‘Di ja to idem?’ Kako sam shvatio što je to smrt

Ako znaš da ti je ostalo samo godinu dana života, hoćeš li se svojski potruditi da dovršiš umjetničko djelo na kojem godinama radiš?

• Ilustracije uz esej su snimke iz klasika Ingrmara Bergmana Sedmi pečat

Zadnji prizor kojeg sam bio svjestan bilo je uspaničeno lice vozača u vozilu koje mi je išlo ususret. Svojom krivnjom izgubio sam kontrolu nad vozilom i u nekom jako sitnom djeliću sekunde sam shvatio da se ne mogu održati na cesti. Zamračenje. Izgubio sam svijest, sve dok nisam naknadno shvatio da se auto prevrtao, sigurno više puta, i prizemljio na krovu a ja sam visio na sigurnosnom pojasu – vidljivo – neozlijeđen. Otvorio sam vrata, otkopčao pojas i izašao vani i tada mi se učinilo da sam ugledao spasonosno svjetlo. Učinilo mi se da sam čak vidio i jasne obrise kampanela. Bliještio je na suncu, nisam mogao biti siguran… Drugi život mi je počeo, jer maloprije mogao sam ga lako izgubiti.

Ali, je li to stvarno bio prolazak kroz samrtnu tamu da bi se vidjelo opojno svjetlo? Pokretačka je životna sila poslije nesvjesne tame ugledati svjetlo. Ne vjerujem, jer sam skeptik, agnostik.

Onaj uspaničeni vozač nastavio je voziti dalje, sretan što je u samo mojoj nesreći ostao neokrznut. Došao je do mene čovjek koji je vozio u automobilu iza. Čudio se što sam živ, čudio se što mi nije ništa. Povezao me do najbližeg mjesta, odakle sam telefonirao rođacima pa su oni došli po mene.

Manje je važno, no, pokrali su me. Čim čovjek ode stotinjak metara od uništenog automobila, još i u šoku, ne znajući što da radi, već su tu seljaci da ti nešto maznu. Skupi parfem za suprugu kojoj je toga dana bio rođendan, čudno je da su mi ostavili laptop, nisu valjda tada još znali što bi s njim.

Ja sam se tog dana sa smrću poigravao. Iako, nisam bio svjestan toga. Kada mi je jedan susjed iščitao horoskop za taj dan kada mi se dogodila nesreća, bilo mu je sve jasno – gotovo neumitno moja loša astrološka slika je vodila k nesreći. Zašto sam se poigravao? Htio sam doći brže do Splita nego što sam inače dolazio i brže nego što bi to bilo normalno. Toga dana sam htio riskirati.

Prvi sam put shvatio da svi ljudi umiru kad mi je otac to rekao i objasnio, imao sam možda tri-četiri godine. Bio sam šokiran tim saznanjem. Ali, brzo sam shvatio o čemu se tu radi. Da je to potpuni nestanak. Kad su roditelji religiozni, onda oni djetetu, valjda, ublaže priču obećanjem o vječnom životu duše ili nečem sličnom. Otac mi nije pričao takve stvari.

Nisam mogao shvatiti kako se moja svijest može ugasiti. Je li moguće da jednog dana neću više promatrati svijet oko sebe? Bio sam tjeskoban zbog toga, ali prije svega, smrt je bila ogromno čudo.

Skučen u malenom krevetu, nije me bilo briga što neću hodati, jesti, neću dijeliti zagrljaje s majkom i ocem, neću se igrati s drugom djecom. Bio bih u tom stanju šoka zadovoljan i time da me netko utješio tako da mi je rekao da ću moći ipak promatrati ulice kao da sam iza oka neke kamere. Da ću moći imati makar i jedan ograničeni rakurs, makar i uvijek isti kadar kojim će prolaziti nepoznati prolaznici. Da sam tu, pa makar i ne sudjelujem.

Veliko je pitanje smrti i s njim počinje svačiji svjesni život. Barem ovakvim tipovima kao što sam ja.

U tom čuđenju, prvo mi je kao djetetu bila želja da ja umrem prije svojih roditelja. Jer, kako ću živjeti bez njih? Tu bol neću moću podnijeti. Pa je bolje da najprije nestanem ja.

Kako su me tješili? Dijete u takvom šoku ateisti ne mogu utješiti. Njihov je odgovor bio jednostavan – svi umiremo. Malo dijete tu gotovo pravednu općenitost ne može razumjeti.

Isključenje svijesti dok sam se prevrtao automobilom slično je privremenoj smrti. To me isključenje spasilo od strave koja bi potrajala i desetak, petnaestak sekundi. Eto, to je smrt – taj gubitak svijesti. I to je ugodno, onako kako je mislio Epikur kada je rekao „kad smo tu, nema smrti, kad je smrt – nema nas“. Nema straha. A tih deset sekundi prevrtanja moglo je potrajati godinama, moglo je biti vječno, ostao bi zarobljen u nesvijesti, u smrti. A – uopće nije bilo bolno.

Onda kad sam kao dijete prvi put pokušavao shvatiti što je to smrt, bio sam prestravljen tom njezinom vječnošću. Dakle, mi smo zapravo neke kratke trenutke života živi, a poslije toga smo u smrti vječno. Nismo tada svjesni tog vremena, ali svjesni smo ga sada – dok živimo – i to se djetetu čini stravičnim. Jako je bolno zamišljati kako toliko dugo nećemo biti živi. Život je onda samo tek trajanje jedne ekspozicije fotoaparata, što se uhvati uhvati, a onda opet – tama.

Kada sam kasnije, negdje u 22. godini života, ušao u psihičku krizu, fiksirao sam se na to mehaničko otkucavanje i stalno skraćivanje vremena. Banalna je činjenica da smo svakim danom i jedan po jedan dan bliži smrti. Paradoksalno, apsurdno, kakva je to figa sreći života! Uživali smo u tom danu, ali – ne zaboravi – kraj ti je sve bliži, a bit će još i bliži sutra i preksutra. U tim sam mladenačkim godinama i pod bremenom knjiga, filozofskih i fikcijskih ušao u depresiju. Prvo kroz psiho-fizičke simptome, kroz neurotična lupanja srca i tjeskobu, a onda i depresiju. Glavno pitanje bilo je banalno, ali nisam na njega imao odgovor: Dakle, kakvog smisla ima živjeti, ako moramo umrijeti?

Svaki je fizički pokret kroz vrijeme gledan iz pozicije konačnog kraja jedno nepotrebno kretanje, kao nijemi a usporeni film, jer čak i ako je pokret radostan, energičan, sutra, preksutra, za 20 ili 80 godina, neće više biti. Ali, kao što život završava smrću, tako i smrt završava životom. Ali ne našim, ili, možda, ipak…?

U snu, jedan čovjek mi je govorio da obilježava samo svaki drugi svoj rođendan, i to onaj neparni. Neparni, valjda, da bude beznačajniji, da nikad nije okrugli, jubilarni. Preskačući svaki drugi rođendan hoće uvjeriti sebe i druge da vrijeme u njegovom slučaju sporije teče, ili, još bolje, da to vrijeme njemu ništa ne znači. „Pamtim svaki drugi rođendan jer je barem svaka druga godina prazna i ništavna, nema se po čemu pamtiti, nemam što bitnoga sabrati u jednoj nego samo u dvije godine. Zato svaku drugu preskačem.“, rekao mi je. I u pravu je, možemo možda pamtiti i tek svaku treću.

Stara je i, opet, banalna stvar da mi tako živimo da život i smrt shvaćamo kao oprečne pojmove. To je mehanicističko gledanje. Smrt je tako golema da mora biti nešto drugo!

Ali, nema života bez smrti i nema smrti bez života. Možemo biti potpuno mirni, spasiti se ne možemo, čim smo tu, čim živimo, čeka nas i smrt i ona će doći prirodno i blagotvorno, baš kada i kako treba i kao neka završna svečanost. Ne možemo joj pobjeći i to je zapravo sjajno. Svi oni prije nas su umrli i što im sada fali? Ne bune se, ne čuju se.

Vrijeme mijenja sve. Ne možeš dva puta ući u istu rijeku, kaže Heraklit Mračni.

Patricia Pearson, autorica knjige “Opening Heaven‘s Door: Investigating Stories of Life, Death, and What Comes After” razgovarala je s ljudima koji umiru i s ljudima koji su proživjeli kliničku smrt i vratili se u život. Piše kako 72 sata prije nego će umrijeti, ljudi počnu pričati o nekim neobičnim stvarima – o putovanjima, kako ne mogu naći cipele, da žele ići svojoj kući, a već su kod kuće… Imaju vizije o putovanjima, osjećaju da idu nekamo.

Tako je i moj tata nekoliko dana prije nego što će umrijeti imao vizije putovanja, dugih ophodnji sa svojom majkom i još nekim ljudima koje je poznavao iz djetinjstva. Išli su i išli pješice jako, jako daleko. Nije to bio san, on je živo pričao kao o nečemu što je proživio.

Moj je ujak danima pred smrt piljio negdje s velikim zanimanjem, a mi ispred njega nismo mu bili zanimljivi. On je tamo gdje je netremice gledao nešto drugo pratio i u nečem drugom bivao. Bio je u prelasku.

Moja ujna, supruga drugog ujaka malo prije klonuća nije znala kamo to ide, ali, znala je da ide. „Di ja to idem?“, upitala je i onda klonula.

Ne treba biti siguran da ne postoji frapantni prelazak u neki drugi život. I više od oka one nepomične kamere o kojoj sam razmišljao kao mali kao o nekoj nadi nakon što umrem.

Možda smrt skrene pogled, tako je poetski opisao opće strepnje oko korona virusa jedan politički uglednik. Lijepo je to rekao. Možda skrene pogled, ali to može biti samo za neko vrijeme. Ona nikoga neće zaboraviti, kao ni Smrt koja u Bergmanovom „Sedmom pečatu“ igra odlučujuću šahovsku partiju s Max van Sidoom.

Prijetnja korona virusa priziva razmišljanje o smrti, o tome što je vrijeme, kako je vrijeme povezano s prostorom, o tome što je sreća, blagostanje. Kada smrtonosna zaraza prijeti, tada snatrimo kako je nekad, dok nije bilo korone, bilo dobro, blagodatno, slobodno razdoblje. Kako smo tada mogli gdje smo htjeli, družili se s kim smo htjeli, nije bilo straha, kako je bilo mnogo bolje nego što je sada. Eto, to je bila sreća koju tada nismo prepoznavali.

Ali, to nije tako. Sreća se doživi rijetko, to su obično trenuci ili neka malo dulja sretna razdoblja, osmišljavamo je kao sreću tek kasnije, kad ona prođe. Osmišljavamo je često kao sreću samo u sjećanjima.

U vremenu bez korone bile su drukčije frustracije, problemi i odgovornosti. Sada s koronom, čini nam se da ne moramo ništa, samo proživjeti dan, kao biljka. Imamo dobro opravdanje za to. Nema neodgodivih obaveza. Sada je vrijeme puka sadašnjost, uz sjećanje na prošlost. Za budućnost ne znamo kakva će biti, planova nema jer svi planovi mogu propasti.

U sličnim vremenima u godinama razorne katastrofalne svjetske krize početkom 30-ih godina prošlog stoljeća, Henry Miller je živio i pisao tako kao da ga se budućnost ne tiče, kao da je ne priznaje. „Budućnost nikad ne stiže“, tako kaže, sve je sadašnjost. Zato se ne boji svjetske kataklizme, kaosa, dna, rasula.

Teško je biti čovjek bez budućnosti, snatrenja i planiranja, a malo tko normalan snatri o neugodnom što bi mu se moglo dogoditi. Zbog neugodnog može samo strepiti, ali onda je opet uskraćen za projekciju budućnosti, odnosno za nadu. Filozof Alan Watts piše o životu u skladu s današnjom neizvjesnom situacijom: „Ne možeš biti sretan, dok ne nađeš način da prihvatiš da je tvoj život prepun nesigurnosti“.

To je zanimljivo jer se opire onome što barem od svakodnevnog života očekujemo. Želimo zapravo sigurnosti i ugodu, ma koliko na dulji period bila zamorna pa i dosadna. Barem ja često biram sigurniji put. Kako naći načina da prihvatimo život neizvjesnosti?

Oni koji strasno žive život, žive ga radi njega samog, tako da zaboravljaju na sebe, bez pretjeranog razmišljanja, aktivno i spontano. U takvoj strasti, i nepromišljenosti, može biti, nesigurnost je veća. Često ljudi sami zasluže ono što im se dogodi. Ako u prvi mah i nije po volji, kasnije se može činiti kao trenutak sreće, kao pravi život. Najljepše se živi kad se zaboravi na sebe, kad si samo sada i ovdje. Ako već ne možeš drukčije da na se zaboraviš, onda to sigurno možeš kada si u jako, jako dobrom društvu, kada si pijan, kada si ugodno udrogiran i u uzbudljivom seksu. Pokušajmo birati ono najbolje od nesigurnosti života!

Oni koji su manje spontani i kreću se sporijim i manje odlučnim koracima, taboreći se u svakom odmaku vremena, misleći da tako zahvaćaju pouzdaniju budućnost, zastaju često pa slažu doživljaje, više misaone nego stvarne. Žive radi refleksije doživljaja i misle da je to cjelina života koja bi se onda morala i dovršiti na neki smislen način. To je smisao života?

Čarobno prihvaćanje nesigurnosti.

Ali, što ako nam se budućnost već dogodila, naše vrijeme već odigrano i sudbina određena? Je li bolje da to ne znamo? U SF-romanu Olge Larionove „Leopard s Kilimandžara“ ljudi mogu doznati godinu svoje smrti. Je li to velika prednost ili je beznadno destimulativno? Lako je biti i najluđe hrabar ako znaš da je pred tobom još 15 ili 20 dobrih, sigurnih godina. Možeš posve nespreman na Kilimandžaro, ništa ti se neće dogoditi. I najteže opasnosti i najteža oboljenja, energično i sa sigurnom nadom možeš savladati. Ako znaš da ti je ostalo samo godinu dana života, hoćeš li se svojski potruditi da dovršiš umjetničko djelo na kojem godinama radiš?