozlaćene lopate legendarnog heroja rada Alije Sirotanovića, skromno oslonjene o zid centralne prostorije, u istom se prostoru nalazi i geografska karta Zenice sastavljena od šest grafika koje korespondiraju s tri video-projekcije u susjednim prostorijama. U videu “Zgrada” upoznajemo Zorana Glogovca, tehničara Narodnog pozorišta iz Zenice koji govori o vlastitoj povijesti kroz povijest kazališne zgrade. U drugom videu u susjednoj prostoriji vidimo mladu djevojku koja trči do iznemoglosti na glavnoj sceni zeničkog pozorišta i koja unatoč naporu uvijek ostaje na istom mjestu. Treći film “Čistač” dojmljiva je priča o Ismetu Safiću, koju nam kazuje njegov teško bolesni mlađi brat Adil. Adil je bubrežni bolesnik i dok govori prati ga zvuk stroja za dijalizu na koji je osuđen dugi niz godina. Ismet svakodnevno hoda zeničkim parkom i ulicama i marljivo skuplja smeće. Ljudi ga vjerojatno doživljavaju poput čudaka, ali Ismet se ne obazire i iz dana u dan nastavlja čišćenje grada. Možda u toj aktivnosti čistač koliko-toliko uspostavlja vlastiti red u kaosu i nemiru svakodnevnice, a možda je uporni građanin koji ne odustaje od djelovanja za opće dobro. Sumorna i dirljiva priča.

Pozlaćena lopata legendarnog heroja rada Alije Sirotanovića

Srbija je u diobi jugoslavenske državne imovine zadržala paviljon nekadašnje Kraljevine u Giardinima pa na toj prestižnoj lokaciji ove godine izlaže Đorđe Ožbolt. Tijekom godina kada sam bila u prilici posjetiti Bijenale, Srbija je u Veneciji uvijek predstavljala prvu umjetničku ligu pa je tako i ovaj put. Ožboltov projekt Regaining Memory Loss sastoji se od velikog murala na kojem je naslikan pejsaž iz slikarovog sjećanja, na koji su pak postavljene slike manjih formata – također fragmenti umjetnikovih sjećanja. U sredini paviljona postavljene su velike cementne skulpture, glomazni nespretni likovi, također Ožboltova sjećanja. Subjektivnost memorije, različitost individualnih sjećanja i njihovih interpretacija teme su o kojima ne trebate ništa znati unaprijed – sirova snaga Ožboltove umjetnosti čini “magiju” i da ne poznajete pozadinu priče.

Ožboltov projekt Regaining Memory Loss

Venecijanske umjetničke bijenale gotovo u pravilu prati pokoji skandal ili barem kontroverza. Ove se godine buka digla oko olupine broda koju je izložio islandsko-švicarski umjetnik Cristoph Buchel pod nazivom Barca Nostra. Riječ je o olupini autentičnog broda koji je potonuo 2015. s više od 1100 ljudi – afričkih imigranata koji su iz Libije pokušali doploviti do europske obale. Buchel i kurator Rugoff brod su izložili u Arsenalima ne samo kao podsjećanje privilegiranoj art publici o paralelnoj stvarnosti koja se odigrava na mediteranskim morima, već kao i spomen na kolonijalnu prošlost Serenissime čije su ratne brodice palile i žarile jadranskim susjedstvom. Ako zanemarimo Salvinija i one koji osuđuju “budalasti humanizam” globetrotterske umjetničke elite, dobronamjerni zamjeraju manjak popratnog teksta koji bi objasnio Buchelov eksponat. Međutim, Buchel tvrdoglavo ne postavlja tekstove kraj svojih izložaka tako da “Barcu Nostru” mnogi gledaju sa skepsom i kritiziraju gadljivost šok efekta koju izaziva “umjetničko” prikazivanje broda na kojoj se odigrala tako strašna ljudska tragedija.

Nabrojala sam samo neke radove, nacionalne paviljone i umjetnike koji su vrijedni posjeta Veneciji ukoliko imate vremena i mogućnosti. Mnoge sam nepravedno izostavila iako su mi se jako svidjeli; Ganu, Brazil, Tajvan, Hong Kong, Kataloniju, Rusiju, Saudijsku Arabiju, argentinski kiosk s tarot kartama, mnoge popratne izložbe i happeninge. Imate ih priliku posjetiti do 24. studenog kada se Bijenale službeno zatvaraju.

Za kraj još jedan izložak Austrijanke Renate Bertlmann