Čile izabrao predsjednika. Novo čudo ili potonuće u kaos

U nedjelju 19. prosinca Čileanci su izišli na drugi krug predsjedničkih izbora i izabrali Gabriela Borića. Ideje.hr objavljuju članak Alejandre Mancille objavljen prije izbora, no koji dobro opisuje enormne socijalne, etničke, političke i ekološke izazove s kojima će se suočiti novi predsjednik

• Naslovna fotografija: Familija Gabriela Borića (lijevo, u srednjem redu, u crvenom krugu), koja  se sastala na Hrvatskom stadionu, Santiago de Čile, prije nekoliko godina.  (Zahvaljujemo autorici članka i ocu Gabriela Borića na fotografiji)

• Alejandra Mancilla Drpić, profesorica filozofije na Fakultetu humanističkih znanosti, Sveučilište u Oslu, Norveška. alejandra.mancilla@ifikk.uio.no  

• Prethodni članci: Stvaranje novog Čilea: “Dok nam dostojanstvo ne postane svakodnevnica!“ Četiri ključne ustavne debate; Pobuna u Čileu iz prve ruke, zašto je izbila, što je u njoj jedinstveno za latinskoameričkog jaguara, a što slično drugim prosvjedima

Ovisno o tome koga pitate, predstojeći predsjednički izbori u Čileu prikazuju se kao izbor između slobode i komunizma ili između fašizma i demokracije. Od povratka demokracije 1990. u Čileu još nikad nije bilo tako polariziranih izbora. Katolički ultrakonzervativni Antonio Kast, simpatizer ‘Chicago boysa’ (Čikaške škole) na desnici, suprotstavlja se bivšem studentskom vođi, neposlušnom parlamentarnom zastupniku Gabrielu Boriću na ljevici. Jedno je sigurno – tko god bude izabran, vodit će zemlju kroz jedno od najtežih razdoblja. Čile je na socijalnom, političkom, ekonomskom i ekološkom raskrižju.

Postoje dva kruha.

Ti pojedeš dva.

Ja niti jedan.

Prosječna konzumacija: jedan kruh po glavi.

Ova pjesma Nicanora Parre sažima navodni ekonomski uspjeh posljednjeg desetljeća u Čileu: stabilni rast i povećanje prihoda po glavi stanovnika u procesu brzog bogaćenja najbogatijih na račun osiromašenja srednje i niže klase. Godine 2010. Čile je bio prva latinskoamerička zemlja koja je postala članicom OECD-a, što je bio znak da joj etiketa ‘zemlje u razvoju’ više neće pristajati. Ipak, današnji GINI koeficijent od 0,45 pokazuje da je Čile drugi u klubu s najvišim koeficijentom (nakon Kostarike), a taj se broj gotovo uopće nije promijenio otkad je postao članicom.  Godine 2020. godišnji prihod po glavi stanovnika iznosio je 11,376 eura, ali više od polovice radne snage zarađivalo je 4,800 eura ili manje. S druge strane, mjesečni prihod parlamentarnih zastupnika bio je 20.500 eura što je dvostruko više od prosječnih članica OECD-a, a najviše od svih zemalja članica. Kako je predsjednik Sebastián Piñera sada završio svoj drugi četverogodišnji mandat, on je (i njegova obitelj), prema magazinu Forbes, rangiran kao jedan od najbogatijih ljudi u zemlji sa trenutačno 2,7 milijarda neto vrijednosti.

Sebastián Piñera napušta drugi predsjednički mandat s bogatstvom od 2,7 milijardi dolara (Foto: Wikipedia)

Ta neumoljiva statistika koja prikazuje uzroke duboke društveno-ekonomske nejednakosti u zemlji potaknula je više od milijun ljudi da iziđu na ulice tijekom socijalnih nemira u listopadu 2019. Iza nemira je ostalo 30 mrtvih i više od 400 ljudi s povredama očiju (policija je protiv prosvjednika upotrebljavala gumene metke). Zahtjev za promjenom doveo je do takozvanog Sporazuma o miru, sklopljenog među glavnim političkim strankama (osim Komunističke i Zelene ekološke stranke), kako bi se mogao održati referendum za novi Ustav. Dvije godine kasnije, nakon što je velika većina izabrala Ustavotvornu Skupštinu i povjerila joj pisanje novog Ustava, 155 delegata (convencionales) sada užurbano radi na postavljanju novih zakonskih okvira. Ključne rasprave vodit će se o socijalnim pravima, sustavu vlade, autonomiji starosjedilačkih skupina, decentralizaciji i o vlasništvu nad prirodnim resursima.

Usred tog složenog scenarija, Čile će svojeg budućeg predsjednika izabrati 19. prosinca, birajući između kandidata koji dolaze iz nedavno oformljenih stranaka s ruba političkog spektra. Dok su izbori od povratka demokracije u pravilu predstavljali odabir između kandidata iz desnog centra i koalicije lijevog centra, ovaj se izbor prikazuje kao izbor između dva ekstrema: sloboda i komunizam ili alternativno, fašizam i demokracija. Ovakva slika, međutim, ne objašnjava u potpunosti o čemu je riječ. To što ‘krajnje desno’ i ‘krajnje lijevo’ znači u Čileu razlikuje se od onoga što ti pojmovi znače u drugim zemljama svijeta.

S jedne strane, krajnje desno, onako kako ga predstavlja José Antonio Kast (55), desno je koliko se to može biti kad se radi o promoviranju konzervativnih kršćanskih vrijednosti i neoliberalne ekonomske politike kojoj je cilj smanjiti državu, privatizirati državne kompanije i javne usluge. José María Escrivá de Balaguer, osnivač ultrakonzervativnog katoličkog pokreta Opus Dei, u tim je krugovima idol jednako kao i Milton Friedman, libertarijanac, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju koji je indoktrinirao mnoge od Pinochetovih ministara i savjetnika. Kastovi pristaše većinom traže jaču, autoritarniju vlast kako bi se uspostavili red i stabilnost te spriječili kaos i nered, kako oni vide prosvjede iz listopadu 2019 godine.

S druge strane, krajnja ljevica, koju navodno utjelovljuje Gabriel Borić (35), bliža je po pogledu na svijet i vrijednostima španjolskom Podemosu ili skandinavskim lijevim strankama poput norveških Crvenih nego socijalističkoj i komunističkoj partiji Nicolása Madura ili Fidela Castra. Iako Borićeva koalicija „ Da dostojanstvu“ (Apruebo Dignidad) uključuje komuniste, podrška koju u novije vrijeme dobiva od tradicionalnih stranaka lijevog centra, kao što su socijalisti i kršćanski demokrati, ukazuje na to da se on neće boriti za diktaturu proletarijata nego za jaču socijalnu državu s naglaskom na preraspodjeli i pravdi. Među onima koji su mu prvi pružali potporu bili su lokalni aktivisti koji su već dvije godine na ulicama, ali i oni koji vide potrebu za strukturnim promjenama kao preduvjetom stabilnosti i učinkovitog upravljanja.

Nesumnjiva je istina da će za pobjednika glavni izazov biti kako vladati i koegzistirati s tvrdim protivnikom: u Kongresu (gdje nitko nema većinu), u medijima i na ulici. Čile je, uz sve to, vrlo blizu dubokih promjena na socijalnom, ekonomskom i ekološkom planu.

José Antonio Kast, kandidat čileanske desnice (službena fotografija kampanje 2017)

• Usuditi se ili živjeti bolje: pitanje je sad

„Usudi se!“ (Atrévete!) slogan je kampanje Joséa Antonia Kasta. Kast je sin njemačkih imigranata koji su došli u Čile nakon Drugog svjetskog rata, otac devetoro djece, predani katolik, pobornik režima diktatora Augusta Pinocheta, simpatizer Jaira Bolsonara i zagovaratelj minimalne države. Odvjetnik i bivši zastupnik u Kongresu, osnivač dvije godine stare Republikanske stranke kapitalizira strah što ga svakodnevno osjećaju tisuće Čileanaca: od toga da su žrtve kriminalnog nasilja, narko bandi, „valova“ nelegalnih migranata i pobunjeničkih skupina Mapuche Indijanaca, između ostalog. Nije slučajno da je pobijedio u prvom krugu izbora u studenom u južnoj regiji AraucuanÍji, gdje je dolazilo do vrlo žestokih sukoba između Mapuche Indijanaca i policije; a i u sjevernoj regiji Tarapaci, kroz koju prolazi većina nelegalnih migracija iz zemalja poput Venecuele. Za vrijeme kampanje u prvom izbornom krugu Kast je ,između ostalog, predložio izgradnju jarka u sjevernoj pustinji kako bi se spriječio dolazak migranata; jačanje državne potpore udatim ženama (nasuprot ženama koje žive same ili nisu udate); ukidanje Ministarstva za žene i Nacionalnog instituta za ljudska prava. Predlagao je i ukidanje poreza na nekretnine i općenito smanjenje poreza te slanje vojske u Aracuaníju kako bi se kontrolirale starosjedilačke skupine koje kroz nasilne akcije zahtijevaju povrat zemlje svojih predaka i veću autonomiju. U nastojanju da dobije glasove desnog centra promijenio je strategiju posljednjih nekoliko tjedana i ublažio je svoje konzervativne religijske poruke (primjerice, protiv istospolnih brakova, koje je nedavno odobrio Kongres), a sebe predstavlja kao jedinog jamca političke i ekonomske stabilnosti. Postavlja se pitanje – ako bude izabran – neće li tek slijediti tradicionalnu desnicu umjesto da bude smion kakvim se predstavlja.

Ljevica koju predstavlja Gabriel Borić bliža je po pogledu na svijet i vrijednostima španjolskom Podemosu ili skandinavskim lijevim strankama poput norveških Crvenih nego socijalističkoj i komunističkoj partiji Nicolása Madura ili Fidela Castra (Wikimedia Commons)

„Za bolji život“  (Para vivir mejor!) slogan je Gabriela Borića. Ako postane predsjednik bit će najmlađi predsjednik u posljednjih 170 godina, prvi koji se rodio u najjužnijoj regiji Magallanes na teritoriju Čileanska Antarktika i prvi koji ima hrvatske pretke: njegov pradjed, Ive Borić, došao je s otoka Ugljana, kod Zadra, oko 1885. u potrazi za zlatom u Ognjenoj zemlji. Kao student prava na Čileanskom sveučilištu, Borić je postao studentski vođa i glasnogovornik tijekom snažnog studentskog pokreta 2011 godine. Tri godine kasnije, postao je prvi kongresnik koji nije bio član najjačih političkih stranaka i ponovno je izabran 2017. Borićev parlamentarni ured koji se nalazi u njegovu gradu Punta Arenasu odražava njegov stil: “Centar za lokalnu društvenu zajednicu pod nazvan  Ideja“ (Espacio Comunitario La Idea) bio je zamišljen kao kulturna arena s otvorenim vratima i malom javnom bibliotekom gdje su Eric Hobsbawm, Antonio Gramsci i Albert Camus zauzimali važno mjesto. S drugim bivšim studentskim vođama, društvenim aktivistima i ličnostima koje nisu pripadale  velikim političkim strankama, 2017. g. Borić je osnovao „Široku frontu“ (Frente Amplio), široku lijevo orijentiranu koaliciju koja se predstavila kao alternativa diskreditiranim strankama i na desnici i na ljevici. Njegova stranka „Socijalna konvergencija“ (Convergencia Social) samu sebe opisuje kao „feminističku, socijalističku, emancipatorsku stranku koja potiče izgradnju dostojanstvenog života i novog odnosa prema općem dobru i narodu.“

Djed Ive Borić (ovdje sa suprugom) došao je u Ognjenu zemlju oko 1885 u potrazi za zlatom (Foto, familija Borić)

Dok bi Kast najvjerojatnije produbio neoliberalni model kojemu je Čile originalno poslužio kao laboratorij, jedno od glavnih Borićevih obećanja je da će ga pokopati i zamijeniti nečime što je sličnije europskoj socijalnoj državi s javnim službama kao što su školstvo, zdravstvo i mirovinski sustav koje će država osigurati za sve svoje građanine. On također želi podići minimalnu plaću sa 355 na 530 eura mjesečno i ograničiti radno vrijeme na 40 sati tjedno. Kako bi se mogle financirati takve mjere, njegov program uključuje veliku poreznu reformu koja bi ukinula stanovite izuzetke od kojih najveću korist imaju dobrostojeći, veće oporezivanje super bogatih i povećanje koncesija koje plaćaju rudarske kompanije te mnogo drugih promjena. Osim toga, uvođenjem dvodijelnog upravnog sustava u kojem bi radnici imali pravo glasa u korporativnom upravljanju tvrtkom, predlaže demokratizaciju radnog okruženja, osobito u velikim kompanijama. Naviknuta na američki model u kojem se upravni odbor uglavnom bavi zaštitom interesa dioničara, nije čudno da na njegov program čileanska poduzetnička klasa gleda sa sumnjom pa čak i strahom do te mjere da je njihov predsjednik Udruge poslodavaca izjavio kako bi to bila svojevrsna „eksproprijacija naše slobode“.

•  Izazovi

Netom prije izbora, ankete pokazuju da će Borić najvjerojatnije pobijediti. Ako doista postane predsjednik, morat će voditi zemlju kroz niz izazova na kojima će se iskušati njegova sposobnost da postigne suglasje s ljudima vrlo različitih ideologija – kao što je to učinio kad je postigao Sporazum o miru za pisanje novog Ustava (nešto zbog čega je pretrpio oštru kritiku od mnogih iz svoje stranke koji su odbijali ideju o bilo kakvim  pregovorima  s tradicionalnim strankama, osobito s desnim). Ako pobijedi Kast, izazovi neće biti ništa manje zastrašujući, iako će način na koji će se oni rješavati sigurno to biti drukčiji. Ako je riječ koja se najčešće čuje u Borićevoj kampanji  „dijalog“, Kastova omiljena riječ je „sigurnost“.

U socijalnom smislu, zemlja je podijeljena kao što je bila na referendumu 1988. godine kad je Čile odlučivao želi li demokratske izbore nakon 17 godina diktature. Te su razlike postale  toliko očite da naprosto bodu oči u društvenim medijima gdje su dogmatizam, netolerancija i lansiranje lažnih informacija dostigli tako visoku razinu da se to može usporediti samo s posljednjom predsjedničkom kampanjom u SAD-u. Podjela nije započela u doba izbora nego je eksplodirala tijekom društvenog bunta 2019. godine. I otad se samo produbljuje. S jedne strane, tu su oni koji u duhu prosvjeda, očekuju velike promjene u smjeru jačanja socijalnih i ekonomskih prava. S druge strane, ima onih koji osjećaju da su prosvjedi postali opravdanje za vandalizam i kriminalno nasilno djelovanje te priželjkuju  “čvrstu ruku“ koja će vratiti red i mir i smjestiti one koji krše zakon u zatvore. Obje strane imaju neke argumente za obranu vlastitih stavova. Goruće pitanje za budućeg predsjednika bit će odluka o AFPS (upravljanju mirovinskim fondovima). Privatne financijske institucije za upravljanje mirovinskim fondovima koje su bile bitni dio neoliberalne politike što ju je vodio Pinochet, danas su pod lupom javnosti jer milijuni Čileanaca zahtijevaju drugačiji sustav koji se ne bi temeljio samo na individualnim doprinosima nego i na solidarnosti države. Kako bi se izašlo na kraj s nasiljem, postavlja se pitanje koliku će silu država trebati upotrijebiti. Kastova obećanje da će upotrijebiti sva raspoloživa sredstva kako bi ponovno uspostavio red možda nekima zvuče ohrabrujuće, ali to bi se moglo pretvoriti u okidač za još nasilnije i buntovnije djelovanje. Borićeva ideja da se provede reforma policije i pregovara s pobunjenim Mapuche Indijancima radije nego da se djeluje represivno možda je na dobrom tragu, ali također može izgledati suviše optimistična ili čak naivna.

Dodatnu poteškoću predstavljaju migracije. Od 19, 500, 000 stanovnika oko 1, 452, 000 su migranti koji su posljednjih godine došli uglavnom iz Venecuele (bježeći od Madurova režima) te iz Perua, Haitija, Kolumbije i Bolivije. Mnogi su umrli pokušavajući prijeći granicu preko pustinje, a za one koji su stigli u zemlju nije bilo organizirane infrastrukture koja bi ih mogla prihvatiti. To je dovelo do sve veće napetosti, osobito u sjevernim gradovima. Prije nekoliko mjeseci grupa Čileanaca spalila je stvari koje su pripadale skupini Venecuelanaca što su kampirali na javnom trgu u gradu Iquique. Društveni mediji prepuni su rasističkih i nacionalističkih poruka.

A mnogi imigranti, posebno Haićani, koji su godinama živjeli i radili u Čileu, sada napuštaju zemlju jer nikad nisu uspjeli dobiti sve potrebne dokumente kako bi regulirali svoj položaj. Od svojeg prvotnog plana da regulira situaciju svih migranata i da omogući niz socijalnih i ekonomskih povlastica, Borić je sada ublažio svoju poruku i obećao da će pregledati sve slučajeve i uvesti reda u nužnu proceduru te implementirati latinoameričku strategiju kako bi se postigla koordinacija s drugim latinoameričkim zemljama. Kast se međutim nije odrekao svoje ideje da se izgradi jarak u pustinji i najavio je masovnu deportaciju onih koji ne zadovoljavaju kriterije za ostanak u Čileu.

Ostatci kuće familije Borić na Ugljanu. (Foto, obitelj Borić)

U političkom smislu, novi predsjednik započet će svoj mandat s Ustavotvornom skupštinom koja još uvijek zasjeda i bez jasne većine u kongresu. S obzirom na to, nove će skupine početi raditi svoje. Među njima je  osobito ozloglašena Narodna stranka (Partido de la Gente). Njezin osnivač je Franco Parisi, inženjer koji je vodio svoju predsjedničku kampanju iz SAD-a jer da se vratio u Čile mogao je biti uhićen i optužen za prevaru i pranje novca, između ostalog. Komunisti su se priklonili Boriću i zajedno s njim kritizirali pristalice Parisija  zbog nedostatka klasne svijesti dok je Kast čak prihvatio poziv na njegov YouTube kanal Zločesti dečki ( Bad Boys) kako bi ga pridobio. U svakom slučaju to da je više od 900 000 Čileanaca glasalo za Parisijeve populističke poruke i da je njegova stranka osvojila šest mjesta u Donjem domu, ne može se ignorirati.

Što se tiče gospodarstva, novi predsjednik će naslijediti državu s velikim deficitom i stopom inflacije od 6,5%, što su djelomice posljedice mjera koje je Piñerina vlada donijela kako bi subvencionirala Čileance za vrijeme pandemije. Više zabrinjava kako zaustaviti bijeg kapitala. Godine 2021. zbog nesigurnosti koja je nastala kao posljedica procesa ustavnih promjena i izbora nestalo je gotovo 9 milijardi eura. Kast je odigrao  na kartu podrške stranim ulagačima dok bi ih Borić otjerao. No, ako Kast pobijedi, socijalni nemiri i nestabilnost mogli bi i dalje eskalirati stvarajući još nesigurniju budućnost.

Na kraju, u ekološkim terminima, Čile je suočen s najtežom sušom u pola stoljeća, što će imati reperkusije na poljoprivredni i industrijski sektor i na opskrbu energijom. K tome, kako bi se ispunile obaveze preuzete na konferenciji COP26 održanoj u Glasgowu, pitanje o tome kako zamijeniti  termoelektrane na ugljen zelenijom energijom do 2030. postat će gorući problem.

Ukratko, zadatak neće biti lagan. Da završimo s pjesnikom Nicanorom Parrom, najbolji izlaz za novog predsjednika mogao bi biti da živi prema sljedećoj izreci:  „ljevica i desnica ujedinjene nikad neće biti poražene“  ( la izquierda y la derecha unidas  jamas seran vendicas). Približavanje a ne razilaženje mogao bi postati recept za novi put naprijed, novo, drugačije  ‘čileansko čudo’.