Čehoslovačka legija. Elitna jedinica sudbinski važnog rata, koja je samo htjela ići doma

Nakon Oktobarske revolucije 1917., Čehoslovačka legija u Rusiji je ostala bez izravnog cilja borbe, ali i bez najbržeg puta kući, piše Oleg Maštruko. Od Zborova do budućeg teritorija Čehoslovačke tada su imali samo 150 kilometara zračne linije, no kući će se vratiti tek mnogo godina kasnije, nakon osvajanja brojnih ruskih gradova i puta oko svijeta preko dva oceana.

• Naslovna fotografija: Češki gardisti na -40 stupnjeva, kod Kirgina. (CC0)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti.

U dosadašnjim epizodama ovog serijala bavili smo se velikim ili manjim, glorioznim ili neslavnim bitkama, a u ovoj ćemo se okrenuti sasvim drugačijem fenomenu – grupi ljudi koja je davala sve od sebe da izbjegne rat i ode kućama, ali okolnosti im to nisu dozvoljavale. Ubačeni u grotlo vulkana, ispali su slučajni i nevoljki heroji.

Čehoslovačka legija nastala je tijekom Prvog svjetskog rata, pokrenuta češkim i slovačkim težnjama za neovisnošću od Austro-Ugarske. Formirana uglavnom od dobrovoljaca i ratnih zarobljenika u Rusiji, do 1917. narasla je na oko 40.000 vojnika, organiziranih u tri divizije. Sve strane u WW1 do sredine rata imale su u svojim rukama ogromne brojke ratnih zarobljenika, s kojima jednostavno nisu znali što bi. Proporcionalno najviše je vjerojatno bilo “naših”, Austro-Ugara u ruskom zarobljeništvu, te Rusa u njemačkom i austro-ugarskom.

Ne znajući što s tolikim morem ljudi, koje još treba i hraniti, države su im smišljale neki posao. Uglavnom su ih slali na farme da pomognu domaćem stanovništvu oko zemlje i stoke, tim više što su domaći muškarci bili na frontu. Druga ili čak prva djelatnost za ratne zarobljenike bila je gradnja cesta.

S tim u vezi imamo neke spomenike koji stoje i danas. Na prijevoju Vršič u Sloveniji imamo Rusku cestu – cestu su gradili ruski ratni zarobljenici. Imamo i vrlo lijepu Rusku kapelicu – sagradili su je ti isti zarobljenici za zadovoljavanje religijskih potreba. Austrijanci nisu imali ništa protiv, a niti ijedna druga država koja je slijedila, te kapelica stoji i danas, omiljeno odredište izletnika i planinara, koji se, ako ne znaju priču kako je nastala, vjerojatno čude ruskoj pravoslavnoj crkvici usred planina Slovenije.

Još bolji trag ostavili su “naši” u carskoj Rusiji, a danas ni manje ni više nego Kazahstanu. U samom najudaljenijem istočnom kutu Kazahstana, blizu granice s Kinom, nalazi se tzv. Avstrijskaja doroga, Австрийская дорога – Austrijska cesta. I opet, tko ne zna da je ime dobila po zarobljenicima iz naše drage pokojne imperije, koji su je sagradili, mogao bi se danima čuditi otkud Austrijska cesta na granici Kazahstana i Kine?! Smrtnost je kod ovakvih projekata bila vrlo velika. Sigurno su i neki Hrvati ostavili kosti pored Austrijske ceste, u dalekom istočnom kutku Kazahstana.

U kaosu Oktobarske revolucije i Građanskog rata mnogi ratni zarobljenici su u Rusiji započeli gotovo polunormalan život. (CC0)

Naravno, ovaj uvod ne bi bio kompletan da ne spomenemo najpoznatijeg austrijskog zarobljenika u Rusiji – Josipa Broza Tita. Sve upućuje na to da je ovaj, najslabije dokumentiran dio Titovog života, ujedno bio i među najvažnijima. U kaosu Oktobarske revolucije i Građanskog rata, mnogi ratni zarobljenici su u Rusiji započeli gotovo polunormalan život. Ionako su rijetko bili u klasičnim logorima ograđenim žicom, bili su na poluslobodi, ali u daljinama Kazahstana ili Sibira nisu imali gdje pobjeći. Kada se raspala država i administracija imperijalne Rusije, mogli su se jednostavno naseliti u najbliži grad, potražiti kakav posao, naći ženu… Uglavnom ono što je Tito i napravio.

Tito se u Rusiji oženio Evgenijom Pelausovom i dobio dijete. U Jugoslaviji se taj dio njegove biografije krio kao zmija noge, no zadnjih 20-ak godina imamo nekoliko dobrih Titovih biografa koji su iščačkali detalje (Kuljiš, Rašeta, Stričević).

Zarobljenici višenacionalne monarhije u ruskim su se logorima nastojali držati zajedno. Mnogi “naši” su se vođeni idejom jugoslavenstva prijavili za savezničke jedinice i sudjelovali u borbama, na Solunskom frontu na primjer. S našima je lako, imaš savezničke brodove kojima ih prevezeš, imaš more, a imaš i smislen front, blizu mora, gdje ih možeš istovariti da se bore za svoju stvar. Ima smisla. Ali što ćemo s Česima i Slovacima? Njih će, kako vole reći učitelji, odgajati ulica. I blatna seoska cesta. I Transsibirska pruga, i snijeg i led. I revolucija i kontrarevolucija.

Ni Austro-Ugarskoj nije bilo lako, stalno su trebali paziti gdje šalju koju jedinicu jer su se ovisno o nacionalnom sastavu znale predavati i bez borbe. Uglavnom slavenske jedinice, i uglavnom slavenskoj braći na istoku. Poznato je da su na Talijanskom frontu naši bili iznimno motivirani.

Čehoslovačka legija predstavlja jedan od najfascinantnijih vojnih fenomena Prvog svjetskog rata i Ruskog građanskog rata. Formirana s ciljem borbe za neovisnost Čeha i Slovaka od Austro-Ugarske Monarhije, legija je odigrala značajnu ulogu u turbulentnim godinama internog ruskog sukoba (1917.–1923.).

Tomaš Masaryk sa suradnicima. (CC0)

Većina pripadnika legije bili su dobrovoljci – bivši vojnici austrougarske vojske koji su dezertirali ili bili zarobljeni od strane snaga Antante, te češki i slovački emigranti koji su živjeli izvan granica Monarhije. Preko 90% pripadnika Legije bili su Česi, svega 8% Slovaci, no legija se, kao i njihova zajednička država, uvijek naziva Čehoslovačkom. Glavni idejni začetnik i organizator legije bio je Tomáš Masaryk, filozof i političar koji je 1915. godine emigrirao u zapadnu Europu kako bi lobirao za stvaranje Čehoslovačke.

Koliko su nam sudbine isprepletene, pokazuje i to što se jedna od središnjih ulica u Zagrebu zove po Masaryku.

U Rusiji, gdje je legija započela svoje djelovanje, proces formiranja započeo je 1915. godine. Prve jedinice, poznate kao “Česká družina”, bile su male grupe čeških dobrovoljaca koji su se borili na strani Ruske carske vojske protiv Centralnih sila. Do 1917. godine formirana je Čehoslovačka armija u Rusiji, koja je obuhvaćala tri divizije s ukupno oko 40.000 vojnika, organiziranih u 12 pješačkih pukova, dva konjička puka i nekoliko artiljerijskih baterija. Osim u Rusiji, manje jedinice formirane su i u Francuskoj i Italiji. Ubrzo nakon službenog formiranja, plan je bio baciti Legiju u fajt protiv Nijemaca i Austro-Ugara.

Plan je, međutim, poremetila tzv. Veljačka revolucija i abdikacija ruskog cara koja je uslijedila – po našim kalendarima, ovo se zbivalo u ožujku 1917.

Formirana je prijelazna vlada, na čelu s kompromisnim liberalom Kerenskim, dok su boljševici svesrdno rovarili protiv… Pa, protiv svakog i svega – protiv Kerenskog, rata, ostataka carizma, buržoazije, imperijalnih oficira… Ipak, pritom ni sami nisu bili jedinstveni. Lenjin je u tom periodu zagovarao fraternizaciju, bratimljenje s njemačkim i K.u.K. vojnicima, vidio je u tome priliku za širenje ideja revolucije. Neki mediji sovjeta, pak, bili su protiv bratimljenja, smatrajući da će ga “buržoaske sile zapada” iskoristiti za podrivanje revolucionarnog zanosa u Rusiji. Period između Veljačke i Oktobarske revolucije jedan je od najkaotičnijih i najzanimljivijih u povijesti dvadesetog stoljeća.

Kerenski je, pak, silno želio zapadnim saveznicima pokazati da je Rusija još jaka i da na nju mogu računati. Planirao je novu veliku ofenzivu, za proljeće i ljeto 1917. Operativno vođenje povjerio je iskusnom Brusilovu, jednom od top generala Velikog rata, uopće, na svim stranama. Brusilov je stajao iza uspješne ofenzive 1916., sve to trebalo je ponoviti godinu dana kasnije, no uvjeti su bili drastično različiti.

Boljševička propaganda razorila je borbeni duh i elan ruske vojske, ionako nizak, još i prije veljačkog prevrata. Među jedinicama voljnima da se bore, isticala se upravo svježe formirana Čehoslovačka legija – manje zainteresirana za ideologiju, a više da se, preko austrijskog poraza, vrate kućama, u slobodnu Češku i Slovačku!

Plemenit cilj, ali do njega će im trebati još par godina – možda je i bolje da nisu to znali u tom momentu.

Ofenziva Kerenskog teškim je mukama stavljena u pogon. U bici kod Zborova (danas Zboriv u Ternopilskoj oblasti u Ukrajini) 2. srpnja 1917., legionari su se istaknuli protiv austrougarskih snaga i ruska vlada, na poticaj Masaryka, razmišlja o osnivanju većih čehoslovačkih jedinica. Ipak, ofenziva Kerenskog je, unatoč lokalnim čehoslovačkim uspjesima, propala – premalo je Rusa i drugih naroda imperije bilo zainteresirano za rat, kuhale su se revolucije i kontrarevolucije, svi su zauzimali pozicije za neizvjesnu budućnost koja dolazi.

Nakon Oktobarske revolucije i sklapanja Brest-Litovskog mira, Legija je ostala bez izravnog cilja, ali i bez najbržeg puta kući. (CC0)

Neizvjesna budućnost došla je, prvo u obliku marša na Petrograd Lavra Kornilova, najsposobnijeg imperijalnog oficira na strani reakcionara, koje će kasnije nazvati bjelogardejcima. Ugrožen ovim “desnim pučem”, Kerenski gubi nerv – što se liberalima često dešava – i pristaje podijeliti oružje “radnicima i seljacima”, kako bi zaustavili Kornilova. Kornilovljev marš je zaustavljen, no sada boljševička baza ima oružje u rukama i naredni potez je gotovo pa svršen čin – Aurora, juriš na Zimski dvorac, Crveni oktobar.

Nakon Oktobarske revolucije 1917. i sklapanja Brest-Litovskog mira početkom 1918., kojim je Rusija izašla iz Prvog svjetskog rata, Legija je ostala bez izravnog cilja borbe protiv Njemačke i Austro-Ugarske. Ostala je i bez najbržeg puta kući. Od Zborova do teritorija koji će postati nezavisna Čehoslovačka, svega je 150 kilometara zračne linije! Tako blizu kućama, legionari neće biti još godinama…

U veljači 1918. boljševici su pristali osigurati legiji siguran prolaz željeznicom do Vladivostoka, odakle su se planirali ukrcati na brodove i vratiti u Europu kako bi nastavili borbu na zapadnom frontu, što je odgovaralo i zapadnim saveznicima. 18. veljače, prije nego što su Čehoslovaci napustili Ukrajinu, njemačka vojska pokrenula je Operaciju Faustschlag kako bi prisilila sovjetsku vladu da prihvati njezine uvjete za mir. U tome su i uspjeli, sraman mir kod Brest-Litovska i konačan izlazak Rusije iz rata potpisani su 3. ožujka. Nijemci su nastavili napredovanje i kod Bahmača na sjeveru Ukrajine naletjeli na Čehe. Prema njima se nisu osjećali obaveznima uvjetima primirja. Čehoslovački legionari su oko tjedan dana početkom ožujka uspješno odbijali njemačke napade, u čemu su imali pomoć i nekih boljševičkih jedinica. Posebna motivacija bila im je što bi im u slučaju zarobljavanja prijetilo strijeljanje kao izdajnicima Austro-Ugarske. Zbog ovog se i nisu mogli samo tako predati Nijemcima i Austrijancima, već su morali ići na istok.

Nakon Bahmača, Legija iz Ukrajine ulazi u samu Rusiju. Međutim, nesuglasice s boljševičkom vladom dovele su do prekida njihovog prethodnog dogovora i početka aktivnog sudjelovanja legije u Ruskom građanskom ratu, na strani reakcionara, bjelogardejaca. Već krajem ožujka boljševici prisiljavaju Legiju na dogovor o polaganju oružja, u zamjenu za prolaz do Vladivostoka. Nijedna strana ne vjeruje drugoj, Česi su svjesni da bi polaganje oružja značilo gubitak njihove borbene sposobnosti i sigurnosti. Bez oružja i kohezije, u kaosu Ruskog građanskog rata, bili bi na milost i nemilost svakoj naoružanoj bandi, a “regularne” vojske da i ne spominjemo. S druge strane, jasan je i boljševički motiv da se razoruža velika i homogena jedinica u čiji ideološki stav nemaju povjerenja.

Češka – baš sama Češka, a ne i Slovačka – bila je najindustrijaliziraniji dio K.u.K. monarhije. Puno legionara bilo je radničkog porijekla i imali su simpatije za boljševike i njihovu borbu. Ipak, ako je dilema bila: ostati u Rusiji i boriti se za Lenjina, Trockog i komunizam, ili najbržim putem otići doma u Češku, na knedle i pivo, makar to značilo život u starom buržoaskom sistemu, gotovo svi su odabrali ovo drugo.

23. travnja 1918. prva i četvrta regimenta legije dolaze vlakovima u Penzu. Prve značajne borbe Čehoslovačke legije u kontekstu Ruskog građanskog rata započele su u svibnju i lipnju 1918., nakon incidenta u Čeljabinsku. Umjesto da boljševici razoružaju legiju, u proljeće 1918. legija je razoružala boljševičke snage, čime je započela niz sukoba koji su promijenili dinamiku rata na istočnom frontu građanskog rata. (Nemojte miješati Istočni front WW2, Njemačka protiv Rusije, s istočnim frontom građanskog rata, koji je uglavnom bio s druge strane Urala, u Sibiru.)

Karta sa svim bitkama Legije. Osim ruskih, unesene su i bitke dijelova legije u Francuskoj i Italiji.

Nakon incidenta u Čeljabinsku, koji je u Sibiru, i oko tisuću kilometara istočno od Penze, Legija je djelovala strelovito i duž cijele Transsibirske pruge. U samo mjesec dana preuzela je kontrolu nad značajnim dijelovima pruge, od Bajkalskog jezera do Urala. Njihova vojna disciplina, organizacija i motivacija omogućile su im brze pobjede nad slabo koordiniranim boljševičkim snagama. Na krajnjem istoku, na konačnom cilju, u Vladivostoku, general Diterikhs manjim odredom preuzima vlast i smjenjuje lokalni Sovjet. Do povratka sovjetske vlasti u Vladivostok proći će još četiri godine.

Ključne pobjede u ovom razdoblju uključivale su: zauzeće Penze nakon ogorčene borbe i Sizrana (krajem svibnja 1918.); oslobođenje Samare (početkom lipnja), gdje su, uz podršku menjševika i socijalističkih revolucionara, pomogli osnivanju Komiteta članova konstitutivne skupštine (Komuč, Комуч); pobjede u Ufi (lipanj), Jekaterinburgu (srpanj) i Kazanju (kolovoz 1918.), gdje su legionari preuzeli kontrolu nad ruskim zlatnim rezervama, što je imalo ogroman strateški značaj.

Čehoslovaci su za nadzor Transsibirske pruge koristili i nekoliko oklopnih vlakova – superoružja onog doba. Na slici je Orlik – Orao. (CC0)

Do rujna Česi kontroliraju gotovo cijelu dužinu pruge i niz gradova uz nju. U Jekaterinburg su ušli manje od tjedan dana nakon što je lokalni sovjet smaknuo carsku obitelj. Da su stigli samo malo ranije, povijest je mogla imati drugačiji tijek.

Ove pobjede učvrstile su položaj legije kao dominantne sile u Sibiru i Povolžju, a njihova kontrola nad Transsibirskom željeznicom omogućila je bijelim snagama, protivnicima boljševika, da organiziraju svoje operacije na istoku Rusije.

Legija je bila putujući grad ili država na pruzi – na slici je vagon pekara. (CC0)

Čehoslovačka legija je postala najvažnija pojedinačna jedinica, najorganiziranija i najdiscipliniranija vojna sila razine korpusa, Ruskog građanskog rata, što je privuklo pažnju i stranih sila. Česi imaju vlastite vlakove i mehaničarske radionice za popravak lokomotiva na koje naiđu putem. Imaju vlastiti poštanski sistem, tiskaru, čak i začetke banke. Svaki puk legije ima svog službenog fotografa. Cijeli se taj paralelni život odvija na prugama i u njihovoj neposrednoj blizini. Utjecaj Legije bio je toliko značajan da su boljševici u ljeto 1918. kontrolirali samo četvrtinu teritorija bivšeg Ruskog Carstva, dijelom zbog aktivnosti Čehoslovaka. Ipak, njihova uloga bila je ograničena nesuglasicama s bjelogardejskim vođama i nedostatkom jasne političke podrške od strane savezničkih sila.

A ekipa je samo htjela najbržim putem doma… Rat Rusa s Rusima, Lenjin, Trocki i ruski car ih uopće nisu zanimali. U vremenu o kojem govorimo, na Zapadnom frontu je još bjesnio onaj “obični” Veliki rat, poraz Njemačke još nije bio ni približno siguran, čak dapače. O ovome smo pisali u jednom od prethodnih tekstova u serijalu Crtica iz vojne povijesti na Ideje.hr.

28. listopada u Pragu je proglašena nezavisna Čehoslovačka, što, kada je vijest došla do sibirske zabiti, podiže elan i želju legionara za povratak kućama. Legija je bila raspršena duž tisuća kilometara Transsibirske željeznice, što je zahtijevalo iznimnu logističku koordinaciju.

Savezništvo između Čehoslovačke legije i admirala Aleksandra Kolčaka, vođe bjelogardejaca u Sibiru, započelo je krajem 1918. godine, nakon što je u studenom Kolčak preuzeo vlast u Omsku. Kolčak se imenovao “Vrhovnim gospodarom Rusije” i pokušao je ujediniti razjedinjene bjelogardejske snage pod svojim zapovjedništvom. Legija, kao najjača vojna formacija u Sibiru, bila je ključna za njegove planove. Kolčak je izvorno bio admiral, i to vrlo ugledan. Sudjelovao je u pomorskim borbama na Baltiku s Nijemcima. Građanski rat gurnuo ga je na kopno, u ulogu jednog od najvažnijih vođa antiboljševičke koalicije, na istočni, Sibirski front.

U početku je suradnja bila uspješna. Kolčakove snage, uz podršku legije, zauzele su gradove Perm i Ufu, što je predstavljalo vrhunac njihovih uspjeha. Međutim, savezništvo je bilo krhko zbog nekoliko razloga…

Ideološke razlike – Legija je bila motivirana nacionalnim ciljevima i željom za povratkom kući, dok je Kolčak bio konzervativni monarhist, sklon autoritarnim metodama. Zatim, strategijske nesuglasice: Kolčak, kao pomorski časnik, nije imao iskustva u kopnenom ratovanju. Legija je smatrala da su njegove vojne operacije loše planirane. Nedostatak savezničke podrške: Kolčak nije uspio dobiti službeno priznanje od savezničkih sila, što je smanjilo njegov kredibilitet i mogućnosti opskrbe. Konačno, Legija je primarno htjela na istok, do Vladivostoka i brodovima doma, dok je Kolčak htio na zapad, do Moskve ako je ikako moguće. Privremeno savezništvo Legije i Kolčaka jedno je od najbizarnijih u povijesti.

Tijekom 1919. godine legija je sve više gubila interes za borbu u Ruskom građanskom ratu jer je Prvi svjetski rat dotad već završio, a njihova motivacija bila je usmjerena na povratak u novostvorenu Čehoslovačku. Ipak, ostali su uključeni u sukobe, često pod pritiskom savezničkih sila (Britanije, Francuske i SAD-a), koje su ih poticale da podrže bjelogardejce. Legija je uspjela zadržati kontrolu nad željeznicom, što je bilo ključno za kretanje trupa i opskrbu.

Spomenik admiralu Kolčaku u Irkutsku. (Oleg Maštruko)

Raskid s Kolčakom se dogodio krajem 1919., kada je nakon mjeseci stalnih povlačenja na istok postalo jasno da se Kolčakove snage ne mogu nositi s Crvenom armijom. Ključni trenutak bila je odluka legije da se usredotoči na vlastitu evakuaciju, a ne na daljnju podršku Kolčakovim neuspješnim ofenzivama. U siječnju 1920. Legija je sklopila dogovor s crvenim snagama, predavši im Kolčaka kod Irkutska u zamjenu za siguran prolaz do Vladivostoka. Ova odluka bila je kontroverzna i izazvala je kritike jer je Kolčak ubrzo potom pogubljen. Česi odluku nisu donijeli olako, no za legiju je prioritet bio osigurati sigurnost svojih vojnika i omogućiti povratak u Čehoslovačku.

U Irkutsku, malo van centra grada, nalazi se spomenik admiralu Kolčaku, našavši se u blizini, morao sam ga i osobno obići. Izazvao je dosta kontroverzi kad su ga postavljali, no to je nešto na što smo u Hrvatskoj navikli. Ipak, stekao sam dojam da Rusi dosta lukavo, vješto i pametno pomire te svoje razlike. Osnovno pitanje je – jesi li učinio Rusiju većom, boljom, moćnijom ili barem dao sve od sebe da to probaš? Ako je odgovor da, jedan do drugog na dva metra mogu stajati i boljševici i imperijalni oficiri Bijele garde i pravoslavni popovi i tko god, sveci, partizani, generali, kaplari, bjelogardejci, astronauti, piloti, znanstvenici, sportaši, kozaci… svi mogu dobiti pamjatnike (ruska riječ za spomenik) ako su podigli Rusiju. Ako nisu – onda druže ništa…

Kolčak je povijesnim okolnostima gurnut u ulogu jednog od najvažnijih zapovjednika proimperijalne Bijele garde, dakle heterogene skupine s koca i konopca koja se u ruskom građanskom ratu suprotstavljala boljševicima. Na jugu su bili “Crni barun” Wrangel (inače, umro i pokopan u Sremskoj Mitrovici), Lavr Kornilov i časna starina Denjikin, na zapadu Judenič, na sjeveru Ameri, Francuzi i Englezi, a na sibirskom frontu – Kolčak i njegovi čudni privremeni saveznici Česi. Svi ti ljudi i njihove vojske imali su jako malo zajedničkog, osim želje da zaustave boljševike. Da su u tome slučajno uspjeli, poklali bi se još jednom, međusobno. A kad smo kod toga nije da se i boljševici nisu pošteno poklali među sobom kasnije.

Kolčak je bio klasični časni pomorski oficir stare imperijalne škole, gurnut u ulogu koju nije želio, i bespotrebno ubijen. Je li zaslužio spomenik? Pa zašto ne. Na pamjatniku ima pozu zapanjujuće sličnu Titovoj iz Kumrovca. Uočite da su na postolju predstavljeni vojnici obje strane – i bjelogardejac i boljševik. Kolčak je, po nekim teorijama, porijeklom iz Bosne.

Zastava Čehoslovačke Legije u Rusiji.

Tko su bili glavni likovi Čehoslovačke legije?

Tomáš Garrigue Masaryk: idejni tvorac legije i glavni politički vođa, Masaryk je, djelujući uglavnom iz Francuske, organizirao legiju u Rusiji i lobirao za međunarodnu podršku Čehoslovačkoj. Iako nije bio izravan vojni zapovjednik, njegova vizija bila je ključna za motivaciju legionara.

Milan Rastislav Štefánik, slovački general i avijatičar, najvažniji Slovak u priči, pojačao je međunarodnu legitimnost projekta Čehoslovačke do svoje smrti u avionskoj nesreći 1919. kod Bratislave. Po Štefániku se zove zračna luka Bratislave.

Radola Gajda, rođen u Kotoru kao Rudolf Geidl (otac je bio K.u.K. časnik) bio je najslikovitiji i najkontroverzniji zapovjednik legije. Brzo je napredovao zahvaljujući energiji, odlučnosti i sklonosti drskim manevrima, osobito u Sibiru 1918., gdje je vodio uspješne ofenzive protiv boljševičkih snaga. Istodobno, njegova sklonost autoritarnosti i političkim ambicijama izazivala je nepovjerenje, kako među saveznicima tako i unutar same legije. Nakon povratka u Čehoslovačku postao je general, ali i politički problematična figura. Gajda je vjerojatno bio najveći antiboljševik u Legiji.

Jan Syrový predstavljao je suprotan tip zapovjednika: discipliniran, hladnokrvan i pouzdan. Kao jedan od najviših časnika legije, bio je ključan u stabilizaciji zapovjedne strukture tijekom kaotičnih faza sibirske kampanje i povlačenja. Njegov autoritet temeljio se manje na karizmi, a više na profesionalnosti i povjerenju, što mu je kasnije omogućilo značajnu ulogu u vojsci i politici nove Čehoslovačke.

Václav Kopal bio je važan dio zapovjednog aparata legije, iako manje poznat. Njegova snaga ležala je u logistici, koordinaciji i održavanju funkcionalnosti jedinica razasutih tisućama kilometara duž Transsibirske pruge.

Francuski general Maurice Janin također je imao formalnu ulogu i obavljao saveznički nadzor. U fazi povlačenja bio je negativac jer je zbog vlastitih interesa, i interesa Francuske, htio zadržati Legiju što duže u Sibiru.

Stanislav Čeček zapovijedao je zapadnom skupinom legije u ključnom razdoblju 1918. i odigrao veliku ulogu u konsolidaciji položaja nakon izbijanja otvorenog sukoba s boljševičkim vlastima. Zanimljivo da Čeček nije bio ratni zarobljenik, početak rata zatekao ga je u Moskvi kao predstavnika automobilske kompanije Laurin i Klement, od koje je kasnije nastala Škoda. Bio je salesman za aute! Čeček je zapovijedao zauzećem Samare, kojom prilikom je došlo do rijetkog jačeg uplitanja Legije u unutrašnje stvari Rusije – proglasio je Samaru “antiboljševičkim gradom”, na užas Masaryka, koji je htio po svaku cijenu sačuvati neutralnost.

Sergej Wojciechowski, ruski časnik poljskog podrijetla u službi Legije, bio je jedan od najsposobnijih profesionalnih vojnih zapovjednika. Wojciechowski je imao ključnu ulogu u planiranju i provedbi ofenziva u Sibiru, a kasnije je postao jedan od vodećih vojnih zapovjednika u Čehoslovačkoj, simbol prijenosa ratnog iskustva iz kaosa građanskog rata u strukturu nove države.

Mihail Diterikhs bio je jedan od posljednjih istaknutih zapovjednika bijelog pokreta u Sibiru. Kao bivši general carske ruske vojske i uvjereni monarhist, Diterikhs je 1919. preuzeo zapovjedništvo nad dijelovima antiboljševičkih snaga u Sibiru nakon sloma Kolčakova režima. U odnosu prema Čehoslovačkoj legiji bio je korektan, ali bez stvarnog utjecaja – dok su legionari nastojali što brže napustiti Rusiju, Diterikhs nije odustajao od borbe za oživljavanje monarhije.

Zgrada u kojoj je djelovao Jaroslav Hašek za vrijeme boravka u Irkutsku s Legijom. (Oleg Maštruko)

Osim Kolčaka, u Irkutsku sam obišao još jednu legendu, sasvim drugačijeg psihološkog profila. Jaroslav Hašek se tijekom Prvog svjetskog rata našao u Rusiji kao austrougarski vojnik, a nakon zarobljavanja priključio se Čehoslovačkoj legiji. U legiji je Hašek radio ono što je najbolje znao: pisao je, organizirao i ismijavao autoritete, ali i sudjelovao u propagandnom radu. Njegov odnos prema legiji bio je ambivalentan i ironičan – dok je formalno bio njen dio, istodobno je iznutra promatrao nacionalni zanos, birokraciju i apsurde rata, što će kasnije snažno obilježiti njegov književni rad, osobito duh Dobrog vojnika Švejka.

U Irkutsku, jednom od ključnih gradova Sibira tijekom Ruskog građanskog rata, Hašek se već podosta distancirao od Legije i pokazao određenu sklonost boljševicima. Istaknuo se radom u novinarstvu: sudjelovao je u izdavanju i uređivanju revolucionarnih novina na češkom jeziku namijenjenih stranim vojnicima i ratnim zarobljenicima. Sklon šali i apsurdima, izdavao je i prve novine na burjatskom jeziku. Burjati su zapravo Mongoli koji žive unutar granica Rusije. Danas imaju i svoju federalnu republiku – Burjatiju. Tada nisu ni imali novine dok ih nije pokrenuo brat Čeh.

Irkutsk je u to vrijeme bio kaotično, višeslojno mjesto susreta vojski, ideologija i izbjeglica, a Hašek se u tom okruženju snalazio s lakoćom, mijenjajući uloge pisca, agitatora i satiričnog kroničara revolucije – iskustvo koje je dodatno produbilo njegov cinični pogled na politiku, vojsku i velike povijesne narative. Hašek je jedan od najduhovitijih ljudi 20. stoljeća, iskustvo s Legijom u Sibiru i uzduž Transsibirske pruge obilježilo je sva njegova kasnija djela.

Stanje u europskom dijelu Rusije sredinom 1918. (Hoodinski / CC BY 3.0)

Irkutsk je blizu Bajkalskog jezera. U ovom momentu, 1920., i toliko daleko na istoku, ishod građanskog rata više nije bio upitan. U europskom dijelu Rusije gotovo sve bjelogardejske snage bile su poražene, držao se, za slamku, samo “Crni barun” Wrangel, na Krimu. Također, i planovi Legije, nakon predaje ili izdaje Kolčaka boljševicima, bili su savršeno jasni – povlačenje do Vladivostoka i ukrcaj na brodove. Povlačenje je, međutim, trebalo biti organizirano, a ne u rasulu. Vojni taktičari i operativci znaju – najteži manevar u ratu je upravo organizirano povlačenje. Udaljenosti su još uvijek bile ogromne, tisuće kilometara sibirske zabiti.

Pritisak boljševika, koji su konstantno kršili riječ, bio je stalan, ali možda i još veći problem činili su zapadni političari, koji su po svaku cijenu htjeli zadržati Legiju u ratu, jer im je to bilo u skladu s interesima. U Vladivostoku pa sve do Irkutska, djelovali su Amerikanci i Japanci, ali najveći politički pritisak na Legiju su radili Francuzi.

Nakon povlačenja iz Irkutska početkom 1920., Čehoslovačka legija našla se u jednoj od najopasnijih faza svojega sibirskog epa. Put prema istoku, uz južnu obalu Bajkalskog jezera i dalje Transsibirskom željeznicom, vodio je kroz područja stalnih okršaja s Crvenom armijom, partizanima i raznim lokalnim formacijama. Borbe oko Bajkala, osobito u tunelima i uskim klancima pruge, bile su taktički složene i brutalne: legija je često morala improvizirati obranu vlakova, minirati prugu iza sebe i istodobno osiguravati tisuće civila, ranjenika i materijala koje je prevozila.

Na Bajkalskom jezeru desio se jedan od najčudnijih detalja sibirske kampanje. U ljeto 1918. legionari su preuzeli kontrolu nad jezerskim ledolomcima Bajkal i Angara, velikim parobrodima koji su služili kao trajekti preko jezera, te ih improvizirano naoružali topovima i mitraljezima. U sukobima kod Listvjanke i na južnoj obali Bajkala ti su brodovi korišteni za topničku potporu, prijevoz postrojbi i razbijanje boljševičkih položaja uz obalu. Iako je po razmjerima bila mala, ta “bajkalska bitka” ostala je simbol improvizacije i prilagodljivosti legije – kopnene vojske koja je, usred Sibira, nakratko improvizirala i mornaričku komponentu.

Legija je postupno gubila političku važnost, ali je zadržala vojnu koheziju i disciplinu

Kako su se kretali dalje na istok, prema Čiti i Habarovsku, legija je postupno gubila političku važnost, ali je zadržala vojnu koheziju i disciplinu. Moral je bio iscrpljen dugim godinama rata, zime, bolesti i osjećaja napuštenosti od saveznika, no cilj – dolazak do Vladivostoka i povratak kući – bio je snažniji od svih ideologija. U tom razdoblju legija je funkcionirala gotovo kao pokretna država u povlačenju, s vlastitim zapovjedništvom, sanitetskim službama, tiskarama i logistikom, dok se ruski građanski rat oko nje pretvarao u kaos bez jasne linije bojišta.

Na dalekom istoku Rusije sudbina Čehoslovačke legije dodatno se zakomplicirala zbog prisutnosti japanske vojske i lokalnih bjelogardejskih moćnika, ponajprije atamana Grigorija Semenova. Japanci su, pod krinkom savezničke intervencije, zauzeli ključne točke Mandžurije i Primorja, djelujući prvenstveno u vlastitom interesu i često tolerirajući ili otvoreno podržavajući Semenova, brutalnog i korumpiranog zapovjednika koji je vladao dijelovima Transbajkalije kao osobnim lenom. Njegove postrojbe bile su ozloglašene po pljački, teroru i proizvoljnim egzekucijama, što je legiju dovodilo u neugodan položaj između Crvene armije, japanske sile i nepredvidivih “saveznika”.

Do evakuacije, Legija je imala već preko 70.000 ljudi, pridružio im se manji broj Poljaka i drugih nacionalnosti, ali i civila. Ukupni gubici Legije u Rusiji procjenjuju se na oko 4.000 ljudi.

Evakuacija Čehoslovačke legije započela je 1919., ali je kulminirala u proljeće 1920., uz pomoć američkih trupa pod zapovjedništvom generala Williama Gravesa, koji su kontrolirali istočni dio Transsibirske željeznice. Evakuacija je bila logistički pothvat bez presedana.

Grupna fotografija na brodu iz Vladivostoka za Ameriku – odiseja se bliži kraju! (CC0)

Do travnja 1920. većina legionara napustila je Rusiju. Najveći broj putovao je iz Vladivostoka, preko Pacifika, do luka na zapadnoj obali SAD-a, gdje su ih dočekivali Amerikanci češkog i slovačkog porijekla, zatim vlakovima cijelom širinom Amerike, pa opet na brod preko Atlantika. Prisjetimo se, na početku epopeje, kod Zborova, bili su svega nekoliko dana marša udaljeni od domovine! Na kraju su se vratili doslovno putem oko svijeta, na drugu stranu.

Povratak u Čehoslovačku bio je trijumfalan, a legionari su dočekani kao heroji koji su doprinijeli stvaranju neovisne države. Njihovo iskustvo u Rusiji postalo je dio nacionalnog mita Čehoslovačke, a mnogi legionari kasnije su obnašali visoke dužnosti u novoj državi. Iako su se kući vratili kao legende, iskustvo Sibira ostavilo je dubok trag: razočaranje u velike sile, skepsu prema ideologijama i snažan osjećaj apsurda povijesti. Njihovo iskustvo, “sibirska anabaza”, postalo je temelj čehoslovačkog nacionalnog identiteta.

Česima ovakve epopeje nisu strane, sličnu su imali i za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata. Teškoće grade karakter – kažu life coachevi i TED speakeri. Sigurno su ostavile traga i na specifičnom češkom karakteru – stoički, sklon kiselim i ciničnim šalama, s natruhama nihilizma, nesklon ikakvoj religiji.

Po dolasku u Prag pripadnici Legije osnovali su Legionarsku banku, navodno golemo carsko bogatstvo završilo je… ovisno o izvoru, na raznim mjestima, po nekima na dnu Bajkala, kod Irkutska, po nekima baš u toj banci. Vladivostok je zadnji veliki grad koji je pao pod crvenu vlast, 1922., iako je manjih gerilskih akcija bilo po Jakutiji i ušću Amura i 1923. Evakuacija 1920. godine označila je kraj epske sage Čehoslovačke legije, ali i početak novog poglavlja u povijesti Čehoslovačke.

Spomenik Čehoslovačkoj legiji u Pragu, danas. (Oleg Maštruko)

Masaryk je nakon rata izabran za prvog predsjednika Čehoslovačke, na koju je funkciju biran više puta. 1935. je zbog poodmakle dobi dao ostavku, umro je 1937. u dobi od 87 godina.

Radola Gajda bio je najkontroverzniji od svih likova u ovoj priči, dobio je čin generala, zatim umirovljen, pa izvučen iz mirovine. U međuraću je pokazivao simpatije za talijanski fašizam, sudjelovao u aferama s navodnom špijunažom i podrivanjem vlade, nakon čega se na sugestiju Masaryka finalno povukao. Za vrijeme WW2 je pomagao pokret otpora. Nakon rata u socijalističkoj Čehoslovačkoj izveden je na sud zbog “simpatija za nacizam i fašizam”, no pravih dokaza nije bilo, te je osuđen na svega dvije godine – smiješno mala kazna za sudove tog perioda. Ubrzo je pušten i umro je u Pragu u dobi od 56 godina.

Jan Syrový, bucmast lik s povezom preko oka, imao je visoke pozicije u Čehoslovačkoj, igrom sudbine postao je premijer u vrijeme Minhenske krize i izdaje Čehoslovačke. Nakon rata, bez ikakvog dokaza, i on je morao proći kalvariju komunističkog suda, ali ništa mu nisu mogli naći, te je oslobođen. Umro je 1970. u dobi od 82 godine, vjerojatno zadnji među jačim likovima ove priče.

Stanislav Čeček, prodavač automobila i nesuđeni general imao je visoke funkcije u vojsci, ali je umro relativno mlad, s 43 godine, 1930.

Václav Kopal imao je sličnu sudbinu – vojna karijera i smrt u dobi od 53 godine, 1935.

I Jaroslav Hašek je umro mlad, već 1923., u dobi od 39 godina.

Sergej Wojciechowski, Rus poljskog porijekla, zajedno s Legijom evakuirao se u Čehoslovačku gdje je imao visoke vojne funkcije. Za vrijeme WW2 djelovao je u ilegali, ali je nakon rata kao (bivši) građanin Rusije tj. Sovjetskog Saveza prisilno odveden u Moskvu. Kao “antikomunist” poslan je u logor gdje je i umro 1951. u dobi od 67 godina.

Ataman Grigorij Semenov, brutalan i nesimpatičan lik, vođa kratkotrajne bjelogardejske (zapravo – razbojničke) strahovlade na Dalekom istoku, pobjegao je u Mandžuriju, gdje je bio pod zaštitom Japanaca i marionetske vlade. Sovjetskim osvajanjem Mandžurije 1945. je zarobljen i osuđen na smrt vješanjem.

I najzad, Mihael Diterikhs, Rus njemačkog podrijetla, čija je sudbina isprepletena s Legijom, ostao je braniti monarhizam u Vladivostoku i nakon evakuacije legije, sve do konačnog pada 1922. Pobjegao je u Mandžuriju, a kasnije u Kinu, gdje je umro u Šangaju 1937. u dobi od 63 godine.

Kakve sudbine! O svakoj bi se mogao snimiti film, no koliko znam biografski film snimljen je samo o admiralu Kolčaku.