Četiri spisateljice i nepotrošeni putovi u pisanju o zlu i okrutnosti.

Gordana Crnković predstavlja Neige Sinno, Annu Burns, Virginie Despentes i Ivanu Sajko, spisateljice koje se bave temama nasilja i okrutnosti, a da se ne oslanjaju na svjedočanstva prožeta snažnom emotivnošću. U svojim djelima istražuju nepotrošene putove i strategije u tematiziranju zla.

• Naslovna fotografija: “Requiem”, Victor Borisov Musatov, 1905., Wikiart

• Autorica je hrvatska književna kritičarka, prevoditeljica i spisateljica.

Kako pisati o okrutnosti, nasilju, silovanju, ratu i srodnim temama a pritom se ne oslanjati isključivo na upečatljivost teme i motiva koji su sami po sebi potresni i društveno značajni? Nasuprot onim autorima koji se odlučuju na svjedočanstva prožeta snažnom emotivnošću, javljaju se i autorice i autori koji zaziru od takvog pristupa ili ga čak problematiziraju te istražuju nepotrošene putove i strategije u tematiziranju zla.

Francuskinja Neige Sinno u svom nagrađenom romanu “Tužni tigar” razmatra što se događa u svijesti krvnika. (CC BY-SA 4.0)

Neige Sinno, francuska književnica, ali i kritičarka koja piše za Le Monde, u romanu-eseju Tužni tigar (Petrine knjige, Zagreb, 2025, prevela Ivana Šojat), progovara o užasnom osobnom iskustvu: od sedme godine trpjela je seksualno zlostavljanje vlastitog očuha. Obitelj nekonvencionalnog životnog stila živjela je u predjelu francuskih Alpa, okružena prirodom, u kući koju je tek bilo potrebno renovirati, u improviziranim uvjetima u kojima djevojčice nisu imale vlastiti privatni prostor i gdje je zlostavljač uspijevao prikriti svoju dvostruku prirodu, zlikovca prerušenog u lik dinamične, karizmatične osobe. Premda donosi pojedinosti iz mučnog razdoblja, Sinno nipošto ne pribjegava agresivnom iznuđivanju čitateljevog suosjećanja, a izravno svjedočenje tek je jedan od njezinih pristupa. Osoba koja ovdje progovara o proživljenom užasu mnogo toga je ostavila za sobom: godine zlostavljanja, odluku i hrabrost da podnese tužbu protiv zlostavljača, majčinu podršku, sudski postupak koji je završio osudom zlostavljača, njegove godine zatvora, a autorica je i danas jedna od rijetkih zlostavljanih osoba koja je dočekala presudu i strpala silovatelja u zatvor. Uz to, Sinno je nakon mnogo vremena doživjela i samoostvarenje u osobnom i profesionalnom životu, a kakvom-takvom oporavku pridonijelo je i njezino dvadesetogodišnje izbivanje iz Francuske, život u Meksiku, da bi se tek 2024. vratila i nastanila u francuskoj Baskiji.

Iz te smirene i promišljene pozicije Sinno zaključuje: pisanje ne može djelovati kao terapija, a sjena turobne prošlosti i dalje  stalno prati zlostavljanu osobu. Prema Neige Sinno, sve žrtve zlostavljanja mogle bi ispričati slične priče i lako potaknuti suosjećanje čitatelja. Ono što nju zanima i što pokušava dosegnuti je sama tajna zla, želi proniknuti u um zlostavljača, u zlo u ljudskom biću. Kako se uopće upustiti u takvo istraživanje?  Sinno će potražiti uporišta u književnosti, propitujući tu zapravo vječnu i stalnu književnu temu zlostavljanja u djelima bližima našoj suvremenosti; od Lolite Vladimira Nabokova, preko radova Toni Morrison i Virginije Woolf, do Annie Ernaux i Christine Angot, no opsesivno čitajući i listajući i najnoviju – iznimno opsežnu – proznu produkciju posvećenu ovoj teškoj temi. Njezino romaneskno djelo tako ima sva obilježja romana-eseja, a uključuje, uz svjedočenje o osobnom iskustvu, i opširno istraživanje literature o zlostavljanju na rodnoj osnovi i opaske o sudskoj praksi. Analitičke dionice spajaju se s osobnijim svjedočenjem. Zadržava određenu suzdržanost u pisanju: kad joj se na trenutak stvari čine jasne, izrazit će se jednostavnim rečenicama; u susretu s onim teško dokučivim posegnut će za književnom parabolom, citatom.  Čuva se izlijeva emocija; nipošto ne želi ostvariti priču koja prečicom dopire do samilosti čitatelja.

Kako pisati o traumi i treba li o traumi pisati, nije li gadljivo pokušati od tako teških osobnih doživljaja praviti umjetnost?  Takva razmatranja okosnica su njezinog romana. Premda svrhu pisanja stalno preispituje, zaključit će da svjedočenje ima smisla. Kao što je njezin prvi poticaj za uložiti tužbu protiv silovatelja bila želja da zaštiti mlađe sestre, slični motivi vode prema pisanju i objavljivanju djela s teškom, a realnom problematikom: samo pisanje o proživljenom zlu ima iznimnu društvenu važnost. Kao kreativnoj autorici, bilo joj je važno gledati u oči samom zlu, susresti se s onim nepojmljivim: u tome se autobiografski pristup pokazao kao dobro izoštren alat koji „prodire sve do kostiju. A kad dođemo do kosti, umjetnost nikad nije daleko“, zaključit će autorica.

Anna Burns, irska spisateljica i dobitnica Bookerove nagrade za roman “Mljekar” 2018. (Fotografija Channel 4, 20.listopada 2018.)

Zajednica u kojoj je svaka žrtva sumnjiva u središtu je većine suvremenih romana o uznemiravanju i zlostavljanju na rodnoj osnovi. U romanu-eseju Neige Sinno, žrtva koja progovori u selu postaje nepoželjna, dok silovatelja nakon odslužene zatvorske kazne ponovno prihvaćaju. Psihološki teror malograđanske sredine tema je romana Mljekar irske autorice Anne Burns (Zagreb, Ljevak, 2020., preveo Igor Buljan). Upravo kao i Tužni tigar, Mljekar je potaknuo pohvale kritičara i književne nagrade. No dok je za Neige Sinno književnost neraskidivo vezana uz promišljanje o vlastitom životu i društvenim okolnostima, Anna Burns ostvarit će djelo izrazite artističke stilizacije. Burns smješta svoju priču u duboko podijeljenu zajednicu: očito je riječ o Sjevernoj Irskoj sedamdesetih godina 20. stoljeća, ali Burns ne ulazi u narav sukoba. Ni sam grad nije imenovan – no sasvim očito je riječ o Belfastu – kao što nisu imenovane ni političke pozicije protagonista. Spominju se tek državne snage, osporavatelji, teroristi. Burns ne ulazi u srž lokalnih političkih problema, radije sagledava kako se u podijeljenom društvu određuju i vide izdaja, ugnjetavanje, doušništvo, i kako u nemirno doba itekako jača patrijarhalna presija i kult muškosti. I likovi se određuju ponajprije ulogom koju igraju u zajednici; kao šogor, srednja sestra, možebitni dečko, “mljekar”, pravi mljekar i slično. I dok se pravi mljekar doista bavi dostavom mlijeka, ovaj drugi, kojeg se u romanu isključivo ironično naziva „mljekarom“, neprestano je u životu glavne junakinje, upravo poput nekakvog redovitog dostavljača, neke službene osobe koja redovito navraća u našu ulicu, pred naša vrata. Radi se o čovjeku s visokom reputacijom u redovima osporavatelja, mnogo starijem od mlađahne junakinje i pripovjedačice romana, koji junakinju prati i uhodi.

Burns ponajprije piše o sredini u kojoj svi nadziru sve, i ne samo zbog političkih razloga. U podijeljenoj sredini, u društvu koje je posve zatvoreno u sebe i obilježeno militariziranom svakodnevicom, totalitarna kontrola je sveopća: politička, dobrosusjedska, pojedinačna, psihološka. Mljekar nije samo iritantan mužjak koji dosađuje pripovjedačici, nego i oličenje totalitarne sredine, kao što ni roman Anne Burns nije u prvom redu izdanak Me Too pokreta nego djelo o društvenom pritisku u zatvorenom, a podijeljenom društvu. U sjeni političkih sukoba rodno obilježeno nasilje postaje „normalno“, sredina ga ne zapaža, a ono što toj licemjernoj sredini smeta je eskapističko ponašanje, zaokupljenost mlade junakinje književnošću 19. stoljeća, knjigama koje čita i dok hoda cestom.

Burns je razvila originalan način pripovijedanja: kruži oko svoje glavne teme, okoliša i ne donosi precizne odrednice. Premda je stvarnost podijeljene Sjeverne Irske sedamdesetih očito prisutna, snažan je dojam univerzalnosti, a licemjerje se ovdje pokazuje kao opća značajka društvenosti. Gotovo izbjegavajući frontalni susret sa svojom glavnom temom u ovom iznimno opširnom romanu, Burns će dohvatiti mnoge psihološke i druge nijanse koje bi mogle zainteresirati strpljivijeg čitatelja: interesantno je primjerice, kako zajednica licitira s patnjama proživljenima dok je divljao sukob na način da prema nekim umovima, oni koji su više izgubili trebaju imati prednost baš u svemu, pa bi ženi koja je preživjela patnju trebalo prepustiti čak i nečijeg ljubavnika! Premda je roman promišljeno strukturiran i originalan u naraciji i pristupu, a stalno meandriranje i lutanje od teme do teme donosi zanimljive uvide, moram reći da doista traži pasioniranog i strpljivog čitatelja.

Virginie Despentes u svojim romanima ne zazire od nemilosrdne karnevaliziranja suvremenih ortodoksija (CC BY-SA 2.0).

Ako Neige Sinno piše o silovanju na način romana-eseja kartezijanske provenijencije, a Anna Burns kruži oko teme socijalnog i patrijarhalnog pritiska i uznemiravanja na način originalne književne stilizacije, zločesta djevojčica francuske književnosti Virginie Despentes, nedvojbeno se upušta u karnevalizaciju socijalnog romana. Od početka devedesetih istaknuto je ime francuske književne scene, a zaokupljenost rodnom tematikom i seksualnošću spaja s balzakovskim senzibilitetom za detektiranje tipičnih protagonista našega doba, ne ustručavajući pritom narugati se svakom ortodoksnom razmišljanju, svakoj pomodnoj pojavi.

Virginie Despentes kod nas je ponajprije poznata kao autorica romaneskne trilogije Vernon Suboteks (Oceanmore, 2016-2018, prevela Ita Kovač). Nedavno je ista nakladnička kuća objavila i autoričin roman pod naslovom Dragi seronjo u prijevodu Vlatke Valentić.  Ta pankerica u književnosti i esejistici u novom se romanu bavi nasiljem na društvenim mrežama, kao i nepodnošljivom lakoćom širenja pomodnih stavova. Nema te teške pojave ili tragične situacije koju ljudski rod ne bi svojim djelovanjem mogao pretvoriti u farsu. I nema tog suvremenog pokreta ili strujanja kojemu se Virginie Despentes ne bi uspjela vrhunski narugati. Neće u njezinom romanu biti pošteđeno ni pretjerivanje u redovima Me Too pokreta, jer kritički pisati o Me Too pokretu može si dopustiti jedino Virginie Despentes, u čije autentične feminističke stavove nitko ne može posumnjati. Nitko se u suvremenoj francuskoj književnosti ne umije narugati navikama i svjetonazorima današnjih ljudi kao Virginie Despentes, premda treba reći da uz zločestu djevojčicu francuske književnosti postoji i zločesti dječak Michel Houellebecq. Ali postoji razlika: neurotični likovi Virginie Despentes, za razliku od Houellebecqovih, potaknut će trunčicu čitateljevog suosjećanja i razumijevanja, a njezino rasijecanje suvremenosti neće ubiti svaku nadu u mogućnost progresivnog mišljenja.

Glavni likovi romana Dragi seronjo su ostarjela glumica s viškom kilograma i donedavno uspješan pisac kojem karijera kreće nizbrdo nakon napada izvjesne djelatnice marketinga zbog njegovog mužjačkog uznemiravanja. Taj napad pokreće hajku na društvenim mrežama. Čini se da pisac doista nije imun na neprimjereno ponašanje prema ženama pa kada u gradu naiđe na ostarjelu glumicu napiše o njoj otrovan, mačistički status na Instagramu. Ona mu se javi bijesnim e-mailom i njih dvoje počnu razmjenjivati uvrede, ali s vremenom shvate da su podjednako propali, ona od drogiranja, a on od alkohola i razvoda. Glumica i pisac, isprva u svojoj prepisci svađalački nastrojeni, počinju s vremenom jedno drugome povjeravati svoje intimne brige i muke, počinju također raspravljati o književnosti, ovisnosti, starenju i bitnim temama suvremenosti. Postaju prijatelji.  Prijateljstvo je to u kojem se svaki nesporazum uspijeva prevladati, prijateljstvo koje potiče promjene u osobnostima obaju protagonista, osvještavanje osobnih zabluda i pogrešnih poteza. Jedno drugome postaju nenadomjestiva podrška: on prvi krene na sastanke anonimnih alkoholičara, a ona u početku ne želi razmišljati o odvikavanju, ali čini se da njegovo iskustvo i za nju postaje inspirativno. Virginie Despentes, lucidna i duhovita kroničarka fenomena i slijepih ulica našega doba, napisala je hrabar roman o prijateljstvu i o sudbini pojedinca koji se ne može ili ne želi uklopiti u mode i popularne obrasce mišljenja. I ovim romanom ona promovira feminističko mišljenje koje bježi od svake ortodoksnosti i nove situacije sagledava bez doktrinarnih ograničenja.

Bijeg od rata i raspada društva tema je romana “Zadnji dan mira”, autorice Ivane Sajko. (CC BY-SA 4.0)

Kamo mogu pobjeći pacifisti pred ratnom prijetnjom? Vjerojatno nikamo, ali mogu barem pokušati. Supružnici iz neimenovane europske zemlje kojima se bavi roman Zadnji dan mira Ivane Sajko (Fraktura, 2025.) pobjegli su na selo kada je u zemlji proglašeno izvanredno stanje i na snagu stupio zakon o vojnoj obvezi. Prijatelji koji su uspjeli naći povoljniju priliku za bijeg ustupili su supružnicima svoju kuću na selu. Muškarac, žena i pas putuju onamo automobilom, no u mislima su sa sinom dezerterom, mladićem na početku punoljetnosti koji se s prijateljima uputio nekamo, u sigurne predjele. Žena je spisateljica, ali predratna stvarnost sili je da odustane od knjige kakvu je planirala napisati, a za koju su joj vodilje trebale biti fotografije umjetničkih artefakata, od etruščanskih do najrecentnijih. U mislima ona već piše novu knjigu o zadnjem danu mira. Sve planirano gubi se, no u tom nestajanju rađa se autoričin glas izbrušenog stila. Prijeteća stvarnost vodi je u asocijacije i reminiscencije na ranije, nimalo beznačajne susrete s okrutnošću.

Okosnica romana je pisanje o pisanju, što se čini plodonosnim i doista motiviranim: kako uopće pisati usred svijeta koji se raspada, a ne zapitati se o ranije zacrtanim planovima, ali i o uvriježenim postupcima? Fotografije koje su autoricu trebale voditi kroz roman ona je razderala i slaže od njih kolaže, spaja ih u neobične slike. Pisati o svijetu u kojem ništa nije kako smo prije naviknuli moguće je jedino u tekstu koji je i proza i poezija i zbirka kolaža, kao da sugerira autorica.

O ženi saznajemo i to da nije odrasla u zemlji u kojoj sada živi s mužem te da je ondje stigla „odnekud kamo se prekasno vratiti“ i „sagradila je dom na dobrodošlici koja je možda bila tek jednokratna gesta dobre volje“ i pogreškom je ostala u stranoj zemlji. O muškarcu znamo još i manje. Njihov je odnos prožet uzajamnom brigom i podrškom, no prikazan je bez psiholoških nijansi. Zbivanja su u ovom romanu zadana stanjem svijeta i ogoljenim osobinama ljudskog roda, mogli bismo reći da su nužno predvidiva. Stalna izmjena pripovjedne perspektive zato je zrela autorska odluka. Spisateljica se javlja u prvom licu, ali i obraćanjem drugome, u ti-formi. U dionicama ispripovijedanima u neutralnom trećem licu, likove ne naziva imenima nego supružnicima ili mužem i ženom, jer doista, u predratnim uvjetima svi su parovi u sličnom škripcu. Takvo živo, dinamično pripovijedanje odličan je pristup u suočenju s radnjom koja donosi samo ponavljanje ili variranje užasnih događaja.

Kuća je u šumovitom predjelu. Putujući prema tom možebitnom utočištu, par će naići na konvoj vojnih vozila. A ondje u šumi ženu će spopasti neugodna sjećanja na dane koje je kao dijete provodila kod bake u nekom drugom selu, u drugoj zemlji, tamo gdje su je pijani seljani pipali i ponižavali, a baka je nije znala zaštititi.

Tiha agresija seljaka kojeg će susresti u šumi, sjećanje na silovanje koje je doživjela na mladenačkom tulumu, na ponižavajuću situaciju abortusa koja je slijedila, na pijane navijače koji su mrcvarili obitelj u vlaku – na stotinjak stranica prestravljena autorica izložit će sve svoje susrete s ljudskom okrutnosti, prošle i sadašnje, zapamćene i upravo doživljene.

Jedini način suprotstavljanja nasilju je „mudrost slabijih životinja“ koju će autorica u jednom trenutku prepoznati kod svog psa („Ništa ne činiti. Ništa ne pokušavati.“). Roman dakle donosi pohvalu dezerterima, marginalcima, onima koji ne teže moći, manjincima. Premda, treba reći, pohvala nečinjenju neće donijeti spas, a pas će na koncu stradati ubijen od ljudske ruke – taj pas koji je bio glavna poveznica para s nekadašnjim obiteljskim životom.

Roman u čitatelju izaziva osjećaj tihe strave, a emocionalni vrhunac je svakako snimanje video poruke za sina dok još funkcionira internet. Sve do trenutka snimanja videa, upadljiva je ravnodušnost protagonista prema prizorima prirode; u okolnostima bijega i straha proljeće u šumi nije supružnike moglo nadahnuti. Tek u video poruci, slike proljeća sagledavaju se u njihovoj ljepoti, spominje se cvijeće i krdo jelena u šumi, svi ti prizori kojima se supružnici nisu uspijevali diviti.  Ipak roman će na kraju donijeti i veličanstvenu, uzbudljivu sliku pejzaža dalekog sjevera kako je vidi sin dezerter, koji je upravo primio poruku roditelja. Sin se veseli što će za koji dan vidjeti polarnu noć, raduje se napuštenom ribarskom selu, sobovima i polarnim lisicama. Njegov doživljaj nije prožet stravom, on je uspio pobjeći. Završetak romana je bajkovit; doista, roman ima strukturu bajke, s protagonistima u opasnoj mračnoj, šumi i završetkom koji pruža nadu.

Ivana Sajko upustila se u književni pothvat visokog rizika i uspjela. Napisati kratki roman ili dužu novelu o raznim vrstama nasilja na prvi se pogled čini gotovo nemogućim, ali okretno pripovijedanje, stil lakonski a dojmljiv, osjećaj za ritam pripovijedanja i nesputana imaginacija odlike su ovog uratka jedne od naših najvažnijih autorica.