Budućnost nije uvijek napredak. O tome kako Europa vidi Drugog na svojim vratima ovisi vraća li se u doba prije prosvjetiteljstva na kojem je nastala.

Kapaciteti prihvata stranog stanovništva ni u jednoj državi ili zajednici država nisu beskrajni, ali a priori odustati od prihvata ugroženih, odustati od mogućnosti da im se da pravo da zatraže azil znači provoditi politiku koja Europu vraća u mračna vremena, piše Lana Pavić, doktorantica na Fakultetu političkih znanosti na temu hospitaliteta, povijesti i razvoja tog pojma

Na velikoj pariškoj svečanosti povodom obilježavanja stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata francuski predsjednik Emmanuel Macron naglasio je kako se povijest lako može ponoviti. U svom je govoru pozvao na borbu protiv starih demona i novih ideologija koje prijete miru među narodima i državama. Premda su Macronove riječi mogle zvučati kao svečarsko preuveličavanje, njegova poruka nije bez osnove. Nekadašnje zaklete neprijateljice, vodeće kontinentalne sile, Francuska i Njemačka, bliskije su nego ikada prije, ali današnju Europu ne obilježava sloga. Članice Europske unije sve su manje spremne na istinsku političku suradnju, a to se najjasnije vidi kada na dnevni red dođe problem migracija – teme koja izravno povezuje suvremenu i staru Europu.

Prošlo je dugih sto godina od kada su s karte Europe nestala moćna, multietnička carstva. U tada novim formama političkog poretka – nacionalnim državama – pojedinci i skupine preko noći su postajali strancima i manjinama. Zemljama u kojima su se u poraću zaticali onemogućavali su  homogenost, dok ih vlastita nacija nije priznavala jednakima. Stoga je Veliki rat, pored ogromnog broja mrtvih i ranjenih, bio krivac za stvaranje tridesetak milijuna migranata. Dok su mnogi od njih umirali od gladi i nehumanih uvjeta života, europske pobjedničke sile, Britanija i Francuska, nisu se uspjele dogovoriti tko će preuzeti brigu o izbjeglicama. Tadašnji predsjednik Međunarodnog odbora Crvenog križa, Gustave Ador, činio je sve što je mogao ne bi li međunarodnu zajednicu pozvao na multilateralno rješavanje problema. Predstavnicima država pokušavao je objasniti da ne mogu skrbiti samo za sunarodnjake, već je dužnost svih brinuti i o onima koji im ne pripadaju. Svoja je nastojanja temeljio na ideji međunarodne pravednosti koja nadilazi načelo suvereniteta i politike ograničenog useljavanja, ali u njima nije bio uspješan. Bez obzira na Adorove nagovore, većina tadašnjih državnika vjerovala je kako brigu o izbjeglicama trebaju preuzeti privatne i humanitarne organizacije.

Gustave Ador, predsjednik Međunarodnog odbora Crvenog križa: Ne mogu nacionalne države brinuti samo za pripadnike svoje nacije

Najveću cijenu europske neodlučnosti platile su najmanje među manjinama. Prekrajanjem europskog teritorija manjine koje su bile premale ili preraštrkane ostajale su bez države, a njihovi pripadnici bez državljanstva. Bili su to ljudi koje nitko nije htio i koji nigdje nisu pripadali. Bili su balast svjetskog rata, oni koji su preživjeli, ali su politički umrli jer su bez države koja bi ih štitila ostajali bez prava da imaju prava. O takvim ljudima trebalo je brinuti neutralno međunarodno tijelo poput Lige naroda, ali – podsjeća Hannah Arendt –  Liga nije bila u stanju dokinuti neraskidivu vezu ljudskih prava i nacionalne suverenosti kakvu je etablirala Francuska revolucija. Iako je europsko razumijevanje azila razvijano od antike, poslijeratnim apatridima takvo načelo nije moglo pomoći jer u dvadesetim godinama prošlog stoljeća nije bilo kodificirano ni u nacionalnim ustavima ni u međunarodnim sporazumima.

Nepostojanje političke volje za rješavanjem problema migranata posebno je pogodilo Židove. Kao manjina par excellance, u poslijeratnoj Europi svakodnevno su se suočavali s političkim antisemitizmom zbog čega je Hitlerov dolazak na vlast potaknuo tisuće Židova na izbjeglištvo. Međutim, u prihvatu židovskih izbjeglica europski su čelnici ostali krajnje suzdržani. Paul Johnson ističe kako su države nerijetko protjerivale Židove kada su granice prelazili ilegalno te su, namećući stroge kvote, jasno pokazale da je sućut prema izbjeglicama samo retorička. Dvolično ponašanje europskih vlada dovelo je do sloma ionako krhkog poretka „civiliziranih demokracija“, čime je bio otvoren put međunarodnom banditizmu, totalnom ratu, a time i holokaustu.

Malo koja politička zajednica cijeni strance per se, ali im se gotovo svaka otvara kada su joj stranci potrebni. U usporedbi s milijunom sirijskih izbjeglica koje je prihvatio mali Libanon, 1.3 milijuna izbjeglica koje su u EU stigle 2015./2016. godine simboličan su broj

Razmišljajući o povijesnim pogreškama, nemoguće je ne primijetiti da u Europskoj uniji oživljava nova vrsta banditizma. U međunarodnim odnosima već godinama je promovira Mađarska koju slijede Poljska i Slovačka, a odmetnuto društvo odnedavno podupire i Italija. Istaknuti političari navedenih država snažno zagovaraju antimigransku klimu i odbijaju (daljnji) prihvat izbjeglica s Bliskog istoka i sjevera Afrike. Inzistiranjem na jačanju suvereniteta direktno odbaciju osnove europskog projekta, a politikama straha zbunjuju državljane. Pri tome, nerijetko izvrću statistike i nameću dojam da se svi migranti svijeta, njih gotovo 250 milijuna, žele okoristiti europskim dobročinstvom. U stvarnosti, većina ljudi ugroženih ratom bježi u zemlje neposrednog susjedstva, dok manji postotak svjetskih izbjeglica utočište traži u Europskoj uniji. To ujedno ne znači da Unija posljednih godina nije primila velik broj stranih migranata, ali je 1.3 milijuna izbjeglica koje su u EU stigle 2015./2016. godine simboličan broj u usporedbi s milijunom sirijskih izbjeglica koje je prihvatio mali Libanon. Ako se zna da u Uniji živi preko 500 milijuna ljudi postavlja se pitanje čemu panika među državama članicama. Zbog čega dolazi do snažnog otpora prema prihvatu migranata i zašto mnogi europski političari, dio medija i javnosti tvrde kako je odbijanje daljnjeg prihvata migranata odlučujuće za sudbinu Europe?

Smatram da odgovor na ova kompleksna pitanja leži u neodoljivoj privlačnosti, ali i krivom tumačenju načela državnog suvereniteta koje je već četristo godina temeljna značajka europske teorije i politike. K tome, „otkrićem“ nacije i prava na samoodređenje, europski su narodi u posljednja dva stoljeća povjerovali da imaju pravo biti svoji na svome te da sami mogu određivati tko pripada nacionalnom tijelu. Prkoseći nadnacionalnom odlučivanju koje onemogućuje samovolju članica, pojedine države Europske unije postavljaju se kao nepropusni sustavi kojih se ne tiču ni pravila ni globalne migracije. Iako mnogim državama Unije stanovništvo rapidno stari, nesklone su prihvatiti migrante koji dolaze iz muslimanskih zemalja jer smatraju da oni, zbog specifičnosti islamske kulture, nikada ne bi mogli postati Europljanima. Diskursom zatvorenosti dominira vjerovanje prema kojem je njemačka kancelarka Angela Merkel simbol lakomislenosti, žrtva kombinacije naivnosti i njemačkog gospodarskog prosperiteta kojeg je pokušala očuvati nepromišljenim otvaranjem vrata bliskoistočnim izbjeglicama.

U praksi, Merkel nije učinila ništa što već nije viđeno. Malo koja politička zajednica cijeni strance per se, ali im se gotovo svaka otvara kada su joj stranci potrebni. Potrebu za jeftinom radnom snagom ili stručnjacima države obično prikazuju kao pomoć ugroženim migrantima, ukrašavajući sebične razloge finim celofanom kozmopolitizma. Kozmopolitska misao začeta još u Ateni, bila je posebno razvijana za vrhunca europskog prekomorskog osvajanja ne bi li se njome iznašao odgovor na problem odnosa Europe i ostatka svijeta. Pri tome je europski ekonomski interes bio ključan, premda ne i jedini faktor koji je mislioce poticao na razmišljanje o odnosu suverene države i onih koji joj nisu pripadali. Gradeći na temeljima prirodnog prava i načela ius gentium osamnaestostoljetni politički teoretičari prepoznali su važnost državnog suvereniteta, ali i uočili kako unutar međunarodnog sustava treba postojati nešto više od sebičnog interesa pojedine države. To nešto nazvali su pravom hospitaliteta, odnosno pravom na zaštitu u slučaju ugroze života koje je pripalo svakom čovjeku, pa tako i strancu migrantu.

Emer de Vattel pojašnjava kako je tijekom povijesti bilo slučajeva kada se državama branilo prihvaćanje tuđeg stanovništva, ali naglašava kako je takva zločinačka praksa bila moguća zbog izjednačavanja čovjeka s robom

Primjerice, Emer de Vattel zamišljao je sve narode kao slobodne i jednake pojedince koji podsredstvom prirodnog prava teže traženju vlastite koristi. Uviđajući problem ograničenja prihvata kojeg je pred stranca postavljala država, Vattel je pravo emigriranja (lat. ius emigrandi) jasno označio fundamentalnim pravom svakog državljanina. Razlikovao je domaće od stranaca, ali je u djelu Pravo naroda pojasnio kako došljaci odlukom države i procesom naturalizacije mogu postati punopravni državljani. Vattel je vjerovao da su državljani prirodnim sponama vezani uz državu zbog čega joj trebaju biti zahvalni na zaštiti i obrazovanju koje im pruža, no ne osjeća li državljanin da ga država štiti, ima pravo napustiti državu i nastaniti se drugdje. Takvo pravo napuštanja domicilne sredine utemeljeno je u činjenici da se ljudi rađaju slobodni i imaju pravo živjeti gdje žele, premda pri tome ne smiju nanositi štetu vlastitoj državi niti je napustiti kada je ugrožena.

Vattel je predvidio i iznimke u ovom pravilu, a jedna od najvažnijih odnosila se na ekonomsku ugroženost državljanina. Vattel pojašnjava kako je tijekom povijesti bilo slučajeva kada se državama branilo prihvaćanje tuđeg stanovništva, ali naglašava kako je takva zločinačka praksa bila moguća zbog izjednačavanja čovjeka s robom, što je u to doba bio čest slučaj. U modernom dobu nijedan vladar nema pravo progoniti državljanina čije je pravo emigrirati i tražiti zaštitu od tuđe vlasti koja mu je spremna pružiti utočište. Svaki narod ima pravo suditi o ulasku stranca na svoj teritorij pa zaštita može biti uskraćena ako od stranca prijeti opasnost ili šteta, ali Vattel inzistira na pojašnjenju prema kojem država mora imati jako dobar razlog zbog kojeg stranca odbija. U prosudbi o prihvatu tražitelja azila država se ne smije voditi nepotrebnom sumnjom niti nepotrebnim strahovima, već milosrđem, sažaljenjem i ljubavlju koja mora vladati među ljudima, čak i kada su oni sami krivi za nesreću u kojoj su se našli.

Prema Kantu u daleke krajeve moguće je doći zahvaljujući općem hospitalitetu koje predstavlja pravo svakog stranca da u slučaju dolaska na tlo nekog drugog ne bude primljen neprijateljski. Ako se stranac ponaša miroljubivo, ne smije biti susretan neprijateljski.

Vattelova danas zanemarena zapažanja snažno su utjecala na Immanuela Kanta, a moguće ih je prepoznati u Metafizici čudoređa ili spisu Prema vječnom miru čije su najvažnije teme utkane u ideju Lige naroda, kao i temelje Ujedinjenih naroda. Prema Kantu, ideja međunarodnog prava pretpostavila je postojanje mnogih susjednih država koje su nezavisne i odvojene jedna od druge. Kant je vjerovao da priroda ne želi miješanje naroda pa se raznim jezicima i religijama služi kao sredstvom njihova odvajanja. Time narodima ostavlja prostor za međusobnu mržnju i izgovor za rat, ali ih istovremeno potiče na razvijanje kulture i postupno zbližavanje. To poglavito čini potičući koristoljublje u čovjeku zbog čega se javlja trgovački duh. S obzirom da je za Kanta trgovanje bilo nemoguće usporedno s ratom, držao je da će države iz koristi pomagati plemeniti mir svugdje u svijetu, ulazeći u međusobne odnose kao moralne osobe. Važno je naglasiti da ideja miroljubive opće zajednice svih naroda na Zemlji za Kanta nije bila filantropska, nego umna ideja utemeljena na pravnom principu u čijoj je srži prirodna datost kuglastog oblika Zemlje i zatvorenost naroda u određenim granicama.

Prema Kantu, svaki Zemljanin izvorno ima pravo posjedovati tek dio cjeline zbog čega su svi narodi izvorno u zajednici zemljišta, ali ne u pravnoj zajednici posjeda. Takvo stanje omogućava tjelesno uzajamno djelovanje, odnosno opći odnos svakoga sa svakim u kojem jedan drugome nudi mogućnost razmjene, a ne neprijateljstvo. Iz uzajamnog djelovanja proizlazi pravo svjetskih građana (lat. ius cosmopoliticum) koje ljudima daje mogućnost uspostave zajedništva sa svima, a u daleke krajeve moguće je doći zahvaljujući općem hospitalitetu koje predstavlja pravo svakog stranca da u slučaju dolaska na tlo nekog drugog ne bude primljen neprijateljski. Pravo hospitaliteta može se uskratiti ako time nije povezana propast stranca ili ako se on u novoj sredini ne vlada mirno. Ako se stranac ponaša miroljubivo, ne smije biti susretan neprijateljski. Pri tome se zahtjev za pravom hospitaliteta postavlja na osnovi prava posjeta (njem. Besuchsrecht) koje ne omogućuje trajno naseljavanje po prestanku opasnosti za strančev život. Za trajni ostanak u nedomicilnoj sredini stranac s domaćinom mora sklopiti poseban dobrotvorni ugovor, u skladu s načelom prava gostoprimstva (njem. Gastrecht). I dok zahtjev za ostankom može biti odbijen, hospitalitet kao pravo na neophodnu zaštitu uživaju svi ljudi zbog zajedničkog prava na Zemljinu površinu i njome vezane nužnosti trpljenja drugih u svojoj blizini.

Jacques Derrida: Apsolutni hospitalitet traži da u svom svijetu stvorimo mjesto za Drugog, da mu dopustimo doći, stići i zauzeti prostor koji za njega otvaramo, bez da išta tražimo zauzvrat, bez da pitamo ime, bez da ostvarimo sporazum. Derrida nije anarhist i svjestan je da živimo u doba država, ali ne misli da u to ime treba odustati od beskompromisne obrane ljudskih prava.

Kako je istaknuto u uvodu teksta, članice Europske unije danas ponovo pokreću rasprave s kojima se borila kozmopolitska misao, ali i nanovo odbijaju preuzimanje odgovornosti prema onima koje ne smatraju dijelom nacionalnog ili kulturnog tijela. Potencirajući politike isključivosti, neposlušne članice ignoriraju problem migracija koji se neće rješiti ni najjačim državnim kontrolama ili preprekama jer takve kontrole češće služe kao sredstva nadzora onih koji žive unutar, a ne van ograničenog državnog prostora, o čemu jasno svjedoči europska postmoderna politička misao. U njoj važno mjesto zauzima Jacques Derrida, čija je filozofija, držim, aktualnija no ikada. Naime, Derrida je najzaslužniji za oživljavanje moderne rasprave o načelu hospitaliteta kojeg je razumio na dvije razine – uvjetovanoj i apsolutnoj. Na prvoj, političko-pravnoj razini, hospitalitet stoji kao pravo na azil, zajamčeno nacionalnim zakonima i međunarodnim pravom. Odlikuje se uvjetovanošću putem sporazuma koji se uspostavlja između domaćina i gosta, a počinje činom identifikacije stranca, odgovorom na pitanje o imenu i identitetu kojim stranac postaje predmet prava.

Problem koji nastaje pri uvjetovanom poimanju hospitaliteta odnosi na omalovažavanju prava na azil kakvo, prema Derridi, čini suverena vlast tijekom ponižavajućih procesa u kojima se stranca nasilno „dočekuje“ ili mu se čini nepravda na samom pragu hospitaliteta. Kako bi se takvoj nepravdi suprotstavio, Derrida dekonstruira Kantov uvjetovani hospitalitet ne bi li etablirao načelo apsolutnog hospitaliteta, etičku razinu koja politikama i pravu treba biti putokaz i snažan korektiv. Na taj način, hospitalitet postaje otvoren odnos kojim otkrivamo tko je stranac, ali i tko smo mi koji stranca dočekujemo. Otkrivajući je li stranac migrant „samo“ tuđinac ili je apsolutni Drugi, otkrivamo vlastito ja zbog čega je za Derridu temeljno pitanje hospitaliteta pitanje sebstva. Kao rezultat raskida s uvjetovanim hospitalitetom, apsolutni hospitalitet postaje zahtjev za otvaranjem doma, ne samo strancu, nego apsolutnom, nepoznatom i anonimnom Drugom. Apsolutni hospitalitet traži da u svom svijetu stvorimo mjesto za Drugog, da mu dopustimo doći, stići i zauzeti prostor koji za njega otvaramo, bez da išta tražimo zauzvrat, bez da pitamo ime, bez da ostvarimo sporazum.

Kada Viktor Orban grmi kako Mađarska neće trpjeti muslimanske kolonizatore ili kada Matteo Salvini migrantima prijeti da je vrijeme za pakiranje kofera, državljanima poručuju kako je Europa bila predobra, a njeni čelnici nepromišljeni i naivni zbog čega građani ubuduće trebaju dobro promisliti tko će ih štititi. Suočena s ovakvim manipulacijama, Derridina misao poziva na svijest o državnoj (nad)moći nad pojedincem i upozorava na nužnost redefiniranja ustaljenog shvaćanja tko je stranac, tko je zaista onaj koji prijeti i tko je onaj s kojim (ne)treba uspostaviti odnose

Derrida takav hospitalitet i sam naziva pretjeranim, iako to ne znači da u želji za promišljanjem o problemima suvremenih migracija pretjeruje. Derrida nije anarhist i svjestan je da živimo u doba država, ali ne misli da u to ime treba odustati od beskompromisne obrane ljudskih prava. Upravo suprotno, u želji da naglasi i obrani ljudsko pravo na zaštitu od progona, gladi, mučenja, rata ili ekonomske deprivacije, etablira apsolutni hospitalitet kako bi upitnima označio prakse hospitaliteta kakve provodi država. Nasuprot pretpolitičkim društvima u kojim je odnos sa strancem bio individualni, interpersonalni čin, politička društva, a posebno suvremene države, hospitalitet postavljaju u zakonski okvir. To znači da donose zakone i propisuju procedure prema kojima vrednuje migrantov status i utvrđuju je li riječ o izbjeglici koja bježi od rata, pojedincu koji trpi politički progon ili ekonomskom migrantu. Procedure se nerijetko pretvaraju u suđenja na kojima ispitivač može izvrdati istinu, može postavljati lažna, trik ili retorička pitanja „krivcu“ koji ne poznaje ni ispitivače, ni mjesto na koje je stigao. Zbog toga uvjetovani hospitalitet, kao pravo koje se primarno ostvaruje na granici, od samog početka u sebe unosi problem (ne)pravednosti jer cijeli postupak identifikacije može rezultirati nepravdom i krivokletstvom. Ovakvim teorijskim manevrom Derrida pokazuje da država ima moć manipuliranja kojoj nisu zanimljivi samo stranci, već se proteže na državljane, bez njihova znanja i suglasnosti.

Putem novih tehnologija, praćenjem elektroničke pošte i razgovora kakvo je danas lakše no ikada, država koja strogo brani svoje pravo suvereniteta od stranih uljeza, uzima za pravo ulaziti u bilo čiji dom čime povređuje suvrenitet pojedinca i njegovo gospodstvo nad vlastitim mjestom prebivanja.  Kada Viktor Orban grmi kako Mađarska neće trpjeti muslimanske kolonizatore ili kada Matteo Salvini migrantima prijeti da je vrijeme za pakiranje kofera, državljanima poručuju kako je Europa bila predobra, a njeni čelnici nepromišljeni i naivni zbog čega građani ubuduće trebaju dobro promisliti tko će ih štititi. Suočena s ovakvim manipulacijama, Derridina misao poziva na svijest o državnoj (nad)moći nad pojedincem i upozorava na nužnost redefiniranja ustaljenog shvaćanja tko je stranac, tko je zaista onaj koji prijeti i tko je onaj s kojim (ne)treba uspostaviti odnose. Je li to bliskoistočni migrant, korumpirani i lažljivi političar ili pripadnik granične policije koji migrantima arbitrarno uskraćuje mogućnost za pokretanjem procedure putem koje je strancima jedino moguće ostvariti pravo na azil.

Pravo na azil, bez obzira poziva li se na njega osoba sa ili bez valjanih putnih isprava, ne može i ne smije biti slabije od prava države da brani svoje granice. Kapaciteti prihvata stranog stanovništva ni u jednoj državi ili zajednici država nisu beskrajni, ali a priori odustati od prihvata ugroženih, odustati od mogućnosti da im se da pravo da zatraže azil znači provoditi politiku koja Europu vraća u mračna vremena. Što zazivanje takvih vremena može značiti za tisuće koji ovog trena kucaju na europska vrata ili za više od pola milijuna onih koji u Europskoj uniji žive bez državljanstva jasno pokazuje europska povijest.

Prosvjetitelji su bili uvjereni da je pred svijetom vrijeme mira. S istim ciljem nastupili su i utemeljitelji Europske unije, stvorivši je kao zalog da se razorni ratovi dvadesetog stoljeća nikada neće ponoviti. Nažalost, danas znamo da budućnost ne znači uvijek napredak, već može biti i korak natrag. Za korak prema vječnom miru potrebna je beskompromisna vladavina prava, kako u Europi, tako i na njenim granicama. U tu svrhu Europska unija treba države koje su spremne na suradnju. Jednu od njih činimo sami.  Budućnost je, dakle, i u našim rukama.

*Lana Pavić magistra je politologije i doktorska kandidatkinja na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se normativnom političkom teorijom i etikom diskursa. Tijekom studija pohađala je niz politoloških seminara na uglednim stranim institucijama poput Sveučilišta u Oxfordu i London School of Economics and Political Science. Izlagala je na brojnim međunarodnim konferencijama i objavila više znanstvenih radova od kojih izdvaja Hospitality as a Virue of the Place (2017) te Hos(ti)pitality in Post-War Society (2018). Područje njenog zanimanja jest europski odnos prema Drugom zbog čega proučava načela hospitaliteta i kozmopolitizma, razvijana od antike do danas. Trenutno je u očekivanju obrane disertacije pod naslovom Načelo hospitaliteta i problem europskog kozmopolitizma. U njoj problematizira stoičko, skolastičko i moderno poimanje političke zajednice, propituje dosege Kantova kozmopolitskog prava te predstavlja suvremenu debatu o prihvatu Drugoga koja se vodi između dekonstrukcijskog i hermeneutičkog razumijvanja načela hospitaliteta.