RASPRAVE
Darwin nije socijalni darvinist. Kako dobrota uopće nastaje i kako opstaje. Uloga zajednice
Zvonimir Šikić / 2. svibnja 2021. / Klub Batina Rasprave / čita se 39 minuta
Zvonimir Šikić / 2. svibnja 2021. / Klub Batina Rasprave / čita se 39 minuta
Nijedna druga teorija ne može objasniti naš intuitivni osjećaj za dobro i zlo, našu neobičnu kombinaciju moralne snage i moralne slabosti, našu čestitost i našu pokvarenost, našu revnost u nadgledanju i kažnjavanju tuđih prijestupa, lakoću s kojom vrline nalazimo u 'nama', a mane u 'njima', objašnjava Zvonimir Šikić kako je evolucija, na razini grupe a ne individue, proizvela moralni osjećaj. Nažalost, ovaj evoluirani moral katkada sprečava ona poboljšanja koja bi mogla promicati opće blagostanje, dodaje. Ali, postoje naznake da su i u sferi morala mogući pomaci
Termin ‘socijalni darvinizam’ uglavnom se koristi za splet ideja koje opravdavaju eksploataciju slabih od jakih pod parolom ‘preživljavanja najsposobnijih’ (npr. Barack Obama koristio se tim terminom u napadima na republikanske protivnike, govoreći da su njihove politike samo „prikriveni socijalni darvinizam“). Taj se izraz uvijek koristi kao pežorativni opis tuđeg stava; nitko sam sebe ne naziva socijalnim darvinistom. Osim toga, ljudi koji su etiketirani kao socijalni darvinisti gotovo se nikad ne koriste Darwinovom teorijom evolucije za opravdanje svojih stavova (veoma glasan dio republikanaca tu teoriju u potpunosti negira).
Za Darwinove poglede može se reći da su u njegovo vrijeme bili progresivni. Bio je žestoki protivnik ropstva i sve je rase smatrao dijelom jedinstvene ljudske vrste (mada je kao dijete svojeg vremena podrazumijevao da su muškarci intelektualno superiorni ženama). Smatrao je da bi selektivni uzgoj djelovao na ljude, kao što djeluje na biljke i životinje, ali mu se protivio, jer bi selekcija ljudi narušila moralne osjećaje koji ljudsko društvo drže na okupu. Kad je riječ o ljudskom društvu, Darwin je evolucijski potencijal kooperacije smatrao snažnijim od evolucijskog potencijala kompeticije.
Kada se termin ‘socijalni darvinizam’ počeo upotrebljavati, zapravo se nije odnosio na Darwinova stajališta, nego na laissez-faire stavove Herberta Spencera i Thomasa Malthusa koji su prethodili Darwinovoj teoriji evolucije. Atribut je ipak ponio Darwinovo ime, jer su Spencer i Malthus pali u zaborav, a Darwin je bio opće poznat. Ljudi koji su upotrebljavali taj termin nisu toliko brinuli o razlikama koje Darwina odvajaju od Spencera i Malthusa koliko o stigmatiziranju protivnika (o čemu više kasnije).
Mada je Darwin bio oprezan, bilo je neizbježno da drugi počnu razmišljati o implikacijama njegove teorije na javne politike. Trojica najslavnijih bili su Francis Galton, Thomas Huxley i Petar Kropotkin.
Galton je bio Darwinov bratić. Njegova knjiga Hereditary Genius uspješno je dokazivala nasljednost ljudskih sposobnosti (na temeljima statistike koju je razvio u tu svrhu) i smatrao je smislenim provođenje programa koji favorizira reprodukciju ljudi sa željenim sposobnostima. Programu je dao ime eugenika. Njegovi konkretni planovi bizarna su smjesa liberalnih i konzervativnih ideja. Svatko treba dobiti prvoklasno obrazovanje. Dohodak treba biti rezultat rada, a ne nasljeđivanja. Sposobnosti imigranata treba provjeriti i samo najbolje treba naturalizirati. Nakon što je svima pružila jednake šanse, država onima koji ne uspiju treba osigurati ugodan život, bez reprodukcije, u odijeljenim muškim i ženskim samostanima.
Huxley, koji je sam sebe zvao Darwinovim buldogom i čija se knjiga Evolution and Ethics i danas tiska, ismijavao je Galtonovu eugeničku viziju kao “politiku golubinjaka”, jer nitko nije dovoljno pametan da „među stotinama četrnaestogodišnjaka može razdvojiti one koje treba zadržati kao sposobne članove društva od onih koje treba kloroformirati, jer to nisu”. Ipak, Huxley je smatrao da neka vrsta odabira mora postojati, jer bi ljudsko društvo inače bilo nemoralno kao i prirodni svijet (naša evoluirana strast za slijeđenjem sebičnih interesa dovela bi do uništenja društva, da na neki način nije ograničena). Srećom, osim sebičnih instinkata, imamo instinkte koji stvaraju moralna društva. Jedan od ključnih je strast za održavanjem dobre reputacije: „Sumnjam da je ikada živio filozof, koji zna da ga prezire makar i običan dječak s ulice, a da ga to nimalo ne smeta.” Dakle, evolucijom je već stvoreno ono što društvo održava moralnim (to je i Darwinov stav iznesen u knjizi Descent of Man, ali buldog ga je izrazio glasnije).
Kropotkin je bio je ruski princ koji je titulu odbacio s 12 godina i postao anarhist koji se zalaže za komunističko društvo bez središnje vlasti. Više je puta zatvaran zbog revolucionarne aktivnosti, potom je emigrirao u Britaniju, Švicarsku i Francusku. U Rusiju se kao heroj vratio 1917. godine, ali se razočarao boljševičkim preuzimanjem vlasti. Kropotkinov glavni doprinos evolucijskoj teoriji bila je njegova knjiga Uzajamna pomoć: faktor u evoluciji, objavljena 1902. Tvrdio je da naglasak na kompeticiji ne slijedi iz teorije evolucije nego je artefakt britanskog kapitalizma. U stvarnosti većina vrsta živi u skupinama čiji se članovi međusobno pomažu u zajedničkoj borbi s okolišem. Dokazivao je da su domorodačka društva prvenstveno kooperativna i da njihov oblik suradnje može predstavljati model za moderno društvo (bez potrebe za jakom središnjom vlasti).
Malthus, Spencer i Galton vidjeli su kompeticiju kao izvor društvenog napretka, dok su Darwin, Huxley i Kropotkin jasno vidjeli njene korozivne učinke i naglašavali ulogu suradnje. Evolucijska teorija različitim ljudima znači različite stvari. To se može i očekivati kada važna nova ideja počinje djelovati na postojeće svjetonazore. Bit će potrebna desetljeća da se te stvari razbistre, baš kao što će biti potrebna desetljeća kako bi se razbistrile implikacije Darwinove teorije u biološkom svijetu. Nažalost, u istraživanjima društva, taj je proces bio bitno usporen pogrešnim uvjerenjem da Darwinova teorija tu nužno vodi pogubnim ishodima.
Vratimo se samom terminu ‘socijalni darvinizam’. Geoffrey Hodgson je ranih 2000-tih ustanovio da se termin gotovo uopće nije koristio do pojave knjige Social Darwinism in America, koju je povjesničar Richard Hofstadter objavio 1944. To znači da je tijekom razdoblja u kojem su promovirane mnoge ‘socijalno-darvinističke’ politike (kao eugeničke politike u Sjedinjenim Državama i Britaniji te nacistička politika koja je dovela do Holokausta u Drugom svjetskom ratu) taj pojam bio rijetko korišten, kako među zagovornicima tako i među protivnicima tih politika. Vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo najbolje za nepristrane znanstvene analize pa je Hofstadterova analiza primarno bila ideološki proglas protiv fašizma i genocida, u kojem je svaki stav koji promovira rasizam, nacionalizam i pretjeranu kompetitivnost kvalificiran kao socijalni darvinizam. To je dobro odzvanjalo u ušima čitatelja površno upoznatima s Darwinovom teorijom – socijalni maltusizam, spenserizam ili galtonizam ne bi im značio ništa.
Odvajanju Darwinove teorije od teorija koje se bave čovjekom, odvajanju koje Darwin nije zastupao (usp. Descent of Man), pogodovala je i nova darvinističko-mendelovska sinteza kojom je objašnjen biološki mehanizam nasljeđivanja. Jednom kada se genetika rodila geni su se počeli tretirati kao jedini mehanizam nasljeđivanja. Kao da ne postoje drugi načini da potomci sliče svojim roditeljima (npr. da progovaraju jezikom svojih roditelja, a ne nekim drugim jezikom). Nažalost, proučavanje kulturoloških mehanizama nasljeđivanja nije se ponovno pojavilo unutar bioloških znanosti sve do 1970-ih (a tada je doživjelo besmislene udare s ljevice).
S druge strane, sociolozi su imali svoje razloge da inzistiraju na neovisnosti od biologije. Ti razlozi nisu imali nikakve veze s užasima ‘socijalnog darvinizma’. Kako bi uspostavili istraživanje društva kao zasebno znanstveno polje, ustrajali su na tome da ono ne može biti svedeno na biološke ili psihološke činjenice. Zato sociolozi termin ‘socijalni darvinizam’ često koriste kao opis po njima nepotrebnih bioloških upliva u istraživanje društva.
Tako se evolucija počela smatrati moćnom teorijom za objašnjavanje ne-društvenih aspekata ljudskoga života: ljudskog tijela, osnovnih instinkata preživljavanja i sl., koja nema što reći o ‘višim’ aspektima ljudskog ponašanja i njihovoj ogromnoj kulturnoj raznolikosti. Biologiju i evoluciju (koje li ironije) počelo se vezati s nesposobnošću za promjenu. ‘Socijalni darvinizam’ postao je strašilo koje društvene znanstvenike upozorava da se klone biologije, jer bi se opet mogle dogoditi grozne stvari do kojih je takvo miješanje već dovelo.
Naravno, bilo koju teoriju moguće je zloupotrijebiti i Darwinova teorija nije u tom smislu posebna. No, potpuno je jasno da politike ‘socijalnog darvinizma’ nemaju apsolutno nikakve veze s Darwinovom teorijom te da je ‘socijalni darvinizam’ strašilo kojem nema mjesta u ozbiljnoj znanosti.
Evolucijska teorija postigla je ogromne napretke u biološkim znanostima i njeno potpuno isključenje iz mnogih grana društvenih znanosti predugo im je uskraćivalo evolucijski pogled
Najveća žrtva ove stigmatizacije bile su društvene znanosti. Evolucijska teorija postigla je ogromne napretke u biološkim znanostima i njeno potpuno isključenje iz mnogih grana društvenih znanosti predugo im je uskraćivalo evolucijski pogled koji se pokazao presudnim za rješavanje mnogih otvorenih pitanja baš tih znanosti. Upoznajmo taj pogled na djelu.
Kao utemeljitelji moderne etologije, znanosti o ponašanju životinja, Niko Tinbergen, Konrad Lorenz i Karl von Frisch podijelili su Nobelovu nagradu za medicinu 1973. godine. Ideja da ponašanja (npr. agresija) evoluiraju na isti način kao anatomske osobine (npr. paunov rep) ili fiziološke osobine (npr. metabolizam ugljikohidrata) nije bila lako prihvaćena. U nastojanju da etologiju uspostavi kao granu biologije, Tinbergen je formulirao četiri pitanja na koja je nužno odgovoriti kako bi se razumio bilo koji produkt evolucije. Ta su pitanja najvažniji alati u znanstvenom repertoaru evolucijskog znanstvenika.
Prvo, koja je funkcija dane osobine, ako postoji? Zašto postoji baš ona, a ne mnoge druge koje bi mogle postojati?
Drugo, koja je evolucijska povijest te osobine (njena filogeneza)? Kako se razvijala tijekom mnogih generacija?
Treće, koji je njen fizički mehanizam? Sve osobine, čak i osobine ponašanja, imaju fizičku osnovu.
Četvrto, kakav je razvoj te osobine tijekom života organizma (njegova ontogeneza)?
Na primjer, moje su ruke prilagodba koja je prirodnom selekcijom evoluirala za hvatanje predmeta – to je njihova funkcija. Razvile su se iz ribljih peraja – to je dio njihove evolucijske povijesti. Fizički ih čine mišići, kosti, tetive i živci sklopljeni na način koji omogućava uspješno hvatanje predmeta – to je njihov mehanizam. Pojavljuju se u petom tjednu trudnoće – to je početak njihovog razvoja.
Naravno, možete se pitati kakve bi u društvenim i humanističkim znanostima mogle biti koristi od evolucijskog objašnjenja ponašanja životinja. One su nedvojbene ako ljudska ponašanja vidite u kontinuitetu ponašanja drugih vrsta, a upitne su ako vjerujete da tu postoji neki ključni diskontinuitet.
Prije Darwinove teorije mnogo toga se nije moglo objasniti ili je objašnjavano pogrešno. Prema uobičajenom, npr. kršćanskom, pogledu sve je stvorio dobroćudni i svemoćni bog, od najsitnije bube do zvijezda na nebu i sve je to dio njegovog velikog plana. Čak i zlo ima svrhu koju mi možda ne možemo dokučiti. Većina tih zabluda bila je rezultat brkanja čisto fizičkih procesa s funkcionalnim procesima ili pripisivanja pogrešnih funkcija tim procesima. Znanost u doba prosvjetiteljstva počela je ispravljati neke od tih zabluda, ali mnoge nije.
Isaac Newton zapanjio je svijet svojim matematičkim predviđanjem kretanja planeta, ali je i dalje u tim kretanjima vidio svrhu i dizajn. Za njega, i većinu prosvjetitelja, znanstvena istraživanja pružila su nov način razumijevanja boga kroz proučavanje njegove kreacije. Znanost se često nije slagala s vjerskim dogmama, što je dovelo do sukoba između prosvjetitelja i crkve, ali čak su i znanstvenici pretpostavljali da će njihova istraživanja otkriti uređen i skladan svijet, divovski sat u kojem svaki dio uredno pridonosi funkcioniranju cjeline.
Na primjer, koncept laissez-faire u ekonomskoj teoriji i praksi izravni je potomak kršćanskog i prosvjetiteljskog pred-darvinističkog razmišljanja. Laissez-faire je stav da se stvari trebaju prepustiti same sebi. Upotreba te fraze početkom 18. stoljeće bila je „on laissez faire la nature“ (neka priroda čini svoje), recept koji ima smisla samo ako je priroda skladna i samo-regulirajuća. Međutim, ekolozi su odavno napustili ideju da neometana priroda postiže skladnu ravnotežu. Ekološki sustavi najčešće su van ravnoteže i mogu se stabilizirati u mnogim ‘bazenima atrakcije’, lokalno stabilnim konfiguracijama koje se iz ljudske perspektive razlikuju po svojoj poželjnosti. Zato mudra ekološka politika zahtijeva aktivno upravljanje, imajući na umu tu složenost. Isto vrijedi i za mudru ekonomsku politiku, ali pred-darvinistički laissez-faire koncept sprečava da se to jasno vidi.
Važno je razumjeti da i dalje mnogo griješimo u funkcionalnom zaključivanju. Darwinova teorija evolucije bila je ključni proboj za pravilno razmišljanje o prisutnosti ili odsutnosti funkcionalnog dizajna u prirodi. Gotovo svaka osobina koja se čini dobro dizajniranom u prirodi – naše ruke, brzina gazele, boja cvijeća – postoji zbog povijesnog procesa u kojem su pojedinci koji su posjedovali tu osobinu preživjeli i uspješnije se reproducirali od pojedinaca koji je nisu posjedovali (Tinbergenovo povijesno pitanje). Jezikom evolucije, bili su prilagođeniji. Jedan od najmoćnijih alata u Darwinovoj kutiji jednostavni je princip:
Bolja prilagođenost nekih osobina u usporedbi s alternativnim osobinama jedini je izvor dizajna u prirodi.
Možemo ga zvati adaptacijskim (prirodno-selekcijskim) razmišljanjem. Ako želite razumjeti značajke organizma pitajte se kako bi on trebao biti strukturiran da bi preživio i uspješno se razmnožavao u svojem okolišu (Tinbergenovo pitanje o funkciji). Naravno, prilagodbe se moraju razumjeti u kontekstu preživljavanja i reprodukcije u povijesnim okolišima koji su doveli do adaptacije (kada se promijeni okoliš, nema razloga očekivati da će organizmi biti dobro prilagođeni novom okolišu, a za razvoj novih prilagodbi potrebne su mnoge generacije).
To da je adaptacijsko razmišljanje plodonosno ne znači da je ono jednostavno ili da izravno vodi do ispravne interpretacije funkcionalnog dizajna. To također ne znači da je svaki detalj organizma adaptivan. Na primjer, crvena boja hemoglobina nije adaptacija (kao mogući jasno vidljivi poziv u pomoć) nego je nefunkcionalni nusprodukt njegove stvarne funkcije prenošenja kisika (naime, hemoglobin je crven u kooperativnih i nekooperativnih organizama). Da bismo objasnili to crvenilo moramo znati da hemoglobin kao fizička molekula sadrži željezo (Tinbergenovo pitanje o mehanizmu).
To ćemo detaljnije ilustrirati na istraživanju koje od 1982. na Escherichii coli provodi Richard Lenski.
Zašto baš Escherichia coli? Radi se o bakteriji koja živi u našim crijevima i razmnožava se svakih 20 minuta. To su 72 generacije svaki dan i 504 generacije svaki tjedan. Ako uzmemo okvirnu brojku od 20 godina za ljudsku generaciju, onda je jedan tjedan evolucije Escherichie coli ekvivalent 10 000 godina ljudske evolucije, što nas vraća na početak ljudske civilizacije. Escherichia coli ima još jednu prednost koja je izvanredna za evolucijska istraživanja. Može se zamrznuti i zagrijavanjem ponovno oživjeti. To znači da je Lenski pretke mogao vratiti u život i usporediti ih s njihovim potomcima. Mogao je raditi sa živim fosilima.
Eksperiment je konceptualno jednostavan. Dvanaest početno identičnih populacija nikada nisu miješane. Svakih 500 generacija (tj. svaki tjedan) manji uzorak iz 12 populacija je zamrznut kako bi u budućnosti mogao postati živim fosilom. I tako dan za danom, sve do danas, gotovo 100 000 generacija koje su u ljudskom mjerilu ekvivalent ukupne naše povijesti kao vrste. U svakoj od 12 populacija nastale su genetske mutacije koje su uzrokovale da neke populacije rastu brže. Koristeći se tehnikama molekularne biologije, Lenski je otkrio i genetske promjene na svojim bakterijama te kako su novi geni promijenili njihovu anatomiju i fiziologiju.
Mislite li da su genetske promjene bile iste ili različite u 12 populacija? Odgovor na ovo pitanje nije očit. S jedne strane, svaka je populacija živjela u istom kemijskom i fizičkom okolišu, no s druge strane, genetske su mutacije slučajni događaji i malo je vjerojatno da u različitim populacijama dođe do potpuno istih mutacija. Kombinacija funkcionalnih sličnosti i genetskih raznolikosti dovela je do toga da su se bakterije povećale u svih 12 populacija, ali mutacije koje su uzrokovale ta povećanja nisu bile iste.
Nakon što je 12 populacija bilo izolirano tijekom 2000 generacija, Lenski je započeo novi eksperiment (ne prekidajući stari). Kao izvor energije za izdvojene uzorke 12 populacija umjesto dotadašnje glukoze uveo je novi šećer maltozu. Sjetite se da je svih 12 populacija izvedeno iz identičnih klonova i da su se prilagođavale identičnim laboratorijskim okolišima s glukozom kao izvorom energije. Unatoč tome, one su se rastu na glukozi genetski prilagođavale na različite načine. Svaka je populacija postala posebni genetski entitet i te su razlike bitno utjecale na uspješnost njihovog rasta na maltozi.
Vraćajući se izvornom eksperimentu, važno je napomenuti da se bakterije nikada nisu prestale prilagođavati njihovom nepromijenjenom laboratorijskom okolišu. Istina je da su se brže prilagođavale na početku eksperimenta, ali nikada nisu stale s prilagodbama. Čak i nakon desetaka tisuća generacija, pojavljivale su se nove korisne mutacije koje su povećavale stope rasta. Ove su se mutacije mogle dogoditi i tijekom prethodne povijesti, ali se možda nisu uspjele proširiti zbog nedostatka drugih genetskih promjena. Drugim riječima, kako je 12 populacija divergiralo, tako su stvarane različite genetske podloge za naknadne mutacije. Ista mutacija može biti korisna za jednu populaciju i neutralna ili štetna za druge populacije.
Nakon što je eksperiment trajao petnaest godina, dogodilo se nešto nevjerojatno. Jedna je populacija razvila sposobnost probave citrata (koji su cijelo vrijeme bili prisutni u laboratorijskom okolišu svih bakterija). Citrati nekim bakterijama služe kao izvor energije, ali ne i Escherichii coli. Da ona počne probavljati citrate bilo bi kao da mi počnemo probavljati sijeno. Ipak, jedna je populacija počela raditi baš to. Da li zbog jedne super rijetke mutacije koja se mogla dogoditi u bilo kojoj od 12 populacija ili su razne genetske promjene u jednoj od populacija, tijekom prethodnih generacija, baš nju pripremile za prilagodbu na novi resurs? Lenski je odgovorio na to pitanje tako da je odledio pretka populacije koja probavlja citrate i ponovno startao njenu evolucijsku povijest od točke u kojoj ona nije imala sposobnost probave citrata. Populacija je ponovno razvila sposobnost probave citrata što znači da joj je njena prethodna genetska povijest omogućila da učini nešto što nijedna populacija Escherichie coli nikada nije učinila.
Funkcija, povijest (filogeneza), mehanizam i razvoj (ontogeneza), to su konceptualni alati koje je Lenski koristio za osmišljavanje svojih istraživanja i koje biolozi koriste za proučavanje svih aspekata svih vrsta. Sažimlju ih Tinbergenovi principi koji biolozima, kada ih jednom usvoje, postaju druga priroda. Čine se jednostavnima, ali samo onima koji su usvojili evolucijski svjetonazor.
Kako evolucijski set alata može pomoći pri rješavanju društvenih, a ne samo bioloških problema?
Instruktivan je slavni eksperiment Roberta Licklitera iz 1980-tih. Zvuk kroz ljusku prepeličjeg jajeta prolazi bolje od svjetlosti pa auditorni sustav okolišne inpute počinje primati dok je pile još u jajetu, a vizualni sustav mora pričekati da se pile izlegne. Lickliter je unos vizualnih podataka ubrzao tako da je u jaja instalirao prozore. U preliminarnom je eksperimentu jaja s prozorčićima ostavio u mraku i pilići su se razvili normalno (što znači da instalacija prozora sama po sebi ne djeluje na razvoj). No, pilići čija su jaja s prozorčićima bila izložena svjetlu nisu znali slijediti svoje majke, što normalno razvijeni pilići znaju već nekoliko sati nakon izlijeganja. Instaliranjem prozora vizualni se sustav počeo razvijati prerano, što je omelo razvoj auditornog sustava pa pilići nisu mogli prepoznati majčin poziv.
Inače, to da se osjetilni sustavi razvijaju u određenom slijedu opća je pojava. Kod ptica i sisavaca slijed je: taktilni, vestibularni (ravnoteža i prostorna orijentacija), kemijski (okus i miris), auditorni i konačno vizualni. Tim slijedom dijelom upravljaju inputi iz okoliša i krivi inputi u krivo vrijeme mogu dovesti do problema. Slično je i s emocionalnim i kognitivnim razvojem. Zato evolucijski neinformirana ideja ‘krenimo što ranije razvijati dječje sposobnosti’ nekada funkcionira, a nekada i ne funkcionira.
Za razliku od prepelica, ljudi su altricijalna vrsta, što znači da se veliki dio našeg razvoja odvija nakon rođenja. Ne samo osjetilni, nego emocionalni, socijalni, seksualni i kognitivni razvoj. Kroz tisuće generacija djeca su u svojim društvima izrastala u funkcionalne odrasle osobe. Društveni okoliši bili su raznoliki (kao što su to bili i vizualni okoliši, npr. tundra naspram džungle), ali su imali dovoljno zajedničkog da razvojne procese snabdiju inputima koji su stvarali funkcionalne osobe. Danas postoji određena opasnost da ti inputi budu poremećeni dobronamjernim, ali pogrešnim naporima da razvoj djece ‘ubrzamo’. Zato je važno istražiti jesu li naši dobronamjerni postupci uistinu dobri ili su ‘prozorčići ugrađeni u jaja’. Evo nekih rezultata.
Brojne su studije uspoređivale akademski orijentirane vrtićke programe s programima koji potiču igru. Prvi pristup u kratkom roku rezultira boljim akademskim uspjesima koji nestaju nakon jedne do tri godine. Tada često padaju i ispod razine akademskih uspjeha koji se postižu drugim pristupom. Osim toga akademski orijentirani vrtićki programi dugoročno štete socijalnom i emocionalnom razvoju. Istraživanje provedeno u Njemačkoj 1970-ih usporedilo je djecu iz 50 akademskih vrtića i 50 zaigranih vrtića, kada su već bili u 4. razredu. Akademci su zaostajali u čitanju i matematici i bili su socijalno i emocionalno neprilagođeniji pa je Njemačka, sukladno tome, promijenila svoju politiku i počela favorizirati zaigrane vrtiće. Slično istraživanje u Michiganu pokazalo je da su bivši vrtićki akademci s 23 godine emocionalno nestabilniji, rjeđe su u braku i vjerojatnije su kršili zakon (39 % akademaca prema 13% zaigranih).
Za djecu mlađu od dvije godine, dvodimenzionalne slike poput knjiga i zaslona pokazale su se manje učinkovitim alatima za učenje od trodimenzionalnih objekata (koji uključuju i ljude). Dvodimenzionalne slike sveprisutne su u suvremenom životu i očito moramo razviti sposobnost njihovog razumijevanja. Ali pokušaj ubrzanja ovog procesa ometa druge važne razvojne korake. Sve je više dokaza da mediji svih vrsta ometaju rani razvoj djeteta, posebno sposobnost planiranja i reguliranje ponašanja. Dokazi su toliko jasni da Američka akademija za pedijatriju od 1999. preporuča da se djeca mlađa od dvije godine ne izlažu televiziji i drugim (makar i pozadinskim) medijima.
Dobra stara igra još je najbolji način da djeca (u sigurnom okruženju) nauče kako regulirati svoje ponašanje prema drugima. Djeca su vrlo motivirana za igru i nitko ih ne treba učiti kako se to radi. Nažalost, prilika za nestrukturiranu igru sve je manje u suvremenom životu (jer susjedstvo prečesto doživljavamo kao opasno mjesto za samostalnu igru).
Loše prakse i štetne politike proizvod su naših ideja o svijetu. Ako nas vodi ideja ‘što ranije krenemo to bolje’ pogriješit ćemo i s pilićima i s djecom. Naoružani boljom teorijom razvoja možemo doći do boljih uvida i boljih praksi. Naravno, bolje su teorije samo početak, jer nijedna teorija ne vodi izravno do istine. Najbolje što bilo koja teorija može učiniti jest iznijeti niz vjerojatnih hipoteza, koje potom treba empirijski ispitati (što su ilustrirali prethodni primjeri).
Krenuli smo od razvoja senzornih sposobnosti prepelica, a završili na podizanju naše djece. Oboje su biološki problemi i nema smislene razlike između ‘bioloških’ i ‘bihevioralnih’ problema
Krenuli smo od razvoja senzornih sposobnosti prepelica, a završili na podizanju naše djece. Oboje su biološki problemi i nema smislene razlike između ‘bioloških’ i ‘bihevioralnih’ problema. Evolucijski svjetonazor neće biti u potpunosti uspostavljen sve dok taj uvid ne postane prihvaćeni stav u pitanjima socijalnih znanosti i socijalnih politika. Zašto to neke ljude plaši?
Plaši ih ‘nemogućnost promjene’. Ako je nešto u nama biološko, ne znači li to da smo rođeni na određeni način i da ništa ne možemo učiniti po tom pitanju? Još je opasniji strah od opravdanja nejednakosti. Ako su neki ljudi rođeni na određeni način, ne bi li se to moglo koristiti za opravdanje diskriminacije? Jednom kad prebrodimo strašilo ‘socijalnog darvinizma’ i shvatimo ‘biologiju’ kako je shvaćaju biolozi (kao proučavanje životnih procesa) moći ćemo se baviti socijalnim pitanjima uz slobodno korištenje evolucijskog seta alata, oslobođeni ovih strahova.
Važno pitanje evolucijskog pogleda jest na kojoj se razini zbiva prirodni odabir; na razini individualnog organizma (što je prva misao), na razini gena (što je popularizirao Dawkins) ili i na drugim razinama. Darwin se suočio s tim problemom kada je pokušao objasniti evoluciju organizama koji surađuju (zvat ćemo ih dobrima) u okruženju organizama koji ne surađuju (zvat ćemo ih zlima). Ako se prirodno odabiru organizmi koji preživljavaju i uspješno se razmnožavaju i ako dobrota podrazumijeva pomoć drugima da prežive i razmnožavaju se čak i na štetu vlastitog preživljavanja i razmnožavanja, kako dobrota uopće može evoluirati? Na razini individue taj je problem riješio Hamilton, primjenom teorije igara, ali moguće rješenje je i odabir na nekoj višoj razini (to je Darwinovo rješenje u Descent of Man).
Društvena ponašanja gotovo se uvijek ispoljavaju u grupama koje su male (jato, krdo, pleme i sl.) u usporedbi s ukupnom populacijom koja evoluira (svi dupini, sva goveda, svi ljudi). To znači da populacija koja evoluira nije samo populacija pojedinaca već i populacija grupa. Ako se pojedinci razlikuju po sklonosti dobru i zlu, onda te varijacije postoje kao varijacije među pojedincima unutar grupe, ali i kao varijacije među grupama unutar cijele populacije. Dobrota može biti ranjiva na zlo u svakoj pojedinoj grupi, ali grupe čiji su članovi jedni prema drugima požrtvovni nadvladat će grupe čiji sebični članovi ne mare jedni za druge. Ovakvo razumijevanje moralnog ponašanja ljudi ograničava to ponašanje na članove vlastitih grupa i često ga usmjerava protiv pripadnika drugih grupa. Odabir na razini grupa ne uklanja nemoralna ponašanja nego ih uzdiže na među-grupnu razinu. Altruizam unutar grupe postaje oblik kolektivne sebičnosti prema drugim grupama. Riječima najslavnijeg sociobiologa Edwarda O. Wilsona:
„Sebičnost pobjeđuje altruizam unutar grupe. Altruistične grupe pobjeđuju sebične grupe. Sve ostalo su komentari.“
Ovo rješenje problema dobrote je jednostavno, no posljedice su mu dalekosežne. Ne postoji garancija da priroda utjelovljuje dobrotu, ona se pojavljuje samo kada pritisci odabira među grupama nadjačavaju pritiske odabira unutar grupe. Osim toga, prirodni je odabir složeniji od odabira na dvije razine. Na primjer, u ljudskom svijetu imamo gene, pojedince, obitelji, gradove, provincije, nacije i globalni svijet. Borba između odabira na dvije opisane razine ponavlja se na svim razinama. Što je dobro za mene, može biti loše za moju obitelj, što je dobro za moju obitelj može biti loše za moj grad i tako do onoga što je dobro za moju naciju, a može biti loše za globalni svijet. Odabir na dvije razine treba proširiti do teorije odabira na više razina, od gena do biosfere. Problem dobrote može se riješiti na svakoj razini, ali uvjet da odabir više razine nadvlada odabir niže razine sve je zahtjevniji dok se uspinjemo stepenicama ove hijerarhije, što će pokazati sljedeći primjeri.
Naš je imunološki sustav fantastičan splet prilagodbi koje su evoluirale tijekom stotina milijuna godina kako bi uklanjale štetne patogene, ne ugrožavajući naš mikrobiom (više od 10 000 vrsta virusa, bakterija, protozoa, crva i grinja koji žive u nama i na nama i bez kojih ne bismo preživjeli). Sustav uključuje komponente koje su nam urođene i ne mijenjaju se tijekom života, ali i one koje su adaptivne i koje se mogu brzo mijenjati ovisno o prilikama u kojima se nađemo. Urođena komponenta sama ne bi mogla ići ukorak s brzom evolucijom mikroba. Evo kako to funkcionira, u najkraćim crtama.
Oko 3 milijarde B-stanica, koje stvaraju antitijela, konstantno plivaju našim venama. Antitijelo je molekula koja se može zakvačiti za određenu organsku površinu i za svako antitijelo postoji tek uski raspon površina za koje se ono može zakvačiti. Međutim, B-stanice proizvode oko 100 milijuna različitih antitijela što ‘pokriva’ gotovo sve površine (to je ‘varijacija’ ovog evolucijskog procesa). Kada se antitijelo veže za površinu stranoga objekta, npr. virusa, ono ga označava kao cilj koji uništavaju urođene komponente imunološkog sustava i istodobno stimulira B-stanice na daljnje stvaranje baš tih antitijela (to je ‘selekcija’ i ‘nasljeđivanje’). Jedna B-stanica može se u tjedan dana opetovano dijeliti do 20 000 stanica, a svaka od tih stanica može stvoriti 2 000 antitijela svake sekunde. Na ovaj način, antitijela sposobna za borbu protiv označenog virusa značajno se umnože dok ostala antitijela ostaju na početnoj razini.
Dakle, adaptivna komponenta imunološkog sustava brzi je evolucijski proces koji uključuje varijaciju, selekciju i nasljeđivanje. To znači da su Tinbergenova četiri pitanja ključna i za razumijevanje imunološkog sustava. Na primjer, kada dvoje ljudi oboli od iste bolesti, oni ne moraju nužno proizvesti ista antitijela (više od jednog antitijela može se uspješno ‘zakvačiti za bolest’). Koja će se antitijela stvoriti i amplificirati u određenoj osobi stvar je slučaja, baš poput adaptacija koje se razvijaju u pokusima Lenskog s Escherichiom coli.
Važno je uočiti da stvaranje stotina milijuna antitijela te odabir i uzgoj onih koja se vežu na antigene nisu slučajni. Imunološki sustav je evolucijski proces (koji je i sam rezultat dugog evolucijskog razvoja). Njegova adaptivna komponenta precizno je koordinirana s njegovom urođenom komponentom koja ne napada naše stanice i naš mikrobiom, ali uspješno eliminira strane organizme (greške su moguće, što potvrđuju razne alergijske reakcije od suznih očiju do anafilaktičkog šoka).
Ista koordinacija nužna je i za kulturnu evoluciju. U načelu, znanja i umijeća koja je usvojila jedna generacija mogu se prenijeti na sljedeću generaciju. Međutim, to zahtijeva visok stupanj koordinacije među pojedincima unutar grupe do kojeg, vidjeli smo, dovodi odabir među grupama. Nalazimo ga u nekih neljudskih vrsta, ali tu ih uvijek ometa odabir među pojedincima unutar grupa. Zato prilagodbe koje su pojedinci usvojili tijekom života uglavnom umiru s njima pa ih pojedinci sljedeće generacije moraju iznova otkrivati. Dakle, iako neki oblici kulturnih tradicija postoje u drugih vrsta, kod ljudi su one naročito razvijene. Naši su preci pronašli načine da suzbiju ometajuće kompeticije među pojedincima unutar grupa, tako da je odabir među grupama postao primarna evolucijska sila. To je favoriziralo koordinaciju na razini grupe u svim njenim oblicima, uključujući prijenos znanja i umijeća na sljedeće generacije. Kulturna evolucija počela je djelovati usporedo s genetskom evolucijom, a dva su procesa počela i međusobno komunicirati.
Bolesti koje suzbija imunološki sustav samo su jedan od izazova koje organizmi moraju svladati da bi preživjeli i razmnožavali se u svojem okolišu. Moraju pronaći hranu i partnere, izbjegavati grabežljivce, boriti se (ili surađivati) s članovima svoje vrste itd. što zahtijeva cijelu paletu fleksibilnih ponašanja. Michael F. Benard je 2000-tih istraživao punoglavce koji žive u tri različita okoliša: vodama bez grabežljivaca, vodama s grabežljivim ribama i vodama s grabežljivim kukcima. Svako od ovih okruženja traži različite prilagodbe i punoglavci su evoluirali tako da uz pomoć kemijskih signala u vodi uspješno otkrivaju u kojem su okolišu i zatim reagiraju odgovarajućim ponašanjem (kao što imunološki sustav otkriva patogene i zatim na njih reagira).To uključuje promjene u ponašanju, ali i preobrazbu tijela punoglavaca. U odsustvu grabežljivaca slobodno se kreću u potrazi za hranom. U prisustvu riba uglavnom miruju i morfološki su prilagođeni za bijeg od riba. U prisutnosti kukaca, također miruju, ali su morfološki prilagođeni za izbjegavanje napada kukaca.
Bernard je sve to zaključio tako da je punoglavce izložio kukcima i kemijskim signalima za prisutnost riba, a zatim ribama i kemijskim signalima za prisutnost kukaca; u oba slučaja je smrtnost punoglavaca porasla jer nisu bili adekvatno prilagođeni ni ponašanjem ni oblikom. Kao i kod imunološkog sustava imamo fiksni repertoar prilagodbi koje su se razvile genetskom evolucijom, ali ih selektivno pokreću odgovarajući okolišni signali.
Međutim, istraživanje ponašanja nije krenulo putem kojim je krenulo istraživanje imunološkog sustava. Početkom dvadesetog stoljeća, mehanizmi koji uzrokuju naša ponašanja bili su nepoznati, kao i mehanizmi genetskog nasljeđivanja; još nije postojala ni kognitivna psihologija ni molekularna biologija. Nagađanja o tome kako radi naš um svodila su se na nepouzdanu introspekciju pa je normalna reakcija bio biheviorizam koji je omogućavao da se ponašanje (i posebno učenje) izučava isključivo na osnovi okolišnih inputa i bihevioralnih outputa bez razumijevanja mehanike uma. Biheviorizam se bavio Tinbergenovim pitanjem funkcije, ali je zanemarivao pitanja mehanizma, povijesti i razvoja. Iako je dugo bio dominantna psihološka tradicija njegova su ograničenja s vremenom postala očita i u drugoj polovici 20. stoljeća počela je ‘kognitivna revolucija’.
Kognitivni psiholozi gledali su um kao računalo, a cilj im je bio razumjeti njegov mehanizam. Biheviorizam je odbačen, jer je um tretirao kao ‘praznu ploču’ (mada je preživio u primijenjenim granama psihologije, gdje je glavni cilj promjena ponašanja u stvarnom svijetu, makar i bez razumijevanja pozadinskih mehanizama). Počevši od 1980-tih, kognitivne revolucionare izazvali su evolucijski psiholozi za koje um nije jedno višenamjensko računalo, nego je splet mnogih specijaliziranih modula, od kojih je svaki proizvod genetske evolucije koji rješava određeni adaptivni problem s kojim su se suočavali naš preci. Iako su evolucijski psiholozi izazvali kognitivne revolucionare (u vezi s mehanikom uma) oba su tabora bila ujedinjena u preziru spram biheviorizma i drugih tradicija ‘prazne ploče’ u društvenim znanostima.
Uočite sličnosti između naših urođenih i prilagođenih ponašanja s odgovarajućim komponentama imunološkog sustava. Iz te usporedbe proizlaze zanimljivi uvidi. O sebi možete misliti kao o sustavu koji brzo evoluira prilagođavajući se, tijekom života, vašem okolišu. Velikim ste dijelom određeni ne vašim genima, nego vašim okruženjem i opcijama ponašanja koje ste usvojili da biste riješili probleme vlastite egzistencije. No, vašu osobnu evoluciju ne možete svjesno (i proizvoljno) formirati kao što ne možete svjesno (i proizvoljno) odabrati svoja antitijela. Mehanizmi koji omogućuju široki spektar vaših ponašanja izuzetno su složeni i većina ih se odvija nesvjesno. Ako želimo svjesno usmjeravati svoj razvoj moramo razumjeti te mehanizme.
Nadalje, kao što genetska evolucija često rezultira prilagodbama koje su dobre za mene, ali ne i za vas (ili za nas, ali ne i za njih) ili su dobre kratkoročno, ali ne i dugoročno, tako i ponašanja koja usvajamo imaju ista ograničenja. Moramo uzeti u obzir i da adaptivna komponenta našeg sustava ponašanja, poput adaptivne komponente našeg imunološkog sustava, djeluje zajedno s urođenom komponentom – s fiksnim repertoarom ponašanja potaknutih podražajima iz okoline. Prvi evolucijski psiholozi nisu pogriješili naglašavajući modularnu prirodu čovječjeg i životinjskog uma, ali su pogriješili poričući da ti umovi uključuju i adaptivnu komponentu. Sve vrste, tijekom svoje evolucijske povijesti, imaju dobre i loše trenutke koji pokreću različite prilagodbe (slično prilagodbama punoglavaca na vrste grabežljivaca ili njihovo odsustvo).Te su prilagodbe latentno prisutni rezultati genetske evolucije koji čekaju da se izraze pri susretu s odgovarajućim signalom, što ilustrira sljedeći primjer.
Štakorice pod stresom provode manje vremena ližući svoje bebe. Kada se količina lizanja manipulira u laboratoriju, mladunci štakora koji su jednaki u svakom drugom pogledu izrastaju u različita bića. Ženke koje su manje lizane ranije ulaze u pubertet, dominantnije su u odnosu na druge ženke, mužjacima su privlačnije i češće su trudne. Mužjaci koji su manje lizani sudjeluju u više tučnjava kao maloljetnici i seksualno su agresivniji kada odrastu. Ukratko, oba se spola prilagođavaju što ranijoj reprodukciji. To ima smisla, jer u stresnim okruženjima sutra možda ne postoji. Time što ih manje ližu majke pod stresom ne zapostavljaju svoje mladunce nego im omogućuju da razviju prilagodbe za teška vremena.
Teorije ‘slomljenog djeteta’ često će uzaludno pokušavati promijeniti ‘rizičnu’ djecu i njihove ‘loše’ skrbnike umjesto da mijenjaju surovo okruženje kojem su oni uspješno prilagođeni.
Za očekivati je da se i razvoj ljudske djece zbiva pod utjecajem hormonalnih i bihevioralnih signala (i mi smo sisavci, a što god je jedinstveno u našoj evolucijskoj povijesti naslagano je na drevnije slojeve). Djeca koja odrastaju uz nemarne skrbnike, nasilje i nestašicu hrane, (u prosjeku) će biti drugačija od djece koja odrastaju u boljim uvjetima. Razvijaju otprilike isti paket socijalno seksualnih strategija kao i štakori prilagođeni stresu. Orijentirani su na ranu reprodukciju i imaju veću sposobnost rješavanja problema koji nude trenutne nagrade (za razliku od odgođenih). S tri godine imaju bolje pamćenje za loše događaje od dobrih, prilikom prisjećanja na ono što se dogodilo tijekom lutkarske predstave. Bolji su u brzom prebacivanju pažnje s jedne aktivnosti na drugu, kao u situacijama visokog rizika. Te i druge razlike opsežno su dokumentirane u literaturi o razvoju djeteta, ali njihova interpretacija hendikepirana je nedostatkom moderne evolucijske perspektive. Svi se slažemo da je razvoj djeteta ugrožen u surovim okruženjima. No, teorije ‘slomljenog djeteta’, koje ne razumiju da su ponašanja ‘rizične’ djece uspješna prilagodba tim okruženjima, često će uzaludno pokušavati promijeniti ‘rizičnu’ djecu i njihove ‘loše’ skrbnike umjesto da mijenjaju surovo okruženje kojem su oni uspješno prilagođeni.
William Muir je 1990-ih radio na povećanju prinosa jaja na kokošjim farmama. Ideja je bila jednostavna. Muir je pratio koliko jaja nosi svaka kokoš i za uzgoj sljedećih generacija koristio je najproduktivnije kokoši. Ako je produktivnost nasljedna osobina, ova bi je metoda trebala povećati. Ali to se nije dogodilo, sljedeće su generacije nosile manje jaja i postajale su agresivnije. U kavezima s po devet kokoši šest ih je u prosjeku bilo ubijeno, a preostale tri su jedna drugu čerupale pa nije čudno što nisu nosile mnogo jaja. Najproduktivnije kokoši u svakom kavezu bile su one najnasilnije i zapravo je provođen odabir najvećih nasilnika. To je dovelo do super-agresivnog soja već unutar pet generacija. Veliko trošenje energije u neprestanim napadima dovelo je do sve manje produktivnosti, unatoč činjenici da su za daljnji uzgoj selektirane najproduktivnije kokoši.
U paralelno izvedenom eksperimentu produktivnost se pratila na razini cijelih kaveza. Umjesto uzgoja najproduktivnijih kokoši iz svih kaveza, za daljnji su uzgoj korištene sve kokoši iz najproduktivnijeg kaveza. Njihova se produktivnost tijekom eksperimenta povećala za 160%.
Često pretpostavljamo da sposobna društva čine sposobni pojedinci koji poželjne osobine nasljeđuju od svojih roditelja. Zato je Galton mislio da će odabir najsposobnijih pojedinaca rezultirati najuspješnijim društvom. Ali eksperiment s kokošima sugerira da to nije tako. Čak i za kokoši kod kojih je eugenika uobičajena praksa.
Broj jaja koje nosi pojedina kokoš nije individualna osobina, nego je socijalna osobina koja bitno ovisi o tome kako se članovi grupe ponašaju jedni prema drugima.
Čini se da je Galton teško pogriješio u razumijevanju odnosa pojedinačnih sposobnosti i društvenog blagostanja. Broj jaja koje nosi pojedina kokoš nije individualna osobina, nego je socijalna osobina koja bitno ovisi o tome kako se članovi grupe ponašaju jedni prema drugima. Ako pojedinci koji od grupe najviše profitiraju ne pridonose njenoj dobrobiti i ako su njihove osobine nasljedne, onda će odabir tih osobina rezultirati slomom društva. Odnosi između pojedinih gena, uočljivih osobina pojedinaca i uspješnosti njihovih skupina dovoljno su složeni (čak i za kokoši) da odabir na nižim razinama često ne daje očekivane ishode na razini grupe. Odabir cijelih grupa, na temelju njihovog uspjeha, učinkovitiji je jer će sljedeća generacija naslijediti neku kombinaciju svih pojedinačnih osobina koje su u prethodnim generacijama pridonijele uspjehu grupe.
Vidjeli smo da nema garancije da u prirodi uvijek vladaju sklad i red. Možemo ih očekivati samo kada prirodna selekcija na višoj razini uspijeva nadvladati onu na nižoj. U životinjskim zajednicama postoje mnogi slučajevi prirodne selekcije koji su poput prvog eksperimenta s kokošima. Unutar grupe, osobine koje zovemo lošima nadvladavaju one koje zovemo dobrima, a protusile koje pruža odabir među grupama nisu dovoljno jake da to izmijene. To su zajednice u kojima “cijeli život patite i onda umrete”. Postoje i slučajevi u kojima prirodna selekcija ide putem drugoga eksperimenta. Odabir među grupama dovoljno je jak da prevlada odabir unutar grupe, favorizirajući osobine koje zovemo dobrima. Većina društvenih vrsta evoluira kao mješavina ova dva tipa.
U rijetkim slučajevima odabir među grupama postaje primarnom evolucijskom silom za gotovo sve osobine i tada se dogodi nešto čarobno: grupa evoluira do takve razine kooperativnosti da se transformira u novi samosvojni organizam. Ta se transformacija naziva velikom evolucijskom tranzicijom. Lynn Margulis ju je prvi put predložila 1970tih kao objašnjenje evolucije stanica s jezgrom, eukariota, iz bakterijskih stanica bez jezgre, prokariota. Unatoč velikoj razlici u njihovoj složenosti, pretpostavljalo se kao samorazumljivo da su eukarioti evoluirali malim mutacijskim koracima polazeći od prokariota. Margulisin radikalni prijedlog bio je da su prvi eukarioti nastali kao visoko kooperativne zajednice bakterijskih stanica. Bila su potrebna desetljeća da bi se prihvatila njezina teorija simbiotskih stanica, ali danas se smatra činjenicom.
Ideju da individualni organizmi mogu evoluirati i iz grupa, a ne nužno iz drugih individualnih organizama, 1990-ih su generalizirali John Maynard Smith i Eörs Szathmáry i tako su uspješno objasnili evoluciju prvih bakterija, višestaničnih organizama i kolonija insekata. U svim tim slučajevima, entitet više razine evoluira kao organizam potiskivanjem ometajuće selekcije na nižoj razini. Tako objašnjavaju i porijeklo samoga života, kao simbiozu grupe visoko kooperativnih molekularnih interakcija.
I mi smo velika evolucijska tranzicija. Gotovo sve što nas razlikuje od ostalih primata oblici su suradnje koji su se razvili odabirom među grupama, zahvaljujući našoj sposobnosti da suzbijemo ometajući odabir unutar grupe. U većine primata članovi grupe su kooperativni do određene mjere, ali su i rastrgani sukobima unutar grupe. Čak i suradnja koja postoji često ima oblik koalicija u sukobu s drugim koalicijama unutar iste grupe. Naši daleki preci razvili su sposobnost suzbijanja zlostavljanja i drugih sebičnih ponašanja unutar grupe (kao što su višestanični organizmi razvili načine suzbijanja stanica raka) tako da je primarni način preživljavanja i razmnožavanja bio suradnja.
Gotovo sve što nas razlikuje od ostalih primata oblici su suradnje koji su se razvili odabirom među grupama, zahvaljujući našoj sposobnosti da suzbijemo ometajući odabir unutar grupe. Tako je nastao moral
Tako je nastao moral, kao sustav kojim vršimo pritisak na sebe i druge da se prilagodimo određenim vrstama ponašanja. To je možda najočitija strana morala, povezana s postavljanjem granica. Osim toga, postoji element morala koji se tiče naših osjećaja, npr. naša sposobnost da suosjećamo s tuđom nevoljom i naša motivacija da u vezi s tim nešto poduzmemo. Prisilna strana morala potrebna je za suzbijanje potencijalno disruptivnih, sebičnih ponašanja unutar grupa. Jednom kada je ona uspostavljena članovi grupe mogu se slobodno prepustiti onoj drugoj strani i pomagati jedni drugima bez straha od iskorištavanja.
Nijedna druga teorija ne može objasniti naš intuitivni osjećaj za dobro i zlo, našu neobičnu kombinaciju moralne snage i moralne slabosti, našu čestitost i našu pokvarenost, našu revnost u nadgledanju i kažnjavanju tuđih prijestupa, lakoću s kojom vrline nalazimo u ‘nama’, a mane u ‘njima’ itd. Što ćemo više probleme dobra i zla promatrati kroz evolucijsku prizmu, to ćemo biti osposobljeniji za razumijevanje, ali i stvaranje moralnih zajednica prilagođenih nama i našem okolišu.
Naša moralna psihologija signalizira naš moralni identitet, kažnjava one koji štete interesima naše grupe i nagrađuje one koji rade u njenu korist. Nažalost, ovaj evoluirani moral katkada sprečava ona poboljšanja koja bi mogla promicati opće blagostanje (i koja bi trebalo uskladiti s našim evoluiranim moralnim intuicijama). Tu paletu mogućih poboljšanja prigodno bismo mogli nazvati kultiviranim moralom.
Napredak u drugim područjima koja su udaljena od naših evoluiranih intuicija, poput matematike ili muzike, daje jasne naznake da su (s one strane evoluiranih intuicija) mogući pomaci i u sferi morala. Skinner je s gorčinom ponavljao da bi trebalo biti teže poslati čovjeka na Mjesec nego ustrojiti učinkovito obrazovanje ili rehabilitaciju kriminalaca. Zašto nije tako?
Evolucijska perspektiva predviđa granice moralnog progresa, a jedna od važnijih kritika evolucijske psihologije čak je optužuje da nemoralna ponašanja opravdava njihovim prirodnim podrijetlom. To je non sequitur, ali evoluirani moral sigurno moramo dobro razumjeti kako bismo ga nadišli.
Stvari bi mogao ubrzati neočekivani katalizator. Brzi razvoj umjetne inteligencije gotovo da zahtijeva jasniju viziju kultiviranog morala. Ne želimo da naši samo-vozeći automobili odluče ubiti tri pješaka umjesto jednog i većina nas želi da umjetna super-inteligencija djeluje za opće dobro. Da ograniči patnju i poveća blagostanje, a ne da brine o dosljednosti, osjeća gađenje i krivnju ili da je opsesivno posvećena tradiciji. Zašto se i mi sami ne bismo modificirali kako bismo postali moralniji u tom kultiviranom smislu?
4,18
(11)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
21. studenoga 2024. / Članci
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
