Bitka kod Manzikerta. Početak sunovrata imperija koji tada nitko nije prepoznao

Povijesno najznačajniji sukob Seldžuka i Bizanta bila je taktički jednostavna, gotovo banalna bitka, piše Oleg Maštruko. Tadašnji kroničari posvetili su joj samo par usputnih opaski, i tek je s odmakom stoljeća povjesničarima postalo jasnije kako se radilo o prekretnici, katastrofi koja je pogurnula Istočno rimsko carstvo na put nezaustavljivog propadanja, iako je poživjelo još četiri stoljeća.

• Naslovna fotografija: Bitka kod Manzikerta. (Marek Szyszko)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti

Bizant. Imperij koji je odolijevao stoljećima, raspadao se, opet podizao, padao… preživio je, iako raskomadan i sveden na ostatke ostataka, čak i pad Carigrada 1453., iako je potpuni nestanak nakon toga bio samo pitanje dana.

Pravi znalci povijesti ne priznaju naziv Bizant, u pitanju je Istočno Rimsko Carstvo. Sami Bizanćani sebe bi nazivali – Rimljanima, Romanoi, iako su uglavnom govorili grčki. U ovom ćemo se tekstu držati termina Bizant, ali samo radi jednostavnosti.

Bizant je od svih velikih povijesnih imperija vjerojatno najspecifičniji po tome što su ga, barem koliko i vanjske ugroze, razdirale i unutrašnje – građanski ratovi, pobune, spletke. „Prijetvorni Grci“, „lažljivi Bizantinci“ – ovo su kvalifikacije koje se vuku i do danas. Hrvatskim nacionalistima neko vrijeme je bilo blisko korištenje tih termina za – Srbe, iako Srbi imaju veze s Bizantom koliko i mi, a to znači ne baš puno. Srpski je grb, četiri ćirilična „S“, odnosno četiri „ocila“, zapravo preslik bizantskog, iz nekih njihovih razloga, ali bez jasnog povijesnog temelja. U nizu jezika, pa i engleskom, kad nešto ima pridjev „byzantine“ to znači da je kompleksno, puno spletki i prijevara, uboda u leđa.

Bitka kod Manzikerta smatra se jednom od najvažnijih bitaka ikad, prekretnicom u povijesti Bizanta, nakon koje je počeo njegov pad. Ali kakav pad! Od Manzikerta do pada Carigrada prošlo je oko 380 godina, dakle stvari se nisu dešavale preko noći. I nakon pada Carigrada Bizant nije posve nestao, za to je trebalo još par decenija.

Od svih bitaka koje smo dosad opisivali u ovom serijalu, Manzikert je možda najzanimljiviji kao meta-fenomen. Bitka kod Kurska je, na primjer, „samo bitka“, susrele se dvije vojske, svaka je imala svoje ciljeve, operativne planove i taktiku kojom su te planove htjele realizirati na terenu, i to je to. Svi potezi su odlično dokumentirani. Nešto je uspjelo, nešto nije, i sve posljedice su se jasno ocrtale u okvirima par tjedana ili mjeseci. Obimom ogromna, ali posljedicama čista, zaokružena bitka bez nejasnoća ili povijesnih repova. Manzikert je nešto sasvim drugačije od toga, u smislu povijesnog pečata, ali na to ćemo se još osvrnuti, pri kraju teksta.

Vratimo se u kobnu 1071., odnosno malo ranije. Seldžuci su bili tek najsvježiji na vrlo dugačkom popisu vanjskih neprijatelja Bizanta. Imperij je kroz stoljeća riješio Ostrogote, Avare, Bugare, Pečenege, Arape, Umajade, Abaside, neke od njih i više puta…. Zar će ovo srednjoazijsko pleme biti nekakav poseban problem?

Seldžučko širenje trajalo je nekoliko decenija, dolazili su u sukob s drevnim kraljevstvima Gruzijaca i Armena, neke od kojih su pretvorili u svoje vazale. Bizant je, s druge strane, kršćanima Kavkaza i istočne Anatolije pristupao s pokušajem objedinjavanja, no rigidne doktrine tadašnjeg – a neki će reći, i današnjeg – pravoslavlja nisu bile po volji ljudima čija je vjera imala barem jednako trajanje i teološko uporište kao i ona carigradskog patrijarha.

Bizantski diptih od bjelokosti: Krist kruni Romanosa (desno) i Eudokiju (lijevo). (Bibliothèque nationale de France / CC)

Najvažniju ulogu u drami Manzikerta s bizantske strane imao je nesumnjivo car Romanos Diogenes. Četiri godine prije Manzikerta, 1067, vodio je uspješnu kampanju protiv Pečenega – azijskog plemena koje je povijest zaboravila – na teritoriju Balkana. Osilio se, pa je nakon pobjede krenuo spletkariti protiv carice Eudokije, koja je zapravo djelovala kao regent za sina Mihaela, do njegove punoljetnosti. Brutalnost srednjovjekovnog ratovanja s vanjskim neprijateljima kroz povijest Bizanta je uglavnom bljedila u usporedbi s unutrašnjom brutalnošću. Spletkarošima, kojima plan ne bi uspio, dešavale su se najgore zamislive stvari – kazne kroz tamničenja, ali i sakaćenja, bile su uobičajena stvar. Odsijecanje nosa i osljepljivanje, oduzimanje vida, bilo je redovita kazna za buntovnike.

Stvar je, međutim, često ovisila i o hiru pobjednika. Romanos je imao sreće, ili je njegova pobuna bila blaga, pa ga Eudokija nije samo pomilovala, već se i vjenčala s njim, učinivši ga suvladarom, a kasnije i jedinim imperatorom. Barem dok njen sin Mihael VII Dukas ne postane punoljetan. Jedan od razloga zašto je Eudokija tako postupila je i to što je osjećala da njoj osobno, ne nužno i sinu, prijeti opasnost od klana Dukas (Doukas) jedne od najpoznatijih bizantskih dinastija, čiji su prsti u bezbrojnim spletkama kroz stoljeća. Eudokiji je trebao saveznik i zaštitnik, i našla ga je u Romanosu Diogenesu.

Komplicirano? Dakako. To je Bizant! Game of Thrones ili Lord of the Rings su u poređenju s tim dječji vrtić.

Romanos Diogenes okrunjen je kao Romanos IV. Ubrzo je krenuo u kampanju širenja ili jačanja utjecaja prema istočnoj Anatoliji. Nije želio da ta strateška regija olako padne pod utjecaj Seldžuka, ali ni da Gruzijci i Armenci postanu ili ostanu njihovi vazali. Za kršćanske narode prirodno je da budu vazali Carigrada! Sami Gruzijci, a pogotovo Armenci, tada vrlo nezavisni, ne bi se s time nužno složili, no sudbina ovih naroda oscilirala je čak i više od sudbine Bizanta. U momentima slabosti, zadržavanje barem nekog oblika nezavisnosti kroz vazalski položaj i nije loše kao pomoćno i privremeno rješenje.

O Alpu Arslanu ne znamo puno, vremena Otomanskih sultana i njihovog dobro dokumentiranog života na dvoru ili u vojnim kampanjama još su daleko.

Seldžuke je vodio sultan Alp Arslan, danas Turcima, koji se smatraju sljednicima Seldžuka, legendaran lik, iako je pitanje koliko su nakon Manzikerta bili svjesni njegove povijesne uloge. O Alpu Arslanu ne znamo puno, još su daleko vremena dobro dokumentiranog života Otomanskih sultana na dvoru ili u vojnim kampanjama. Ovo je period u kojem su preci Turaka i Otomanskog carstva polu-nomadi koji lutaju stepama srednje Azije, brdima Kavkaza i istočne Anatolije, tek razmišljajući da se negdje stalnije nasele.

Upravo pobjeda kod Manzikerta otvorit će im vrata Anatolije i motivirati ih na stalnije naseljavanje, sa svim – za Bizant lošim – posljedicama koje to nosi.

Bizantski vojnici prikazani na reljefu u bjelokosti iz perioda 10.-12. stoljeća.

Bizantska vojska u pravilu se sastojala od više elemenata: trupa mobiliziranih u pojedinim provincijama (thema, množina themata), zapadnih plaćenika, profesionalnih gardista sa sjevera Europe (Varjaška garda), mobiliziranih „barbara“, često etničkih Turaka, zatim armenskih vazala…. Elitne su trupe poznate pod nazivom tagmata, bolje uvježbane i opremljene profesionalne jedinice u vrijeme mira uglavnom koncentrirane oko Carigrada. Tagmata je bila jezgra armije na maršu i u kampanji, uglavnom u bliskoj pratnji Imperatora. Kako je u Bizantu uvijek prijetila opasnost od unutrašnjeg neprijatelja i državnog udara dok je Imperator na terenu – ponekad bi dio lojalnih tagmata regimenti ostao u Carigradu i oko njega, kao prevencija puča, odnosno zaštita od toga da nekom ambicioznom dvorjanu, generalu ili rođaku na pamet ne padnu razne kreativne ideje. To je, dakako, značilo znatno slabljenje armije u kampanji, ali – takav je život Bizanta. Romanos Diogenes je kod Manzikerta mogao računati na 25.000 – 40.000 ljudi, bitka je slabo dokumentirana, pa su procjene široke, a za neke se jedinice i ne zna pouzdano gdje su bile – poslane kao izdvojeni odredi na jug, dezertirali, vratili se u Carigrad prije same bitke? Velik dio ih je napustio bojišnicu u ključnom momentu, no doći ćemo i na to. Za Antiku ili Napoleoniku, nije to bila velika armija, ali za Srednji vijek – bila je ogromna.

Seldžučka vojska u usporedbi s Bizantskom je prilično jednostavna – bande polu-nomada na konjima, i nešto njih pješice, bez profesionalaca, bez plaćenika, bez organizacije po regimentama ili sličnim jedinicama. U principu – svi su bili jednako plaćenici ili profesionalci, jer se očekivalo da se „naplate“ pljačkom i otimačinom, a u periodima između bitaka privremeno nasele na osvojenom teritoriju. Otomanski imperij, nastao iz seldžučkih osvajanja, imao je kompleksnu i razrađenu strukturu vojske i plemstva, dosta su toga Otomani učili i od Bizanta, no taj je period još daleko. Još smo debelo u fazi u kojoj su Bizantinci sve što ih je okruživalo, a pogotovo na istoku, smatrali barbarima. Seldžučke brojke još su maglovitije od bizantskih, no većina se zapisničara slaže da ih je bilo manje od 20.000 do 25.000. U nekim izvorima, primjerice na Wikipediji, naći ćete mnogo veće brojke.

Bizantska armija došla je pred Manzikert 22. ili 23. kolovoza 1071.

Bizantska armija došla je pred mjesto Manzikert 22. ili 23. kolovoza 1071., pješaštvo zauzima grad u predvečerje 23. kolovoza, nakon kraćeg otpora malog Seldžučkog garnizona. Alp Arslan shvaća da se pred njim pojavila glavnina bizantske vojske i povlači se prema jugoistoku. Sutradan, bizantska prethodnica pod komandom Nikeforasa Brienosa Starijeg ide iz grada prema jugoistoku i dolazi do čarke sa Seldžucima. Nikeforas se povlači prema Manzikertu i obavještava Romanosa. Velika bitka je u zraku, jesu li obje strane spremne?

Srbi, koji se, kako sam spomenuo, smatraju bliskim Bizantincima, imaju svoja imena za većinu bizantskih likova – Nikeforasa Brienosa zovu Nićifor Vrijenije. I Bizant, uostalom, zovu Vizantija. Romanos Diogenes je Roman Diogen – i u nekim hrvatskim tekstovima, npr. na hrvatskoj Wikipediji. Čisto da vas ne zbuni ako negdje naletite. U ovom tekstu držimo se međunarodnog načina zapisivanja imena, koji je bliži grčkom, iako i s utjecajima danas svemoćnog engleskog.

Nikeforas ili Nićifor ističe se među bizantskim zapovjednicima kao najlojalniji Romanosu – gotovo svi drugi gledali su vlastiti interes, što im je nalagalo da se sa svojim jedinicama povuku u momentu kad su osjetili da stvari idu loše. Izgubljena bitka u Bizantu je često bila jasan znak da će vrlo skoro doći do borbe za prevlast ili otvorenog rata protiv rasklimane pozicije dotadašnjeg lidera. Valjalo je biti spreman za tu fazu, a za to je trebalo sačuvati sebi lojalan dio vojske, a ne je besmisleno žrtvovati u bici koja je već izgubljena. Nikeforas Brienos Stariji nije jedini s tim imenom – povijesno je poznatiji Nikeforas Brienos Mlađi, njegov sin ili unuk, poznat je kao general, kroničar i suprug Ane Komnene, jedne od najpoznatijih kroničarki Bizanta i cijelog Srednjeg vijeka.

Obe su strane svjesne značaja događaja koji je pred njima, zasad još samo potencijalno. Alp Arslan se premišlja – treba li mu uopće ova bitka protiv „Rimskog cara“? Strašan je to neprijatelj, što može dobiti, a što izgubiti? Zapravo bi samo da ga se pusti na miru. Možda ga čeka i fajt s moćnim Fatimidskim kalifatom, koji iz smjera Sirije samo čeka grešku nomadskog ‘startupa’?  Razmjenjuje poruke s Romanosom, šalje visoku delegaciju u pregovore, s idejom „raziđimo se u miru!“ Bilo je popodne, četvrtak, 25. kolovoza.

Vođa seldžučke delegacije je Ibn al-Muhallaban, uglednik koji već ima iskustva u pregovorima s „prijetvornim Bizantincima“. Sva je prilika da su pregovori sa seldžučke strane iskreni, a ne samo finta da se dobije na vremenu.

Sama je bitka taktički jednostavna, gotovo banalna. (Osprey Publishing)

Romanos, dakako, nije raspoložen za mirno rješenje sukoba, ta nije ni za što dizao svoju vojsku, riskirao poziciju i ugled u Carigradu, da se vrati bez pobjede protiv tamo nekih barbara i nomada! Bude li tako, može odmah spremati ostavku na prijestolje, prije nego ga netko s njega makne silom. Romanos namjerno ponižava seldžučku delegaciju. Dočekao ih je, navodno, na zlatnom tronu, ispod zlatnog križa – zamislite kako je samo ovo bilo teško nositi preko cijele Anatolije samo radi ostavljanja dojma. Natjerao je starog al-Muhallabana da se ponizno pokloni do ležećeg položaja – iako se s njim već susretao, i tada nije tražio ove ponizne geste. Romanos je iznio zahtjeve za koje je znao da će biti ponižavajući i neprihvatljivi za seldžučkog sultana – smatrao je da je samim činom traženja pregovora i slanja delegacije Arslan pokazao slabost. Pregovori su propali. Romanos je odabrao fajt, a Arslan će mu ga i dati!

Sama je bitka taktički jednostavna, gotovo banalna. Vjerojatno najjednostavnija od svih koje smo dosad opisali u ovom serijalu. I to ne samo zbog manjka dokumentacije i zapisa izravnih svjedoka. Romanos je dan nakon pregovora, 26. kolovoza, krenuo na Seldžuke frontalno, sa sva tri krila.

Srednjovjekovne armije, kao i one u Antici, najčešće su bile podijeljene vrlo jednostavno – na lijevo i desno krilo, i centar, te rezervu, ako si ju je vojskovođa mogao priuštiti. Gotovo svaki antički i srednjevjekovni vojskovođa bi si nastojao priuštiti barem nekakvu rezervu, makar morao znatnije oslabiti neku od prednje tri skupine. Rezerva je bila ključna za krpanje rupa kod obrane, ali i za ubacivanje svježih snaga kod (kontra)napada.

Bitka kod Manzikerta nije imala neke fiksne zemljopisne faktore koji bi pomogli ijednoj strani

Renesansa i kasnije Napoleonika donijele su nam brojne kompleksne elemente u ovaj temeljni raspored, no ta su vremena još daleko. Finese koje su srednjovjekovni bojovnici imali na raspolaganju odnosile su se na intervencije konjice – kada i na kojem krilu? Zatim na namjerno slabljenje jednog krila da bi se ojačalo drugo, na „sidrenje“ rasporeda o neku zemljopisnu osobitost – recimo rijeku ili brdo. Ako „fiksirate“ recimo desno krilo uz rijeku, uz ideju da neprijatelj neće napasti preko rijeke ili s brda, ako je neprohodno, onda to krilo možete oslabiti, a ojačati ono drugo. Bitka kod Manzikerta koliko znamo nije imala neke fiksne zemljopisne faktore koji bi pomogli ijednoj strani.

Lijevim je krilom zapovijedao lojalni i sposobni Nićifor, kojeg već znamo, desnim Teodor Ataliates, centrom sam Romanos, a rezervom Andronikos Dukas, sin Joanesa ili Ivana Dukasa, koji je imao ambicije zasjesti na Bizantsko prijestolje ili upravljati njime preko nekoga. Koliko je naivan trebao biti Romanos da zapovjedništvo nad rezervom, dijelom armije koji treba odlučiti bitku u ključnom momentu, zapečatiti pobjedu ili zaustaviti poraz, prepusti liku u čijem je interesu da Romanos … nestane? Možda Romanos nije imao bolju opciju, možda je mislio da mu aktivacija rezerve neće ni trebati ili je mislio da će pridobiti Dukase ako im da važnu ulogu u očekivanoj pobjedi? Tko zna.

Romanos je, dakle, napao, a Seldžuci su se krenuli povlačiti. Ne znamo točan raspored seldžučke armije i broj pojedinih odjeljenja ili rodova (konjica, streličari itd.) no po onome što znamo o azijskim vojskama tog vremena, možemo pretpostaviti da su imali ogroman udio lake konjice i/ili streličara na konjima. Ovo je bilo idealno, a i izravno povezano, s azijskim taktikama ratovanja tog doba. Zaspi neprijatelja strelicama, uz verbalne uvrede, izazivanje i ruganje. Trolanje, reklo bi se današnjim internetskim rječnikom. Trolanje je, eto, bilo legitimna i efikasna taktika još od Antike, pa preko Srednjeg vijeka, i dalje.

Pobjeda kod Manzikerta otvorit će Seldžucima vrata Anatolije i motivirati ih na stalnije naseljavanje, sa svim – za Bizant lošim – posljedicama koje to nosi.

Same strelice nisu bile previše ubojite, ali su bile iritantne. Naime, streličari na konjima imaju lukove manje i slabije od kompozitnih (laminatnih) lukova pune veličine profesionalnih streličara pješaka, u čemu su, primjerice, briljirali Englezi. Profesionalni engleski streličari Srednjeg vijeka bili su vodeći po disciplini, brzini ispaljivanja, snazi luka i svemu ostalome, ali to nisu mogli raditi s konja. Bili su pješaci, a kako baratanje lukom traži specijalizirana znanja i nije posve kompatibilno s baratanjem mačem, tražili su zaštitu neke druge teške pješačke jedinice dok ispaljuju strelice.

Azijatski sistem je bio osjetno drugačiji, što je bilo uvjetovano mentalitetom, ali i geografskim zadatostima Azije: neusporedivo veća područja od onih na kojima su ratovali Englezi. Ratnik je bio na brzom konju, luk manji, ispaljivanje manje precizno, ali masa streličara konjanika koji ubadaju kao osice i stalno provociraju drugu stranu ‘nesportskim’ potezima, uvredama i izazivanjem, često je bila pogubna za europske vojske.

Bizantinci su napredovali, Seldžuci ih zasipali sa svih strana strelicama, a zatim se povlačili. Romanos je povlačenje shvatio kao znak da pobjeđuje, nastavio bi napredovanje, a ples se tada ponavljao, opet laka konjica, tisuće strelica, provokacije i lažno povlačenje Seldžuka (engleski feint, tj. finta). Nakon nekoliko rundi takve koreografije bizantska vojska je bila iscrpljena, i zrela za konačni protuudar. Alp Arslan naređuje lakoj konjici da se s izazivačkog plesa i streličarenja prebaci u progon i borbu hladnim oružjem, izbliza, a aktivira i odmornu rezervu. Umorna i oslabljena bizantska vojska se raspada – prvo desno krilo pod Ataliatesom, a zatim i centar. Tko god je bio blizu pozadini, mogao se dohvatiti nekog konja ili je imao energije za trčanje – pobjegao je, ostali su ubijeni ili zarobljeni. Bizantski gubici na papiru nisu bili preveliki. Lijevo krilo, pod Nićiforom, uglavnom je uspjelo pobjeći. Mnogi su dezertirali i prije završnog kolapsa. Rezerva, pod Dukasom, nestala je među prvima, ne došavši upomoć Imperatoru kad mu je najviše trebala. Izdaja? Bizantska svakodnevica.

Arslan simbolično stavlja nogu na vrat poraženog Romanosa.

Zarobljen je i sam Romanos IV. Kakav debakl! Car Rimljana (Bizantinci su se smatrali Rimljanima, Romanoi) pada u ruke nekakvim nepismenim nomadima s azijske stepe! Alp Arslan je primio poraženog neprijatelja u svom šatoru, kako je bio red onog doba. Natjerao ga je da se pokloni do poda i stavio mu nogu na vrat – simbolična gesta, ništa više od toga. Poražen si, imperatore, i neka tome svjedoče svi koji su s nama u šatoru.

Sudbina zarobljenika u tom periodu i na tom prostoru bila je u pravilu sljedeća: obični pješaci mogli su biti likvidirani do zadnjega, a da nitko ne trepne, odvedeni u roblje, a u slučaju ekstremno plemenitog zapovjednika pobjedničke vojske, čak i masovno pušteni doma. Izuzetan raspon mogućih sudbina, koji je često ovisio o nekom sasvim nebitnom hiru pobjednika. Odvođenje u ropstvo podrazumijevalo je neku naseljeničku ne-nomadsku civilizacije na strani pobjednika. Nomadi u pravilu ne vuku za sobom brojne robove, robovi trebaju sjedilačkim narodima koji se, recimo, bave poljoprivredom.

Zapovjednike se u svakom slučaju čuvalo na životu i pokušavalo razmijeniti za novac (ransom). Bio je to vrlo profitabilan biznis, ali se temeljio na tome da se točno pogodi cijena – zatraži previše, i druga strana neće imati da plati, što onda? A možda i imaju, ali im do svojih zapovjednika, sada i okaljanih porazom, i nije toliko stalo?

Mnoge velike srednjovjekovne bitke imaju epilog u šatoru pobjednika, te nekoliko kroničara, s obje strane, koji tvrde da su osobno bili tu i, časti mi kuće moje i vida mi očinjeg, ovako je bilo! Nakon toga slijede vrlo različiti prikazi događaja. Alp Arslan je navodno pitao Romanosa što bi on učinio s njim da je pobijedio. Po jednom kroničaru, Romanos je odgovorio da bi ga ubio, a po drugom, da bi mu stavio pseći ovratnik i lanac i vodio ga po Carigradu. Kako bilo, Romanos nije uljepšavao stvar, ali Arslanova se reakcija i opet razlikuje od kroničara do kroničara. Po jednom, Arslan je bio impresioniran time što Romanos ne uljepšava stvar i odlučio ga je poštedjeti. Po drugom, prezreo ga je, dozvolio svojim ađutantima da ga dodatno ponižavaju i odlučio prodati „onome tko ponudi najviše“.

Nakon par dana igre s mješavinom razgovora, poštovanja i ponižavanja, Arslan je zatražio cijenu – deset milijuna zlatnika, što je bilo toliko neopisivo mnogo da je i sam sultan znao da je – neispunjivo. Romanos, koji je pregovarao u svoje ime, ponudio je pola milijuna zlatnika, plus 360.000 kao godišnju apanažu dok god je živ. Napomenuo je, iako je to bilo jasno obojici, da za skupiti te novce treba otići natrag u Carigrad. Usput se obvezao i da se neće miješati u „islamske zemlje“ do daljnjega, te da će Seldžucima prepustiti Antiohiju, Edesu (danas – Sanliurfa), Hioeropolis (Manbij) i sam Manzikert, po potrebi poslavši vlastitu vojsku da natjera te gradove i njihove garnizone na predaju Seldžucima.

Lijep plan, ali u Bizantu onog vremena posve neostvariv. Prije nego je i jedan od tih gradova prepušten Seldžucima, te prije nego se Romanos vratio u Carigrad, izbio je građanski rat. Andronikos Dukas odmah je s trupama pod svojom komandom krenuo od Manzikerta za Carigrad, gdje je zatvorio Eudokiju i na vlast instalirao svog rođaka Mihaela VII, onog s početka priče, za kojeg je Romanos ionako, navodno, „čuvao“ prijestolje.

Seldžuci nisu proganjali Bizantsku vojsku, jer je nisu smatrali dovoljno razbijenom, nisu čak ni odmah zauzeli mjesto Manzikert, po kojem se bitka zove – danas se u modernoj Turskoj zove Malazgirt.

Arslan je Romanosu dao pratnju na putu do Carigrada, u kojem je već stolovao drugi imperator, pod zaštitom Dukasa. Romanos je digao nešto lojalnih trupa, zaratio s Dukasom, izgubio i povukao se u Adanu. Dukas ga je progonio. Satjeran u kut, predao se, ali je našao načina da Arslanu pošalje, navodno, sve novce koje još ima uz poruku – „dogovorili smo cijenu slobode, no tada sam još bio Imperator, sada nisam pa ti ne mogu platiti, ali kao znak poštovanja šaljem ti sve što imam“. Trebao je još platiti i cijenu slobode prijetvornom Dukasu – odricanje od pretenzija na tron, i povlačenje u samostan. (Povlačenje u samostan – bilo dobrovoljno ili kao kazna, česta je sudbina važnijih likova, muških i ženskih, kroz povijest Imperija.) Dukasu dotadašnje izdaje nisu bile dovoljne, učinio je još jednu – pregazio dogovor, osakatio i oslijepio Romanosa, da bi se osigurao da mu neće biti ugroza, i poslao u egzil na otok Proti u Mramornom moru (danas Kinaliada u modernoj Turskoj), gdje je Romanos i umro od inficiranih rana u srpnju 1072. godine. Ataliates, zapovjednik desnog krila kod Manzikerta, ostao je lojalan Romanosu, i njega su Dukasi zarobili i oslijepili.

Alp Arslan, sultan koji je pobjedom ušao u legende svih turskih naroda, svog neprijatelja nadživio je samo nekoliko mjeseci

Alp Arslan, sultan koji je pobjedom ušao u legende svih turskih naroda, svog neprijatelja nadživio je samo nekoliko mjeseci, u studenom 1072. ubio ga je atentator, pobunjeni kurdski zapovjednik neke nebitne tvrđave. Zaokupljen većim problemima Arslan je pozvao Kurda da mu, tobože, preda komandu nad tvrđavom. Zapravo ga je namjeravao smaknuti, no Kurd je bio brži, izvadio skriveni nož i likvidirao legendu Manzikerta.

U epilogu vrijedi spomenuti i Roussela de Bailleula, franačkog plaćenika u bizantskoj službi. Izbjegao je bitku, iako su njegovi ljudi navodno plaćeni na vrijeme i u cijelosti – možda je greška platiti plaćenike unaprijed, ali možda su imali jak sindikat? U kaosu koji je krenuo drmati Imperijem nakon bitke pokušao je izgraditi vlastitu nezavisnu ‘latinsku’ kneževinu u središnjoj Anatoliji. Odbio je nekoliko napada Bizantske vojske poslane da ga privede redu, i umro 1077., nakon čega se njegova državica raspada, ali ostaje dobar primjer post-manzikertskog kaosa.

Alp Arslan je ne znajući, a možda čak i ne želeći, pobjedom u bici koju je u zadnji moment htio izbjeći, razvalio temelje Imperija. Klimat će se Bizant još stoljećima do konačnog pada, bit će tu briljantnih momenata, velikih careva, vojskovođa, filozofa, kroničara i kroničarki (Ana Komnena), ratova, pobjeda, poraza i avantura, ali slavu i moć kakvu je imao do prije Manzikerta više nikada neće vratiti.

Kroničar Michael Psellus (lijevo) i Romanusov nasljednik, Dukas (desno).

Manzikert je specifičan kao meta-fenomen, više nego kao taktički zanimljiva bitka. Kako, naime, prepoznati povijest? Čitao sam neke kroničare Bizanta, to štivo mi je ono što je fanaticima TV serija Game of Thrones – beskrajno zanimljivo, a uz to, za razliku od TV serija, i stvarno. Chronographia Michaela Psellusa se tu ističe, mislio sam da je nemoguće napisati dosadnu knjigu o Bizantu ali Psellus me razuvjerio. U Bizantu se stalno nešto događa, a zanimljivih, pametnih, brutalnih, odvratnih, krvožednih, smirenih, produhovljenih i zabavnih likova je bezbroj. Bizantski kroničari, suvremenici, briljantno su zanimljivi i duhoviti, kao i povjesničari koji su pisali na temelju sekundarnih izvora.

I onda – Psellus … dosadan do zla boga, neduhovit, a čak ni svoj kroničarsko-novinarski posao ne obavlja dobro, nema čvrstih fakata, nema datuma, nema kronoloških poveznica ni sustavnog izlaganja, ponekad nije kroničar nego PR-ovac ali i u tome loš.

Međutim, Psellus je jedan od rijetkih koji je uživo zapisivao period bitke kod Manzikerta. Skylitzes je napisan prije, a Ana Komnena je pisala poslije. E sad što je fascinantno i gdje se krije lekcija koja nadilazi stoljeća.

Manzikert je bio katastrofa nesagledivih razmjera. Norwich kratko i jasno za bitku kaže da je „najveća katastrofa koju je Imperij doživio u sedam i pol stoljeća svog postojanja“. Runciman veli „bitka kod Manzikerta bila je najodlučnija katastrofa u povijesti Bizanta“. OK, shvatili smo, katastrofa bez premca. No, jesu li to shvaćali ljudi s lica mjesta?

Bitka nije bila masakr, ali je bila simbolička prekretnica, raslojnica dviju era. Psellus to nije prepoznao.

Izgleda da ne. Psellus Manzikertu posvećuje par usputnih opaski, svakom sitnicom se bavi deset puta više, uključujući i zaista beznačajne tračeve i aferice na dvoru. Svaki građanski rat u periodu kojeg pokriva, svaka sitna pobuna, opisana je sa sto puta više detalja od Manzikerta. Chronographia završava nekoliko godina nakon bitke i autor je potpuno nesvjestan značaja kojeg je taj događaj imao i tek će imati za povijest Imperija! Bitka, istina, nije bila masakr, ali je bila simbolička prekretnica, raslojnica dviju era. Psellus to nije prepoznao. Zamislite nekoga kome se pod nosom dogodi pad Berlinskog zida, atentat u Sarajevu, pucanj s Aurore, napad Hitlera na Poljsku a lik nema pojma što je to, posveti tome dvije rečenice kao banalnom događaju „neki zid je danas srušen“ i onda se ode baviti banalnostima tko je taj dan dobio u derbiju Barce i Reala jer to je bitnije. Psellus je dosadan, ali nije glup, uglavnom zna prepoznati što je bitno, ali ovdje jednostavno nije shvatio. I nije jedini!

Povijest nije samo ono što se desilo ili navodno desilo, već i kako se to interpretira. Ponekad je lako biti slijep na značaj nečega što ti je pod nosom jer događaj tumačiš u okvirima stare paradigme, a on je uvod u novu paradigmu, koje nisi svjestan. Ponekad je zaista potreban povijesni odmak da se shvati što je bila točka preokreta, koji je moment bio presudan. Runciman, Norwich i brojni drugi povjesničari mnogo stoljeća kasnije gledaju kompletan timeline i shvaćaju da je Manzikert bio najveći debakl u 800 godina Imperija, prekretnica; Psellus je praktično bio na licu mjesta i to nije ni osjetio! Strateško i dalekosežno mišljenje nije lagana disciplina.