Detaljna studija svakodnevice radnika ‘Đure Đakovića’. Nacrt novog socijalističkog čovjeka

Ana Rajković Pejić u svojoj studiji "Plave kute idu na more" detaljno je i zanimljivo obradila svakodnevnicu radnika "Đure Đakovića" u vrijeme socijalizma, piše Enis Zebić u svojem osvrtu. Jedan specifični period u prostoru i vremenu opisuje se bez apologetike ili negacije, uz ekstenzivno korištenje izvora iz državnih i privatnih arhiva, te razgovora sa svjedocima proteklog vremena. Iako je tema "Đuro Đaković", čvrsto je postavljena u širi društveno-politički kontekst.

• Naslovna fotografija: Kadar iz emisije “Radnici i godišnji odmor” (1969.) u produkciji Televizije Zagreb. (YouTube)

• Enis Zebić diplomirao je i doktorirao filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i radi kao novinar. Autor je više radova i knjiga fokusiranih na hrvatsku filozofiju i politiku

Privredni giganti poput metalurškog kombinata „Đuro Đaković“ u Slavonskom Brodu u razdoblju socijalističke Jugoslavije bili su poligon za stvaranje novog društva. Ali – mimo proizvodnih procesa – ta i druga poduzeća bila su iznimno važna u kreiranju društvenih praksi radničke klase. Osim što su – unatoč demokratskom deficitu društva – postala mjesta socijalne sigurnosti, jer su osiguravala egzistencijalne, zdravstvene, kulturne i rekreacijske potrebe radnika, inicirala su i njihov razvoj, kaže među ostalim Ana Rajković Pejić u svojoj studiji Plave kute idu na more. Svakodnevica radnika u Hrvatskoj tijekom druge polovice 20. stoljeća na primjeru tvornice „Đuro Đaković“ (Durieux, Zagreb i Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2024).

Na primjeru „Đure Đakovića“ ona zaključuje da su poduzeća u tom razdoblju „predstavljala model društvenog razvoja koji se ponajprije očitovao u smislu rasta standarda radnika. (…) Istovremeno je, s druge strane, ‘Đuro Đaković’ predstavljao i inkubator novog socijalističkog čovjeka koji se razvijao unutar njegovih tvorničkih kapija“.

­­

U knjizi Ane Rajković Pejić tema „Đure Đakovića“ je pozicionirana u međunarodni  kontekst znanstvene produkcije. (Ivica Galović / Pixsell)

Ana Rajković Pejić kvalitetno je i plastično obradila ovu temu. Navest ćemo na temelju čega sugeriramo takvu ocjenu. Načelno, na tragu Rankeove maksime da je zadaća historiografije da kaže kako je stvarno bilo, problem je u domaćoj historiografiji to veći, što nam je neka tema vremenski bliža.

Tako se primjerice – i ne previše karikirano – o prošlom sustavu piše uglavnom ili apologetski ili potpuno negatorski.

Neki tvrde da se u prošlom sustavu nije radilo ništa drugo nego hapsilo i mučilo jadne Hrvate, a pogotovo vjernike. Da je komunistički režim zatirao jezik i kulturu Hrvata, a da se Hrvatsku ekonomski zapostavljalo i eksploatiralo.

Neki pak pišući o tim vremenima kažu kako je radnička klasa osam sati radila, osam sati se kulturno uzdizala slušajući Traviatu, a osam sati se zasluženo odmarala, odnosno skakutala cvjetnim livadama i lovila leptire. A što se tiče rada političke policije, da se eventualno radilo o „sitnim udbaškim nestašlucima“, da parafraziramo jednu dosjetku s početka devedesetih.

Kako izbjeći ideologiziranje i što vjernije i poštenije rekonstruirati i prikazati neku temu? Tako da se profesionalno obavi posao. Samo je dobar postolar – postolar, rekao je jedan drugi mudri Nijemac.

Tema „Đure Đakovića“ je u knjizi Ane Rajković Pejić referiranjem na domaću i stranu literaturu pozicionirana u međunarodni kontekst znanstvene produkcije. U hrvatskom kontekstu svakodnevica radnika „Đure“ razmatrana je u usporedbi sa srodnim praksama u Željezari Sisak i vukovarskom „Borovu“. Međutim, ono što daje posebnu vrijednost ovom radu je ekstenzivno korištenje izvora (što naglašava i jedan od recenzenata Igor Duda) – materijala iz državnih arhiva u Slavonskom Brodu, Osijeku i Zagrebu, s naglaskom na sindikalne fondove, zatim nacionalne i lokalne periodike, gdje su neprocjenjiv izvor tvorničke novine „Đure Đakovića“ (počele izlaziti 1955. godine), i privatnih arhiva sudionika i svjedoka onog vremena i razgovori s njima.

Rezultat – svakodnevica radnika „Đure“ u vrijeme socijalizma opisana je podrobno i zanimljivo, a širina obrade teme pokazuje da je ostvarena autoričina namjera da to ne bude „isključivo knjiga o ‘Đuri Đakoviću’“, već se temu obrađuje „u širem društveno-političkom kontekstu“.

Autorica je knjigu podijelila na osam dijelova. Prvi dio pokriva međuratno razdoblje i položaj radništva, dok se drugi bavi stvaranjem „Đure Đakovića“ kao industrijskog giganta i jedne od perjanica jugoslavenske ekonomije, utjecajem politike i stvaranjem potrošačkih navika zaposlenih u tvornici. Treći dio bavi se društvenom ulogom poduzeća, dok se četvrti i peti – obrađujući ovdje radnika kao primatelja društvenih praksi – bave organiziranjem zdravstvene skrbi, prehrane i kulturnih manifestacija u tvornici, a potom i „nesocijalističkim rabotama“ – alkoholizmom, prekomjernim bolovanjima i drugim. Šesto poglavlje bavi se položajem žena zaposlenih u „Đuri Đakoviću“, u kontekstu čestog razumijevanja teške industrije kao muške sfere, a tu je i dio o položaju mladih unutar poduzeća i načinima kako ih se nastojalo angažirati u funkciji vrijednosti jugoslavenskog socijalizma. Sedmi i osmi dio bavi se temom koja je inspirirala i naslov knjige – organiziranjem godišnjih odmora i izleta, zimovanja, sporta i rekreacije.

­ ­

Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova u tadašnjem Brodu na Savi započinje s radom 1922. Na slici je lokomotiva Sava, proizvedena 1939. (Hrvatski željeznički muzej)

Ana Rajković Pejić rad započinje kratkim historijskim pregledom razvoja tvornice i položaja radništva do završetka Drugog svjetskog rata. Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova u Slavonskom Brodu (tada Brodu na Savi) započinje s radom 1922. godine. Većina poslova realizirana je sljedećih godina s Ministarstvom saobraćaja, ali uz brojne primjedbe iz tvornice da Ministarstvo – osim što kasni s plaćanjem – protežira strane tvrtke pri dobivanju velikih poslova popravka željezničkih vagona, opisuje se u poglavlju „Đuro prije Đure“. Kako je prva Jugoslavija – podsjetimo – bila obilježena korupcionaškim aferama koje su sezale i vrlo visoko, nije nevjerojatno da se i ovdje o tome radilo. Jer, da je tvornica bila u stanju kvalitetno realizirati i vrlo zahtjevne narudžbe, dokazuje i to da su njeni radnici 1939-1940. godine izgradili preko Save u Zagrebu poznati Zeleni (Hendrixov) most ukupne duljine 300 metara, koji je bio prvi zavareni željeznički most u Europi.

Međutim, položaj radništva nije tako blistav – plaće su niske, česta su otpuštanja, vladala je stalna nesigurnost oko toga hoće li već sutra zbog neujednačene dinamike narudžbi završiti na ulici, mirovinu je bilo moguće ostvariti tek uz stalan posao, što je u postojećoj situaciji bilo gotovo nemoguće. Posebno je težak položaj žena, sezonskih radnika i maloljetnika koji su radili u tvornici. Zato je kontinuirano nezadovoljstvo radnika povremeno kulminiralo u štrajkovima, od kojih su dva – u zimu 1935. na 1936 i u proljeće 1936. godine – trajala po gotovo dva mjeseca. Jedina je pozitivna vijest da su u međuratnom razdoblju građeni stanovi za radnike – ukupno 143 objekta, a da je 1932. godine otvorena i tvornička kantina.

Tvornica je uspostavom Banovine Hrvatske nacionalizirana, a nakon okupacije Jugoslavije i uspostave marionetske NDH težak položaj radnika dodatno je otežan progonima, nestašicom odjeće i hrane. U savezničkim bombardiranjima u travnju i lipnju 1944. godine bilo je uništeno tri četvrtine tvornice.

„Đuro Đaković“ pedesetih godina ostvaruje sve značajnije rezultate

Autorica zatim skicira dinamiku razvoja tvornice nakon 1945. godine. Obnova, ali i proizvodnja počinju odmah nakon završetka rata, a već 1947. tvornica dobiva novo ime – „Đuro Đaković. Industrija šinskih vozila, industrijskih i energetskih postrojenja i čeličnih konstrukcija, Slavonski Brod“. Konstituirajuća sjednica Radničkog savjeta tvornice održana je 17. rujna 1950. godine. „Đuro Đaković“ pedesetih godina ostvaruje sve značajnije rezultate, međutim provođenje privredne reforme iz 1965. (smanjenje troškova proizvodnje, smanjenje gubitaka, reorganizacija rada i dr.) ne prolazi glatko, a u 1966. i 1967. godini izbio je u „Đuri“ i niz štrajkova. U sljedećim godinama tvornica se širi, broj zaposlenih raste, a „Đuro“ je prisutan na sve više tržišta Europe i svijeta.

Nakon donošenja Zakona o udruženom radu 1974. godine „Đuro“ postaje SOUR (složena organizacija udruženog rada), sredinom te decenije tvornica je uključena i u izgradnju Nuklearne elektrane Krško, a koncem decenije čak 35 do 40 posto proizvodnje ide za izvoz. Od sredine osamdesetih i „Đuru“ zahvaćaju ekonomska kriza, kriza samoupravljanja i „štrajkaški bum“, opisuje situaciju Ana Rajković Pejić.

Što se u tom razdoblju zbivalo s radnicima? Kako se navodi, stvaranje kulta rada i heroja rada po uzoru na sovjetski model bilo je „jedno od temeljnih obilježja inicijalne faze jugoslavenskog socijalizma“. Takvu politiku slijedi i „Đuro Đaković“, ali dok se u prvo vrijeme kao uzore ističe udarnike i prebacivanje norme, kasnije se kao uzor ističe one koji nemaju neopravdane izostanke, koji izvrsno obavljaju svoj posao i koji su aktivni u društveno-političkim organizacijama. Uzor se mijenja, ali zahtjev za političkim angažmanom je konstantan. Tako se sredinom osamdesetih kao uzor u tvorničkim novinama ističe ne više udarnik Alija Sirotanović, već vozač Jakša Anđelić koji je bez „generalke“ sa svojim „Tamićem“ prešao preko 200.000 kilometara, za što je za 37 godina staža nagrađen diplomom, plaketom i zlatnim satom.

Održavala su se i proizvodna natjecanja, a nakon privredne reforme 1965. uvedeno je i nagrađivanje najboljih u radu po pogonima, ali i istaknutih u društveno-političkom radu. Za najbolje na natjecanju 1974. godine bio je organiziran jednodnevni izlet – posjeta spomeniku na Kozari i obilazak tvornice celuloze u Banjaluci. Ta su se natjecanja održavala na svim razinama – od pogona do saveznih natjecanja, a posebno je značajno bilo općejugoslavensko natjecanje na Dan metalaca 10. listopada, spomendan ustanovljen 1966. godine u spomen Titovog učlanjivanja u Sindikat kovinarskih radnika Hrvatske i Slavonije davne 1909. godine.

­­

Rajković Pejić naglašava kako je “najočitija manifestacija vjernosti sustavu” bilo isticanje podrške Titu.

Politika je bila općeprisutna – u sindikalnom radu, na mitinzima, na predavanjima, i pogotovo u političkim školama. Autorica pobraja i druge političke prakse – obilježavanje raznih revolucionarnih obljetnica, „isticanje vjernosti Titu, kritiziranje političkih disidenata, podupiranje politike nesvrstanosti“, vrednovanje tekovina NOB-a, naglašavajući kako je “najočitija manifestacija vjernosti sustavu i njegovog podupiranja bilo iskazivanje potpore Titu“. Vjernost Titu se nakon njegove smrti isticala „vrlo kratko“, navodi autorica pozivajući se na izvore.

Tako se potpora vlastima iskazivala u osudi Milovana Đilasa i Vladimira Dedijera 1954. sa zahtjevom „da im se onemogući dalje neprijateljsko djelovanje“, osudi „drskih ustaško-četničkih elemenata“ povodom provokacija tijekom Titovog boravka u New Yorku 1960. godine, kao i punoj potpori Titu oko lipanjskih gibanja 1968. u Beogradu, s najavom da su se radnici „Đure“ spremni oduprijeti svima koji ometaju jugoslavenski razvoj i „koriste trenutne slabosti jednog dubokog preobražaja“.

Na vanjskom planu potporu se na tragu službene jugoslavenske vanjske politike davalo borbi naroda Južnog Vijetnama, povodom vojnog puča u Čileu 1973., ubojstva predsjednika Allendea i uspostave vojne diktature generala Pinocheta održan je u krugu tvornice prosvjedni miting, a kada se 1978. godine prikupljalo sredstva za pomoć Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) i oslobodilačkim pokretima Južne Afrike, radnici „Đure“ sakupili su najviše u Hrvatskoj!

„Premda je zasigurno određeni dio ovih akcija bio rezultat instrukcija s viših instanci, to ne mijenja činjenicu da su radnici bili itekako društveno osviješteni te svjesni zbivanja u međunarodnim okvirima“, zaključuje Ana Rajković Pejić.

­­

Krajem šezdesetih su i plaće veće – taj novac odlazi na kupovinu stana, automobila i kućanske opreme. (Zastava)

Stvaranjem potrošačkih navika radnica i radnika „Đure“ autorica se bavi u poglavlju „Auto, stan i socijalizam“. Krajem šezdesetih više je novaca u kasi poduzeća, pa su i plaće veće – više su 20 posto od hrvatskog prosjeka, koji je bio viši od jugoslavenskog. Taj novac odlazi na kupovinu stana, kupovinu automobila i kućanske opreme. Od sredine sedamdesetih (tada već) SOUR „Đuro Đaković“ i sam pokreće izgradnju stanova – gradi se dio brodskih naselja Matije Ivanića i Franje Sokolića, kao i Mikrorajon, a gradi se i za radnike drugih poduzeća.

Grade se i obiteljske kuće na dvije etaže s garažom ukupne površine 198 kvadratnih metara, a opcija je bila da firma dugoročnim kreditom s niskom kamatom pokriva 50 posto troškova. Na žalost, nije navedeno koliko je „Đurinih“ radnika izgradilo takve kuće u ovom projektu iniciranom 1977. godine. Kupovina automobila je – kaže autorica – od sredine šezdesetih bila „sve češća praksa“, pogotovo za one koji su na posao u „Đuru“ morali dolaziti iz susjednih sela, a za neke i kao statusni simbol.

Paralelno s prožetošću jugoslavenskog društva vrijednostima jugoslavenskog socijalizma, u njega sve više prodire amerikanizacija, kaže Ana Rajković Pejić i zaključuje kako se „sukladno tome, svakodnevica novog socijalističkog čovjeka sastojala u sudjelovanju u obilježavanju Dana Republike, Dana mladosti, nošenja Titove štafete i zagovaranju socijalizma, ali i od uživanja u novom televizoru na kojem se gledao Gradić Peyton ili pak vožnji na more novim automobilom“.

­­

God. 1974 izgrađena je nova zgrada gimnazije, sljedeće godine nova zgrada kirurgije, osnovna škola i dva vrtića… (Muzej Brodskog Posavlja)

„Đuro Đaković“ postao je sinonim za Slavonski Brod, kao što je to Željezara postala za Sisak ili „Borovo“ za Vukovar.

„Kada općina kaže – daj pomozi, ‘Đuro’ pomogne“, podsjeća autorica na čestu uzrečicu mnogih Brođana u vrijeme socijalizma, u poglavlju posvećenom društvenoj ulozi poduzeća. God. 1974 izgrađena je nova zgrada gimnazije, sljedeće godine izgrađena i opremljena nova zgrada kirurgije u gradskoj bolnici, izgrađena jedna osnovna škola i dva vrtića, izgrađeni su neboderi na brodskom Korzu i Plavom polju i zgrade u naseljima Slavonija I i II, asfaltirana je cesta između Slavonskog Broda i Požege… „Normalna je bila stvar da se pomaže“, sjeća se jedan veteran „Đure Đakovića“.

Rješavanje stambenog pitanja radnika bilo je vrlo visoko na listi prioriteta – tvorničke novine „Đure“ pohvalile su se ujesen 1972. godine da je od rata do tada izgrađeno 4.700 stanova i obiteljskih kuća za radnike, od toga 1971. godine čak 180 društvenih stanova. Tvornica je pomagala lokalnom obrazovnom sustavu – od ustupanja kadrova da budu predavači u tamošnjoj Tehničkoj školi, preko izgradnje kotlovnice u školi, do doniranja nafte i benzina kada ih je jedne oštre zime početkom 1950-ih uzmanjkalo. Detalj s doniranjem goriva jedan je od niza „kockica“ koje je autorica pronašla tijekom rada na građi, a koji ovu knjigu čine životnim i zanimljivim mozaikom.

God. 1976 osnovan je interni Centar za obrazovanje radnika, kreditiralo se više i visoko obrazovanje zaposlenih, za potrebe „Đure“ osnovana je u Brodu Srednja industrijska škola, a 1962. osnovan je i Strojarski fakultet, u kome je „Đuro“ prvo vrijeme potpuno financirao studij, dok je brodska općina osigurala prostor. Last but not least, „Đuro Đaković“ već je 1974. godine razvio „Razvojni program zaštite čovjekove okoline“, a a ekološka osviještenost predstavljena je kao „briga sviju nas“.

Autorica je pobrojala niz aktivnosti „Đure“ koje su se temeljile na solidarnosti. Tvornica je financirala niz kulturnih aktivnosti poput amaterskih KUD-ova i likovnih amatera u brodskoj općini, a bila je i pokrovitelj natjecanja osnovnoškolaca iz matematike i fizike, u sklopu kojeg su učenici posjećivali tvornicu. Organizirana su dobrovoljna davanja krvi, prikupljalo se sredstva za bolnice u drugim gradovima i za stradale u potresima u Skopju 1963. godine i Banjaluci 1969. godine, ali i za djecu Guatemale nakon potresa 1976.

Radnicima je prema potrebi odobravana jednokratna novčana pomoć, organiziran je besplatni prijevoz ogrjeva do kuća radnika. „Đurin“ sindikat davao je novac kada su „bivši radnici od poduzeća tražili plaćanje dugovanja za zimnicu i ogrjev“. Prikupljalo se pomoć za obitelj svakog radnika stradalog na poslu, a 1962. je za trogodišnjeg sina stradalog radnika „Đure“ osigurana stipendija do kraja školovanja, pa i do završetka fakulteta, ako se na to odluči. Potkraj socijalizma (1988) prikupljan je novac za skupi lijek za teško oboljelog sina jednog od radnika „Đure“.

„Đuro“ je donirao novac za ljetovalište za djecu Strmac nedaleko Nove Gradiške, god. 1974 sudjelovali su u branju kukuruza („čak 58 hektara!“) kada je poplava pogodila općinu Srbac u sjevernoj Bosni, prikupljalo se novac za zajam za izgradnju tunela Učka i t.d., i t.d… „Temeljni princip navedenog društvenog angažmana bio je baziran na solidarnosti, (…) koja je bila neizostavan dio izgradnje novog socijalističkog čovjeka“, zaključuje autorica.

Zdravstvena skrb u sve većoj metalurškoj tvornici bila je vrlo ozbiljno shvaćena. Jedno službeno sindikalno izvješće iz 1950. godine kaže kako su uzroci nesreća na radu u tvornicama „najčešće pomanjkanje zaštitnih sredstava, nekvalificiranost, ali i težnja radnika da što više zarade, radi čega ne upotrebljavaju zaštitne naprave, ako usporavaju proizvodnju“. „Đuro Đaković“ je jedna od prvih tvornica u kojoj je 1955. osnovana preventivna zdravstvena služba, 1964. uspostavljena je samostalna industrijska zdravstvena stanica, a četiri godine kasnije omogućeno je u njoj pružanje kompletne zdravstvene zaštite, uključujući bolničko liječenje.

Jedna bivša zaposlenica „Đure“ je u razgovoru s autoricom opisala kako se „svaki pregled mogao obaviti tijekom radnog vremena, pa nije bilo potrebe izlaziti iz kruga tvornice radi posjete liječniku. Naime, svaki je radnik morao u radnom vremenu zdravstvene stanice obaviti pregled, a ako je pregled trajao duže od 4 sata, radnik je uzimao bolovanje.“

God. 1972 prosječno je 200 radnika dnevno posjećivalo ambulantu, a već sljedeće godine taj se broj kretao između 500 i 600. Poduzimane su mjere da se spriječi dolaženje u ambulantu „radi razonode“ i lažna bolovanja. God. 1980 sredstvima samodoprinosa (0,50 % na bruto plaće zaposlenih) krenulo se u proširenje kapaciteta, pa je „Đuro“ sredinom osamdesetih imao 7 ambulanti opće medicine, 5 stomatoloških ambulanti i 2 ambulante medicine rada.

„Đuro“ se uklapa u širu sliku koju 1957. daju rezultati ankete Sindikata metalaca Hrvatske da većina tvornica još nema „restorane i menze“. Dvije godine ranije otvoren je u tvornici buffet, ali kako su se radnici predugo u njemu zadržavali, zatvoren je i zamijenjen automatima za hranu i piće. A kako je „Đuro“ ipak metalska industrija, radnici su od mesinga, olova i drugih materijala falsificirali žetone za te automate. Kasnije je otvoren restoran društvene prehrane koji je sredinom sedamdesetih servirao 3.500 toplih obroka dnevno u 3 smjene.

­­

„Radničko kulturno-umjetničko društvo (RKUD) Đuro Đaković“ imalo je 1960. godine 1.200 članova i nastupalo je širom Jugoslavije.

„Kulturno uzdizanje radnog naroda bio je još jedan u nizu prioriteta jugoslavenskih vlasti“, kaže Ana Rajković Pejić uvodeći u temu o radničkoj klasi i kulturi na slučaju „Đure“. To „uzdizanje“ obavljalo se odozdo – radom kulturno-umjetničkih sekcija i održavanjem tečajeva i seminara, i odozgo – dovođenjem visoke kulture u tvorničke hale.

„Radničko kulturno-umjetničko društvo (RKUD) Đuro Đaković“ imalo je 1960. godine 1.200 članova i nastupalo je širom Jugoslavije, ali i izvan nje. Sredinom siječnja 1969. je razgovor s jednim članom RKUD-a emitiran i na Radio-Zagrebu. Bibliobus je počeo obilaziti pogone „Đure“ 1979. godine, a pet godina kasnije postavljeni su u pogonima bibliotečni ormarići.

Što se tiče visoke kulture, tvorničke novine bilježe da su 1983. godine na obilježavanju Dana žena u SOUR-u „Đuro Đaković“ nastupile glumica Vera Zima i pjevačica Ksenija Erker, a 1985. beogradska glumica Jelisaveta Seka Sablić posjetila je radni kolektiv, izvela nekoliko ulomaka iz svog repertoara i razgovarala s radnicima. Ona je od početka osamdesetih ostvarila nekoliko briljantnih uloga u filmovima Slobodana Šijana, a te godine igrala je u filmu „Žikina dinastija“.

Dodajmo ovdje da o ulasku visoke kulture u radne kolektive i tvornice ima nekoliko zanimljivih i sadržajnih stranica i u netom izišloj biografiji Vladimira Kranjčevića Do posljednjeg zbora iz pera Saše Dracha. Među ostalim, on je u Arhivu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta našao i kako je HNK već koncem pedesetih godina prošlog stoljeća imao otvorenu „još jednu scenu“ u Sisku, na kojoj se ponedjeljkom radnicima Željezare izvodila po jedna predstava.

Radi podizanja radnog morala, kulturne razonode i razvijanja dobrog ukusa u „Đurinoj“ tvornici „Specijalna vozila“ (naoružanje) puštalo se glazbu, „dok je oko strojeva i tenkova bilo posađeno cvijeće, uz posebno uređene staze kojima su se kretali radnici“, navodi autorica sjećanje jednog od „Đurinih“ radnika. Na razini tvornice, protiv monotonije rada borilo se klubom voćara i vinogradara, savjetovalištem za kozmetiku i grupom amaterskih humorista i karikaturista.

Bježanje s posla, krađa materijala, lažna bolovanja, kašnjenje, alkoholizam, spavanje na radom mjestu, predugo telefoniranje na račun firme – to su sve bile boljke od kojih su bolovali neki među „Đurinim“ radnicima, i koje se liječilo na razne načine. Upravni odbor tvornice šezdesetih godina odredio je da se u tvorničkim novinama objavljuje imena onih koji su zakasnili na posao. Takav način svojevrsnog javnog sramoćenja ipak je bio blaži nego praksa Željezare Sisak, gdje su u tvorničkom listu 1957. godine objavljivali fotografije radnika koji su za radnog vremena spavali na poslu – u tvorničkim blagovaonicama, na klupama, na stolovima ili jednostavno naslonjeni na zid.

Nešto slično je ipak napravljeno u „Đuri“ početkom osamdesetih, pa su u tvorničkim novinama objavljivali fotografije onih koji za radnog vremena „šeću“ po tvorničkom krugu, jer su napuštanje radnog mjesta i raniji odlazak s posla bile boljke kojih se „Đuro“ nikako nije mogao riješiti.

Učestale su bile kampanje za smanjenje broja bolovanja, što nije bila boljka samo u „Đuri“, gdje su bolovanja bila uzrok čestim neispunjavanjima plana. Autorica citira podatak da je 1975. godine u Jugoslaviji zbog bolovanja izgubljeno 69.000.000 radnih dana. U „Đuri“ su najviše bolovanja koristili radnici u dobi od 21 do 40 godina starosti, a najviše bolovanja bilo je ljeti, u vrijeme sakupljanja ljetine. U jednom drugom slavonskobrodskom poduzeću 1962. je u jednom trenu bilo na bolovanju 200 ljudi, ali kada je inspekcija izišla na teren ustanovila je „svega 4 stvarna slučaja bolovanja“, dok su svi ostali nešto radili, a dio njih zatečen je kako obavlja nadriobrt, pisale su lokalne novine. Nadriobrt je zaboravljena riječ za rad na crno, odnosno u fušu.

Sredinom sedamdesetih procjenjivalo se da se kod 30 posto industrijaliziranog stanovništva Hrvatske može govoriti o alkoholizmu kao bolesti. Pilo se i u „Đuri“, ali situacija nije bila tako drastična kao primjerice u sisačkoj Željezari, gdje je pijani radnik s bocom u ruci potegao nož na vratara na porti, kada ga ovaj nije htio pustiti u krug tvornice. Jedna od mjera bili su klubovi liječenih alkoholičara po tvornicama, ali broj alkoholičara je rastao, tako da taj klub procjenjuje da ih u „Đuri“ ima oko 1.200. Brojke s kraja osamdesetih, kada „Đuro“ ima 16.000 zaposlenih, govore kako je među njima 3.600 povremenih potrošača alkohola i 1.400 redovitih prekomjernih potrošača „sa zdravstvenim i socijalnim posljedicama“.

Autorica zaključuje kako je „socijalističko društvo shvaćalo alkoholizam kao dio šireg društvenog problema. S ciljem rješavanja ovakvih problema poduzeća su širila svoja djelovanja koja su itekako nadilazila okvire tvorničkih kapija, pa je suzbijanje alkoholizma također s vremenom postalo jedna od neizostavnih društvenih praksi poduzeća, kojima se kreirao njihov utjecaj.“ Međutim, sudeći po konstantnom porastu broja alkoholičara, taj utjecaj ovdje i nije bio velik.

­­

U teškoj industriji položaj žena je bio specifičan – broj zaposlenih je rastao u restoranu, administraciji i računalnom centru, ali i na “stereotipno” muškim mjestima. (Glasilo Đure Đakovića)

S procesom industrijalizacije sve je veći udio žena među zaposlenika, ali i sve snažniji ulazak žena u tradicionalno „muška“ zvanja. Autorica kaže kako je u teškoj industriji, kamo spada i „Đuro“, položaj žena bio specifičan „zbog prevladavajućeg maskuliniteta“ i stava da tamo „nema posla za žensku radnu snagu“. U „Đuri“ nije bilo slučajeva poput dizaličarke Dijane Mitić u sisačkoj Željezari koja, iako trudna, do zadnjeg dana nije htjela na rodiljni dopust, pa je i rodila na poslu, ili dizaličarke Dragice Jukić koja je kazala kako se više ne može zamisliti na kojem drugom radom mjestu, jer „volim pogled s krana“, kazala je. Međutim i u „Đuri“ broj zaposlenih žena raste, istinabog u restoranu, administraciji i računalnom centru, ali se zapošljavaju i na mjestima „koja su stereotipno shvaćana kao muška“ – tokarskom, glodalačkom i dizaličarskom.

Zaposlene žene u „Đuri“ vodila je ambicija da dobro obave posao, želja za napredovanjem, želja da se bude dobrom članicom kolektiva, ali dvostruki angažman – na radnom mjestu plus angažman u obitelji kao majke i kućanice – morao se negdje prelomiti. Zbog tolikog opterećenja (a sigurno i zbog izravnog utjecaja spomenutog „prevladavajućeg maskuliniteta“) slaba je zastupljenost žena na upravljačkim pozicijama. Veliki je uspjeh stoga bio izbor Marije Šiprage za predsjednicu radničkog savjeta „Đure Đakovića“ 1962. godine, ali to nije bila mjera zastupljenosti žena, jer je primjerice 1971. u Radničkom savjetu „Đure“ bila tek – jedna žena.

Te godina tvornička Sekcija za društvenu aktivnost žena provodi anketu među radnicama, koje su činile 15 posto od ukupnog broja zaposlenih u „Đuri“. Većina anketiranih žena osjećala se neravnopravnima na radnom mjestu, jer su preopterećene obavezama kao radnice, majke, odgojiteljice i domaćice. Trostruki identitet – žena, majka, radnica – „omogućavao je emancipaciju ali i stvarao dodatno opterećenje uzrokovano neplaćenim kućanskim radom“, zaključuje autorica.

„Đurine“ radnice u istoj anketi ocjenjuju kako nije „potpuno riješeno zbrinjavanje djece zaposlenih roditelja, pa gotovo većinu djece – za vrijeme dok roditelji rade – odgaja ulica“.

Uz negativnu selekciju pri zapošljavanju, na što struka upozorava još i sredinom sedamdesetih godina, primjetno je bilo i dodatno cementiranje žene u ulozi majke i domaćice. Zato im – na primjeru „Đure“ – tvorničke novine „pomažu“ tako da objavljuju tekstove o sitnim popravcima šivaće mašine, održavanju domaćinstva, novitetima u kulinarskoj ponudi poput lisnatog tijesta i recepte za ručak, „kako bi se tako radnicama olakšalo obavljanje neplaćenog kućanskog rada.“

Autorica na temelju slabe zastupljenosti žena na rukovodećim pozicijama u tvornici i komentara protiv zapošljavanja žena zaključuje kako je „patrijarhat opstao u određenoj mjeri. (…) Međutim, to ne umanjuje činjenicu da je širenjem mreže socijalnog i zdravstvenog sustava, unatoč prisutnim manjkavostima, da parafraziramo Lydiu Sklevicky, omogućen gigantski skok žena u povijesti, pomoću kojeg su krenule u borbu protiv drugosti (kurziv u izvorniku, op. aut.).“

Nešto je manje optimističan odjeljak studije posvećen mladima u društvenim praksama „Đure“. Iako su bili proglašeni jednim od prioriteta i s proklamiranom politikom da su „mladi radnici nosioci napretka“, trajan je problem bilo rješavanje njihovog stambenog pitanja, prehrane za one koji su samci i osiguravanja prostora za zdravi život. Omladinske radne akcije bile su jedan od načina uključivanja mladih u proces izgradnje društva, i tu je omladinska radna brigada „Đuro Đaković“ osnovana 1950. ostvarivala na akcijama velike rezultate, koji su bili posljedica velikog entuzijazma omladinaca. Autorica ovdje citira lokalnog partijskog sekretara u Slavonskom Brodu koji je, primajući „Đurine“ brigadire po povratu s radne akcije Rijeka ’80 „ponovio mantru da se pomoću njih održava duh bratstva i jedinstva te duh zajedništva“.

Također, spomenuta je i sada već zaboravljena kampanja „Mladi radnik samoupravljač“, čiji je cilj bio da „pojam socijalističkog takmičenja“ bude stalno prisutan kod mladih. „Đurine“ tvorničke novine iz 1980. kažu kako su provođenjem te akcije učinjeni pomaci nabolje u povećanju proizvodnje, smanjenju bolovanja i stvaranju odgovornijeg odnosa prema radu. Mladi se međutim nisu više pronalazili u ponuđenim formama i ta akcija tijekom osamdesetih polako zamire, kao što se gasi i entuzijazam mladih koji – kažu tvorničke novine tri godine kasnije – ne trpe „fraziranja i pusta obećanja“.

­­

Mnogi su radnici „Đure“ tek u organizaciji poduzeća prvi puta u životu otišli na more. Krajem šezdesetih ponuđena im je mogućnost ljetovanja i u Mađarskoj. (Televizija Zagreb)

Godinu nakon završetka Drugog svjetskog rata uvodi se dvotjedni plaćeni godišnji odmor, potom se uvodi popust za putovanje na ljetovanje (K-15) i uvodi regres za godišnji odmor. Ostvarene su sve formalne pretpostavke da radnici mogu putovati i ljetovati, ali mnogi radnici nisu prepoznali sve pogodnosti koje to nudi. „Prvu je zadaću u tom smislu predstavljalo uvjeriti radnike da u svrhu odmora napuste svoje prebivalište. To se pokazalo težim nego što se može činiti na prvi pogled“, upozorava autorica.

Međutim u prvoj polovici šezdesetih godina nastaje pomak, nastavlja Ana Rajković Pejić. „Đurin“ radnik „polako mijenja stav prema odmoru i dokolici, shvaćajući ih kao vrijeme koje služi za obnovu radne energije, ali i kao svoje pravo“. Mnogi su radnici „Đure“ tek u organizaciji poduzeća prvi puta u životu otišli na more. Tvornica je jedna od prvih koja je imala vlastito odmaralište, otkupivši 1961. zemljište od jednog privatnika u Trogiru. Kako je interes rastao, a Trogir nije imao dovoljno kapaciteta, dio radnika ljetovao je i na drugim jadranskim lokacijama. Krajem šezdesetih ponuđena im je mogućnost ljetovanja i u Mađarskoj – na Balatonu i u Budimpešti.

Početkom sedamdesetih pada interes za ljetovanje u Trogiru, zbog okretanja privatnom smještaju i hotelima, ali i zbog činjenice da se u odmaralište nije dovoljni investiralo – smještaj je bio loš, namještaj star, a instalacije dotrajale. Odmaralište je cjelovito obnovljeno 1977., no 10 godina kasnije opet je bilo u derutnom stanju, pa ga je općinska inspekcija iz Trogira zatvorila. Već do sljedeće sezone je iznova potpuno obnovljeno i otvoreno. Te godine je ugostilo radnike iz jednog čehoslovačkog poduzeća koje je bilo partner „Đuri“ i – dok su domaći gosti bili često nezadovoljni smještajem u Trogiru – Česi su bili prezadovoljni! Nudilo se i druge lokacije, pa je 1982. onim radnicima „Đure“ koji nisu željeli na more nuđen smještaj u vojnom odmaralištu u Vrnjačkoj Banji.

Autorica se slaže s ocjenom Igora Dude kako su „usprkos svim nedostacima radnička odmarališta kod radnika izvježbala turizam kao dotad nepoznatu vještinu“.

Paralelno sa rastom interesa za odlazak na ljetovanje, ipak nije zanemariv broj koji godišnji odmor provode u svojim domovima. Njima su važniji prioriteti nego ljetovanje na moru bili izgradnja kuće, štednja zbog kupovine novog stana, činjenica da se ljeti u tvornici bolje zarađuje, ili pak rad na polju. Kriza osamdesetih godina kao posljedicu ima da je za „Đurine“ radnike more „sve dalje“, a i ukinuta je mogućnost plaćanja ljetovanja u obrocima. To ilustrira i podatak iz tvorničkih novina 1985. kako je interes za ljetovanje 30 posto slabiji nego godinu ranije.

Osamdesetih je uvedena praksa razmjene s čehoslovačkom tvrtkom – oni ljeti u Trogir, a „Đurini“ radnici zimi u njihovo odmaralište u Čehoslovačkoj

Populariziranje zimovanja je bilo „tvrđi orah“ nego privikavanje na ljetovanja. Prva su organizirana koncem šezdesetih godina u Čehoslovačkoj, zatim je sedamdesetih u tvornici organizirano iznajmljivanje skijaške opreme po simboličnoj cijeni, a osamdesetih je uvedena praksa razmjene sa spomenutom čehoslovačkom tvrtkom – oni ljeti u Trogir, a „Đurini“ radnici zimi u njihovo odmaralište u Čehoslovačkoj. Kasnije je bilo više čehoslovačkih i jedno poljsko poduzeće s kojima je provođena takva razmjena. Tvornica je organizirala i izlete na skijanje na Kopaonik, Vlašić i Jahorinu.

Na izlete se išlo i u druga godišnja doba, a shvaćalo ih se kao „zaboravljanje svakodnevne brige“. Destinacije su bile lokalne – po Slavoniji, posvećene njegovanju tekovina NOB-a – Kozara, Jasenovac, Sutjeska i Kumrovec, ali se, po svoj prilici radi šopinga, išlo na izlete i preko granice – u Italiju i Mađarsku.

Otvaranje Sportsko-rekreacijskog centra u Migalovcima nedaleko Slavonskog Broda 1981., što ga je „napravio ‘Đuro’ na ponos Broda“ bila je još jedna success-story brodskog giganta. Bio je kompletno opremljen – s tri igrališta za mali nogomet, više košarkaških terena, odbojkaškim i rukometnim igralištem, dječjim igralištem, 2 bazena, 4 teniska igrališta, terenima za stolni tenis, garderobama, ambulantom, tuševima te sobama i restoranom kapaciteta 600 posjetitelja. Posjećivali su ga ne samo „Đurini“ radnici s obiteljima, već i mnogi drugi Brođani, stanovnici okolnih mjesta, kao i stanovnici Bosanskog Broda preko Save u BiH, pa Ana Rajković Pejić zaključuje kako su Migalovci „vrlo jasno manifestirali društveni utjecaj što ga je ‘Đuro Đaković’ imao na ovo područje, prije svega u smislu kreiranja kvalitetnog života“.

Koncem osamdesetih Migalovci su zbog problemima s financiranjem zatvoreni. Nakon više promjena vlasnika i pokušaja oživljavanja, sada je kompleks potpuno devastiran.

Zdrav samoupravljački duh u zdravom samoupravljačkom tijelu

Anketa iz 1955. pokazala je da se svega nekoliko „Đurinih“ radnika bavi nekim sportom. Osim odbojkaške i stolnotenisačke sekcije, za druge je vrijedila ocjena kako vlada nezainteresiranost za svestran sportski život, a manjkalo je i stručnjaka, što je kasnije riješeno. Na razini tvornice održavana su sedamdesetih godina natjecanja, a posebni interes vladao je za mali nogomet, gdje je pozdravljena podjela na dvije grupe – mlađe i starije od 30 godina. Stariji su time bili zadovoljni, jer – kako su rekli – kada se igralo u jednoj grupi, „nisu mogli doći do izražaja (…) oni koji ne vide loptu ispred stomaka“. Koliki je interes za to vladao, govori i izjava jednog od intervjuiranih „Đurinih“ veterana kako su se mnogi radnici koji su bili na godišnjem odmoru ozbiljno ljutili, ako ih ne bi obavijestili o igranju utakmice.

Sportaši metalci mogli su se ogledati i na saveznoj razini, primjerice na „Smotri proizvođača šinskih vozila Jugoslavije Bratstvo – Jedinstvo“. To i druga natjecanja su, kako naglašava autorica – u skladu s vrlo izraženom politizacijom slobodnog vremena bila itekako shvaćena kao način manifestiranja „postojanosti i čvrstine bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti“, kako su izvijestile „Đurine“ novine 1978. Tako je primjerice te godine na XVIII Smotri u Sarajevu, gdje je „Đurina“ ekipa osvojila 4 zlata, u dvoranu Skenderije gdje se odvijalo proglašenje pobjednika zastavu unijeli pitomci vojne akademije. Nakon toga je delegat XI kongresa SKJ Zvonimir Nicić pročitao Titov pozdravni brzojav, što je „popraćeno dugotrajnim aplauzom odobravanja“, izvijestile su tvorničke novine.

Organizirana je i posebna rekreacija za radnice „Đure“, a od 1984. i aerobik. Također, od 1976. u „Đuri Đakoviću“, kao jednoj od prvih tvornica u Jugoslaviji, uvodi se program MAPO – medicinski programiranog aktivnog odmora. Godišnje se sve do konca osamdesetih upućivalo oko 150 radnika u hotele, toplice ili lječilišta na desetodnevni aktivni odmor. Nakon dolaska obavljan je zdravstveni pregled, a potom su radnici – u načelu oni koji su radili „na otežanim uvjetima i kojima je takav odmor neophodan zbog njihovog zdravstvenog stanja“ – deset dana proveli strogo isplanirano: od jutarnjih vježbi preko neke igre s loptom do ručka, nakon popodnevnog odmora slijedilo je plivanje, a navečer šah ili pikado. Po povratku u Brod radnici bi opet išli na pregled, na kojem je obično konstatiran „značajan pomak u radnim sposobnostima, kao i u općem psihofizičkom stanju radnika“, izjavio je autorici voditelj tog programa u „Đuri“ Marko Vučetić.

­ ­

Možda bi se sljedeći projekt autorice mogao posvetiti vukovarskom “Borovu”, koje je bilo predmet izučavanja i u ovoj knjizi. (Hrvatska tehnička enciklopedija)

U zaključku, slijedi jedna sugestija, jedna primjedba i jedno retoričko pitanje.

Prvo, sugestija. Ana Rajković Pejić je svojim dosadašnjim radom (doktorat „Ideološki prijepori u radničkom pokretu u Osijeku (1918.-1939.)“, ova knjiga i drugi njeni radovi) pokazala da se suvereno snalazi u historiografiji koja se bavi međuraćem u nas, kao i u historiografiji socijalističkog razdoblja. Također, vukovarsko „Borovo“ bilo joj je predmet izučavanja i u ovoj knjizi, kako bi se dopunilo i komparativno prikazalo svakodnevicu radnika „Đure“. „Borovo“ je osnovano kao podružnica čehoslovačkog „Bate“ početkom tridesetih godina, i tamo je bio primijenjen koncept svojevrsnog „kapitalizma s ljudskim likom“ (izgradnja radničkog stambenog naselja Borovo naselje, objekata društvene namjene i škola i dr.) što ga je Tomaš Bata senior razvio u prvoj „Batinoj“ tvornici u Zlinu u Čehoslovačkoj. Direktor i alfa i omega borovske „Bate“ do okupacije zemlje 1941. bio je Batin zet, Toma Maksimović, kasnije komesar za izbjeglice u Nedićevoj kvislinškoj vladi u Srbiji za vrijeme okupacije.

Iako „Batin“ projekt zvuči privlačno, i komunistički i socijalistički sindikati vrlo su negativno tada opisivali odnos prema zaposlenima u toj borovskoj tvornici. Podjednako su negativan stav imala i zagrebačka i beogradska radnička glasila, a tada mladi osječki aktivist i novinar Zvonimir Kulundžić je 1935. objavio i dvije brošure o vremenu dok je tamo radio, a potom i o tome kako „Bata“ korumpira medije. S druge strane, povremeni napisi o „Bati“ do 1941. koji se sada pojavljuju u medijima opisuju i „Batu“ i Maksimovića vrlo pozitivno.

Osim toga, „Batin“ projekt podizanja standarda zaposlenih i pružanja šire game usluga (obrazovanje, sport i dr.) ima, bar na prvi pogled, mnogo sličnosti s projektom što ga je provodio jugoslavenski socijalizam. Tako da bi možda bilo od znanstvenog interesa – prvo – obraditi stvarno stanje u „Bati“ 1932.-1941. i vidjeti tko je ovdje u pravu, i – drugo – pokušati rekonstruirati kako je borovski radnik nakon 1945. doživio socijalistički projekt podizanja njegovog životnog standarda u tvornici koja se sada zove „Borovo“, kako se nova vlast u državi i „Borovu“ odnosila prema sjećanju na „Batu“, je li ocijenjeno da postoje neke dobre prakse koje se može preuzeti, ili je sve odbačeno kao ideološki neprihvatljivo. Bi li to možda mogao biti njezin sljedeći projekt?

­­

Termin Koka-kola socijalizam možda i nije najsretniji kada se radi o cjelini vrijednosti potrošačkog društva.

Drugo, primjedba. Kada govori o ulasku vrijednosti potrošačkog društva u Jugoslaviju, autorica koristi termin amerikanizacija, kao i termin Koka-kola socijalizam, što je i naslov studije povjesničarke i profesorice na beogradskom Filozofskom fakultetu Radine Vučetić, koja je i jedna od recenzentica ove knjige. Ona se u toj studiji bavi – kako stoji i u nastavku naslova knjige – amerikanizacijom jugoslovenske popularne kulture u šezdesetim godinama XX veka. Međutim, ovaj termin (u čijem korištenju autorica nije usamljena) možda i nije najsretniji kada se radi o cjelini vrijednosti potrošačkog društva, koje su ovdje sve prisutnije još od kraja pedesetih godina. Podsjetimo, povjesničar Igor Duda upravo 1958. navodi kao potencijalnu godinu rođenja potrošačkog društva u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

U tom kontekstu – dvije primjedbe. Prva, manje važna, odnosila bi se na činjenicu da se coca-cola u Jugoslaviji počela proizvoditi tek 1968. godine, dakle desetak godina nakon što je beba zvana vrijednosti potrošačkog društva prvi puta zaplakala na ovim prostorima. A drugo, Anita Buhin je u svojoj nedavnoj studiji Jugoslavenski socijalizam „sa okusom mora, sa okusom soli“. Mediteranizacija jugoslavenske popularne kulture pod talijanskim utjecajem 1950-ih i 1960-ih dala snažne argumente da su američke vrijednosti tada u Jugoslaviju stizale u najvećoj mjeri preko Italije i metaforički rečeno – prevedene na talijanski. Stoga bi možda primjereniji naziv za cjelinu procesa bio ne amerikanizacija i koka-kola socijalizam, nego manje globalni i manje glamurozni, ali precizniji termin – Ponte Rosso socijalizam.

Treće, heretična misao. „Đuro Đaković“ je najveći dio vremena u socijalizmu bio vrlo uspješno i bogato poduzeće koje je imalo otkuda sudjelovati u izgradnji grada, sponzorstvima i drugom, imalo otkuda kupiti i obnavljati odmaralište i izgraditi i opremiti izletište i t.d. A što je s gubitašima i tvornicama koje su jedva držale glavu nad vodom, kojih u hrvatskoj i Jugoslaviji u to vrijeme nije bilo malo? Kakva je bila svakodnevica radnika koji su bili tamo zaposleni? Gdje su i kako oni ljetovali, gdje su stanovali, kako su se liječili? To bi također bila jedna legitimna tema.