„Dezerteri“ u Domovinskom ratu: građanski neposluh ili prigovor savjesti?

Ovo je tema o karakteru hrvatske države u ratnom stanju, koja još nije ustavno-pravno i etički dozrela onako kako to pristaje liberalnom, građanskom, pa i republikanskom poretku, piše Karlo Jurak

• Naslovna ilustracija: Bahrudin Kaletović, vojnik JNA u Slovenskom ratu koji je  ušao u povijest kad je na pitanje novinara Yutela što radi odgovorio: “Oni bi kao da se odcijepe a mi im kao ne damo” čime je pregnantno izrazio da ne vidi smisao u svom ratovanju

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

U članku se analiziraju slučajevi „dezertera“ u Domovinskom ratu te njihov pravni i društveno-politički tretman kroz koncept „građanskog neposluha“ te u usporedbi sa slabijim pojmom „prigovora savjesti“. Tema su članka, dakle, ljudi koji su pozivom na prigovor savjesti za Domovinskog rata nastojali izbjeći vojnu službu. Zbog toga su nerijetko prozivani „dezerterima“.  S obzirom na raskorak između slova zakona i prakse, ovdje se prezentiraju kao graničan slučaj između građanskog neposluha i običnog prigovora savjesti. U tu je svrhu potrebno definirati ta dva koncepta te objasniti zašto se ovi slučajevi mogu smatrati graničnima. Kako bi se ti koncepti i prateće prakse mogli dovesti u kontekst s prevladavajućim narativom o Domovinskom ratu potrebno je provesti identitetsko-iskustvenu dekonstrukciju mita o Domovinskom ratu koji uobičajeno u prvi plan stavlja priče o herojstvu i „svetosti“ samoga rata te se poslužiti teorijama Johna Rawlsa i Ronalda Dworkina.

Razdoblje Domovinskog rata skriva i brojne priče onkraj službene interpretacije i prateće mitologije kojom se učvršćuje dominantni hrvatski državotvorni narativ[i], a koji je osim u ratnoj pobjedi otjelovljen i u brojnim deklaracijama te dokumentima koji u praksi imaju obvezujuću funkciju.[ii] Neke od takvih priča su one o dezerterima, tj. o ljudima koji su, iz raznoraznih razloga, odbijali se odazvati vojnoj mobilizaciji. Njihovi slučajevi, osim što odskaču od mita o herojstvu i „ponosnim danima“, na samim su marginama mainstreama, pa o njima, bar u pozitivnom kontekstu, nije moguće čitati u publikacijama koje se drže onoga što propisuju spomenute deklaracije izglasane u najvišem zakonodavnom tijelu RH. Uvid u slučajeve, razloge i probleme dezertera moguće je dobiti iz tiskovina poput Ferala i Arkzina te dokumenata Antiratne kampanje – Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, koja je vodila i bilježila slučajeve dezertera te njihovo suočavanje s hrvatskim pravosuđem, a koji su dokumentirani u Arhivu Srba u Hrvatskoj pri Srpskom narodnom vijeću (SNV). Danas je glasilo SNV-a Novosti od rijetkih medija koji o ovome pišu otvoreno i bez zadrške.

Građanski neposluh koncept je i praksa koja zaokuplja politologe, političke filozofe i filozofe prava naročito u drugoj polovici 20. stoljeća kada se svijetom šire građanske akcije koje na specifičan način dovode u pitanje određeni dominantni narativ. Najistaknutiji svjetski primjeri građanskog neposluha su djelovanja Mahatme Gandhija i Martina Luthera Kinga.  Građanski se neposluh još izraženije manifestira u smislu u kojemu se jedna manjina suprotstavlja većinskom gledištu ili bar onom gledištu koje se prezentira kao većinsko. Iako je često tako slučaj, ovdje treba ipak odrediti građanski neposluh izvan odnosa većine i manjine jer to nije nužno određujuća sastavnica, a neprecizna je i zbog varijabilnosti tog odnosa. Prema Hrvatskoj enciklopediji građanski se neposluh definira kao:

„protupravan, politički, javan i nenasilan čin koji ima za cilj dovesti do izmjene zakona ili polit. djelovanja vlasti. Protupravan je zato što se njime povrjeđuje zakon protiv kojega se prosvjeduje (…) Politički je čin zato što je upućen većini koja ima polit. vlast i zato što se on vodi i opravdava polit. načelima, načelima pravednosti, koja se smatraju općevaljanima u demokr. društvu i na temelju kojih građani uređuju svoje polit. djelovanje i tumače ustav (…) Javan je čin zato što se obavlja javno i što se poziva na načela pravednosti, koja su javnoga karaktera. Ne karakterizira ga nasilje, osim možda simbolične naravi. Na temelju tih oznaka građanski neposluh razlikuje se kako od pravnih oblika prosvjeda tako i od drugih vrsta neposluha pravu kao što su prigovor savjesti, različiti oblici oružanoga otpora i revolucije.“

Prigovor pak savjesti definira se ovisno o tome u kojoj se domeni upotrebljava, no u svakom slučaju odnosi se na oslobođenje od neke vrste radnje ili obaveze koja se protivi moralnim i(li) vjerskim uvjerenjima pojedinaca koji ga ulažu. Prigovor savjesti je i ustavno legitimiran, tako da nema govora da dolazi u sukob sa zakonom kao građanski neposluh. Iako se tako prigovor savjesti razdvaja od klasičnog građanskog neposluha, postoje dobri razlozi zašto bismo pozivanja na prigovor savjesti dezertera u Domovinskom ratu mogli djelomično tretirati i kao građanski neposluh. U nastavku će biti argumentirano po čemu je riječ o rubnom slučaju, tj. o graničnim primjerima između građanskog neposluha i prigovora savjesti.

Za početak valja naglasiti da je dezerterstvo bilo politički čin jer je izazivalo nositelje političke vlasti i većinu koja je podržava; bilo je dvojbeno protupravno[iii]; djelomično je bilo i javno jer su mnogi u tajnosti, tek uz pomoć određenih nevladinih organizacija htjeli se izboriti za svoja prava; nije ga karakteriziralo nasilje. Bitno je obilježje bilo pozivanje na vlastita moralna i vjerska uvjerenja, što te slučajeve približava pak više konceptu „prigovora savjesti“[iv] kako se to i službeno nazivalo, međutim zbog određene razine izvanrednog stanja koja je prevladavala u tom vremenu bilo bi opravdanije ovaj slučaj, kako je već rečeno, kvalificirati kao graničan između klasičnog građanskog neposluha i „prigovora savjesti“.

Glavni teorijski okvir unutar kojega se razmatra slučaj dezertera u Domovinskom ratu jest kritika pravnog pozitivizma Ronalda Dworkina i teorija pravednosti Johna Rawlsa. Dworkin, nasuprot, primjerice, pozitivizmu Herberta Harta, nastoji oživjeti ideju prirodnih prava pojedinaca iznad „kolektivnih prava“, tj. kolektivnih ciljeva društva ili zajednice.[v] Za Dworkina ta ideja nema metafizičko utemeljenje, kao neki raniji pokušaji zasnivanja teorije prirodnih prava, nego se zasniva na Rawlsovu konstrukcijskom modelu moralnosti. Tako piše:

„Individualna prava su politički aduti koje drže pojedinci. Pojedinci imaju prava kada iz nekog razloga kolektivni cilj nije imao dovoljno opravdanje da im se niječe nešto što oni kao pojedinci žele imati ili činiti, ili nije dovoljno opravdanje da im se nanese neki gubitak ili šteta.“[vi]

Također, referirajući se na spomenuti Rawlsov konstrukcijski model:

„[Ideja prirodnih prava] nije ništa drugo do hipoteza da je unutar značenja [konstrukcijskog] modela najbolji politički program onaj koji smatra zaštitu određenih pojedinčevih odabira temeljnom, i da nije ispravno podčiniti je bilo kojem cilju ili dužnosti (…) Očito, svaka teorija utemeljenja na pravu mora pretpostaviti prava koja nisu samo tvorevina svjesnoga zakonodavstva ili izričitoga društvenog običaja nego su i neovisan temelj za prosudbu zakonodavstva i običaja.“[vii]

U tom se smislu uzdižu dva temeljna načela – prava konkretnih pojedinaca ispred prava apstraktnog kolektiva (u ovom slučaju nacionalnog) i iz toga proizlazeća sloboda koja se ne može žrtvovati na oltar nekog višeg cilja – obrane domovine ili zamišljene ovakve ili onakve izgradnje državne i društvene zajednice. To je temelj Rawlsova koncepta liberalnog egalitarizma[viii], Dworkinove kritike pravnog pozitivizma, ali i građanskog neposluha koji slijedi ako je u nekoj pravnoj zajednici prekršeno to, suštinski deontološko kantovsko načelo.[ix] Kako smo već spomenuli, iako se radilo o ustavno zajamčenom pravu, pravna i svaka druga praksa koja je slijedila uvelike je odudarala od „slova“ (i „duha“) zakona[x], a to je odudaranje bilo dio „običaja“ koji ide ruku pod ruku uz ratno stanje. I sama činjenica da naknadne deklaracije ne žele uopće dovoditi u pitanje karakter rata, kao i iskustvene narative koji odudaraju od mitske slike, dovoljno a posteriori govori o tome koliki je bio raskorak između „slova“/“duha“ i dane prakse. Zato argumentacija u ovom tekstu ide u smjeru da su slučajevi koje razmatramo granični primjeri između klasičnog građanskog neposluha i prigovora savjesti koji je ustavno zajamčen.

Najviše dokumenata o slučajevima ljudi koji su se pozivali na prigovor savjesti pronalazimo u dokumentima Antiratne kampanje koja je to vjerno bilježila te pomagala tim ljudima da se njihov prigovor savjesti i institucionalno realizira. U Arhivu Srba u Hrvatskoj tî su dokumenti spremljeni u fondu pod nazivom „Dezerteri“.  U tim dokumentima, osim zahtjeva državnim organima, nailazimo i na mnoge osobne ispovijesti u kojima pojedinci objašnjavaju što ih sve priječi da obavljaju vojnu službu ili ih potiče da zahtijevaju nenošenje oružja. Sve se to podvodilo, sukladno članku 47. Ustava RH, pod „prigovor savjesti“ i zahtjev za civilnu službu koja se podnosila nadležnoj komisiji pri Ministarstvu pravosuđa.

„Prigovor savjesti“ nije ni izbliza bio slobodan čin koji jamče država i ustav, nego je bio politički i ideološki suspektan, što ga je dovodilo na samu granicu s građanskim neposluhom, a tu su praksu poticale i institucije koje se nisu razvile po uzusima liberalne demokracije

Antiratna kampanja – Hrvatska – Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Zagreb davala je savjete pojedincima koji su podnosili zahtjev za prigovorom savjesti kako bi izbjegli mobilizaciju. Antiratna kampanja ukazivala je i na pogreške koje bi mnogi činili prilikom slanja zahtjeva – primjerice, kao razlozi mogli su se navoditi samo oni vjerske i moralne prirode, ne i političke, i oni su se morali podnijeti prije primanja mobilizacijskog poziva.

Svi ti slučajevi ljudske su sudbine i priče za sebe, ali sve karakterizira jasna artikulacija etičkih načela (barem deklarativno) i problemi u praksi s kojima su se suočavali, unatoč ustavnom pravu. „Prigovarači savjesti“ tako su se lako pretvorili u jednu vrstu „neposlušnika“ jer nisu u potpunosti postupali onako kako se od njih očekivalo – kao od Hrvata (neovisno o tome što su zapravo po nacionalnosti), a ne kao od građana Republike Hrvatske. Zato je ovo više tema o karakteru hrvatske države u ratnom stanju, koja još nije ustavno-pravno i etički dozrela onako kako to pristaje liberalnom, građanskom, pa i republikanskom poretku.

Antiratna kampanja brinula se za slučajeve ljudi koji su u vrijeme Domovinskog rata odbijali mobilizaciju, što je ustvari značilo zahtjev za „civilnom službom“. Da to nije ipak uobičajeni „prigovor savjesti“, govori to što je pravo bilo u praksi djelomično suspendirano u ime „višeg cilja“ (obrane Hrvatske), što je kroz razne deklaracije a posteriori i priznato, ali očito još nije osviješteno. Drugim riječima, „prigovor savjesti“ nije ni izbliza bio slobodan čin koji jamče država i ustav, nego je bio politički i ideološki suspektan, što ga je dovodilo na samu granicu s građanskim neposluhom, a tu su praksu poticale i institucije koje se nisu razvile po uzusima liberalne demokracije. Ratno izvanredno stanje pridonijelo je neuspjehu u izgradnji institucija i političko-pravnih obrazaca koji priznaju pojedinca prvenstveno kao građanina, a tek onda eventualno kao pripadnika ove ili one nacije, tj. etničke grupe.

Dvije su se stvari ovdje primarno sukobljavale – pravo pojedinca da izbjegne ono što se krši s njegovim moralnim normama te kolektivno pravo nacije i države da bude teritorijalno cjelovita i obranjena. Ovo drugo „pravo“ nema svoje uporište u deontološkoj etici, već jedino utilitaristički argument može „primorati“ pojedinca da se pokori tom načelu. To bi onda bilo protivno Rawlsovim i Dworkinovim koncepcijama koje su spomenute u uvodnom dijelu.

Ostali razlozi nadmašuju granice etike kao discipline, ali s obzirom na univerzalnost moralnog načela (i Kantova kategoričkog imperativa) ostaje kontraargument koji bi se mogao uputiti (prirodnom) pravu pojedinca na izbjegavanje vojne službe u vrijeme ratnog stanja: što bi bilo da su se svi vodili tim načelom, odnosno, konkretnije, bi li Hrvatska bila obranjena i ostala teritorijalno cjelovita da su se svi vodili prigovorom savjesti? Točnije, preteže li u ovom slučaju ipak „državni razlog“ (raison d´etat) nad „razlogom pojedinca“ te, ako hoćemo ovo razviti do krajnjih konzekvenci, je li izbjegavanje vojne službe u vrijeme Domovinskog rata na neki način i legitimacija zločina koje su počinile snage tzv. Republike Srpske Krajine? Načelno, je li izbjegavanje „opravdanog rata“ pasivno legitimiranje „neopravdanog rata“? Naravno, na to se opet može ponuditi odgovor da pozicija rata nikako nije etična pozicija te da bi univerzalizam „zlatnog pravila“ bio očuvan tek kada bi se svatko ponašao baš kao „prigovarači savjesti“ – svako odstupanje od toga na neki je način umanjivanje univerzalizma kategoričkog imperativa. No, s obzirom na krutost kantovske etike i njezinu tešku praktičnu primjenu, ova ćemo pitanja ovdje ostaviti djelomično neodgovorenima tek s apelom da uvijek valja misliti što se može misliti protiv neke misli – u ovom slučaju čak i protiv opravdanosti građanskog neposluha, tj. prigovora savjesti u pogledu odziva u vojnu službu.

Pitanje odnosa većine i manjine ovdje ostaje dvojbeno, odnosno nema jakih i dovoljnih dokaza da se radilo o tome da je manjina („prigovarači savjesti“) išla protiv volje većine društva – ona je nedvojbeno išla protiv vladajuće politike koja je bila ratna i usmjerena na pobjedu u ratu, no nemamo jasnih dokaza da bi se većina građana doista suprotstavljala pojedincima koji odbijaju iz etičkih razloga obavljanje vojne službe. Međutim, vrlo opravdano možemo pretpostavljati da je ta vladajuća ratna politika imala itekakvu potporu građana, s obzirom na izborne rezultate, ispitivanja javnog mnijenja te opću atmosferu koja je stvarana od 1990. godine, a koja je usmjeravana na stvaranje neovisne hrvatske države te onda i na pobjedu u ratu. Kombinacija vladajuće politike koja se održavala uz očitu narodnu potporu i proizvodnju atmosfere straha u društvu sigurno nije stvarala pogodno tlo za više etičke rasprave, a kamoli da stvori i osjećaj empatije i razumijevanja za one koji su dosljedno izražavali svoj pacifizam. Bez obzira na to, bolje je ne ulaziti u razmatranja koja su na razini neposrednog odnosa između većine i manjine, nego je dovoljno, makar nam to ne govori o stvarnom mišljenju građana, ustvrditi da je vladajuća politika u cjelini imala u to vrijeme nedvojbenu podršku većine građana. Odnos većine i manjine ne govori nam puno o ispravnosti nekoga čina, može nam tek malo pomoći u ocjeni koliko je građanskog neposluha u svemu tome stvarno bilo i je li građanski neposluh bio usmjeren samo prema predstavnicima i provoditeljima vladajuće politike ili i prema većini sugrađana.

Slučajevi „dezertera“, osim što imaju neke elemente građanskog neposluha, važna su sastavnica, zasad još heretička, i Domovinskog rata koji u svojoj dominantnoj interpretaciji izbjegava sjećanje na njih ili ih potiskuje na krajnju marginu, jako često ističe i kao negativne primjere, „izdajnike domovine“ i sl. Nasuprot tome, ideja građanskog neposluha nastoji etički nadići, odnosno učiniti etički superiornima one koji se nisu skanjivali od zaobilaženja „kolektivnih prava“ u korist vlastitih moralnih načela, a prema tome i političkih ideja za koje smatraju da su ispravne, neovisno o njihovoj pravnoj zasnovanosti i praksi koja slijedi određenu pravnu zasnovanost.

Ronald Dworkin i John Rawls (Wikipedia)

U vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj je takvih slučajeva bio nemali broj, njima se bavila Antiratna kampanja, a tek su poneki mediji, uglavnom s margine (Feral, Arkzin) redovito izvještavali o njihovim slučajevima i problemima, a da ih nisu osuđivali. Važno mjesto u analizi ovih slučajeva, kao i njihova pravnog i društvenog tretmana, imaju etička teorija i biopolitika. Ovdje je iskorištena prvenstveno Dworkinova kritika pravnog pozitivizma koja se vraća na kantovske deontološke etičke pozicije i prateći liberalni egalitarizam Johna Rawlsa, što znači da su prava pojedinca ispred kolektivnih ciljeva i kolektivnih prava, tj. da pojedinac ima pravo odreći se svoje participacije u nekom „višem“ kolektivnom cilju ako on nema dovoljno opravdanja da se time naruši njegova osobna autonomija. Također, prava onog drugog koji se podredio tom kolektivnom cilju u koncepciji razložnog pluralizma mogu supostojati s pravom onoga koji je to odbio. Čini se da je primjena tog teorijskog okvira u analizi fenomena dezertera u Domovinskom ratu dovoljno uključiva i podesna da ne izostavi, za razliku od mitološke predstave, jedan čitav spektar ljudskih iskustava. Biopolitika pak, s druge strane, svemu ovome dodaje dimenziju politizacije muškog tijela u perpetuiranju državotvornog mita i shvaćanja muškosti kao jednog od ključnih elemenata. To je povratno snažno utjecalo na mogućnost i želju dezertera da o tome otvoreno govore, naročito uz izostanak jače institucijske podrške.

Jedna od osnovnih teza je da je ovo graničan slučaj između građanskog neposluha i prigovora savjesti. S obzirom na praktičnu suspenziju određenih zakonskih i ustavnih odredbi, nije netočno tretirati te slučajeve kao građanski neposluh, iako, strogo definicijski, više su primjer prigovora savjesti. No, zbog spomenutog odudaranja praksi od slova i duha zakona (legaliteta i moraliteta), kao i zbog strukturne problematike, ovdje smo ih razmatrali i kao primjere građanskog neposluha, tj. kao graničan slučaj između građanskog neposluha i prigovora savjesti. Čini se da je to određenje i najbliže iskustvima dezertera koja su bila subjektivno bolna, a objektivno slabo vidljiva.

Konačno, pitanje može li se, zbog postojanja jasnih posljedica, poopćiti ponašanje ratnih dezertera, ostaje ovdje otvoreno. Zapravo, ako se ne može poopćiti, onda je prekršeno deontološko načelo; ako se može poopćiti, onda nužno dolazi u sukob s nekim drugim etičkim načelima, pa čak i ako ne gledamo posljedice. Najidealnija bi bila pretpostavka da se svi drže univerzalnog načela, ali ako se samo jedan segment društva njega ne drži, ono je već samim time nemoguće ili teško moguće u drugim slučajevima. Jedino je sigurno da dosljedno univerzalističko gledište u etici odbacuje rat jer svako povrjeđivanje drugog ljudskog bića jest čin koji se ne može poopćiti, tj. ne može postati opći zakon. Svakako posebnu raspravu treba ostaviti za razvijanje ovog pitanja i njegovih mogućih posljedica. Međutim, ovi slučajevi neovisno o tome ostaju vrijedni razmatranja i daljnjeg proučavanja jer u svojoj cjelini čine važan otklon od proklamirane „istine“ i narušavaju mit koji se gradi u kombinaciji ratne žrtve i ratne pobjede.[xi] Oni time otkrivaju jednu stranu naše nedavne prošlosti koja još nije postala dio službene povijesti, a čiji značaj odudara od naracija koje iz političke problematike isključuju etičku dimenziju i mnogostrukost iskustava koja oblikuju identitete[xii], što je slučaj sa svakom naracijom koja je odviše uronjena u teleologiju i kolektivnu eshatologiju.

• Bilješke

[i] Više o „mitu o Domovinskom ratu“, odnosno konstrukciji nacionalne mitologije koja proizlazi iz žrtvovanja i pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu može se čitati u: Dejan Jović, Rat i mit. Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj, Zagreb: Fraktura, 2017.

[ii] Primjer za to jest Deklaracija o Domovinskom ratu koja je izglasana u Zastupničkom domu Hrvatskog državnog sabora 13. listopada 2000. godine za vrijeme koalicijske vlade SDP-ova Ivice Račana. Deklaracija o Domovinskom ratu, između ostaloga, poziva i obvezuje sve građane RH i državne institucije da aktivno participiraju u čuvanju „digniteta Domovinskog rata“, što uključuje i čuvanje „temeljnih vrijednosti Domovinskog rata“. Svako propitivanje karaktera Domovinskog rata i određenih njegovih segmenata, prema toj Deklaraciji, tretiraju su kao potencijalni „antidržavni“ činovi. Svojevrsna ekstenzija ove deklaracije jest Deklaracija o Oluji koju je izglasao Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine, za što je povod bila „zabrinutost zbog činjenice da se u optužnicama Haškog tribunala Oluja kvalificira kao udruženi zločinački pothvat“.

[iii] Strogo de iure gledajući nije protupravan – kao što ćemo vidjeti u nastavku, svi koji su htjeli izbjeći vojnu mobilizacijsku obvezu pozivali su se na članak 47. Ustava RH koji je to omogućavao – međutim, zbog ratnog stanja i predominacije neslužbenog „običajnog“ prava u pitanju vojne obveze de facto je ovo ustavno pravo bilo suspendirano, odnosno u praksi se teško ili nikako provodilo. Članak 47. Ustava RH glasi: „Vojna obveza i obrana Republike dužnost je svih za to sposobnih građana. Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.“ Pod tim se „drugim dužnostima“ po zakonu podrazumijevala civilna služba za što je bila nadležna Komisija za civilnu službu Ministarstva pravosuđa, kao što ćemo i vidjeti u nastavku.

[iv] I kao „prigovor savjesti“ on je doista zakonski i ustavno sankcioniran, i s time ne postoji nikakva de iure problematika. Raskorak između pravne kodifikacije i prakse u izvanrednom (ratnom) stanju ovdje je ključna kontekstualna činjenica zašto ovo ne tretiramo isključivo kao prigovor savjesti.

[v] Sabrina P. Ramet smatra da su u mnogim bivšim socijalističkim zemljama, naročito srednje i jugoistočne Europe, nakon propasti realsocijalizma, a nasuprot liberalnim idejama kojima je bila nadahnuta 1989. godina, zavladala u nezanemarivoj mjeri „kolektivna prava“ ispred individualnih. Ta su kolektivna prava otjelovljena u „pravima nacije“, čime su mnoge nadoknađivale svoju nedovršenu državnost. Vidi više u: Sabrina P. Ramet, Čija demokracija? Nacionalizam, religija i doktrina kolektivnih prava u srednjoj i jugoistočnoj Europi nakon 1989. godine, Zagreb: Alineja, 2001.

[vi] Ronald Dworin, Shvaćanje prava ozbiljno, Zagreb: KruZak, 2003., str. 6.

[vii] Ibid., str. 194-195.

[viii] Rawlsova politička filozofija naširoko je objašnjena u njegovoj knjizi Politički liberalizam, gdje je razvio ekstenziju svoje teorije pravednosti iz ranijeg istoimenog djela. Vidi: John Rawls, Politički liberalizam, Zagreb: KruZak, 2000.

[ix] Deontološka pozicija u etici, nasuprot utilitarizmu, jest ona kojom se vode i Rawls i Dworkin, a jedina je kojom se s etičkog stajališta može i opravdati dezerterska praksa u ratnim uvjetima.

[x] Kantovskom terminologijom, ovdje je u pitanju i „legalitet“ („slovo“) i „moralitet“ („duh“) jer imamo slučaj da su nosioci državne vlasti sami ignorirali ili tek selektivno primjenjivali i vlastite pozitivne zakone, i univerzalna moralna načela koja proizlaze iz deontološke etike. U tom smislu nema toliko spora između legaliteta i moraliteta, nego postoji spor između legaliteta i moraliteta s jedne strane te stvarne prakse s druge strane. Vidi više u: Immanuel Kant, Kritika praktičkog uma, Zagreb: Naprijed, 1974., str. 112.

[xi] Jović, nav. dj., str. 37.

[xii] Tipičan primjer „isključenja“ iz dominantnog mitskog narativa o Domovinskom ratu jest slučaj Gorana Alavanje, prve žrtve oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj, kojega su još krajem 1990. ubili srpski pobunjenici kao hrvatskog policajca na cesti između Benkovca i Knina. U službenoj verziji povijesti prva je žrtva policajac Josip Jović iz ožujka 1991. godine. Zašto to nije Alavanja? Vjerojatno jer bi problem bio duboko perceptivno-identitetski s obzirom na to da je Alavanja bio Srbin po nacionalnosti kojega su kao hrvatskog policajca ubili Srbi. Jović je ostao „čista“ hrvatska žrtva.