Biljni atlasi i nepostojeće cvijeće. Povijest botaničke ilustracije

Polazeći od "Phantasieblume" na Meissen čajniku, Tamara Čačev istražuje razvoj botaničke ilustracije od srednjovjekovnih herbarija do luksuznih florilegija. Ovaj spoj znanosti i estetike kroz stoljeća je imao i društvenu funkciju, kada je prepoznavanje vrsta bilo dio dvorske konverzacije i pokazatelj pripadnosti društvenim elitama.

• Naslovna ilustracija: Hortus Eystettensis. (Chetham’s Library)

• Dr. sc. Tamara Čačev viša je znanstvena suradnica u Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković. Čačev je također članica Savjeta Ideje.hr

Na pisanje ovog članka potaknulo me pitanje u jednoj internacionalnoj grupi na društvenim mrežama koja okuplja kolekcionare čajnika. O tome zašto pratim takve grupe ću nekom drugom prilikom, no pitanje je bilo iz moje domene i bilo je naizgled  jednostavno. Gospođa je pitala o kojem se cvijetu radi na njenom prekrasnom Meissen čajniku iz 18. stoljeća. Naravno, uslijedilo je pogađanje članova grupe te sam se i ja kao biolog zaintrigirala jer mi je cvijet bio čudan. I s pravom, jer se radilo o nečemu što se naziva Phantasieblume, dekorativnom izmišljenom prikazu cvijeta koji u stvarnosti ne postoji. Stari su majstori porculanskih manufaktura osmišljavali hibridne cvjetove koji su imali boju i oblik latica raznog stvarnog cvijeća stopljenog u hibrid radi postizanja boljeg estetskog dojma. Nije to rijetkost u umjetničkim prikazima. Ako se bolje zagledamo u slike mrtvih priroda i cvjetnih buketa i pronaći ćemo biljke i plodove koje nikad ne bismo u stvarnosti mogli okupiti istovremeno jer naprosto ne cvjetaju ni sazrijevaju u isto vrijeme.

­­

Prikaz tipičnog buketića na porculanu manufakture Meissen. Sporni cvijet, Phantasieblume, je ovaj najveći s lijeve strane, koji se kasnije pojavljuje i u prikazima cvijeća mnogih drugih manufaktura s različitim bojama gornjih latica. (privatna arhiva autorice)

Ako pogledamo u povijest porculana i njegovog dekoriranja u njegovim su korijenima upravo motivi preuzeti iz azijske flore i faune. To naravno nije slučajno jer je porculan izumljen negdje oko sedmog stoljeća u Kini za vrijeme dinastije Tang, te se putevima svile proširio i do Europe gdje je postao prestižni statusni simbol budući da ga europski majstori nisu nikako uspijevali napraviti. Tek 1708. g. u njemačkom Meissenu po prvi je put napravljen tvrdi porculan i tada je krenuo njegov procvat na Zapadu.

U početku su motivi koji su bili oslikavani na porculanskim predmetima imitirali azijske uzore, no flora koja je imala neko dublje značenje za kineske umjetnike, zapadnjacima nije značila puno budući da se većinom radilo o biljkama koje nisu rasle na području Europe poput bambusa, lotosa ili krizantema. Stoga su se malo pomalo europski majstori odmakli od chinoiserie (dekorativni stil koji je tematizirao istočnjačke motive na zapadnjački način)  te počeli razvijati svoju paletu motiva koja je bila više u skladu s prirodom koja ih okružuje. Od realističnih prikaza do stilizirane naznake biljnih motiva karakterističnih za secesiju  proteklo je mnogo vremena i kulturnih promjena. No, prije negoli su se razmahali u svojoj artističkoj inspiraciji, umjetnici zapadnih porculanskih manufaktura imali su predloške u stvarnim botaničkim atlasima i florilegijima (od lat florilegium, srednjovjekovne knjige koje su obrađivale ukrasno cvijeće, za razliku od herbarija, koji su se bavili ljekovitim ili korisnim biljkama).

Naime, botanička ilustracija započela je herbarijima kasnog srednjeg vijeka, gdje su slike biljaka prvenstveno imale edukativnu ulogu u školovanju tadašnjih „medicinskih“ djelatnika da ih tako pretenciozno nazovemo. Jedan od prvih tiskanih herbarija iz 1484. godine, Herbarius latinus, sadržavao je jednostavne drvorezne ilustracije. U ovom herbariju nalazili su se paralelno latinski i njemački nazivi biljaka dok je popratni tekst datirao iz izvora prije 1300. godine. Većina od prikazanih 150 biljaka bila je flora s njemačkog područja. Drvorezi nisu bili detaljni tako da nisu bili od prevelike koristi za identifikaciju biljaka no ovaj se zapis brzo proširio Europom i preveden je na nekoliko jezika. Godinu dana kasnije uslijedilo je izdanje njemačkog herbarija Gart der Gesundheit (u prijevodu Vrt zdravlja) napisan na bavarskom dijalektu a koji je pokrivao dvostruko više biljaka. Drvorezi su bili veći i s puno više detalja, te se i ovaj tekst ubrzo proširio Europom i doživio također velik broj izdanja te nekoliko plagijatnih verzija.

­­

Prikaz kamilice u  Herbarius Latinus, Passau, 1485. (National Library of Medicine)

Renesansa je donijela težnju većem realizmu. Godine 1542. Leonhart Fuchs objavio je u Baselu djelo De historia stirpium commentarii insignes, s više od 500 drvoreza nastalih prema predlošcima 497 biljaka od kojih je stotinjak opisano po prvi put. Fuchsovo djelo bilo je prekrenica budući da je po prvi put europska je publika vidjela biljke prikazane botanički točno, uključujući i nove vrste, kukuruz, krumpir, bundevu i duhan iz Amerike. Prikazana je cijela biljka od korijena, stabljike, listova do cvijeta i ploda. Autor ilustracija prema biljnim predlošcima bio je Albrecht Meyer, dok je Heinrich Füllmaurer prenio te crteže na drvo a Vitus Rudolph Speckle bio zadužen za drvorez.

De Historia Stirpium. (Facsimile Finder)

U 17. i 18. stoljeću Europa je doživjela pravi procvat botaničkih atlasa i raskošnih ilustriranih florilegija. Ubrzo su florilegije postale su statusni simbol onog vremena jer su ujedinile su znanost i umjetnost. Rukopisne verzije bile su luksuzni predmeti aristokracije, dok su tiskane knjige širile botaničko znanje široj publici. Među njima se ističu tri djela Beslerov Hortus Eystettensis (1613.), Johann Wilhelm Weinmannov Phytanthoza Iconographia (1737.-1745.) i Christoph Jakob Trewov Hortus nitidissimis (1750.-1790.). Monumentalno djelo Basiliusa Beslera, Hortus Eystettensis (1613.), dokumentira vrt kneza-biskupa u Eichstättu koji sadrži 367 bakroreza ukupno 1084 biljke od kojih su mnoge prikazane u prirodnoj veličini te s najviše detalja dotad.

Hortus je prvo takvo djelo koje je ujedno postalo statusni simbol, što je svakako ostao i do danas

Radilo se o prvom botaničkom vrtu u renesansnom stilu izvan Italije koji se prostirao na osam terasa te su u njemu uzgajane biljke sa svih strana svijeta. Biljke u ovoj florilegiji bile su poredane sezonski, od proljetnih tulipana do jesenskih krizantema. Hortus je prvo takvo djelo koje je ujedno postalo statusni simbol, što je svakako ostao i do danas u elitnim kolekcionarskim i muzeološkim krugovima. Izdavalo se u dvije verzije, luksuznijoj u boji koja se prodavala za 500 florina dok je crno-bijelo izdanje koštalo 35 florina. Kolika je to vrijednost bila, govori činjenica da je Besler od prihoda ovih izdanja kupio kuću u prestižnom dijelu Nürnberga za 2500 florina.

­­

Hortus Eystettensis, prikaz češnjaka i tulipana. (Botanical Art and Artists)

Weinmannovo djelo obuhvatilo je gotovo 1000 biljnih prikaza, izvedenih u tehnici mezzotinte u boji, što je bila revolucija u tiskarstvu. Time su botaničke ilustracije postale dostupnije široj publici, prirodoslovcima, vrtlarima, ali i kolekcionarima. Premda znanstveno usklađeno s novim Linneovim sustavom klasifikacije vrsta koji je bio velika prekretnica u znanstvenom smislu, djelo je istodobno imalo i dekorativnu vrijednost. Phytanthoza Iconographia služila je i kao predložak za primijenjene umjetnosti. Naime, Meissenovi slikari cvijeća uvelike su se oslanjali upravo na Weinmannove gravure.

­­

Slika 5.  Prikaz amaranta u Phytanthoza Iconographia. (Biodiversity Library)

Ako je Weinmann demokratizirao botaničku ilustraciju, Trew je podigao njezinu luksuznu dimenziju. Njegov Hortus nitidissimis okupljao je vodeće ilustratore, među njima i Georga Dionysiusa Ehreta, najpoznatijeg botaničkog crtača 18. stoljeća. Bakrorezi su bili ručno kolorirani briljantnim pigmentima, a svaka biljka, od tulipana do rijetkih orhideja, bila je prikazana kao estetski i znanstveni ideal. Mnoge biljke bile su egzote pristigle kolonijalnim trgovinskim putevima. Trewovo djelo bilo je namijenjeno bogatim kolekcionarima no ipak je bilo i znanstveni dokument. Njegov utjecaj bio je golem: motivi iz Hortus nitidissimis preneseni su na porculan Meissena, Beča i drugih manufaktura, ali i na tekstil i interijere.

­­

Tulipan i zumbul Hortus nitidissimis. (Copenhagen University Library)

Mnoge biljke prikazane u atlasima kao što su Hortus Eystettensis ili Hortus nitidissimis bile su tzv. vrtne forme, uzgojene selekcijom u tadašnjim botaničkim i aristokratskim vrtovima. Kod tulipana, narcisa i anemona jasno su vidljivi ranobarokni kultivari s užim laticama ili nepravilnim oblicima, koji danas više nisu u uzgoju. Tulipomanija i kasniji razvoj virusnih i genetskih hibrida doveo je do velikog broja sorti tulipana u 17-18. stoljeću, ali mnoge od njih nisu preživjele u čistom obliku. Neke od tih varijanti nestale su zbog bolesti (npr. tulipani s šarama koje su rezultat infekcije virusima), dok su druge jednostavno zamijenjene novijim hortikulturnim formama. Neke stare sorte ruža ili ranunkula koje su bile popularne u 18. stoljeću više se ne uzgajaju zbog osjetljivosti na bolesti, zahtjeva u njezi, ili su jednostavno zaboravljene. Botaničke ilustracije također su odražavale znanstveni napredak, umjetničke stilove no bile su i odraz kolonijalnih mreža. Nove biljke iz Amerike, Azije i Afrike stizale su u europske vrtove i na stranice atlasa.

Ta se kultura miješanja znanstvenog i dekorativnog nije zaustavila na papiru nego se prenijela i na porculan, najprestižniji luksuzni proizvod tzv. „bijelo zlato” koja je zaludila Europu. Najprestižnije manufakture Meissen, KPM Berlin, Sèvres i Royal Copenhagen razvile su različite stilove, ali svi su crpili iz istog izvora. Tako je Meissen, isprva ukrašavao svoj porculan chinoiserie motivima i stiliziranim kako su ga oni nazivali „indijskim cvijećem” pod utjecajem uvoznog kineskog porculana. No već od 1740-ih uočava se zaokret te pod utjecajem prosvjetiteljskog interesa za domaću floru slikari uvode motive Deutsche Blumen, realistične prikaze europskih vrtnih biljaka. Uzor su bile upravo gravure Weinmannova atlasa. Tako Meissenovi tulipani vjerno reproduciraju oblike i šare latica, irisi su pak prikazani s karakterističnih 3+3 režnjeva, dok su listovi reducirani.

U najprestižnijoj francuskoj manufakturi porculana u Sèvresu, pod pokroviteljstvom Luja XV. i markize de Pompadour, slikari su imali pristup pariškom botaničkom vrtu i koristili su gravure suvremenih francuskih flora. Tako je Narcissus poeticus na šalicama i tanjurima prikazan s točnim brojem latica i karakterističnom krunicom, ali u kombinaciji s ružom ili tulipanom u istom buketu što je u stvarnosti tada bilo nemoguće.

Najekstremniji primjer spajanja znanosti i porculana jest i danas najprestižniji danski servis manufakture Royal Copenhagen, Flora Danica. Svaki je komad ukrašen rukom oslikanom biljkom preuzetom iz istoimenog atlasa (1761.-1883.) koji je sustavno prikazivao biljni svijet danske monarhije. Za razliku od Meissena ili Sèvresa, ovdje nema buketa ni stilizacije, prikazana je cijela biljka s korijenom, plodom i sjemenom, često uz latinski naziv. Nastao je u Kopenhagenu u kontekstu prosvjetiteljskog interesa za prirodu i nacionalne flore. Projekt je pokrenut 1790. na inicijativu prijestolonasljednika, budućeg kralja Friedricha VI., a oslikavanje je trajalo godinama. Radilo se zapravo o poklonu ruskoj carici Katarini Velikoj, no zbog njene smrti 1796. servis nikada nije poslan u Petrograd. Umjesto toga ostao je u Danskoj i s vremenom postao nacionalna kulturna ikona koju manufaktura Royal Copenhagen i danas proizvodi u vrlo malom broju komada. To ne iznenađuje jer je vrijednost prvotnog servisa procijenjena na današnjih 1.7 milijuna dolara.

­­

Porculanski servis Flora Danica. (Rau Antiques)

Zanimljivo jest kako je na tako skupocjenom i dugotrajnom projektu najprestižnijeg predmeta, koji se poklanjao kao diplomatski poklon jednog dvora drugome, upravo odabran znanstveni motiv što prilično govori o stanju duha danskog društva onog vremena. Botanički motivi imali su i društvenu funkciju, prepoznavanje vrste, komentiranje njezina podrijetla ili sezonalnosti, citiranje Linnéova nazivlja, bio je dio dvorske konverzacije i pokazatelj da se radi o nekom tko pripada elitnom sloju društva. Zamislimo samo o čemu se danas razgovara na državničkim večerama diljem svijeta. Pustimo mašti na volju, no nekako sumnjam da se razgovara o maslačcima, osim možda kad Danci izvade svoj prestižni servis.