Božo Kovačević o Putinovom ratu sa Sjedinjenim Državama invazijom Ukrajine i nesnošljivosti prema Zapadu

Vladimir Putin autoritaran je i brutalan vladar, koji stekavši podršku u zemlji nakon katastrofalnih devedesetih, napadom na Ukrajinu izražava svoje nastojanje da Rusiju učini svjetskim faktorom u rangu koji teško može dosegnuti već i zbog činjenice da prijetnjama antagonizira zemlje koje mu nisu predstavljale nikakvu opasnost. Je li moglo biti drukčije? Kakve to posljedice izaziva u zapadnim demokracijama

• Najviši ruski dužnosnici sazvani su k Putinu u Kremlj da odobre njegov plan o invaziji na Ukrajinu (foto: Kremlj)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Svoj rat protiv Amerike predsjednik Putin započeo je invazijom Ukrajine. Neovisno o trajanju tog rata i ishodu vojnih operacija, Amerika može unaprijed slaviti. Povratila je poljuljani autoritet neupitnog vođe NATO saveza. Priče o strateškoj autonomiji Europske unije utihnule su zbog očite ovisnosti EU o sigurnosnim jamstvima koje jedino Amerika može dati. Povećana je politička i energetska ovisnost EU o Americi i dobavljačima koji su Americi po volji.

Svoju borbu za opstanak ruske civilizacije Putin je započeo razaranjem onog teritorija na kojem je ta civilizacija začeta.

Premda on i dalje izgleda smireno i odlučno, čini se da je predsjednik Ruske Federacije ipak izgubio živce. Nije izdržao napetost oko Ukrajine i povukao je poteze od kojih najveću korist može imati njegov neprijatelj.

Ponajbolji teoretičar međunarodnih odnosa John Mearsheimer je još prije nekoliko godina rekao da je Putin previše pametan da bi pokušao napraviti Veliku Rusiju, kako su mu to pripisivali mnogi na Zapadu nakon što je anektirao Krim i okupirao dijelove Donjecka i Luhanska. Putin je time Zapadu jasno dao do znanja da je proširenje NATO saveza na Ukrajinu neprihvatljivo za Rusku Federaciju, kao što je neprihvatljivo i članstvo Gruzije u NATO-u, i ona to neće dopustiti. Ukrajina je važna za Rusku Federaciju, a za Sjedinjene Države ne tako važna da bi one sudjelovale u ratu za Ukrajinu. Da ni europski političari nisu spremni ratovati za Ukrajinu, koja je u neprilike zapala dobrim dijelom i zbog njihovog inzistiranja na europskoj orijentaciji Ukrajine, pokazuje se ovih dana. Osim Rusije nitko drugi nije spreman ratovati za Ukrajinu. Ako je svima osim predsjedniku Zelenskom to bilo jasno, zar je doista bilo nužno da se ta odlučnost Rusije demonstrira stvarnom invazijom?

Meni se čini da je uz dodatni diplomatski angažman kombiniran s vojnim snagama za odvraćanje ukrajinske oslobodilačke akcije u Donbasu bilo moguće ostvariti ključni cilj Ruske Federacije: onemogućiti članstvo Ukrajine u NATO savezu. To je, zapravo, i postignuto jer članstvo Ukrajine u NATO savezu doista nije bilo na dnevnom redu. Vještom diplomacijom s vremenom bi bilo moguće postići potpunu eliminaciju te mogućnosti. Putin je, čini se, izgubio živce i odlučio povesti rat čiji je cilj već bio postignut i prije nego što je rat započeo.

Najjači diplomatski instrument koji je Putinu bio na raspolaganju bio je sporazum Minsk II, odnosno rezolucije Vijeća sigurnosti 2202. Ideje o mogućoj neutralnosti Ukrajine počele su se pojavljivati i na Zapadu. Već priznanjem odmetnutih pokrajina Donjeck i Luhansk odrekao se tog instrumenta. Invazijom Ukrajine olakšao je namjeru Amerike da relativizira važnost Ujedinjenih nacija – gdje Rusija i Kina imaju pravo veta – i da, proizvodeći novi hladni rat, autoritarnim režimima Rusije i Kine suprotstavi savez demokracija i tako nastavi s učvršćivanjem međunarodnog poretka zasnovanog samo na američkim pravilima. Naravno, taj poredak neće biti globalan jer će obuhvaćati samo dio svijeta. Strateški takmaci Sjedinjenih Država bit će izvan tog poretka.

Invazijom Ukrajine olakšao je namjeru Amerike da relativizira važnost Ujedinjenih nacija – gdje Rusija i Kina imaju pravo veta

U obrazloženju svoje odluke o napadu na Ukrajinu Putin se pozvao na odredbu članka 51. Povelje UN-a. To je posljednji članak u poglavlju VII Povelje, koje je naslovljeno Mjere u slučaju prijetnje miru, povrede mira ili u slučaju agresije. U članku 51. piše: Ništa u ovoj Povelji ne umanjuje prirodno pravo na individualnu ili kolektivnu obranu u slučaju oružanog napada na člana Ujedinjenih nacija. Svakom razumnom jasno je da se na taj članak mogla pozvati Ukrajina nakon što su vojnom silom okupirani dijelovi njezinog teritorija 2014. godine. I svakom je, dakako, jasno da Ukrajina sama ne bi mogla realizirati to pravo, odnosno osloboditi te teritorije. Rusija, koja nije bila oružano napadnuta, pozvala se na taj članak kao na opravdanje svog preventivnog rata. Kao što su Sjedinjene Države 2003. godine pokrenule invaziju Iraka pozivajući se na zaštitu američkog načina života. Putin, zapravo, želi djelima pokazati da i Rusija može nekažnjeno kršiti međunarodno pravo onako kako su to Sjedinjene Države često činile. Namjera da se imitira ono najgore što je Amerika učinila naslućuje se u Putinovom negativnim emocijama nabijenom pozivu ukrajinskom narodu da se pobuni protiv narkomana i nacista u Kijevu. Glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova rekla je da je jedan od ciljeva specijalne vojne operacije u Ukrajini „sadašnje djelatnike marionetskog režima privesti odgovornosti za zločine protiv mirnih stanovnika“. Na osnovi toga može se naslutiti da je Putin predsjedniku Zelenskom namijenio sudbinu Sadama Huseina ili Moamara el Gadafija koji su, kako je poznato, bili svrgnuti provedbom zapadnih specijalnih operacija u Iraku i Libiji, koje nije sankcioniralo Vijeće sigurnosti UN-a.

Putin je propustio priliku da diplomatskim sredstvima postigne željene rezultate i da pokaže državničku superiornost u odnosu na Sjedinjene Države koje su, pozivajući se i na netočne obavještajne podatke, poduzimale ratove po izboru u kojima su karakterno nezreli operatori sustava za upravljanje dronovima često neselektivno ubijali civile gotovo samo radi zabave.

Odluku na napadne Ukrajinu Putin je donio nakon što je Zapad napokon pristao pregovarati o sigurnosnim pitanjima koja je Rusija više od dvadeset godina bezuspješno pokušavala staviti na dnevni red. Premda su ultimativni zahtjevi Moskve otklonjeni, iskazana je spremnost za raspravu o onome što Rusija smatra važnim za svoju nacionalnu sigurnost. Time su stvorene pretpostavke da se diplomatskim pregovorima dođe do uspostave nove strateške nuklearne ravnoteže između Rusije i Amerike, čime bi i deklarativno bio potvrđen status Rusije kao svjetski relevantne sile. NATO je, nakon višegodišnjeg ignoriranja Rusije i zanemarivanja odredaba Temeljnog akta o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti između NATO-a i Ruske Federacije potpisanog u Parizu 1997. godine, pristao obnoviti rad Vijeća za suradnju NATO – Ruska Federacija te time otvoriti mogućnost za novi pokušaj izgradnje davno izgubljenog uzajamnog povjerenja. I u OESS-u su zapadni partneri, vjerojatno pod dojmom koncentracije ruskih vojnih snaga duž granica Ukrajine, odlučili prekinuti iritantno ignoriranje svega što su na sastancima različitih razina te organizacije predlagali predstavnici Ruske Federacije. Činilo se, dakle, da se naziru rezultati dugotrajnih ruskih diplomatskih nastojanja. I baš tada je Putin odlučio krenuti u osvajanje Ukrajine. Izgleda kao da je iz inata odlučio pokazati da on može biti i gori od onoga kakvim su ga portretirali nedobronamjerni zapadni mediji kad god bi došlo da napetosti u odnosima između Ruske Federacije i Amerike.

Putinovo spominjanje Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije kao primjera nedopustivog širenja NATO-a koje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti Rusije teško da bismo mogli smatrati racionalnim. Rusko razmetanje vojnom silom navelo je vlasti Finske i Švedske na razmišljanje o učlanjenju u NATO

Putinovu zabrinutost zbog širenja NATO-a na istok i zbog razmještanja NATO-ovih vojnih potencijala duž granica s Rusijom mogli bismo smatrati opravdanom. No, njegovo spominjanje Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije kao primjera nedopustivog širenja NATO-a koje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti Rusije teško da bismo mogli smatrati racionalno utemeljenim argumentom. Neprestano uspoređivanje s Amerikom kod Putina je, očito, stvorilo frustraciju. Amerika cijeli svijet smatra svojom sferom utjecaja pa pozvana ili nepozvana intervenira u različitim sukobima ističući svoju odgovornost vodeće svjetske sile. Koliko god da se Putinova Rusija pokazala sposobnom projicirati moć i izvan svojih granica, kao što je to bilo u Siriji, ona ipak nije ravnopravna Americi. Stoga se Putinova frustracija američkom globalnom nadmoći sve jasnije iskazuje kao isključivo destruktivna djelatnost na onemogućavanju  ulaska u euroatlantske integracije i onim zemljama koje ni na koji način ne mogu biti prijetnja sigurnosti Rusije. I ondje ratujući protiv Amerike i radeći na organizaciji neuspjelih državnih udara, ruska vlast učinila je sve da građani Sjeverne Makedonije i Crne Gore imaju jake razloge da Rusiju smatraju svojim neprijateljem.

Rusko razmetanje vojnom silom navelo je vlasti Finske i Švedske na razmišljanje o mogućem učlanjenju u NATO. Ruski odgovor bila je zloslutna prijetnja da to ne smiju činiti, a učinak te prijetnje bit će samo ubrzanje provedbe procedura koje će dovesti do ulaska tih dviju zemalja u NATO. Provladini mediji u Moskvi, u očekivanju uspješne provedbe ´denacifikacije´ Ukrajine, već su počeli najavljivati moguću rusku denacifikaciju Europe. Svi ti potezi samo pridonose homogenizaciji NATO saveza i povećanju odlučnosti europskih zemalja da se suprotstave Rusiji. Prijetnje nacionalnoj sigurnosti Rusije bit će samo povećane zbog pogrešnih strateških odluka predsjednika Putina koje, utemeljene u njegovoj zamisli o pokazivanju snage, dovode do učinaka upravo suprotnih onome što je on htio postići.

Neprestano uspoređivanje s Amerikom kod Putina je, očito, stvorilo frustraciju. Objava rata Ukrajini

Rusija je prevladala političku, ekonomsku, financijsku i društvenu krizu devedesetih godina zahvaljujući odlučnom vodstvu predsjednika Putina. Kaotičan raspad Sovjetskog Saveza i kriminalna privatizacija u okviru koje su se povlaštene skupine dotadašnje sovjetske nomenklature domogle vlasništva nad onim što se moglo unovčiti izbjegavajući pritom izvršavanje bilo kakvih obveza prema državnom proračunu obilježili su devedesete godine prošlog stoljeća. Budući da se sve to odvijalo uz blagoslov zapadnoga svijeta i pod firmom političke demokratizacije Rusije, samo spominjanje demokracije kod mnogih Rusa ne izaziva pozitivne asocijacije. Riješivši ključne političke, ekonomske i sigurnosne probleme koji su činili Jeljcinovo naslijeđe, Putin kao da je od ruskoga društva dobio carte blanche, gotovo neograničeno povjerenje da radi na osiguravanju dobrobiti građana.

Putin iz dva svoja prva predsjednička mandata, koji su rezultirali povećanjem BDP-a i stabilizacijom međunarodnog položaja Rusije, nije isti kao Putin koji je 2012. godine započeo svoj, čini se, vremenski neograničeni treći predsjednički mandat. Državnik koji je osjećao dug prema prethodno opustošenoj državi i osiromašenim građanima pretvorio se u autokrata koji smatra da cijela država, iz zahvalnosti za ono što je on za nju učinio u prvom desetljeću ovog stoljeća, treba podržati ostvarivanje njegovih zamisli o velikoj,  jakoj i međunarodno relevantnoj Rusiji neovisno o cijeni koju građani moraju platiti za to.

Prvi preduvjet za ostvarivanje tih zamisli je ostanak na vlasti dovoljno dugo da se njegovi naumi ostvare. Radi onemogućavanja pojave i snaženja opozicijskih snaga koje bi mu u tome mogle smetati, bilo je potrebno isključiti mogućnost postojanja političke opozicije. Nakon pobjede na predsjedničkim izborima 2012. godine Putin je uložio znatne napore u obračun sa snagama koje su u okviru predsjedničke kampanje agitirale protiv njega. Velika većina građana nije vidjela ništa strašno u sustavnom gušenju demokratskih stranaka nastalih devedesetih godina kao ni u onemogućavanju političkog djelovanja takvih osoba kao što su šahovski prvak Gari Kasparov ili svjetski poznati književnik Boris Akunjin. Čak ni ubojstvo bivšeg potpredsjednika Vlade i istaknutog opozicijskog političara Borisa Nemcova 2015. godine nije potaknulo masovne izraze nezadovoljstva. Tad se još nije bila stišala euforija zbog aneksije Krima koja je Putinu donijela rejting od preko 80 posto pa je nasilni odlazak tog protivnika imperijalističke politike prema Ukrajini izgledao kao zaslužena kazna za nepatriotsko ponašanje.  Tek je pokušaj trovanja nove opozicijske zvijezde Alekseja Navaljnova i njegovo zatvaranje izazvalo prosvjede diljem Rusije.

Velika većina ruskih građana nije vidjela ništa sporno u gušenju stranaka nastalih devedesetih niti u onemogućavanju političkog djelovanja osoba poput Garija Kasparova (Foto: Wikimedia Commons)

Masovni prosvjedi protiv lažiranja rezultata predsjedničkih izbora u Bjelorusiji 2020. godine bili su i Putinu jasan znak da u korijenu treba spriječiti odvijanje takvog scenarija u Rusiji. Osobito opasnom Putinov režim smatra mogućnost da se na izborima pojavi neki populistički politički autsajder, kakav je bio Volodimir Zelenski u Ukrajini. Premda je i njegov prethodnik Porošenko bio ukrajinski nacionalist, Porošenkov status oligarha interesno povezanog i s ruskim tržištem, činio ga je pogodnijim za postizanje zakulisnih aranžmana negoli je to Zelenski koji je pokušao ostvariti svoja obećanja o iskorjenjivanju korupcije i razvlaštenju oligarha. Njegova jasna demokratska legitimacija, koja nažalost nije potkrijepljena političkom imaginacijom i potrebnim sposobnostima za ostvarivanje političkih zamisli, Zelenskog je u Putinovim očima učinila pravim neprijateljem. Činjenicu da mu se taj politički amater odbio podčiniti, Putin smatra osobnom uvredom pa o predsjedniku Zelenskom i njegovim suradnicima govori kao o bandi narkomana i neonacista. Najprimjereniji način obračuna s takvim nepoželjnim elementima je njihova fizička eliminacija, ubojstvo. Ako se dogodi da Zelenskog ne ubije vojska  tijekom osvajanja Kijeva, potrebno je pobrinuti se za to da eventualni inscenirani politički proces završi onako kako to Putin hoće pa je bivši stanar predsjedničkog ureda u razdoblju 2008-2012 Dimitrij Medvedev već najavio da Rusija razmatra ponovno uvođenje smrtne kazne u svoje zakonodavstvo.

Nepostojanje političke opozicije Putin smatra preduvjetom za neometano ostvarivanje svojih vanjskopolitičkih ciljeva, a ostvarivanje tih ciljeva – kao što je vojno osvajanje Ukrajine – smatra takvom zaslugom koja će mu dati pravo ostanka na vlasti čak i ako ne osvoji većinu. U takvoj koncepciji izbori su nužno zlo, formalni kriterij nametnut izvana, čija je važnost znatno manja od misije koju nacionalni vođa provodi u djelo.

Njegova jasna demokratska legitimacija Zelenskog je u Putinovim očima učinila neprijateljem kojem je namijenio sudbinu Sadama Huseina ili Moamara el Gadafija

Premda je na vlasti već više od dvadeset godina i premda bi se po mnogo čemu mogao smatrati uspješnom vladarom, Putin ipak nije uspio ostvariti svoj glavni vanjskopolitički cilj: spriječiti širenje NATO saveza na istok. Nakon što je on postao predsjednik, članicama NATO saveza postale su Estonija, Bugarska, Latvija, Litva, Slovačka, Rumunjska, Slovenija, Albanija, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Bilanca njegove vanjske politike, sagledana sa stajališta imperativnih ciljeva koje si je postavio, negativna je. S obzirom da bi diplomatsko pregovaranje o ruskim zahtjevima moglo potrajati godinama, da bi se dakle moglo dogoditi da Putin ne dočeka njihov ishod, on je dopustio da nestrpljenje, frustracija, nesnošljivost prema Zapadu koji ga je nekoliko puta nadigrao i neskriveni ruski imperijalni antiukrajinski šovinizam prevladaju nad razumom koji ga je dosad vodio u odabiru načina provedbe njegovih politika.

Na pogrešan način provedena demokratizacija rezultirala je priklanjanjem većine građana Rusije snažnom vođi koji im je omogućio život bolji i sigurniji negoli je to bilo u traumatičnom razdoblju Jeljcinove vlasti. Tako se u Rusiji, po tko zna koji put, dogodio povratak duboko ukorijenjenim obrascima odnosa države i društva u kojima država apsolutno dominira nad društvom, a državni poglavar nad svim državnim institucijama. I po samorazumijevanju, ali i po objektivno sagledanim karakteristikama svoje vladavine, Putin je nastavljač tradicije ruske imperijalne vlasti. Iz razdoblja sovjetskog razdoblja ruske povijesti, on se oslanja na Staljinovu baštinu izgradnje snažne države i Brežnjevljevo održavanje statusa quo. Lenjin se u njegovu koncepciju ne uklapa jer je bio razbijač imperija i jer je neodgovorno priznavao pravo na nacionalno samoopredjeljenje i onim etničkim skupinama koje to nisu zasluživale. Hruščov je bio neodgovorni voluntarist, a Gorbačov naivac koji je povjerovao slatkorječivim obećanjima lidera Zapada. Jeljcin je u Putinovim očima zasigurno odgovoran za činjenicu da su u sastav Ukrajine kao međunarodno priznate države ušli Donjeck, Luhansk i Krim, što je bila pogreška koju on sada pokušava ispraviti.

Dosad je Putin uspijevao svoju volju nametnuti i onda kada su brojni građani ustali protiv njega, kao što je bilo u doista velikoj pobuni protiv hapšenja Alekseja Navaljnova. Mnogi su se širom Rusije pobunili protiv invazije Ukrajine. Već prvi dan invazije više od dvije tisuće intelektualaca potpisalo je peticiju protiv rata. Apelima da se rat zaustavi pridružile su se mnoge medijske zvijezde. Nekim novinarima na državnim medijima oduzete su emisije jer su osudili invaziju. Ako su svjesni mogućeg dosega već usvojenih i onih najavljenih gospodarskih sankcija protiv Rusije, građanima bi moglo postati jasno da će nostalgija njihova predsjednika za međunarodnom važnošću Sovjetskog Saveza njima donijeti to da žive onako kako su u sovjetsko vrijeme živjeli njihovi roditelji: osiromašeni, obespravljeni i odsječeni od svijeta. Može li se na temelju toga očekivati da će ovaj put apeli društva biti uspješni, da će predsjednik ustuknuti?

Ruska vlast je dosad primjenom brutalne sile obuzdavala izraze nezadovoljstva građana. Protiv Ukrajine, koja doista nije predstavljala prijetnju sigurnosti Ruske Federacije, Putin je pokrenuo rat. Što bi se od njega moglo očekivati kad se suoči za zahtjevima onih ruskih građana koji ga više ne žele na vlasti, koji doista djeluju protiv njega osobno?

Pogrešna strateška odluka predsjednika Putina da pokrene invaziju Ukrajine dovela je i do toga da američki poraz u Siriji i fijasko u Afganistanu više nisu medijska tema. Sjećanje na 1,6 milijuna poginulih u iračkom ratu, koji je započet samo zato što su Sjedinjene Američke Države htjele pokazati kako će prolaziti neposlušni u unipolarnom globalnom poretku, izblijedit će pred prizorima ruskog bombardiranja ukrajinskih gradova. Svaki poginuli ukrajinski civil bit će vijest važnija od 130 000 civila koje su američki dronovi poubijali tijekom dvadesetogodišnjeg rata protiv terorizma. Sasvim normalan osjećaj solidarnosti s ukrajinskim narodom dovodi do toga da svi zagovaraju što je moguće žešće ekonomske sankcije protiv Rusije. Tome se priklanjaju i oni kritičniji koji razumiju da se time narušava međunarodno pravo i da se potkopavaju ustavni temelji zapadnih demokracija koje su zasnovane na vladavini prava, na zaštiti vlasništva od proizvoljnog postupanja države i na jednakosti svih pred zakonom. Prepuštanje vladama da proizvoljno, bez prethodnih sudskih odluka ili rezolucija Vijeća sigurnosti, formiraju popise osoba kojima će oduzeti imovinu prijeti pretvaranjem tih sustava u poretke suprotne vrijednostima deklariranim u njihovim ustavima. Ako bi se to dogodilo, to bi bila pobjeda Putina nad Zapadom. Putin je pogriješio zaigravši igru čiji ishodi će na međunarodnom planu biti suprotni njegovim očekivanjima. Građani zapadnih demokracija ne bi smjeli dopustiti da njihove vlade, smišljajući instrumente za obuzdavanje Putinove agresije na Ukrajinu, ozbiljno ugroze njihova prava i slobode.