Desetljeća postupnog uklanjanja zelenila iz urbanističkog planiranja Zagreba

Sanja Gašparović i Ana Sopina sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta u novom broju časopisa Prostor analizirale su nekoliko desetljeća gradskih planova da bi ukazale na postepeni nestanak zelenila iz planiranja grada Zagreba, dok je u časopisu statističkog društva ustanovljeno da Linderova hipoteza, prema kojoj države sličnog stupnja razvitka međusobno više trguju, za Hrvatsku ne vrijedi, nego je bliža drugom modelu - gravitacijskom

Gradsko zelenilo, kao dio urbanog života i arhitekture, postepeno je kroz proteklih nekoliko desetljeća nestalo iz planiranja razvoja grada Zagreba, rezultat je preglednog rada koji je objavljen u novom broju časopisa Prostor. Autorice Sanja Gašparović i Ana Sopina, obje s Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, analizirale su niz gradskih planova još od ’30-ih godina prošlog stoljeća pa do najnovijih kako bi razmotrile ulogu pejsaža u planiranju urbane strukture Zagreba.

Iako se pejsaž u suvremeno doba definira kao ukupan prostor koji se može vizualno doživjeti i rezultat je međudjelovanja prirodnih i antropogenih faktora, Gašparović i Sopina se u svojem radu koncentriraju isključivo na „neizgrađeni prostor grada u kojem dominira vegetacijska sastavnica“, kolokvijalno „zelenilo“. Metoda istraživanja bila je usporedna analiza i grafička interpretacija urbanističkih planova Zagreba kojom je utvrđivano u kojoj se mjeri zelenilo pojavljuje „kao važan formativni element planske slike grada“, a analizirali su se tekstualni dijelovi planova te kartografski prikazi.

Autorice podsjećaju da je jedna od važnih odrednica urbanističkog planiranja grada tijekom 20. stoljeća bilo uspostavljanje pejsažnog koncepta koji se temeljio na očuvanju danih obilježja – rijeke Save i gore Medvednice – te njihovom međusobnom povezivanju „planski zacrtanim pejsažnim prodorima“ kroz grad. „Tijekom posljednjih desetljeća, zbog sve većih pritisaka zauzimanja slobodnih prostora urbanim širenjem“ planersko se stajalište mijenja upozoravaju one, a „zelene površine više se ne sagledavaju cjelovito, njihova je tipologija općenita i ograničena, a mnoge se gube pred drugim prioritetnim namjenama.“

S druge strane, mnoge svjetske metropole istovremeno pristupaju projektima urbanih preobrazbi u kojima zelenilo „zamjenjuje arhitekturu kao osnovno gradbeno sredstvo suvremenog urbanizma“. Dosadašnja istraživanja posvećena zelenilu u Zagrebu bavila su se „različitim aspektima“ pejsaža i ukazivala su na razine mogućih unapređenja njegova međuodnosa s gradom, istaknule su autorice, dok „cjelovito i sustavno istraživanje urbanističkog planiranja grada Zagreba s aspekta pejsažnog koncepta grada dosad nije provedeno.“

Gašparović i Sopina u svojem radu podsjećaju i na dvije konferencije, održane 1990. i 2013. koje su bile posvećene zagrebačkom zelenilu. Na njima su istaknuti problemi „sustavnog ostvarivanja novih zelenih površina“, a sudionike konferencije povezivali su slični zaključci: o neupitnoj ulozi zelenih površina u oblikovanju Zagreba kao važnom dijelu povijesti i potrebi zaštite kvalitete pejsažne slike grada; o degradaciji postojećih i nedovoljnoj zastupljenosti novih pejsažnih prostora grada, i potrebi utvrđivanja novih modela planiranja; o gubitku bioraznolikosti i potrebi uspostavljanja cjelovitog strateškog modela; kao i o nedostataku propisa kojima bi predmet bilo zelenilo.

U radu stoji da je prepoznatljiv i cjelovit pejsažni koncept, kao važan dio pojedinih urbanističkih planova grada Zagreba, prisutan u planovima od 1930-ih do 1980-ih godina. Prekretnica nastaje Generalnim urbanističkim planom iz 1986. koji je „poslužio i kao svojevrstan tranzicijski dokument u novim uvjetima nakon 1990.“, ističu autorice. Za razliku od prethodnih planova iz, recimo ’49., ’65., ili ’71. godine „novim“ se planom „afirmira grad i gradskost“ i traže se „prostorne rezerve unutar samoga grada – teži se obnovi, popuni i uređenju dotad zanemarenih dijelova periferije“. U istom planu se prekida „sa strogim zoniranjem grada i pokušava se promovirati princip mješovite namjene – uzajamnim prožimanjem i miješanjem raznih životnih sadržaja.“

Osamdesete su donijele postmodernističku kritiku velikog udjela zelenila u naseljima, podsjećaju autorice te je uveden čak i termin zelenih pustinja, aludirajući na nekorištenje te socijalnu i prostornu prazninu, koje je donio takav urbanizam. Stoga se iz plana izostavlja zelenilo kao gradotvorni element i pripisuje mu se neprikladnost i neprimjerenost.

Slična situacija nastavljena je i u generalnom planu iz 2003. te njegovim dopunama u kasnijim godinama. Stručne kritike upućene su primarno „na sve veće udaljavanje od načela cjelovitog sagledavanja prostora i zadržavanje na rascjepkanom (..) postupku koji se po obilježjima približava programu gradnje bez planskog i dugoročnog sagledavanja posljedica“.

Među zamjerkama se nalazi i to da je Plan pretvoren u „regulatorni dokument podložan željama pojedinačnih investitora, čime se zakidaju javni, zajednički, društveni te socijalni interesi i potrebe“. Također, premda su stručnjaci svjesni nužnosti stvaranja cjelovitog plana pejsaža grada, „GUP ta nastojanja ne akceptira“.

U planu iz 2003. se tako tek načelno naglašava potreba očuvanja neizgrađenih prostora, ili ostvarivanje zadovoljavajućeg odnosa izgrađenih i neizgrađenih površina, te omogućavanje postojanja cjelovite i povezane mreže prirodnih i neizgrađenih zelenih površina. No, „uz sve stručno opravdane opće ciljeve (..) Plan ne navodi konkretne smjernice za njihovo uspostavljanje“.

Prilika za forumuliranje jasnijeg planerskog stajališta prepuštena je gradskim projektima, ali i tamo je propuštena. „Od ukupno 57 planiranih gradskih projekata, kod njih sedam zelene se površine navode kao jedna od namjena ili kao pojedinačna namjena, a zapravo se samo dva (Park Novi Zagreb i prostor Save) – po svojim obilježjima, značenju i mjerilu – odnose na teme relevantne za ovo istraživanje.“ Autorice ističu i da se „krizna pozicija“ GUP-a kao dokumenta za uređenje grada „dokazuje sadržajem i učestalošću njegovih izmjena i ispravaka često na zelenim i drugim javnim površinama“.

„Danas ’brendiranje zelenoga grada’ postaje sve značajniji uvjet u ostvarivanju strateških planerskih razmišljanja kojim se suvremeni gradovi, zbog velikih pritisaka globalizacije, sve više natječu za novac i pozornost, za prepoznatljivost, inovativnost i kreativnost. On se ostvaruje, između ostalog, kroz sustave gradskih parkova i drugih zelenih površina, područja koja pridonose zdravom i atraktivnom urbanom okruženju“, poučavaju autorice.

No, zaključuju da zbog dinamičnih promjena Zagreba i smanjivanja značenja uloge zelenila tijekom više desetljeća, „povratak na nekadašnji prepoznatljiv pejsažni sustav i način planiranja vizionarskom ’velikom gestom’ vjerojatno više nije moguć.“ Međutim, neophodno je u planerska razmišljanja vratiti svijest o važnosti uspostavljanja pejsažne koncepcije cijeloga grada, a uporišta za promjenu paradigme zelenila grada treba tražiti u suvremenim teorijama planiranja i dobrim urbanističkim praksama, zaključuju Gašparović i Sopina u svojem radu.

Među stručnim radovima objavljenim u posljednje vrijeme koji se bave suvremenim trendovima nalazi se i članak dvojice autora sa zagrebačkog ekonomskog fakulteta objavljen u novom broju časopisa Croatian Review of Economic, Business and Social Statistics kojeg izdaje Hrvatsko statističko društvo. Hrvoje Jošić i Matej Metelko ispitali su postojanost tzv. Linderove hipoteze za međunarodnu trgovinu Hrvatske.

Linderova hipoteza pretpostavlja da će države sa sličinim razinama dohotka po stanovniku međusobno trgovati više, a temelji se na pretpostavci da takve države imaju sličnu strukturu potražnje. Postojanost hipoteze Jošić i Metelko ispitali su računanjem Linderove varijable koja predstavlja apsolutnu razliku dohotka po stanovniku između uvozne i izvozne zemlje, te analizom podataka za 184 trgovinska partnera Hrvatske u razdoblju od 2000. do 2016.

Autori su zaključili da Linderova hipoteza ne vrijedi za Hrvatsku nego da je struktura hrvatskog uvoza više u skladu s gravitacijskim modelom međunarodne trgovine. U tom modelu međusobna trgovina je to jača što je viši dohodak po stanovniku u zemlji trgovinskom partneru, dok se razmjena smanjuje s geografskom udaljenosti.

Časopis Hrvatskog statističkog društva osim spomenutog rada o Linder hipotezi donosi i dva članka vezana uz bankarstvo, kao i rad koji se bavi rangiranjem zemalja temeljem stupnja razvoja.

Ovih je dana objavljen i novi broj časopisa Signa Vitae, koji se bavi temama iz hitne medicine i intenzivne skrbi, kao i novo izdanje Liječničkog vjesnika, glasila Hrvatskog liječničkog zbora. Riječka podružnica te udruge objavila je novu verziju svojeg stručnog časopisa Medicina Fluminensis.

Sveučilište u Dubrovniku objavilo je novi broj znanstvenog časopisa za more i pomorstvo Naše more u kojem se, između ostalih, nalazi i pregledni rad o kineskoj inicijativi novog puta svile, dok je Agronomski fakultet u Zagrebu objavio novo izdanje svojeg časopisa Ribarstvo, a njihovi kolege s osječkog Poljoprivrednog fakulteta novu verziju svojeg stručnog časopisa Poljoprivreda. U njemu se mogu naći članci koji objašnjavaju koncept „konzervacijske poljoprivrede“ kao najbolji odgovor na klimatske promjene kao i analiza četvero autora o potencijalu poljoprivrede Ličko-senjske županije.

U izdanju Instituta za razvoj i međunarodne odnose objavljen je novi, izvanredan, broj časopisa Croatian International Relations Review posvećen europskim kulturnim temama, a Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu objavio je novo izdanje Hrvatskog časopisa za odgoj i obrazovanje.

Objavljeno je i novo izdanje časopisa Engineering Review kojeg objavljuje Tehnički fakultet Rijeka gdje se, između ostalih, nalazi i članak trojice autora koji su testirali zamjenu klasičnog automobilskog akumulatora sa super kondenzatorima. Međunarodna udruga fizikalnih kemičara objavila je svoj časopis ADMET & DMPK, a pojavio se i prvi broj časopisa Textile & Leather Review.