Chris Hedges: Najviše me uznemiruje ljudsko biće. Lekcije iz dva desetljeća ratnih reportaža

Ratova će biti dok nas ima, ali to ne znači da se njihovom ludilu na svaki način ne treba opirati, piše Zdenko Duka u pregledu knjige "Rat je najveće zlo" dugogodišnjeg ratnog izvjestitelja Chrisa Hedgesa. Ratovi se možda vode da bi se osigurao opstanak, ali oni su uvijek tragični, i uvijek na površinu izvlače najgore elemente svakog društva.

• Naslovna fotografija: Chris Hedges snimljen iz unutrašnjosti reportažnog vozila. (Chris Hedges)

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva

Da – rat je najveće zlo – s tom će se tvrdnjom složiti brojni dobronamjerni, pametni, pošteni ljudi, osobito ako su na bilo koji način rat osjetili na svojoj koži. Rat je najveće zlo, iako vlasti u mnogim državama, barem u nekim povijesnim neprilikama posežu za ratom, bilo kao napadači, bilo da se brane. A razlučiti tko napada, a tko se brani često nije jednostavno. Napadači obično ne priznaju da su napadači nego se i oni navodno samo brane pa zato moraju napasti. A ni oni koji se zaista tek brane, nisu uvijek sasvim nevini.

Ratovi bi se vrlo često spriječili razgovorima, pregovorima, političkim rješenjem, ali kvarni državni interesi to ne dopuštaju. Kad rat završi, posljedice su stravične a mržnja stoljetna. Državna propaganda zna kako izazvati strasti osjećajem tobožnje ugroženosti i osigurati tako „narodnu“ podršku, a osigurati tako i „topovsko meso“ za rat. U principu, uvijek je to isto ili jako slično, u cjelokupnoj povijesti, otkako ljudi i plemena postoje, i bit će – nažalost – dok god nas ima. Kako piše Sigmund Freud, to je nagon smrti a njegova pokretačka snaga su strah, mržnja i nasilje. Ali to nikako ne znači da se ludilu ratova na svaki način ne treba opirati i pokušavati spriječiti ih pod svaku cijenu.

Hedges je izvještavao iz ratova u Srednjoj Americi, na Bliskom istoku, u Africi i na Balkanu. (Banyen Books / YouTube)

To je ono što osobno mislim o ratovima a u sve to me još više uvjerio svojom potresnom knjigom „Rat je najveće zlo“ Chris Hedges (1956), američki novinar, koji je dva desetljeća bio ratni reporter u Srednjoj Americi, na Bliskom istoku, u Africi i na Balkanu, odakle je izvještavao o ratovima u BiH i na Kosovu. Petnaest tih ratnih godina pisao je za New York Times i za to je dobio Pulitzerovu nagradu. Rat na Kosovu 1999. bio je posljednji iz kojeg je izvještavao. Napisao je 15 knjiga, a na hrvatski je prevedena „Carstvo opsjena – kraj pismenosti i trijumf spektakla“. Ova knjiga „Rat je najveće zlo“ u američkom originalu izišla je 2022. a u srpnju 2023. ju je u hrvatskom prijevodu Karmele Cindrić objavio Sandorf. Hedges je magistrirao teologiju na Harvardu, piše novinske članke i knjige i predaje.

„Proveo sam dosta vremena s masovnim ubojicama, gospodarima rata i vođama „odreda smrti“. Neki su psihopati koji uživaju u sadističkim postupcima, mučenjima i ubojstvima. Ali drugi, možda i većina, ubijanje smatraju poslom, profesijom, nečim dobrim za karijeru i status. Uživaju igrati se Boga. Uživaju u hipermaskulinom svijetu nasilja u kojem su pljačka, krađa i silovanja bonus na plaću. Ponosno usavršavaju tehnike ubijanja kako bi oduzeli što više života, uglavnom potpuno neosjetljivi na užas i okrutnosti koje nanose. A kada ne ubijaju, ponekad znaju biti zavodljivo šarmantni i velikodušni. Neki su solidni očevi i romantični supruzi i ljubavnici. Neki obožavaju svoje kućne ljubimce. Ono što me najviše uznemiruje nije demonizirana, jednostavna karikatura masovnog ubojice. Najviše me uznemiruje ljudsko biće“, opisuje ratne ubojice Chris Hedges.

Hedgesova knjiga sadrži njegove reporterske uvide i kritičke političke analize i komentare o svjetskim zbivanjima, daleko najviše o američkoj vojnoj politici i industriji i brojnim ratno-profiterskim kompanijama. Hedges je čak iznio i ratnu povijest svojih predaka, od Američkog građanskog rata pa nadalje.

Knjiga počinje konstatacijom da je preventivni rat, bilo u Iraku ili u Ukrajini, ratni zločin. I da pritom nije važno je li rat počeo na temelju laži i izmišljotina, kao u Iraku, ili zbog kršenja niza sporazuma s Rusijom, kao obećanje SAD-a da neće širiti NATO izvan granica ujedinjene Njemačke, da neće razmještati tisuće vojnika NATO-a u srednjoj i istočnoj Europi, da se neće miješati u unutarnje poslove država na ruskoj granici, ili pak zbog neprovedenog sporazuma iz Minska 2014. i 2015. godine. Da ne bi bilo zabune, dakle, i invazija na Ukrajinu je za Hedgesa, on to ističe, „zločinački, agresorski rat“.

Bez obzira na nekadašnji diplomatski i politički stav da bi širenje NATO-a bilo neopravdana provokacija Rusije, ratna industrija nije imala namjeru umanjiti svoju moć i zaradu. Bez obzira na obećanja i ugovore s Rusijom, širenje NATO-a postao je basnoslovno vrijedan rudnik zlata za korporacije. Brojne države srednje i istočne Europe priključile su se NATO-u a „stalne isporuke europskog i američkog oružja u Ukrajinu pretvarale su tu zemlju, usprkos ruskim prosvjedima, u de facto članicu NATO-a“. Hedges piše da je Obamina administracija, ne želeći potpirivati tenzije s Rusijom, blokirala prodaju oružja Kijevu ali su Trumpova i Bidenova administracija odustale od tog „razumnog stava“.

„Ako bi Rusiju trebalo onesposobiti sankcijama zbog invazije na Ukrajinu, a ja vjerujem da bi, Sjedinjene Države trebalo je onesposobiti sankcijama zbog invazije na Irak, rata koji je započet na temelju laži i izmišljenih dokaza“, piše Hedges i navodi čitatelje da zamisle kako bi to bilo da su najjače američke banke bile isključene iz međunarodnog bankarskog sustava a Jeffu Bezosu i Billu Gatesu zamrznut novac te zaplijenjena imovina i luksuzne jahte, američke medijske kuće izbačene iz etera a američki sportaši isključeni iz međunarodnih sportskih natjecanja. Kad je riječ o SAD-u – nezamislivo.

Ratnoj državi za opstanak trebaju neprijatelji, a kad se oni ne mogu pronaći, proizvedu se. Glavna lekcija u ratu je da kao pojedinačna bića nismo važni, postajemo brojevi, topovsko meso, objekti. Piše Hedges: „Doživio sam dovoljno rata, dovoljno vlastitog straha, straha koji ledi krv u žilama, da znam kako je rat uvijek zlo, najčišći izraz smrti koji se, ukrašen domoljubnim klišejima o slobodi i demokraciji, prodaje naivcima kao ulaznica za arenu slave, časti i hrabrosti“.

Pentagon je za njega država u državi a njegove su marionete i „svodnici rata“ „ista klika ratnohuškačkih političkih komentatora, stručnjaka za vanjsku politiku i vladinih dužnosnika“ koja ide iz debakla u debakl i izbjegava odgovornost za vojne katastrofe koje organizira. Bidenova administracija puna je takvih ignoranata, tumači Hedges, uključujući Joea Bidena. Navodi još niz imena, a tu je i Victoria Nuland koja je od srpnja 2023. zamjenica državnog tajnika SAD-a Antonyja Blinkena. U svojoj višedesetljetnoj političkoj karijeri ostala je najviše zapamćena po tome što je 2014. godine u telefonskom razgovoru (koji je iscurio u javnost) s američkim veleposlanikom u Ukrajini tumačila da treba odmah srušiti predsjednika Janukoviča i instalirati novu ukrajinsku vladu, bez obzira na to što su predstavnici EU-a ranije u pregovorima s Ukrajincima utanačili drukčiji dogovor. „Fuck the EU“ rekla je Nuland tada veleposlaniku Geoffreyju Pyattu.

Indonezijska vojska je, uz podršku SAD-a, pokrenula 1965. godine vojnu operaciju koja je potrajala godinu dana i čiji je službeni cilj bio istrebljenje vođa, funkcionara, članova i simpatizera komunističke stranke u Indoneziji. Predvodili su je gangsterski „odredi smrti“ i paravojne bande i ubijeno je više od milijun ljudi. U dokumentarcu Joshue Oppenheimera „Čin smaknuća“ prezentirane su iskrene ispovijedi tih hvalisavih zločinaca koji su potanko opisivali svoje zločine, a u filmu čak i rekonstruirali ubojstva! Ionako su mnogi od njih bili inspirirani filmovima nasilja. Taj šokantni film gledali smo na Zagrebdoxu 2013. godine i tu je dobio jednu od pobjedničkih nagrada. U filmu su i scene iz emisije s indonezijske državne televizije gdje se Anwar Congo, jedan od vođa tih „odreda smrti“, hvali kako je ubijao komuniste, sindikalce i etničke Kineze. Ubio je svakog Kineza kojeg je sreo, sve ih je ubijao nožem, tako i oca svoje djevojke, jer i on je bio Kinez, govori u filmu. Smjeli su raditi što god su htjeli jer su ubijali za državu.

Hedges iznosi brojne priče američkih vojnika koji su bili u borbama u Afganistanu i Iraku. Američka uporaba sile dovodila je do ogromnog broja civilnih žrtava a to je, prirodno, samo dodatno regrutiralo nove pobunjenike. Civile su ubijali „rutinski i neselektivno“. Na primjer. „U kamp bi nam pala raketa“, priča veteran Rory Fanning i autor knjige „Worth Fighting For: An Army Ranger’s Journey Out of the Military and Accross America“. „Nismo uvijek znali odakle je došla, nego samo općenit smjer. Zatražili bismo da bace bombu od 200 kilograma. Pala bi na neko selo“.

Tomas Young koji se prijavio u vojsku poslije napada na New York 2001., brzo je shvatio što je rat i kako je to u američkoj vojsci. Kad je zapao u depresiju, vojni kapelan mu je rekao: „Mislim da ćeš biti sretniji kad odeš u Irak i počneš ubijati Iračane“. U Iraku je ostao paraliziran, trpio velike bolove, supruga ga je napustila, planirao se ubiti. Nije bio sposoban pisati pa je Hedgesu 2013., na 10. godišnjicu napada na Irak, diktirao pismo Georgeu Bushu, Dicku Cheneyu i generalima koji su ga poslali u rat. Uz ostalo, piše:

„Vaša pozicija vlasti, vaše osobno bogatstvo koje se mjeri milijunima dolara, vaši savjetnici za odnose s javnošću, vaše povlastice i vaša moć ne mogu sakriti ispraznost vaših karaktera. Poslali ste nas da se borimo i umremo u Iraku nakon što ste vi, gospodine Cheney, izbjegli mobilizaciju za Vijetnam, i vi, gospodine Bush, neovlašteno napustili svoju jedinicu Nacionalne garde. Vaš kukavičluk i sebičnost davno su dokazani. Niste bili voljni riskirati svoj život za naš narod, ali poslali ste stotine tisuća mladih žena i muškaraca da budu žrtvovani u besmislenom ratu, a da tome niste posvetili ni misao više nego što je potrebno za bacanje smeća“.

Nakon objavljivanja, pismo je naširoko cirkuliralo i prevedeno je na nekoliko jezika. Young je s drugom suprugom proveo posljednjih nekoliko mjeseci ali u sve većim bolovima, preklinjao je liječnike da mu povećavaju doze narkotika, ali su se oni držali strogih propisa.

Jessica Goodell se, nakon početnog lutanja unutar vojne službe, prijavila da bude u prvoj jedinici za pogrebne poslove, stavljala je posmrtne ostatke u vreće za tijela pa u metalne kutije. Taj svoj mučan posao opisala je u memoarima iz Iraka. Mnogi marinci počinili su samoubojstvo. A inače – više se američkih veterana iz rata u Vijetnamu nakon rata ubilo nego što ih je poginulo u Vijetnamu! Vojna istraživanja utvrdila su da će nakon šezdeset dana neprekidne borbe 98 posto onih koji prežive postati žrtve psihičke traume.

„Ako veterani govore o užasnim ranama, vidljivima i nevidljivima, o lažima koje su izrečene kako bi ih se navelo da ubijaju, o zlu koje je počinjeno u naše ime, čepimo uši“, piše Chris Hedges. „To ne rade naši momci, kažemo, momci odgojeni u našim kućama, dobri i pristojni. Jer, ako je njima lako ubiti, što je s nama? Ne slušamo bujice bijesnih riječi koje im naviru iz usta i želimo samo da se smire, budu razumni, dobiju nekakvu pomoć i odu“, piše on.

Ratovi uvijek izvlače na površinu najgore elemente društva, tvrdi Hedges, iznoseći kako je i obranu Sarajeva prvi organizirao kriminalni sloj. (Christian Maréchal / CC BY 3.0)

Svi mi imamo sposobnost za počinjenje zla. Ratovi se možda vode da bi se osigurao opstanak, ali oni su uvijek tragični. I uvijek izvlače na površinu najgore elemente svakog društva, one koji imaju sklonost nasilju i žude za apsolutnom moći, tvrdi Hedges i navodi i primjer obrane Sarajeva koju je, po njemu, prvi organizirao kriminalni sloj. Kad oni nisu bili na barikadama da spriječe ulazak srpske vojske koja je opsjedala grad, „pljačkali su, silovali i ubijali srpske stanovnike grada“, piše on.

Chris Hedges je ispisao svoju osobnu priču, a kako je Amerikanac, građanin, barem zasad, najmoćnije države i sile svijeta ali i zemlje koja je praktički u permanentnom ratu, izrazito je kritičan prema njezinoj višedesetljetnoj politici prema kojoj je prozvana, onim banalnim rječnikom „svjetskim policajcem“. Kako ništa ne traje vječno, tako i Sjedinjene Države, možda polako, ali ipak sigurno, gube tu moć. U preslagivanju svijeta koje slijedi i jest velika opasnost. Ova Hedgesova velika ispovijest, poslije čak 20 godina ratnog dopisništva, duboko je ljudska ali i duboko zabrinjavajuća. Ne piše on bez razloga da ga „najviše uznemiruje ljudsko biće“. Jer, čovjek je spreman na sve, pa i na samouništenje. Ali tome uvijek, uvijek treba pružati otpor.