Brojne fronte nepravedno zaboravljenog autora i aktivista. Polemike s Krležom i klerom

Milan Durman se bavio i perom i akcijom, djelovanjem među živim ljudima, piše Enis Zebić u biografiji Srbina koji je godinama uređivao najznačajniji hrvatski lijevi časopis nakon Krležinih - Književnik. Već kao dvadesetogodišnjak jedan je od organizatora ilegalne komunističke tiskare u Zagrebu, a dvadesetak godina kasnije kao generalni sekretar Seljačkog kola neumorno ide po terenu i zagovara suradnju Srba i Hrvata.

• Naslovna fotografija: Milan Durman, snimljen 1927. (CCo)

• Enis Zebić diplomirao je i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je više radova i knjiga fokusiranih na hrvatsku filozofiju i politiku

Postoje biografije za koje nam povijest ne da da ih zaboravimo, ili bar da ih odložimo na policu kao vrijedne i sadržajne, ali više ne i toliko aktualne. Jedna od takvih je ona Milana Durmana (1902-1941), novinara, publicista i urednika, ali i političkog aktivista i agitatora.[1] U komunističkom pokretu od najmlađih dana, sredinom tridesetih godina prilazi Samostalnoj demokratskoj stranci. U dvadeset godina publicističkog angažmana uređivao je od 1930. do 1939. – nakon Krležinih – najznačajniji i najutjecajniji hrvatski lijevi časopis Književnik, preveo desetak knjiga socijalne tematike, bilo marksističke, bilo antifašistički društveno angažiran, napisao pučkofrontaški intoniranu povijest Gupčeve seljačke bune 1573.

Sudjelovao je u prvoj fazi sukoba na književnoj ljevici, a njegov urednički i autorski angažman tridesetih godina dobrim je dijelom posvećen polemici s klerikalcima. U dvadesetima skojevski i partijski (KPJ) organizator i agitator, od potkraj tridesetih organizator i agitator među srpskim seljacima kao glavni operativac Seljačkog kola, organizacije za selo Samostalnih demokrata. Gine u njemačkom bombardiranju tijekom Aprilskog rata god. 1941.

Durman se dakle bavio i perom i akcijom, djelovanjem među živim ljudima. U životu je dospio biti novinar, urednik, publicist i prevoditelj, a s druge strane, već kao dvadesetogodišnjak jedan je od organizatora ilegalne komunističke tiskare u Zagrebu. Dvadesetak godina kasnije kao generalni sekretar Seljačkog kola neumorno ide po terenu i zagovara suradnju Srba i Hrvata. Ali i njegovo pisanje, uređivanje i prevođenje knjiga u funkciji je akcije, akcije za ostvarenje ideala u koje je vjerovao.

­­

U zreloj dobi Durman je polemizirao s ljudima koji su ga prozivali zbog toga što kao „Nehrvat“ uređuje časopis koji ima atribut „hrvatski“.

U mladosti bio je zagovornik komunističke revolucije, u zrelom dobu borio se protiv fašizma i za demokratsku sekularnu državu, ali nije odustao od socijalističkih vrijednosti. U mladosti je bio proganjan kao komunist, u zreloj dobi je polemizirao s ljudima koji su ga prozivali zbog toga što kao „Nehrvat“ (čitaj – Srbin!) uređuje časopis koji ima atribut „hrvatski“, istim ljudima koji će koju godinu kasnije zauzeti vrlo visoke funkcije u ustaškoj hijerarhiji. A oni sa srpske strane kojima je odgovarao na prozivanja da njegova politička opcija izdaje srpske interese sudjelovali su kasnije u organizaciji četničkih odreda u Dalmaciji, ili pak bili zbog aktivnosti pod okupacijom strijeljani 1944. godine kao suradnici okupatora.

U dvadesetak godina svog aktivizma Durman se nije libio glasno reći koji su mu stavovi i nije se libio za njih i boriti. Podjednako tako, nije se libio suprotstaviti onima koji su po njegovom sudu bili u krivu ili imali loše namjere. A oni mu obično nisu ostajali dužni. Utoliko –  za razumijevanje njegove pozicije u hrvatskom i jugoslavenskom društvu između dva svjetska rata  – slika ne bi bila cjelovita ako se uz njegovo pisanje, uređivanje i prevođenje, kao i kao njegov aktivistički rad, ne uzmu u obzir i njegovi polemički tekstovi i javni istupi.

• Slučaj prvi: SKOJ

Durman ima artikuliran kritički stav već kao dvadesetogodišnjak. Kao student prve godine prava na zagrebačkom Sveučilištu i organizirani pripadnik ilegalnog Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) jedan je od stalnih suradnika prve ilegalne tiskare Komunističke partije Jugoslavije u Zagrebu, ožujka ili travnja 1922. godine.[2] U rujnu te godine objavljuje prvi tekst u građanskom tisku, u liberalnoj Novoj Evropi. To je tekst “Radnička klasa i fašizam”[3] u tematskom bloku “Omladina i fa­šizam”.

U prosincu te godine Durman je jedan od lidera grupe zagrebačkih skojevaca koja traži reviziju Statuta SKOJ-a na federalističkim osnovama, sa zahtjevom da se “svakoj organizaciji dozvoli da izabere za nju najpogodnije oblike revolucionarnog rada i da ne čeka direk­tive iz centra.”[4] Nakon intervencije KPJ taj je zahtjev kvalificiran kao negacija načela demokratskog centralizma i razbijanje jedinstva pokreta, i oni su isključeni. Međutim, Durman se s time ne miri, odlazi svibnja 1923. na Drugu konferenciju KPJ u Beč i tamo ne samo da nastavlja braniti svoju poziciju, već traži da se iz SKOJ-a isključi – njegove protivnike! Konferencija zaključuje da se spor mora okončati, a Durman i njegovi istomišljenici – iako njihov izvorni zahtjev nije prihvaćen, nisu sankcionirani, već su iz članstva SKOJ-a prebačeni u članstvo KPJ.[5]

Dakle, mladi Milan Durman usprotivio se odredbi koja je po njegovom sudu bila štetna, i išao je „sve do vrha“. Nije odustao, nije se povukao, ali je u konačnici poslušao vrhovnu partijsku instancu.

• Slučaj drugi: Sukob na književnoj ljevici

Durman nastavlja s revolucionarnim angažmanom. Postaje član zagrebačkog Gradskog komiteta Crvene pomoći[6], na završnoj godini studija 1925/1926. sekretar je Kluba studenata marksista na Sveučilištu u Zagrebu,[7] a koncem 1925. zajedno s Dragom Škorićem i Ilijom Šumanovićem uz potporu KPJ pokreće biblioteku „Progres“. U njoj sljedeće godine objavljuje tri svoja prijevoda koje popraćuje i kratkim predgovorima: Preteče socijalizma s 12 kratkih biografija od Thomasa Morusa do Petra Kropotkina, kojima dodaje i vlastitu kratku biografiju Vase Pelagića, Moral i klasne norme Jevgenija Preobraženskog i Šta je vidjelo 58 njemačkih radnika u Rusiji? Izvještaj njemačke radničke delegacije o svom boravku u Sovjetskoj Rusiji od 14. jula do 28. augusta god. 1925 (iako je na naslovnoj stranici velikim crvenim slovima pisalo Istina o Sovjetskoj Rusiji!).

Durman nastavlja s komunističkim angažmanom i nakon diplome prava i rigoroza. Glavni je govornik na obilježavanju desete obljetnice Oktobarske revolucije, koju su zagrebački komunisti 6. studenog god. 1927 proslavili izletom u nedaleko selo Markuševac. Durman je tamo pred stotinjak zagrebačkih studenata i radnika govorio o značaju Velikog Oktobra, a grupa je na povratku u Zagreb nosila crvenu zastavu i izvikivala komunističke parole.[8]

Od god. 1926. pa do 1930. novinar je u „Tipografijinim“ zagrebačkim dnevnim listovima Večer i Jutarnji list. Nedugo po proglašenju šestojanuarske diktature god. 1929. vlasnici konzorcija traže da ga se kao komunista otpusti, međutim ravnatelj „Tipografije“, liberalni intelektualac Milivoj Dežman to odbija i u veljači god. 1929. šalje ga na neko vrijeme u Ljubljanu kao „posebnog dopisnika“.

Kako u svojim sjećanjima na Dežmana navodi Josip Horvat, „’poslo-davci’ su se počeli uplitati i u politiku listova i u personalne stvari redakcije. (…) Jedne mu je večeri stavljeno do znanja da mora smjesta otpustiti Milana Durmana jer da je komunist. Dežman nije nikad pitao za političke simpatije ni kulturnu orijentaciju članova redakcije. (…) Durmanu nije otkazao, premjestio ga je u Ljubljanu za dopisnika da ne bude na oku direkciji.“[9]

Već 1928. javlja se marksistički intoniranim tekstovima u zagrebačkom ljevičarskom časopisu Kritika, što ga je iznova pokrenuo Stevan Galogaža. U ožujku 1930. godine počinje objavljivati u časopisu Književnik, a travnja 1931. preuzima i njegovo uređivanje.

Epizoda sa sukobom na književnoj ljevici početkom tridesetih godina 20. stoljeća  pokazuje sličan obrazac Durmanovog postupanja kao u epizodi sa zahtjevom za reviziju Statuta SKOJ-a desetak godina ranije, ali s ponešto drugačijim završetkom. Vrlo pojednostavljeno: u sukobu na književnoj ljevici spor se vodi oko uloge tendencije u književnosti i funkcije umjetnosti u klasnoj borbi. S jedne su strane zagovornici „socijalne književnosti“ okupljeni oko niza časopisa, među kojima su i Milan Durman i njegov časopis Književnik, a s druge Miroslav Krleža i nekoliko njegovih poštovatelja, koji odbacuju mehaničko tumačenje umjetnosti isključivo kao alata u klasnoj borbi i zagovaraju autonomiju umjetničkog stvaranja. Krleža, koji nema vlastiti časopis otkako je Književna republika zbog pritiska režima god. 1927 prestala sa izlaskom, god. 1934 pokreće u Beogradu iznova vlastiti časopis – Danas.

U kontekstu sukoba na književnoj ljevici, između Dumana i Krleže, objavljen je 141 tekst – uključujući i predgovor Hegedušićevim Podravskim motivima.

Durman sudjeluje samo u prvoj fazi sukoba, koju Stanko Lasić locira od god. 1928 do god. 1934.[10] U tom razdoblju objavljen je u kontekstu sukoba na književnoj ljevici ukupno 141 tekst – njih 139 u časopisima, 1 zasebna knjiga i 1 predgovor (Krležin predgovor Hegedušićevim Podravskim motivima).[11] Književnik za to vrijeme u polemici sudjeluje sa 20 tekstova, od kojih je 6 napisao Milan Durman, koji je jedan tekst objavio god. 1931. i u beogradskom Stožeru.[12] Po ocjeni vjerojatno najboljeg poznavatelja međuratne časopisne produkcije u Hrvatskoj Miroslava Vaupotića, Durmanov tekst „Književnost koja nije luksuz već potreba“ iz god. 1932. je „najkarakterističniji članak teoretske naravi naše ‘socijalne literature’“.[13]

Durman i Književnik izlaze iz sukoba nakon što je Josip Broz Tito negdje nakon svibnja, a prije kolovoza 1934. godine u ime CK KPJ razgovarao s Durmanom i s Miroslavom Krležom, tražeći da prekinu sukob.

„I jednim i drugim dao sam znati da će Part[ija] najenergičnije postupiti protiv onoga, pa ma ko to bio, koji će i dalje nastaviti sa takvim ispadima u našoj književnosti. (…) Po mome mišljenju, CK treba o toj stvari čim prije donijeti u formi rezolucije jasnu odluku kojom bi se ubuduće onemogućivalo to književno natezanje, koje vrlo mnogo škodi pokretu, jer protivnici to iskorišćavaju, naročito klerikalci, koji već pišu o tome i u brošurama i u svojim novinama,“[14] izvještava Tito u kolovozu te godine CK KPJ.

Kao rezultat Titove intervencije polemika se stišava. Nakon broja 5 za svibanj 1934 Književnik više u njoj ne sudjeluje. Iako su ga Krleža i njegov istomišljenik Vaso Bogdanov (pod pseudonimom V. Josipović) žestoko izvrijeđali u travanjskom broju svog časopisa Danas,[15] Durman na te tekstove ne odgovara osobno, već to u petom broju Književnika čine Mladen i Hrvoje Iveković (pseudonim M.Br.) i Stevan Galogaža.

Po našem sudu, postoje dva razloga zašto se Durman i Književnik povlače iz sukoba. Prvi je Titova intervencija, a Durman je tada organizirani i disciplinirani komunist koji se povinuje naputcima viših foruma. Drugi razlog je nešto kompleksniji. Ilustrirajmo ga jednom anegdotom. Umirovljeni sveučilišni profesor Žarko Puhovski prepričao je u razgovoru s autorom detalje jedne davne diskusije s pokojnim akademikom, fizičarem i predratnim ljevičarem Ivanom Supekom. Supek, koji je studirao u inozemstvu, vratio se 1940. u Zagreb na ljetne ferije, i jednog dana otišao na partijski sastanak. Tema je bila – sukob na književnoj ljevici, koji se tada bio iznova razbuktao. Po završetku diskusije – prisjetio se tada Supek – on je ustao i kazao kako je na putu kroz Europu do Zagreba nebrojeno puta vidio vlakove natovarene naoružanjem, i da se čudi što se oni sada na sastanku članova Komunističke partije umjesto ratom bave – književnom kritikom. Reakcija je uslijedila vrlo brzo – bio je izbačen iz KP.

Tako nešto dogodilo se, uvjeren sam, Durmanu nekoliko godina ranije. Shvatio je da se na političkom planu u Europi dešavaju izuzetno ozbiljne stvari, da se i politička klima u Jugoslaviji sporo, ali ipak oporavlja nakon razdoblja najotvorenije diktature, dok se on bavio – književnom kritikom. Ili – Titovim rječnikom – književnim natezanjem. I Durman u svojim tekstovima i časopis u svojoj uređivačkoj politici priklanjaju se otada nečemu mnogo važnijem – socijalno-ekonomskim temama, kako bi odgovorili na goruća pitanja vremena. Naglašeno antifašistički, i naglašeno uz suradnju svih lijevih i demokratskih opcija, dakle na tragu širokog antifašističkog okupljanja koje su nakon pobjede Hitlera u Njemačkoj 1933. počeli zagovarati socijaldemokrati, a za njima i komunisti, nakon VII kongresa Kominterne u ljeto 1935.

• Slučaj treći: polemike s klerikalcima

Titovo spominjanje klerikalaca koji se naslađuju sukobom na književnoj ljevici uvodi nas u treću grupu konflikata u kojima Durman sudjeluje. Kroz cijelo razdoblje tridesetih godina dvadesetog stoljeća on je u povremenim sukobima s klerikalnim medijima, u prvom redu s Hrvatskom stražom, kojoj je direktor i svojevrsna siva eminencija Janko Šimrak. To su klerikalne dnevne novine sa snažnim nacionalističkim nabojem, koje pozorno motre što se dešava na lijevoj političkoj sceni, napadaju njene aktere i redovito ih kvalificiraju kao komuniste. To je u državi gdje je komunizam već godinama bio zakonom zabranjen, a njegovi pristaše najoštrije progonjeni, bilo doista denunciranje, na što su lijevi akteri u polemikama redovito upozoravali. Smetalo im je i što Durman nije Hrvat, pa je on utjelovljivao dva od tri najveća zla za klerikalne autore. Ono treće ipak nije utjelovljivao, naime – nije bio slobodni zidar.

Iako su Durman i Krleža god. 1931 formalno na suprotstavljenim stranama u sukobu na ljevici, Durman u Književniku uzima u obranu Krležu, kada ga Vilko Rieger[16] u Hrvatskoj straži krajem te godina proziva zbog dvije pjesme objavljene u Srpskom književnom glasniku koje – kaže klerikalni dnevnik – „na idiotski način blate najuzvišenije kršćanske svetinje i istine“.[17] Nazivajući pjesme „Tužaljka nad crkvom“ i „Jeruzalemski dialog“ „bljutavim pamfletima“ koje je Krleža napisao „u komunističkom delirijumu“, Hrvatska straža kaže kako je „krajnje vrijeme, da se s Krležom obračuna.“[18]

Književnik u cijelosti prenosi pisanje Hrvatske straže, i zaključuje: „Suvišan je svaki komentar ovom denuncijantsko-provokatorskom pisanju. Nije ovdje toliko u pitanju ni g. Krleža, ni literatura uopće (napominjemo samo uzgred da se radi o dvjema boljim Krležinim pjesmama) već način na koje se danas kod nas obračunava sa svojim idejnim protivnicima.“[19]

Iskre između ljevičarskih i klerikalnih novina i časopisa lete i dalje, a Durman se ponovno angažira dvije godine kasnije, kada se katolički intelektualac Petar Grgec na jednom predavanju „upravo neiscrpljivom mladenačkom borbenošću oborio na marksizam i na Krležu, “[20] odnosno na Marxove stavove o Hrvatima 1848. godine. Prema Hrvatskoj straži, osobito je ogorčenje kod slušatelja „pobudio citat iz Neue Rheinische Zeitung, u kojemu je K. Marks napisao, da su ‘Hrvati nomadi i barbari’, da su ‘hajduci i panduri’,da naš jezik ‘živi samo u glavi Ljudevita Gaja’ i da historija ne može čekati hiljadu godina dok se mi Hrvati i drugi Slaveni razvijemo na nivo ostalih zapadnih naroda, dosljedno – da nas treba uništiti.“[21]

Durman mu u Književniku odgovara kako bi, da je to što Grgec imputira točno, „ obzirom na tadašnje evropske prilike to bi bilo i razumljivo“[22], ali – da nije točno! Pozvao je Grgeca da „točno navede mjesta gdje je Marks to rekao, i da tekstualno citira njegove riječi, jer u protivnom slučaju smatram da se iz demagoških razloga poslužio falzificiranim citatima“.[23]

Umjesto Grgeca, odgovara mu u Hrvatskoj smotri već spominjani Vilko Rieger. On tvrdi da to jest Marxov citat, kao i niz drugih koje navodi, u kojima – tvrdi Rieger – Marx Hrvate kvalificira kao nepovijesni i kontrarevolucionarni narod.[24] „Sve uvrijede koje u svojim spisima Marx dobacuje Hrvatima ne mogu marxisti oko ‚Književnika‘, a i svi drugi, ničim ispričati. Oni doduše mogu braniti Marxa koliko god hoće (to dokazuje samo njihovo identificiranje s njim), ali ga obraniti ne mogu,“(istaknuto u izvorniku, op. EZ) poručuje Rieger Književniku.[25]

„Hrvati su ‘panduri’, reakcionaran i kontrarevolucionaran narod’ (sva isticanja u ovom citatu su u izvorniku, op. EZ), ‘otpaci od naroda‘ a njihova povijest samo skup ‘poderanih dronjaka‘ i zato protiv takova ‘kontrarevolucionarna’ naroda treba postupati s ‘najodlučnijim terorom‘(!), Zločini Nijemaca i Madžara prema hrvatskom narodu su ‘najvrijednija djela, kojima se njemački i madžarski narod može da podiči u historiji.’ Madžari su ‘premekano postupali prema nadutim Hrvatima’ i ‘popustljivost je jedino, što se može upisati u grijeh Madžara’“,[26] niže Rieger citate, i u zaključku se vraća Književniku: „Dok je Karl Marx imao ovakovo pogrdno mišljenje o Hrvatima, u Zagrebu jedan organ najvjernijih njegovih pristaša nosi naziv ‘hrvatski’ književni mjesečnik.“[27]

Nekoliko mjeseci kasnije Veselin Masleša mu u Krležinom Danasu odgovara da „svjesno podvaljuje“ Engelsa umjesto Marxa, i da su to citati iz tekstova Friedricha Engelsa „Mađarska“ i „Demokratski panslavizam“ iz god. 1849[28]. Polemika se dalje nastavlja – Rieger odgovara Masleši,[29] potom odgovara i Stanislavu Šimiću koji je u Književniku objavio nekoliko tekstova o Hrvatskoj straži i klerikalizmu[30], u polemiku s lijeve strane ulazi i Stevan Galogaža[31], pa s desna Dragan Dawidowsky…

I njemu opet smeta – Durmanova nacionalnost:  „Već je četvrta godina, kako je ‘Književnik’ prešao u ruke g. Milana Durmana, a da kod toga nije promijenio čak ni podnaslov: hrvatski (istaknuto u izvorniku, op. EZ) književni mjesečnik. Kroz to vrijeme uspjelo mu je sakupiti oko sebe uistinu lijep broj protunarodnih pisaca, a u sebi protunarodnih članaka, da se moramo u čudu pitati, odakle jednom Nehrvatu Durmanu moralno pravo na izdavanje ‘hrvatskog književnog časopisa’,“ [32] ponavlja istu mantru Dawidowsky.

Protiv Durmana je i klerikalni podmladak. Tako ga anonimni autor u zagrebačkoj Omladini, zbog negativnog prikaza u Književniku kako Omladina piše o sovjetskoj književnosti, negativnog prikaza knjige pjesama Lirika grude i ocjene da je taj list „filijala“ također klerikalne Hrvatske smotre,[33] naziva „Hadži-Durman“. Kažu kako sa Hrvatskom smotrom dijele samo „ispravnu nacijonalnu orijentaciju, nešto zajedničkih suradnika i mišljenje da je Hadži-Durman samo zlonamjerni uljez u našu, njemu stranu književnu sredinu“.[34] Ne samo to, nego tvrde i da – da su u Sovjetskom savezu izrekli tako negativan sud o sovjetskoj književnosti, a da je tamo Hadži-Durman komesar – „da bi ne samo urednik, nego i svi lirici Grude završili svoj mladi život na Solovetskim otocima“[35], dakle – u Sibiru!

Zbog polemiziranja s klerikalcima Durman je bio i tužen i osuđen! Koncem god. 1933. prozvao je u Hrvatskoj straži Ivo Lendić časopis Hrvatsku reviju i njegovog izdavača Maticu Hrvatsku da objavljuje „marksističko smeće“ (zbog prikaza najnovijeg broja ljevičarskog časopisa Almanah savremenih problema) i zaključio imperativno da se „s literarnim marksizmom u ‘Hrvatskoj reviji’ mora već jednom radikalno obračunati.“[36]

Književnik je prenio Lendićev napad, koji je nazvao dijelom “bjesomučne hajke” Hrvatske straže i klerikalne štampe, nakon čega je uslijedila Lendićeva tužba.

Književnik pod naslovom „Denuncijanti na djelu“[37] prenosi Lendićev napad nazivajući ga „besramnim denunciranjem Matice hrvatske i ‘Hrvatske revije’“, koje se odvija kao dio „bjesomučne hajke koju su ‘Hrvatska straža’, kao i sva ostala klerikalna štampa, poveli na sve što naprednije misli i osjeća.“[38] Uslijedila je Lendićeva tužba, suđenje i – osuđujuća presuda. Mali senat zagrebačkog Okružnog suda pod predsjedanjem Dušana Gjermanovića osudio ga je 17. ožujka 1934. po čl. 52 Zakona o štampi na mjesec dana zatvora, uvjetno na godinu dana. „Urednik Hrvatske straže dobio je zadovoljštinu“, trijumfalno je u podnaslovu vijesti o suđenju objavila Hrvatska straža. [39]

Krleža Durmanu nije ni oprostio ni zaboravio angažman u sukobu na ljevici i u posebnom tekstu „Uz osudu Milana Durmana“ kaže kako su „što se tiče osude Milana Durmana, sve moje simpatije na njegovoj strani. Moje su simpatije na njegovoj strani i u mnogim drugim pitanjima, osim u pitanju njegovih književnih sposobnosti.“[40] On se priklanja ocjeni Vase Bogdanova[41] da je Durman „nesposoban da uređuje jedan književni časopis u ovim današnjim prilikama“, a to da ga je Durman u sukobu na ljevici prozivao za pesimizam naziva – „zabijanjem noža u leđa“.

God. 1936 Hrvatskoj straži nije više dovoljno da Durmana nazivaju Nehrvatom, nego – govoreći o tome kako Književnik uopće nije književni list, „jer se književnim pitanjima ne bavi, a donosi isključivo sociološko-ekonomsko-političke ‘rasprave’, naravno na bazi marksističkoj“[42] , tvrde da je on – Beograđanin.

On odgovara da klerikalci lažu „iz patološke sklonosti za laganjem“, i da Hrvatska straža u sklopu „jedne perfidne taktike prema svim slobodoumnijim elementima u ovoj zemlji svakoga onoga tko joj je nepoćudan, proglasi ‘židokomunistom’, masonom, anacionallim elementom i sličnim, a svaku knjigu, reviju, kazališnu predstavu, predavanje, izložbu ili bilo kakvu kulturno-socijalnu manifestaciju, koja ne odiše klerikalnim duhom, ona žigoše kao anacionalnu i komunističku propagandu, i tim čitavu diskusiju prebacuje na teren, na kome su njezinim protivnicima, vezane ruke.“[43]

Durman se potom predstavlja: „U svom životu nisam u Beogradu bio ni tri puta, i to nikad više od 48 sati. Rodio sam se, odrastao i zavičajan sam na teritoriju Hrvatske, a u samom Zagrebu sam polazio gimnaziju i sveučilište, te s nekim manjim prekidima boravim u njemu od godine 1916. Da sam beograđanin ne bi se toga ni stidio niti bojao priznati, pa ako se od toga ograđujem, želim samo da se konstatira činjenično stanje.“[44]

Potom on naglašava da je na izborima 1935., kao i drugi ljevičarski književnici koje Hrvatska straža u tekstu proziva (Stevan Galogaža, Josip Bogner, Ivan Dončević, Miroslav Krleža, Hasan Kikić, Ranko Marinković, Vaso Bogdanov i drugi), glasao za listu Vladka Mačeka (Udružena opozicija – HSS, Samostalni demokrati, demokratske oporbene stranke u Srbiji, Jugoslavenska muslimanska organizacija), dok „to furtimaško podmetanje i podvaljivanje vrše upravo oni, iz čijeg najužeg kruga su kod prošlih izbora mnogi glasali za listu Bogoljuba Jeftića“[45], dakle vladinu listu. Durman dapače tvrdi (glasanje je bilo javno!) da je za vladinu listu glasao i književni i kazališni kritičar Hrvatske straže Ljubomir Maraković, a da „tom najužem krugu gospode oko »Hrvatske Straže« pripada i gospodin Artur Mahnik, upravitelj nadbiskupskih dobara, zastupnik za grad Zagreb na listi Bogoljuba Jeftića.“[46]

Dok se za Durmana sa stopostotnom sigurnošću može reći da je glasao za listu Udružene opozicije i Vladka Mačeka (treba samo vidjeti primjerice završetak njegove Seljačke bune!), za Mahnika se može potvrditi da je kao kandidat režimske Jugoslovenske nacionalne stranke bio izabran u jugoslavensku Narodnu skupštinu [47],[48] dok za Ljubomira Marakovića nismo mogli naći potvrdu o tome kako je glasao na „petomajskim“ izborima god.1935.

I jedan prijevod u izdanju Književnika – O braku francuskog socijalističkog političara i premijera vlade Pučke fronte 1936.-1937., a potom još jednom kratko u proljeće 1938.,  Leona Bluma – našao se na meti klerikalnih napada kao „nemoralan“. Knjiga je u nas izašla potkraj 1938. godine. Izvorno objavljena 1907., Blumova knjiga izazvala je osude i zgražanja konzervativaca svojim zahtjevom da i žene imaju predbračna seksualna iskustva, kao što ih imaju muškarci. Autor se ne protivi ideji braka, ali tvrdi kako partneri prije toga trebaju iscrpiti svoje instinkte u slobodnom seksualnom životu, kako bi nakon toga u braku imali zreliju i stabilniju vezu.

­­

Blum, kaže Ivo Bogdan u Hrvatskoj straži, “zastupa stanovišta koja su do kraja amoralna”.

Klerikalni krugovi su na novoj meti nastavili svoj križarski rat protiv nemorala i marksizma. Hrvatska straža je već početkom nove godine objavila napad na prijevod Bluma. „Knjiga je tiskana latinicom u nakladi marksističkog Književnika, koji i dalje paradira s podnaslovom, da je ‘hrvatski’ časopis, i ako mu je i vlasnik i urednik ne-Hrvat Milan Durman, a list nije hrvatski ni po obrađenim temama, po duhu, ni po znatnom dijelu suradnika,“[49] kaže uvodničar Hrvatske straže, bivši glavni urednik dnevnika Ivo Bogdan, koji se potpisuje pseudonimom RYS.  Blum, kaže Bogdan, „zastupa stanovišta koja su do kraja amoralna. Njemu je ženidba ‘nevažna formalnost’ (str. 16.). Izvanbračne veze su ‘obaveza prema prirodi’ (str. 17). ‘Život avantura mora da predhodi braku (str. 18). Taj predbračni život ‘avantura’ za žene ima trajati ‘deset ili petnaest godina'(str.27.) Najzgodniji početak za ‘avanture’ djevojčica jest njihova petnaesta godina (str. 206). Zabraniti ‘ljubav’ jednoj takoj djevojčici jest ‘barbarluk’ (str. 208),“[50] i t.d., i t.d.

Iznoseći još niz sličnih citata, Hrvatska straža posebno poentira što se Blum u knjizi naziva – moralnim misliocem. „Na taj način Leon Blum nemoral nazivlje moralom, a naš kršćanski moral koji je temelj i snaga nacija nazivlje glupošću, barbarlukom, predrasudom i nemoralom! Eto to je Književnik, ‘hrvatski književni časopis’, smatrao potrebitim da pruži hrvatskoj mladeži… Neka nam bude dozvoljeno da posumnjamo u nakane prevodioca i izdavača,“[51] završava uvodničar Hrvatske straže.

Odmah sljedećeg dana Hrvatska straža nastavlja s napadom na knjigu i njenog izdavača, i traži – njezinu zabranu! Referirajući se na Blumovu izjavu kako bi bio zastrašen ako njegove stavove prihvate i počnu prakticirati neki novi pristaše, Bogdan nastavlja kako je Blum knjigu pisao „za svijet pariških salona, u kojima se i on sam kreće. Ta je knjiga opasna igračka duha gornjih par hiljada. Međutim ta je knjiga kod nas namijenjena široj publici. Zamislimo kakovo će biti djelovanje takovih teorija na onaj dio hrvatske omladine, koju već godinama Durmanov Književnik poučava, da je Blum veliki prorok u kraljevstvu Marxa-Mesije. Durman se nije poput Bluma previše zastrašio, u njemu se nisu probudila mnoga strahovanja, da će neiskusna omladina primjeniti Blumov sistem. Da je osjetio takovih skrupula sigurno ne bi bio dao prevesti (što je karakteristično – po jednoj dami) knjigu, koje se boji sam autor. Ako je Durmanu posve indiferentna sudbina novog naraštaja i budućnost narodna, ona nije indiferentna roditeljima i patriotima. Radi toga treba nastojati, da se ova knjiga više ne širi među hrvatskom omladinom,“[52] direktivno završava uvodničar Hrvatske straže, inače nakon okupacije zemlje god. 1941. glavni ustaški propagandist.[53]

Književnik u svom siječanjskom broju opsežno u notici na posljednjoj strani prenosi pisanje Hrvatske straže o Blumovoj knjizi. Anonimni autor notice, vjerojatno sam Durman, kaže kako je Hrvatska straža do zaključaka o „Blumovom nemoralu“ i o tome da „put kojeg on naučava vodi u katastrofu“ došla „svojevoljnim montiranjem citata iz te knjige“. Tekst završava rečenicom: „ Tako Hrvatska Straža. Napominjemo samo, da je ona u svom ‘nastojanju i — uspjela!“[54]

Dakle, knjiga je zabranjena.  To je za klerikalnu scenu dvostruka pobjeda – ne samo ideološka, nego i materijalna. Naime, zabranom prodaje knjige u koju je izdavač uložio izvjesnu svotu novca, tom izdavaču, koji se financira isključivo od prodaje časopisa i Književnikovih izdanja, onemogućili su povrat uloženog i tako mu financijskim iscrpljivanjem otežali dalje poslovanje.

Ovdje valja dodati da je 4 godine ranije bilo zabranjeno još jedno Književnikovo i Durmanovo izdanje – Povijest Rusije od njezinog postanka do najnovijeg vremena sovjetskog povjesničara M.N. Pokrovskog.[55] Osim što su vlasti na taj način pokazivale mišiće, i tu je važan komercijalni aspekt: onemogućavanjem povrata novca uloženog u tu knjigu izravno je otežano dalje izdavanje časopisa i novih knjiga.

• Slučaj četvrti: polemika s protivnicima srpsko-hrvatske suradnje

Milan Durman negdje god. 1935 prekida s komunističkim pokretom i pristupa Samostalnoj demokratskoj stranci. Osim neugodnog iskustva sa sudjelovanjem u sukobu na književnoj ljevici, vjerujem da je dodatni argument bila zasićenost doktrinarnim vrludanjima KPJ, koje su bile rezultat doktrinarnih vrludanja Komunističke internacionale. S druge strane, mislim da se prepoznao u vrijednostima koje je tada zagovarala Samostalna demokratska stranka, a pogotovo Pribićević[56] – trajno opredjeljenje za Jugoslaviju, demokratizacija, federalizacija[57] i – last but not least – antifašizam. Dodatno, ne zaboravimo da bazu SDS-a čine prečanski Srbi – što je i Durman – i jugoslavenski orijentirani Hrvati, a da je ta stranka i naglašeno socijalno osjetljiva, pogotovo što se tiče položaja seljaštva.[58]

Nakon izbora 11. prosinca 1938 (na kojima je Udružena opozicija predvođena Vladkom Mačekom usprkos nakaradnom izbornom zakonu i brojnim izbornim prevarama dobila čak 44 posto glasova[59]) Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ) kao izborna pobjednica 6. veljače 1939. godine formira novu jugoslavensku vladu s Dragišom Cvetkovićem kao premijerom. Regent knez Pavle daje nalog novoj vladi da napravi dogovor s HSS-om i Mačekom, i novi premijer Cvetković najavljuje to u deklaraciji već desetak dana nakon formiranja nove vlade.

„Stojeći na principu, da među nama moraju biti stvoreni stalni, bolji i čvršći odnosi u pogledu sudjelovanja u državnom životu na bazi pune jednakosti i ravnopravnosti, vodeći pri tome računa o važnim momentima naše historijske prošlosti, Kraljevska vlada smatra, da sporazum sa Hrvatima kao hrvatsko pitanje mora biti njena jasna i odlučna politika,“[60] poručio je Cvetković u beogradskoj Skupštini 16. veljače 1939.

Naime,  nad europskim nebom počinju se gomilati tmurni oblaci, a sljedećih mjeseci zbiva se vanjskopolitičko zaoštravanje koje sve tjera na dogovor. „Kriza oko Čehoslovačke završila se u ožujku 1939. njenim raspadom i njemačkom okupacijom. Početkom travnja talijanska je vojska ušla u Albaniju i time ugrozila Jugoslaviju iz tog smjera. Promjene u međunarodnoj situaciji upućivale su na približavanje svjetskog rata, što je nagovještavalo pogibelj za neuređenu i unutarnjim proturječjima uzdrmanu Jugoslaviju. U tim okolnostima knez Pavle i dio srpskog vrha u Beogradu s jedne strane, i hrvatska opozicija s druge strane nastojali su se što prije sporazumjeti,“[61] kaže Hrvoje Matković u svojoj Povijesti Jugoslavije.

Odmah nakon Cvetkovićeve deklaracije kreću reakcije koje se protive predloženom „sporazumu sa Hrvatima“. Jedan od izvora tih kritika je i društvo Krajina – udruženje za kulturno i privredno podizanje naroda, s čijim stavovima Durman, netom izabrani generalni sekretar Seljačkog kola,[62] polemizira u tekstu „Zar opet da budemo Krajina“. [63] Njegov tekst, objavljen sredinom ožujka 1939., prvi je odgovor vodećih ljudi Seljačkog kola na napade društva Krajina na politiku srpsko-hrvatske suradnje i sporazum Cvetković-Maček. Durman njihove kritike odbacuje, optužujući ih da žale za vremenima kada su živjeli i bogatili se na raspirivanju hrvatsko-srpske nesloge i da s tom rabotom žele nastaviti rušeći hrvatsko-srpski sporazum i uspostavu Banovine Hrvatske.

Društvo Krajina, osnovano u Zagrebu 10. veljače 1939., „zalagalo se za stvaranje nove političko-teritorijalne jedinice srpskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji, koja bi se nazivala Krajina, a u svojim bi granicama obuhvaćala dvadeset pet kotareva iz Savske, Primorske i Vrbaske banovine. Nakon uspostave Banovine Hrvatske tražilo je izdvajanje ‘srpskih’ kotareva iz nje te njihovo pripojenje Vrbaskoj banovini, a potom velikoj Srbiji.“[64] Program društva objavljen je početkom 1939. u brošuri Krajina – Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama, u kojoj se ne navodi ni izdavač ni autor.[65]

Prema programu, „potreba za osnivanjem Krajine ležala je u činjenici da su Srbi zbog političkih pritisaka i gospodarskog zanemarivanja ‘u tim krajevima najviše zaostali’. Tu tvrdnju potkrjepljuju činjenicom da se ‘ne samo kod neupućenih u zemlji, nego naročito kod stranaca, koji prolaze tim krajevima, stvara uvjerenje kako su ti krajevi na prevaru i protiv volje većine naroda okupirani i zarobljeni.’ (…)  Pokretači društva Krajina kao svoj su najvažniji cilj najavili da društvenim radom žele potaknuti ‘krajiške’ Srbe na požrtvovni i samoinicijativni kulturni, nacionalni i gospodarski rad u kojem bi političke razlike trebale biti u ime napretka srpskog naroda zanemarene i potisnute iz svakodnevnog života“[66], navodi Regan.

Prema Reganovim istraživanjima, „čini se da su glavni operativci bili Vladimir Varičak (vlasnik i izdavač zagrebačkih tjednika Srpske riječi i Nove srpske riječi), senator dr. Petar Zec iz Gospića[67] (vođa tzv. Savske grupe JNS-a),  te bivši ministar Niko Novaković-Longo[68] (vođa disidentske frakcije JRZ-a u bivšoj Primorskoj banovini odnosno Dalmaciji).“[69]

Durman i njegovi prijatelji rado bi pružili ruku društvu iz Krajine u pomaganju narodu – da su im namjere iskrene. Ali nisu!

Društvo Krajina osnovalo je, kaže Durman, „nekoliko srpske gospode iz Zagreba koje se najednom zabrinulo za sudbinu Srba u ovim krajevima“ gdje Srbi žive izmiješani s Hrvatima – nekih 25 kotareva „na području Banovine, Like, sjeverozapadne Bosne i sjeverne Dalmacije“ – i ono bi „tobože zastupalo srpske interese“. Cilj mu je, tvrde u Krajini, „kulturno i privredno podizanje naroda“, i nitko ne bi protiv toga imao ništa protiv, kada bi im to uistinu bilo na srcu , nastavlja Durman. On međutim podsjeća da takav posao već obavlja „Seljačko kolo“, i da bi napravilo još i više, da mu netko ne podmeće klipove i da ne doživljava ometanja i podmetanja „upravo s strane onih čija bi dužnost bila da ga u tom radu podupiru.“[70] Durman i njegovi prijatelji rado bi pružili ruku društvu iz Krajine u pomaganju narodu – da su im namjere iskrene. Ali nisu!

Po čemu se to vidi? „U prvom redu stvar je sumnjiva što gospoda koja su osnovala ovo društvo nisu istupila u javnost sa svojim imenima. Jer, dobre i korisne stvari ne treba se stiditi, ili kako narod reče: kad se baje, neka se u oči gleda.“[71] Ne valja narodni posao raditi „ispod žita“, naglašava Durman, i nisu važna pravila društva Krajina koja najavljuju najbolje namjere, već su važni ljudi koji su ih napisali i koji će po njima raditi.

Durman onda otkriva tko su oni koji su pokrenuli Krajinu, njihove motive i njihov tajming: „A mi te ljude koji osnivaju ‘Krajinu’ dobro poznamo, makar oni skrivaju svoja poštena imena. To su oni isti, koji su dosad promijenili sve političke stranke, naravski samo one koje su bile na vladi, ali svoju lošu i protunarodnu politiku nisu dospjeli još da promijene, (…) oni isti ljudi koji su dosada sve činili da našeg jadnog seljaka što više izrabe, opljačkaju i zaglupe, sad se silno zabrinuše što će biti od njega – a znate kad? – onda kad s Hrvatima napravimo pošten sporazum.“[72]

U tom grmu leži zec, kliče Durman! „Gospoda osjećaju da im izmiče tlo ispod nogu i da misao bratskog sporazuma hrvatskih i srpskih seljaka sve više hvata korijena u narodu, koji počinje da uviđa odakle ga zlo bije. A sporazum hrvatskih i srpskih seljaka znači propast za tu gospodu, koji žive od našeg nesporazuma i naše međusobne svađe. I gospoda bi opet htjela da love u mutnom. Opet bi htjela da od našeg čestitog i siromašnog naroda naprave neku ‘Krajinu’, a protiv koga i za čije interese, pitamo ih mi?“[73]

Durman podsjeća da je (Vojnu) Krajinu osnovala „pokojna Austrija“ za obranu od Turaka i konsolidiranje svoje vlasti u Hrvatskoj,i pita: „A protiv koga je sad treba osnivati? Turaka nema, ostaju jedino Hrvati. Pa zar protiv njih da stvaramo Krajinu, i to upravo sada kada je u izgledu da se riješi državno pitanje, i da se opet nađu na zajedničkom poslu i Srbi i Hrvati.

Ta gospoda se varaju ako misle da će u tom uspjeti. Mi Srbi u ovim krajevima ne želimo da budemo ni austrijska Krajina ni irski Ulster, koji je isto tako uzrok vječitih svađa i sukoba između Engleza i Iraca. Mi nećemo da budemo ‘moneta za potkusurivanje tuđih računa’ i kamen smutnje u ovoj državi. Mi smo svjesni svoje uloge, lijepe i velike uloge, a ta je da živimo u ljubavi i slozi sa Hrvatima, na sreću i spas i jednih i drugih, za napredak i bolju budućnost ove države. Svaki onaj tko misli i radi drukčije, nije prijatelj ni našeg naroda ni ove države,“[74] rezolutno poručuje Durman.

HSS je zbog uspostave Banovine Hrvatske bila izvrgnuta kritikama frankovaca, a Samostalna demokratska stranka doživljava kritike o izdaji srpstva. (CC0)

Kritike ne prestaju ni nakon potpisivanja sporazuma Cvetković –Maček i uspostave Banovine Hrvatske. Dok je Hrvatska seljačka stranka zbog uspostave Banovine Hrvatske bila izvrgnuta kritikama frankovaca, kako se radi o izdaji hrvatstva i stajanju na pola puta (umjesto da se tražilo i borilo za hrvatsku neovisnost), Samostalna demokratska stranka doživljava kritike o izdaji srpstva.

Tako primjerice tjednik Srpska riječ jednog od lidera Krajine Vladimira Varićaka u tekstu „Smisao parole ‘Srbi na okup’“ kaže kako su Srbi u Banovini Hrvatskoj ugroženi, ako politiku sporazuma provode samostalci – „partija koja će osnovne potrebe naše državne politike podrediti svojim shvatanjima i interesima“[75], i da je Banovina Hrvatska na štetu hrvatskih Srba, za koje se kaže da „nipošto ne treba vjerovati da će Srbi iz sentimentalnosti, ili iz straha za državu beskonačno podnositi nepravde skopčane sa jednostranim rješenjem našeg unutrašnjeg uređenja“.[76]

Samostalni demokrati na terenu odgovaraju na njihove napade. Tako ožujka 1940. godine Durman, koji je i član glavnog odbora SDS, prisustvuje zboru stranke u Slavonskoj Požegi. U govoru što ga je tamo održao  rekao je uz ostalo da “naši protivnici vode borbu protiv nas služeći se parolama ‘Srbi na okup’. Ali, oni ne zovu Srbe na okup da srede njihove socijalne i ekonomske prilike, već ih zovu u borbu protiv današnjeg stanja, u borbu protiv sporazuma, a to znači protiv Hrvata i nas samostalaca. Oni žele propast ove države. Tko je naš neprijatelj i neprijatelj sporazuma, taj je i protiv ove države. Takvi ljudi siju mržnju i neraspolo­ženje u narodu. Takvih ljudi ima i kod Srba i kod Hrvata. Uvjeravam vas da Srbima u Banovini Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost. Dok je Srba bit će i Srpstva i to niko neće i ne može osporiti. Danas je najveći prijatelj srpski onaj koji je za sporazum i suradnju s Hrvatima.”[77]

Durman objavljuje svoj posljednji tekst u veljači god. 1941 u slavonskobrodskoj Riječi savjesti i razbora. I on je posvećen potrebi i nužnosti suradnje Srba i Hrvata. U tekstu “Prošlost i današnjica Srba u Hrvatskoj”[78] kaže kako su Srbi su u Hrvatskoj od potkraj 16. i početka 17. stoljeća, dakle više od tri stotine godina. Tuđinci koji su vladali ovim našim krajevima uvijek su unosili razdor i zlu krv među Srbima i Hrvatima, “bolje rečeno, među onima koji su ih vodili”. Tako su u našoj prošlosti bili rijetki trenutci “kada smo dolazili sebi i bratski si pružili ruku za zajedničku borbu,” kaže, i pojašnjava da su nastojanja katoličke crkve i hrvatskih velikaša za pokatoličenje, i dodvoravanja srpske gospode austrijskom dvoru stvorili jaz čije posljedice se i danas osjećaju.

Sada, u novim prilikama – nastavlja autor – u mogućnosti smo da premostimo taj jaz, i da krenemo dalje i bolje. “Na nama je da omogućimo potpuno zbliženje Zagreba i Beograda i da budemo veza između Srbije i Hrvatske. Mi smo određeni za tu ulogu, jer smo dio srpskog naroda, a stoljetnim zajedničkim životom povezani smo čvrsto sa Hrvatima, tako da nas više nitko ne može razdvojiti. Mi smo cement ove države, i na nama je da pokažemo kako ona ima pravo na opstanak,” poručio je Durman.

­­

Sarajevo nakon bombardiranja u Aprilskom ratu 1941. (Arhiv BiH / CC BY-SA 4.0)

Milan Durman pogiba od njemačke avionske bombe još tijekom Aprilskog rata god. 1941. Nakon 1945. bio je gotovo zaboravljen. Objavljivanje izbora njegovih radova nije samo svjedočenje o jednom bremenitom vremenu, već odavanje priznanja jednom angažiranom intelektualcu. Nimalo nevažno u vremenima koja su iznova bremenita.

• Bilješke

[1] Srpsko kulturno društvo Prosvjeta upravo je objavilo zbirku Dumanovih radova. Ovaj tekst jedan je od dva predgovora toj zbirci, a ovdje se objavljuje uz neznatne izmjene.

[2] Karlo Štajner: „Prva ilegalka u Zagrebu“, u Četrdeset godina, zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga I, 1917-1929. Kultura, Beograd 1969, str. 307-308; v. također i Milan Vesović: Revolucionarna štampa u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Beograd s.a., str. 141

[3] Milan Durman: Radnička klasa i fašizam, Nova Evropa, knj. VI, br. 9, 21.9.1922, str. 270-272

[4] Vojo Rajčević: Revolucionarni omladinski pokret u Hrvatskoj, knj. I 1918-1929, CDD Zagreb 1979, str. 160. Navodi se izjava autoru Marijana Stilinovića, jednog od sudionika u sporu.

[5] Ibid., str. 160-161

[6] Mile Mesić: Iz rada Crvene pomoći. Četrdeset godina, knj. I, str. 243

[7] Srđan Prica u interviewu Plašite se svojih prijatelja, Svijet br. 1294, Sarajevo, 21.3.1983, str. 8

[8] Josip Broz Tito: Sabrana djela. Tom prvi, maj 1926 – avgust 1928, Zagreb – Beograd 1981, bilj. 158 na str. 232

[9] Josip Horvat: Hrvatski panoptikum. Stvarnost, Zagreb 1965, str. 165. Ovo nije jedini slučaj da Dežman odbija politički motivirane pritiske vlasnika „Tipografije“. God. 1925 Zagreb ostaje bez književnog časopisa, on pokreće Književni Obzor kao prilog Obzoru, i u njemu među ostalim objavljuje Krležine putne impresije iz Rusije (kasnije objavljene u Izletu u Rusiju). Na to mu je iz direkcije postavljen zahtjev: „treba obustaviti Krležinu suradnju jer da je to čista komunistička propaganda. Dežman je to otklonio. Radije je onda obustavio Književni Obzor,“ navodi na istom mjestu Horvat.

[10] Stanko Lasić: Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Liber Zagreb 1970, str. 27

[11] Lasić, str. 295-303

[12] Ibid.

[13] Miroslav Vaupotić: Časopisi 1914-1963 u Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća, Zagreb 1965, str. 806

[14] (Josip Broz) Tito: Izvještaj predstavnika zagrebačke organizacije, Beč, 2.8.1934, u Josip Broz Tito: Sabrana djela. Tom drugi , avgust 1928 – mart 1935., Beograd 1983,  str. 21

[15] V. Josipović (Vaso Bogdanov): Pregled zagrebačkih časopisa: Književnik, Danas br. 4, 1. april 1934, str. 78-84; Miroslav Krleža: Uz osudu Milana Durmana, Danas br. 4, 1. april 1934, str. 85-86. Zanimljivo je da ti tekstovi nisu na spomenutom Lasićevom popisu tekstova relevantnih za sukob na književnoj ljevici

[16] Vilko Rieger (1911-1998), novinar, ekonomist i – kasnije – visoki dužnosnik ustaških vlasti. Više na https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/rieger-vilko

[17] Vilko Rieger: Dva najnovija literarna idiotizma Miroslava Krleže, Hrvatska straža br. 229, 9.10.1931

[18] Ibid.

[19] M.D.: Metode Hrvatske straže, Književnik br. 11, studeni 1931, str. 463

[20] Iz Domagoja, Hrvatska straža br. 265, 21.11.1933, str. 3

[21] Ibid.

[22] Milan Durman: Petar Grgec i – Karlo Marks! Književnik br. 12, prosinac 1933, str. 514

[23] Ibid.

[24] Vilko Rieger: Karl Marx o Hrvatima, Hrvatska smotra br. 1, siječanj 1934, str. 14-16

[25] Ibid., bilj. 4 na str. 15

[26] Ibid., str. 16

[27] Ibid.

[28] V.M. (Veselin Masleša): Marx i Hrvati, Danas br. 4. Beograd 1934, str. 116-123. Formulacija o „svjesnom podvaljivanju“ je na str. 118. Prema kritičkom izdanju Dela Marxa i Engelsa, oba su teksta Engelsova: Mađarska borba (Der Magyarische Kampf), Neue Rheinische Zeitung N. 194, 13.1.1848, u Karl Marx, Friedrich Engels: Dela. Deveti tom, Beograd 1977, str. 139-148, i Demokratski panslavizam (Der demokratsche Panslawismus), Neue Rheinische Zeitung N. 222 i 223, 15. i 16.3. 1849, ibid., str. 224-237

[29] Vilko Rieger: Marx i Hrvati, Hrvatska smotra br. 4, str. 165-172

[30] Stanislav Šimić: „Hrvatska smotra“, Književnik br. 5, svibanj 1934, str. 186-191 i br. 6, lipanj 1934, str. 271-276

[31] Stevan Galogaža: Smisao i metode klerikalne polemike, Književnik br. 5, svibanj 1934, str. 181-185

[32] Dragan Dawidowsky: „Književnik“ o nama, Hrvatska smotra br. 5, 1934, str. 243

[33] Stanislav Šimić: „Lirika Grude“, Književnik br. 8, kolovoz 1934, str. 374-376, također i Anon.: „Omladina“, Književnik br. 10, listopad 1934, str. 472

[34] Anon.: Hadži-Durman o „Omladini“, Omladina br. 3, Zagreb 1.11.1934, str. 111

[35] Ibid.

[36] Ile (Ivo Lendić):Pregled časopisa. Hrvatska straža br. 285, 14.12.1933, str. 3

[37] Anon. (Milan Durman): Denuncijanti na djelu. Književnik br. 1, siječanj 1934, str. 48

[38] Ibid.

[39] Anon.: Milan Durman je osuđen. Hrvatska straža br. 64, 18.3.1934, str. 3

[40] Miroslav Krleža: Uz osudu Milana Durmana. Danas br. 4, april 1934, str. 86

[41] V. bilj. 12

[42] -a-a-: Pravo lice jedne nekulturne akcije. Hrvatska straža br. 43, 21.2.1936, str. 4

[43]Milan Durman: „Hrvatska straža“ opet laže i podvaljuje. Književnik br. 4, travanj 1936, str. 142

[44] Ibid., str. 143

[45] Ibid.

[46] Ibid.

[47] https://hr.wikipedia.org/wiki/Parlamentarni_izbori_u_Kraljevini_Jugoslaviji_1935.; pristupljeno 11.11.2025

[48] Stenografske beleške Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, knjiga 4, Beograd 1938. XXXVI redovni sastanak Narodne skupštine, 16.3.1938. Na str. 4 među odsutnima prigodom glasanja navodi se i – Artur Mahnik.

[49] RYS (Ivo Bogdan): Hrvatsko izdanje Blumove knjige o braku. Hrvatska straža br. 9, 12.1.1939, str. 2

[50] Ibid.

[51] Ibid.

[52] RYS: Čak se i Blum boji posljedica svojih teorija. Hrvatska straža br. 10, 13.1.1939, str. 2

[53] Više o Ivi Bogdanu v. https://hbl.lzmk.hr/clanak/bogdan-ivo

[54] Napadaj Hrvatske straže na Blumovu knjigu O braku. Književnik br. 1, siječanj 1939, str. 48

[55] Anon.: Zabranjena „Povijest Rusije“ od M.N.Pokrovskog. Hrvatska straža br. 30. 6.2.1935, str. 2

[56] Književnik god. 1936 posthumno objavljuje i Pribićevićevo pismo naslovljeno „Hrvatski narod i fašističke sile u Evropi“, zbog kojeg je cenzura taj broj zabranila. Književnik br. 10, prosinac 1936, str. 444-449

[57] Vidi primjerice Ljubo Boban: Svetozar Pribićević u opoziciji (1928-1936), Zagreb 1973

[58] Pribićevićevo zalaganje za demokratizaciju, za naglasak na „socijalnim momentima“ i za antifašizam posebno naglašava Književnik u svom uvodniku 10. broju god. 1936, koji je u stvari nekrolog Pribićeviću. V. Uredništvo „Književnika“: Smrt Svetozara Pribićevića, Književnik br. 10, listopad 1936, str. 441-443

[59] Hrvoje Matković: Povijest Jugoslavije (1918 – 1991). Hrvatski pogled. Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb 1998, str. 201; Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 – 2008, Novi liber i Europapress Holding, Zagreb, 2008, str. 187

[60] Deklaracija Cvetkovićeve vlade. Nova riječ br. 115, Zagreb, 23.2.1939, str. 6

[61] Matković, str. 202

[62] Na Drugoj glavnoj skupštini Seljačkog kola održanoj 26.2.1939 u Zagrebu Adam Pribićević reizabran je za predsjednika, dok je Durman izabran za generalnog sekretara, umjesto teško bolesnog prof. Save Mamule. V. Seljačko kolo br. 93, 2.3.1939, str. 12-13

[63] „Zar opet da budemo Krajina? (ćir.) Seljačko kolo, Zagreb, V/1939, br. 94, 16.3.1939, str. 4 – 5; Samostalska Nova riječ već je ranije počela s polemikama s društvom Krajina, međutim kako je urednik Seljačkog kola Antonije Srnić bio, kako sam kaže, bez svog znanja uključen u osnivanje društva „Banovaca i Kordunaša“, po ciljevima identičnog Krajini, očito je trebalo vremena da se stvar raščisti. Srnićevu Izjavu v. u istom broju  Seljačkog kola, odmah ispod Durmanovog teksta

[64] Krešimir Regan: Političko djelovanje Krajine u Banovini Hrvatskoj, Historijski zbornik god. LX (2007), str. 179

[65] Regan, bilj. 7 na str. 181

[66] Ibid., str. 182; navedeni citati iz brošure nalaze se na str. 4 i 7

[67] Petar Zec (1881-1944), senator pod Kraljevinom Jugoslavijom, pod okupacijom komesar Društva Crvenog krsta u Beogradu. Koncem god. 1944 komunističke vlasti ga strijeljale kao suradnika okupatora. Više na https://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9F%D0%B5%D1%82%D0%B0%D1%80_%D0%97%D0%B5%D1%86_(%D0%BB%D0%B5%D0%BA%D0%B0%D1%80)

[68] Nikola (Niko) Novaković Longo (1875-1953), liječnik i političar. Tridesetih godina djelovao unutar režimske JNS. Nakon okupacije „bio je jedan od organizatora monarhističkih snaga u Sjevernoj Dalmaciji,“ navodi beogradski istraživač Milan Gulić. Više u Milan Gulić: Politički predstavnici dalmatinskih Srba u vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije, u: Jugoslavija između ujedinjenja i razlaza, Beograd 2010, str. 35-66

[69] Ibid., str. 206

[70] Durman, str. 4

[71] Ibid., str. 4 – 5

[72] Ibid., str. 5

[73] Ibid.

[74] Ibid.

[75] Anon. (Boško Vračarević): Smisao parole „Srbi na okup“ (ćir.) , Srpska riječ br. 4, 22.2.1940, str. 1; objavljeno i u Boško Vračarević: Poslije 26. avgusta… Srbi u Banovini Hrvatskoj. s.l., s.a. (vjerojatno Zagreb 1940) str. 10

[76] Za bolje uzajamno razumijevanje, ibid.

[77] Brodska Riječ, Slavonski Brod, Uskrs 1940, br. 23, str. 2; ove novine 14. rujna 1940 mijenjaju ime u Riječ savjesti i razbora

[78] Prošlost i današnjica Srba u Hrvatskoj, Riječ savjesti i razbora br. 54, Slavonski Brod 4.2.1941, str. 1-3