Biste li željeli živjeti u zemlji koju nudi Gospodarski program Restart koalicije?

Na pitanje iz naslova Ivo Bićanić odgovara niječno. Ali ne samo zbog toga što se ne spominju umirovljenici, ni samo zbog nenamjernih duhovitosti u programu i loše ekonomike. Na kraju članka opisuje koje bi nevolje SDP-ov program mogao izazvati, a raspravlja i što ako ste ideološki bliski SDP-u pa bi htjeli sličnu opciju

• Naslovna fotografija. Autori programa (Međimurjepress)

Prije izbora stranke predočavaju svoje programe. S obzirom na okolnosti, ovaj put ekonomskim programima pridaju posebnu važnost. Ovdje će biti prikazan ekonomski program SDP-a (Restart koalicije), koja je prva objavila program, 3. lipnja. Na druge čekamo pa će biti prikazani kasnije.

Ako je vjerovati onome što kaže Amartya Sen, onda je petorka ekonomskih gurua iz SDP-a skup perverznjaka jer valjda uživaju koliko pate i kroz što sve prolaze oni koji njihov uradak  zbog posla moraju čitati, a i nas nekoliko koji ga čitamo iz znatiželje. Gurui su, abecednim redom: Grčić, Holly, Lalovac, Mršić i Tica. Među njima su jedna aktivistica, Holly, dva profesora ekonomike, Grčić i Tica, jedan bivši ministar, Lalovac, i jedan menadžer, Mršić. Drugim riječima, koktel, ambalaža i titule su “fajn”, izvana je sve bez sumnje gladac. U duhu tradicije koju su započeli Škegro i Švaljek gurui su nam ponudili 34 slajda prezentacije u PowerPointu i svoj  ekonomski program za izbore nazvali Gospodarska transformacija za novi početak.

Novinari su odmah uočili i napisali što ne valja. Posao im nije bio težak. Naime, nije riječ ni o kakvom programu nego o popisu želja za koje autori misle da te želje imaju (ili misle da imaju) oni koji bi za njih mogli glasati (zato je to pravi kejnzijanski konkurs ljepote). Popis je sastavljen tako da pritom ništa nije rečeno o redoslijedu ostvarivanja želja, ni o tome koje su želje važnije a koje manje važne, a ništa nije rečeno ni o tome gdje je crta ispod koje se ne može ići. Osim toga, popis nije ni usmjeren; svakome nudi puno i najavljuje ispunjenje svega što se svakome hoće (osim umirovljenika koje uopće ne spominju što je čudno za zemlju sve starijeg stanovništva). Popis želja ‘svima sve’ tek je puka najava jer uz obećanja nema ni datuma ni broja (postoji pokoja iznimka, no one ne utječu na sveukupni dojam).

Svi komentatori su uz to uočili i glavnu manu. Nema ni riječio tome “ki to more platiti”. Smanjuju se porezi i primanja, ali se povećavaju davanja. Takva konstrukcija očito ne drži vodu i to je svakome jasno, no SDP-ove gurue to kao da ne smeta. I ne samo to, novinari i komentatori su uočili da nije jasno ni tko će provesti taj dugi popis želja i postoje li već neke precizne provedbene politike. Nadalje, već prvi komentatori upozoravaju da ovaj popabirčeni program uopće nije prilagođen vremenu kada SDP želi biti na vlasti. To će biti izazovno vrijeme u kojem će na naplatu doći rješenja izazvana korona-šokom i već prisutne strukturne promjene koje je korona-šok dodatno ubrzao.

Nastavak nove normalnosti iz kuhinje Škegro-Švaljek. Zemlja u kojoj su slajdovi još uvijek dovoljni

Sve je to već uočeno i napisano. Što dodati? Prvo tri štosa, zatim s tri primjera upozoriti da je to bad economics i na koncu uz tri argumenta upozoriti da treba dobro razmisliti nudi li se SDP-ovim Gospodarskim programom zemlja u kojoj bi čovjek poželio živjeti.

Tri štosa. Članovi SDP-a nemaju smisla za humor pa mislim da je duhovitost nenamjerna, što zabrinjava ali je ipak zgodno. Ozakonjenje marihuane njima je dio zelenog programa, u istom košu s održivim razvojem i cirkularnom ekonomijom, sic! Puna su im usta digitalizacije, a u predzadnjem svojem slajdu poentiraju sa željeznicama, tehnologijom iz 19. stoljeća. I, konačno, nabacuju se frazama bez svake mjere i granice. Iz bogate ponude izdvojit ćemo”digitalizaciju kroz interativni agilni sustav”, dizanje svega “na novu tehnološku razinu u skladu s 4. industrijskom revolucijom i pametnom specijalizacijom” ili pak ‘definirati ulogu potpora u podizanju vrijednosti proizvodnje’. Sadržaj ovakvih fraza svakom će glasaču biti jasan.

A zašto je sve to bad economics? Može se netko slagati ili ne s nekim programom i prijedlozima, no pravila struke ne mogu se zaobići. Ako se nešto nudi kao ekonomski program, onda se to tiče ekonomske struke. Ako pravila te struke nema, onda je to bad economics. Bad economics se može prepoznati čak i ako se, kao u ovom slučaju, ne može prepoznati neki ekonomski model ili pristup koji je služio kao podloga. SDP-ovi ekonomski gurui ponudili su nam lošu ekonomsku analizu, što je očigledno iz tri primjera. Prvo, i najvažnije, već je spomenuto. Uradak je financijski neozbiljan, vrvi obećanjima, a o izvorima financiranja ni riječi. Vaditi se na nekakavu Lafferovu krivulju (prema kojoj smanjenje poreza ima efekt općeg ubrzanja koji u konačnici vodi rastu prihoda) znači zaboraviti da Lafferova krivulja nikada nigdje nije dokazana. Takvo se što se ozbiljnom profesionalcu ne može i ne smije desiti.

Dalje, autori misle uvesti “direktno kreditiranje od strane državnih financijskih institucija”. To znači da će HNB ili Ministarstvo financija imati ulogu poslovne banke (što je mali korak od nekadašnjeg “selektivnog kreditiranja iz primarne emisije”). To je bad economics jer država nije banka, a osim toga, u zemlji visoke korupcije i kroni-kapitalizma to bi bilo pogubno.

Treće, kažu nam da Covid-19 ima kratkoročne učinke i da je izazvao “‘šok potražnje’ zbog ograničavanja slobode kretanja ljudi, roba i kapitala”. To je krivo. Cijeli svijet govori zapravo nešto drugo, uz šok potražnje riječ je upravo o suprotnom, odnosno šoku ponude. I nije to, kako tvrde gurui, tek kratkoročni šok jer će se posljedice osjećati još dugo, čak i kada recesija prođe, i to uz vrlo izglednu inflaciju. I na koncu, nigdje u programu nema ni riječi o slobodi kretanja, koju sami autori prepoznaju kao glavni problem.

I sada se postavlja pitanje bi li bilo dobro živjeti u zemlji koju autori ovog ekonomskog programa nude? Ne bi, i s tri primjera se može pokazati zašto. Prvo, zato jer oni zapravo nude život u koloniji, zemlji ovisnoj o stranoj pomoći (što se u tekstu naziva EU fondovi), u kojoj je život usmjeren na te poklone i vrti se oko njih . To nije zdravo i već od pedesetih godina prošlog stoljeća ekonomisti to znaju i pišu o štetnosti aid dependency. Drugo, autorima je nakana provesti “temeljitu gospodarsku transformaciju u srednjem roku”. Čak i kada bi oni za to već imali šprancu, koju nemaju, i kada bi imali potrebno znanje i iskustvo, koje nemaju, takvo što bilo bi nemoguće provesti u srednjem roku. A pokušaj da ovu svoju želju ostvare stvorio bi visoku razinu neizvjesnosti, pomutnje, preslagivanja i opću nesigurnost.

• Reforme, šokovi

Dakle, autori programa predlažu da sami generiraju velike šokove, na koje će se nadovezati vanjski šokovi koji nas tek očekuju. Vrijeme pretjeranih i nedomišljenih promjena neki su ekonomisti već šezdesetih nazivali ekonomskom patologijom i putem kako ne razvijati zemlju. I na koncu, kada bi autorima pošlo za rukom provesti čak i mali dio onoga što su ponudili, stvorili bi zemlju u kojoj bi ojačalo sve ono što je u njoj upitno. Ojačala bi postojeća politička ekonomija koja je loša, a u ponuđeni bi se koncept savršeno uklopio kroni kapitalizam, dapače stvorile bi se nove prilike za jamiti. Država kreditira, država je fact totum, sve se vrti oko strane pomoći (EU fondova), država regulira a korupcija se spominje tek jednom i to usput.

Što na kraju misliti o takvom programu? Ako je netko blagonaklon prema SDP-u nazvat će ga nedorečenim ali dobrim temeljem koji ostavlja prostor znatnim poboljšanjima, a oni bez ideoloških naočnjaka (blinkera) mogu ga jedino doživjeti kao uvredu. Program je uvredljiv jer iz njega jasno slijedi da autorska petorka misli da smo mi glasači toliko glupi da nas se s ovakvim tekstom može navesti da za njih glasamo. Glasati za ljude koji ovako nešto napišu stvar je krda gdje je vjernost važnija od razuma, a ne stvar slobodne volje i razbora. Naravno, za ovakav SDP možemo glasati, no pitanje je zašto bismo to htjeli jer možda ipak MOŽEMO bolje.